Matt Ridley: Kada se ideje poseksaju

Kad sam bio student ovdje na Oxfordu sedamdesetih, budućnost svijeta bila je mračna. Eksplozija populacije bila je nezaustavljiva. Globalna glad bila je neizbježna. Epidemija raka uzrokovana kemikalijama u okolišu skratila bi naše živote. Kisele kiše padale su na šume. Pustinje su se širile milju ili dvije godišnje. Ponestajalo je nafte. A nuklearna zima bi nas skončala. Ništa od toga nije se dogodilo. (Smijeh) I zapanjujuće, ako pogledate što se zapravo dogodilo za vrijeme mog života, prosječni dohodak po glavi stanovnika prosječne osobe na planeti, u realnim uvjetima, prilagođen inflacijom se utrostručio. Životni vijek se povećao za 30% tijekom mog života. Stopa smrtnosti djece je pala za dvije trećine. Proizvodnja hrane po glavi stanovnika se povećala za trećinu. I sve to u vrijeme kada se populacija udvostručila.

Kako smo to ostvarili -- nebitno mislite li da je to dobra ili loša stvar -- Kako smo to ostvarili? Kako smo postali jedina vrsta koja postajući brojnija, postaje naprednija? Veličina mjehura u ovom grafu predstavlja veličinu populacije. Dok razina grafa predstavlja BDP po stanovniku. Da bismo odgovorili na to pitanje, mislim da morate razumjeti kako ljudska bića spajaju svoje mozgove i omogućavaju idejama da se kombiniraju i rekombiniraju. da se susreću i, zaista, pare. Drugim riječima, potrebno je da razumijete kako se ideje seksaju.

Želim da zamislite kako smo dospjeli od izrade ovakvih predmeta do izrade predmeta kao što je ovaj. Oba predmeta su stvarni predmeti Jedna je Acheuleanska ručna sjekira stara pola milijuna godina izrađena od strane Homo erectusa. Druga je očigledno računalni miš. Oni su točno iste veličine i oblika do zapanjujuće razine. Pokušao sam skužiti koji je veći, skoro pa je nemoguće. To je stoga što su oba dizajnirana da stanu u ljudsku šaku. Oba su tehnologije. Na kraju, njihova sličnost nije toliko zanimljiva. To vam samo govori da su oba dizajnirana da stanu u ljudsku šaku. Razlike su ono što me zanima. Zato što ovaj na lijevoj strani oko milijun godina nije mjenjao izgled - od prije milijun i pol godina do prije pola milijuna godina. Homo erectus je izrađivao isti alat kroz 30,000 generacija. Naravno, dogodile su se neke promjene, no alati su se mjenjali sporije od kostura tih dana. Nije bilo napretka ni inovacije. To je nevjerojatan fenomen, ali istinit. Dok su predmeti s desne strane zastarjeli nakon pet godina. Postoji i druga razlika također, predmet s lijeve strane je izrađen od jedne tvari. Predmet zdesna je izrađen od kombinacije različitih tvari, od silicija i metala do plastike itd. I više od toga, to je skup različitih ideja, ideja plastike, ideja lasera, ideja tranzistora. Sve su one povezane u ovoj tehnologiji.

I to je ova kombinacija, ova kumulativna tehnologija, koje me intrigira. Jer mislim da je u tome tajna razumijevanja onoga što se događa u svijetu. Moje tijelo je akumulacija ideja također, ideja stanica kože, ideja moždanih stanica, ideja stanica jetre. One su se spojile. Kako evolucija izvodi kumulativne, kombinirane stvari? Pa, koristi seksualnu reprodukciju. Kod aseksualnih vrsta, ako dobijete dvije različite mutacije na različitim stvorenjima, zelenu i crvenu, onda jedna mora biti bolja od druge. Jedna izumre kako bi druga preživjela. No ukoliko imate seksualnu vrstu, onda je moguće da pojedinac nasljedi obje mutacije od različitih strana. Dakle, što seks čini je da omogućava pojedincu da iskoristi genetske inovacije cijele vrste. Nije ograničen na svoju lozu.

