Matthieu Ricard o navikama sreće

Pretpostavljam, kako je rezultat globalizacije da možete pronaći limenke Coca-Cole na vrhu Everesta i budističkog svećenika u Montereyu. (Smijeh) I tako, prije dva dana, po vašem ljubaznom pozivu došao sam sa Himalaje. Stoga, volio bih i ja vas pozvati na Himalaju. Da vam pokažem mjesto gdje meditanti, poput mene, koji sam počeo kao molekularni biolog u Pasterovom institutu, i pronašao svoj put u planine.

Ovdje ima nekoliko fotografija koje sam srećom sinimio. Ovo je planina Kailash u istočnom Tibetu -- prekrasan prizor. Ovo je iz države Marlboro. (Smijeh) Ovo je Tirkizno jezero. Meditant. Ovo je najtopliji dan u godini negdje u istočnom Tibetu, 01. kolovoza. Noć prije, kampirali smo, moji prijatelj iz Tibeta rekli su "Spavati ćemo na otvorenom." A ja sam upitao, "Zašto? Imamo dovoljno mjesta u šatoru." Rekli su, "Da, ali ljeto je." (Smijeh)

Sada, govoriti ćemo o sreći. Kao francuz, moram reći da ima mnogo francuskih intelektualaca koji misle kako sreća nije nimalo zanimljiva. (Smijeh) Upravo sam napisao esej o sreći, i pojavila se kontroverza. Netko je napisao članak govoreći, nemojte nam nametati taj prljavi posao sreće. (Smijeh) "Nije nas briga biti sretnima. Mi trebamo živjeti stravstveno. Mi volimo i životne uspone i padove. Volimo našu patnju, jer dobro je kada se nakratko posustane." (Smijeh)

Ovo je ono što vidim s balkona mojeg skrovišta na Himalaji. Veličine je dva sa tri metara, i svi ste dobrodošli. (Smijeh)

Ajmo sada na sreću ili blagostanje. I prije svega, znate, usprkos tome što francuski intelektualci govore, čini se kako se nitko ujutro ne budi misleći, "Smijem li patiti cijeli dan?" (Smijeh) Što znači da na neki način -- svjesno ili ne, direktno ili indirektno, u kratkom ili dugom roku, što god da činimo, čemu god se nadamo, štogod sanjali -- nekako, povezano je uz duboku želju za blagostanjem ili srećom. Kako je Pascal rekao, čak i onaj koji se objesi, na neki način, teži prekidu patnje -- ne pronalazi drugi način. Ali onda, ako pogledate u literaturu, istočnu i zapadnu, možete pronaći nevjerojatnu različitost definicija sreće. Neki ljudi kažu, ja sam vjerovao samo u prisjećanje prošlosti, zamišljanje budućnosti, nikada sadašnjosti. Neki ljudi kažu kako je sreća upravo sada; kako je to kvaliteta svježine sadašnjeg trenutka. I to je navelo Henrija Bergsona, francuskog filozofa, da kaže, "Svi veliki mislioci ljudskog roda ostavili su sreću nejasnom kako bi ju mogli definirati -- svaki po svojim uvjetima."

Pa, to bi bilo u redu kada bi to bila samo sekundarna zaokupljenost u životu. Ali sada, ako je to nešto što će odrediti kvalitetu svakog trenutka našeg života, onda nam je bolje znati što je, i imati jasniju ideju o tome. I vjerojatno, činjenica da ne znamo jest razlog, vrlo često, iako tražimo sreću, da joj okrenemo leđa. Iako želimo izbjeći patnju, čini se da trčimo ka njoj. Do toga može dovesti zbunjenost.

Jedna uobičajena je, između sreće i zadovoljstva. Ali, ako pogledate karakteristike ovih dvoje, zadovoljstvo je zavisno o vremenu, objektu, mjestu. To je nešto što se po prirodi mijenja. Prelijepa čokoladna torta: prva porcija je odlična, druga ne baš toliko, a onda nam se gadi. (Smijeh) To je priroda stvari: umorimo se. Bio sam Bachov obožavatelj. Svirao bih ga na gitari, znate. Mogu ga čuti dva, tri, pet puta. Kada bih ga morao slušati 24 sata, bez prestanka, moglo bi biti jako zamarajuće. Ako vam je hladno, priđete vatri, i to je prelijepo. Onda, nakon nekoliko trenutaka, malo se odmaknete, i onda počinje peći. Na neki način iskorištava samu sebe kako ju vi doživljavate. I također, opet, može -- također, to je nešto što vi -- nije nešto što zrači prema vani. Kao, vi možete osjećati intenzivno zadovoljstvo a neki oko vas mogu patiti.