Koji proces ima isti učinak u kulturnoj evoluciji kao što seks ima u biološkoj evoluciji? Smatram da je odgovor razmjena, navika razmjene jedne stvari za drugu. To je jedinstvena ljudska odlika. Ni jedna druga životinja ju nema. U laboratoriju ih možete naučiti da pomalo razmjenjuju. I zaista postoji reciprocitet kod drugih životinja. Ali razmjena jednog predmeta za drugi nikada ne postoji. Kao što je Adam Smith rekao, "Još nitko nije vidio psa kako pravedno razmjenjuje kost sa drugim psom." (Smijeh) Možete imati kulturu bez razmjene. Također možete imati i aseksualnu kulturu. Čimpanze, kitovi ubojice, takva stvorenja imaju kulturu. Jedni druge uče tradicijama koje se prenose sa roditelja na potomke. U ovom slučaju, čimpanze uče jedni druge kako razbijati orahe kamenjem. Ali razlika je u tome što se ove kulture nikad ne šire, ne rastu, ne akumuliraju, nikada ne postanu proizvodne. A razlog tome je što nema seksa, na neki način, nema razmjene ideja. Porodice čimpanzi imaju različite kulture u različitim porodicama. Među njima nema razmjene ideja.

A zašto razmjena podiže životni standard? Pa, odgovor je dao David Ricardo, 1817. godine. Postoji verzija ove priče iz kamenog doba, makar se njegova odnosi na međudržavnu razmjenu. Adamu je potrebno 4 sata da napravi koplje, a 3 da napravi sjekiru. Ozu je potreban jedan sat da napravi koplje i dva sata za sjekiru. Znači Oz je u obje stvari bolji od Adama. Adam mu nije potreban. Može sam napraviti svoja koplja i sjekire. Ustvari ne. Jer ako razmislite, ako Oz napravi dva koplja, a Adam dvije sjekire, i onda se mijenjaju, svaki će uštedjeti sat vremena posla. Što više to rade, ovo će biti točnije. Jer što više to rade, Adam će biti bolji u izradi sjekira, a Oz će napredovati u izradi koplja. Znači korist od razmjene će samo rasti. I to je jedna od ljepota razmjene, jer ona zapravo stvara priliku za još više specijalizacije, koja stvara priliku za još više razmjene i tako dalje. I Adam i Oz uštede po sat vremena. To je napredak, ušteda vremena u zadovoljavanju potreba.

Zapitajte se koliko dugo biste morali raditi da biste sebi omogućili sat vremena svjetla za čitanje knjige večeras. Kad bi morali početi od nule, recimo morate otići u prirodu. Naći ovcu. Ubiti je. Uzeti njenu mast. Rastopiti ju. Napraviti svijeću, itd. Koliko će vam vremena trebati za to? Prilično. Koliko zaista morate raditi da biste zaradili sat vremena svjetla za čitanje, ako imate prosječnu britansku plaću danas? Odgovor je oko pola sekunde. Pedesetih bi bilo potrebno raditi osam sekundi sa prosječnom plaćom da biste dobili toliko svjetla. To je sedam i pol sekundi napretka koje ste dobili. Od 1950., recimo. Jer to je sedam i pol sekundi u toku kojih možete raditi nešto drugo. Ili možete nabaviti drugu stvar ili uslugu. A davne 1880., bilo je potrebno 15 minuta da se zaradi tolika količina svjetla, sa prosječnom plaćom. U devetnaestom stoljeću morali ste raditi šest sati da biste zaradili svijeću koja gori sat vremena. Drugim riječima, prosječna osoba sa prosječnom plaćom nije si mogla priuštiti svijeću 1800.