Sada, što je onda, sreća? I "sreća", naravno, tako je nejasna riječ, pa recimo "blago-stanje". I također, mislim kako je najbolja definicija, s budističkog stajališta, da blagostanje nije samo zadovoljavajući osjećaj. To je duboki osjećaj spokoja i ispunjenja, stanje koje prožima i obilježava sva emotivna stanja i sve radosti i jade koje se mogu pojaviti. Za vas, to bi moglo biti iznenađujuće. Možemo li imati to blagostanje dok smo tužni? Pa, zašto ne? Zato što govorimo o različitoj razini.

Pogledajte ove valove koji stižu na obalu. Ako ste na dnu vala, udariti ćete o dno. Udariti o kamen. Ako daskate na vrhu, ushićeni ste. Znači idete od ushićenja ka depresiji, nema dubine. Ako pogledate duboko more, mogao bi to biti prelijepi, mirni ocean poput zrcala. Mogu biti oluje, ali dubina oceana je još uvijek tamo, nepromijenjena. Pa sada, kako je to moguće? Može biti jedino stanje duše, ne samo trepereća emocija, osjećaj. Čak i radost, to može biti proljeće sreće. Ali postoji i zloćudna radost, možete se radovati tuđoj patnji.

Kako nastaviti našu potragu za srećom? Često, gledamo vani. Mislimo da ako sakupimo ovo i ono, sve uvjete, nešto za što kažemo,"Sve kako bi bio sretan -- imati sve za biti sretan." Ta rečenica otkriva usud uništenja sreće. Imati sve. Ako nešto propustimo, sve se uruši. I također, kada stvari krenu naopako pokušamo ispraviti stvar izvana, ali naša kontrola nad vanjskim svijetom je ograničena, privremena, i često, prividna. Sada, pogledajmo unutarnja stanja. Nisu li ona jača? Nije li um taj koji prevodi vanjska stanja u sreću i patnju? Nije li to jače? Znamo kako, po iskustvu, možemo biti u "malom raju" a ipak, biti nezadovoljni iznutra.

Dalaj Lama je bio jednom u Portugalu, i posvuda se mnogo gradilo. Jedne je večeri rekao, "Gledajte, vi gradite sve te stvari, ali nije li lijepo, također, izgraditi i nešto iznutra?" I rekao je, "Osim toga -- čak i ako dobiješ "high-tech" stan na 100-tom katu super moderne i udobne zgrade, ako si duboko nezadovoljan iznutra, sve što ćeš tražiti jest prozor s kojega ćeš se baciti." Sada, s druge strane, poznajemo mnogo ljudi koji u teškim okolnostima uspijevaju održati vedrinu, unutarnju snagu, unutarnju slobodu, samopouzdanje. Sada, ako su unutarnja stanja jača -- naravno, vanjska stanja svakako utječu, prelijepo je živjeti dulje, zdravije, imati pristup informacijama, obrazovanju, moći putovati, biti slobodan, to je jako poželjno. Kako god, to nije dovoljno, to je samo dodatna pomoć, stanja. Doživljaj koji prevodi sve jest u umu. I tako, kada nekoga upitamo kako njegovati stanja za sreću, unutarnja stanja, i koja su ta koja će potkopati sreću. Zato za ovo treba imati iskustva.

Radi sebe moramo znati, kako postoje određena stanja uma koja su pogodna za prosperiranje, za blagostanje, ono što su Grci zvali eudaimonia, cvjetanje. Ima nekih stanja koja su suprotna tom blagostanju. I tako, ako pogledamo iz vlastitog iskustva - ljutnja, mržnja, ljubomora, arogantnost, opsesivna želja, grabežljivost -- ne ostavljaju nas u dobrom stanju nakon što smo ih iskusili. I također, ona su štetna za tuđu sreću. Mogli bi pretpostaviti da što više takva stanja napadaju naš um, poput lančane reakcije, to se više osjećamo jadno, i mučno. Suprotno tome, svi duboko u sebi znamo kako jedno nesebično djelo darežljivosti, ako s udaljenosti, bez da itko o tome zna, može spasiti dječji život, nekoga usrećiti. Ne treba nam priznanje. Ne treba nam zahvalnost. Samo činjenica kako to činimo, ispunjava nas osjećajem prikladnosti duboko u našoj prirodi. I mi bismo htjeli biti takvi cijelo vrijeme.

Je li to moguće, promijeniti naš način postojanja, transformirati um? Nisu li te negativne emocije, razarajuće emocije, inherentne prirodi uma? Je li promjena moguća u našim emocijama, u crtama ličnosti, u našem raspoloženju? Za to saznati, moramo se upitati što je to priroda uma? Ako promatramo s iskustvenog gledišta, postoji primarna kvaliteta svijesti, a to je sama činjenica da smo kognitivni, svjesni. Svijest je poput ogledala koje dozvoljava da se sve slike prikažu na njemu. Mogu se prikazati i ružna i lijepa lica u ogledalu. Ogledalo to omogućuje, ali nije oštećeno, nije modificirano, nije promijenjeno prikazom tih slika. Slično tomu, iza svake misli stoji gola svijest, čista svjesnost. To je priroda. Ne može se intrizično oštetiti ljutnjom ili ljubomorom jer, onda, ako bi stalno bilo tako -- poput boje koja pržima čitavu tkaninu -- pronalazili bi je cijelo vrijeme negdje. Znamo kako nismo uvijek ljutiti, ljubomorni, ljubazni.

Obzirom da je temeljni materijal svijesti čista kognitivna kvaliteta koja ju razlikuje od kamena, postoji mogućnost za promjenu jer sve su emocije prolazne. To je temelj za treniranje uma. Treniranje uma bazirano je na ideji da se dva suprotna mentalna čimbenika ne mogu dogoditi istovremeno. Možete iz ljubavi prijeći na mržnju. Ali ne možete, istovremeno, prema istom objektu, istoj osobi, željeti zlo i dobro. Ne možete, u jednoj gesti, dati ruku i udarac. Postoje prirodni protuotrovi za emocije koje su razarajuće za naše unutarnje blagostanje. To je način kako dalje. Radovanje nasuprot ljubomori. Neka vrsta osjećaja unutarnje slobode u suprotnosti s pohlepom i opsesijom. Dobročinstvo, miroljubivost nasuprot mržnji. Ali naravno, tada bi svaka emocije trebala poseban protuotrov.

Drugi je način pokušati naći opći protuotrov za sve emocije, i to gledanjem u samu srž prirode. Obično, kada se osjećamo iritirano,mrzimo ili smo uznemireni, ili opsjednuti nečime, um se stalno vraća tom objektu. Svaki puta kada se vrati, pojačava tu opsesiju ili iritiranost. To je onda proces koji sam sebe pokreće. Ono gdje bismo trebali gledati, umjesto da gledamo prema vani, jest unutra. Pogledajmo samu ljutnju, izgleda prijeteće, poput monsunskog oblaka ili grmljavine. Mislimo da bismo mogli sjesti na taj oblak, ali kada odemo tamo, to je samo magla. Slično, ako pogledate misao ljutnje nestati će kao mraz pred jutarnjim suncem. Ako to stalno činite, sklonost, tendencija ljutnje da se ponovno pojavi smanjiti će se svaki put kada ju rasplinete. I, na kraju, iako bi se mogla pojaviti, samo će preletjeti umom, poput ptice koja prelijeće nebom bez da ostavlja trag. To je princip treniranja uma.

Potrebno je vremena jer trebalo je vremena da se sve te greške u našem umu, tendencije, da se nagomilaju, pa će isto tako trebati vremena da ih se rješimo. Ali to je jedini način. Transformacija uma, to je pravi smisao meditacije. To znači upoznavanje s novim načinom postojanja, novim načinom percipiranja stvari koji je više priklanjanje stvarnosti, s međuovisnosti, s tijekom i kontinuiranom transformacijom što naše biće i naša svijest zapravo jesu.

Veza sa kognitivnim znanostima, obzirom kako se moramo toga dotaknuti, i bilo je, pretpostavljam, subjektom -- moramo u kratkom vremenu obraditi plastičnost mozga. Za mozak se mislilo da je više-manje nepromjenjiv. Za sve veze, u svom zbroju i količini, smatralo se -- do prije 20 godina, kako su više-manje nepromjenjive kada postanemo odrasle osobe. U posljednje vrijeme, otkriveno je da se može znatno mijenjati. Violinistu, kako smo čuli, koji je odradio 10,000 sati prakse, neki dijelovi koji kontroliraju pokrete prstiju u mozgu, znatno su se promijenili, osnažujući sinaptičke veze. Možemo li isto učiniti s ljudskim kvalitetama? Miroljubivošću, strpljenjem, otvorenošću?

To je ono što oni veliki meditanti čine. Neki od njih koji su došli u laboratorije, poput Madisona, Wisconsina ili Berkleya, napravili su od 20 do 40,000 sati meditacije. Oni se, tri godine povuku, i tada meditiraju 12 sati dnevno. I onda, do kraja svojeg života, meditiraju 3 do 4 sata dnevno. Oni su pravi olimpijski pobjednici u treniranju uma. (Smijeh) Ovo je mjesto gdje meditanti -- vidite kako je pomalo inspirirajuće. Sada, ovdje s 256 elektroda. (Smijeh)

Što su pronašli? Naravno, istu stvar. Znanstvena zapreka -- ako je ikad poslan za časopis "Nature" nadam se, možda će biti prihvaćen. Bavi se stanjem suosjećanja, bezuvjetnog suosjećanja. Pitali smo meditante, koji su godinama, svoj um usmjeravali u stanje gdje nema ničega osim miroljubivosti -- poptune dostupnosti svjesnom biću. Naravno, za vrijeme treninga, to činimo s objektima. Mislimo o ljudima koji pate, mislimo o ljudima koje volimo, ali u jednom trenutku, to postaje stanje koje sve prožima. Ovo su preliminarni rezultati, koje mogu pokazati, jer su već bili prikazani. Bellova krivulja pokazuje 150 ljudi kontrolne skupine, i što se promatra jest razlika u desnom i lijevom frontalnom režnju. Ukratko, ljudi koji imaju više aktivnosti na desnoj strani prefrontalnog korteksa više su deprimirani, povućeni -- ne opisuju mnogo pozitivnog afekta. Suprotno je na lijevoj strani: tendencija ka altruizmu, sreći, izražavanju, znatiželji i slično. Znači postoji temeljna linija za ljude. I može se promijeniti. Ako gledate komediju, radi vam lijeva strana. Ako ste sretni zbog nečega, idete još više u lijevo. Ako imate napadaj depresije, pomaknuti ćete se prema desnoj strani. Ovdje, -0.5 je puna standardna devijacija meditanta koji je meditirao o suosjećanju. To je skroz izvan Bellovog grafa.

Nemam vremena ići u sve znanstvene detalje. Nadajmo se da će doći. Ali otkrili su da -- ovo je nakon tri i pol sata u uređaju za fMRI, to je kao da izlazite iz svemirskog broda. Također, dokazano je i u drugim laboratorijima -- na primjer, laboratorij Paula Ekmana na Berkleyu -- kako su neki meditanti sposobni, također, kontrolirati svoju emocionalnu reakciju više nego što se mislilo. Poput eksperimenta zastrašivanja, na primjer. Ako posjednete čovjeka na stolicu s aparatima koji mjere različite fiziološke pokazatelje i odjednom bomba eksplodira, to je tako instinktivna reakcija da, u 20 godina, nisu vidjeli nikoga tko ne bi poskočio. Neki meditanti, bez da pokušaju to zaustaviti, već bivajući potpuno otvoreni, misle kako će taj događaj biti tako slab poput padanja zvijezde na nebu, pa uspijevaju uopće se ne pomaknuti.

Smisao svega toga nije napraviti, cirkus s ljudima koji poskakuju ili slično. Smisao jest pokazati kako je treniranje uma važno. Da to nije luksuz. To nije dodatni vitamin za dušu, to je nešto što će odrediti kvalitetu svakog trenutka u našem životu. Spremni smo potrošiti 15 godina obrazujući se. Volimo jogging, tjelovježbu. Činimo svakakve stvari kako bi ostali lijepi. Ali jako malo vremena potrošimo na ono što je najvažnije: na način kako naš um funkcionira. Koji je, opet, krajnja stvar koja određuje kvalitetu naših doživljaja.

Sada, naše suosjećanje moramo staviti u akciju. To je ono što pokušavamo činiti na raznim mjestima. Samo ovaj jedan primjer je vrijedan puno rada. Ova gospođa s koštanom tuberkulozom, ostavljena sama u šatoru, umrijeti će sa svojom jedinom kćeri. Godinu dana kasnije, evo kako joj je. Različite škole i klinike podučavali smo u Tibetu.

Ostavljam vas s ljepotom ovih pogleda koji govore o sreći više nego što bih ja ikada mogao reći. I skačuči redovnici iz Tibeta. (Smijeh) Leteći redovnici. Hvala vam, najljepša.