Vratite se na ovu sliku sjekire i miša, i zapitajte se: "Tko ih je napravio i za koga?" Kamenu sjekiru je netko napravio za sebe. To je bila nezavisnost. Ovih dana to zovemo siromaštvo. Ali predmet s desne strane su za mene napravili drugi ljudi. Koliko drugih ljudi? Desetine? Stotine? Tisuće? Znate, mislim da su vjerojatno milijuni. Jer morate uračunati čovjeka koji je uzgojio kavu, koja je pripremljena za čovjeka na naftnoj bušotini, koji je vadio naftu koja će se pretvoriti u plastiku, itd. Svi su radili za mene, kako bi meni napravili miša. I to je način na koji funkcionira društvo. To smo, kao vrsta, postigli.

U stara vremena, ako ste bili bogati, doslovno ste imali ljude koji su radili za vas. Tako ste postajali bogati; zapošljavali ste ih. Luj XIV je imao puno ljudi koji su radili za njega. Pravili su smiješnu odjeću, kao ovu. (Smijeh) I pravili su mu smiješne frizure, ili štogod. Imao je 498 ljudi koji su mu spremali večeru svaku večer. Ali moderni turist koji hoda okolo po Versaillesu i gleda slike Luja XIV također ima 498 ljudi koji mu pripremaju večeru. Oni su u bistroima i kafićima i restoranima i prodavaonicama širom Pariza. I svi su spremni da vas u roku od sat vremena usluže odličnim jelima koja su vjerojatno kvalitetnija od bilo kojih Lujevih. I to smo postigli, jer svi radimo jedni za druge. U mogućnosti smo napredovati iz usavršavanja i razmjene kako bismo jedni drugima podigli životni standard.

Sad, imate i druge životinje koje rade jedne za druge. Mravi su klasičan primjer; radnici rade za maticu, matica radi za radnike. Ali postoji velika razlika, a to je da se to događa samo unutar kolonije. Među kolonijama oni ne rade jedni za druge. Razlog tomu je reproduktivna podjela rada. To znači da se specijaliziraju u odnosu na reprodukciju. Matica radi sve. Mi u našoj vrsti to ne volimo. Reprodukcija je jedna stvar koju volimo raditi za sebe. (Smijeh) Čak i u Engleskoj ne prepuštamo reprodukciju kraljici.

(Pljesak)

Znači, kad je počela ova navika? I koliko dugo traje? I što znači? Pa, ja mislim da je vjerojatno najstarija verzija ovoga podjela posla na seksualnoj osnovi. Ali nemam dokaza za to. Samo izgleda kao da je prva stvar koju smo napravili to da muškarci rade za žene i žene za muškarce. U svim današnjim lovačko-sakupljačkim društvima postoji hranidbena podjela rada između, generalno, muškaraca koji love i žena koje sakupljaju. Nije uvijek baš tako jednostavno. Ali postoji razlika između specijaliziranih uloga između muškaraca i žena. A ljepota ovog sistema je u tome što pogoduje objema stranama. Žena zna, u slučaju Hadze ovdje - iskopavaju korijenje kako bi ih podijelile s muškarcima u zamjenu za meso - ona zna da, da bi došla do proteina mora samo iskopati malo više korijenja i razmjeniti ih za meso. I ne mora ići u iscrpljujući lov i pokuša ubiti divlju svinju. A muškarac zna da ne mora kopati kako bi došao do korijenja. On se samo treba pobrinuti da je svinja koju ubije dovoljno velika za podjelu. Tako obje strane podižu životni standard jedna drugoj, putem seksualne podjele rada.

Kad se ovo dogodilo? Ne znamo, ali je moguće da neandertalci ovo nisu radili. Oni su kao vrsta puno surađivali. Bili su jako inteligentni. Njihovi mozgovi su u prosjeku bili veći od vašeg i mog danas. Bili su maštoviti. Sahranjivali su mrtve. Vjerojatno su imali jezik, jer znamo da su imali gen FOXP2 iste vrste kao i mi, koji je otkriven ovdje u Oxfordu. I izgleda da su vjerojatno imali lingvističke vještine. Bili su briljantni ljudi. Ne podcjenjujem neandertalce. Ali ne postoje dokazi seksualne podjele rada. Ne postoje dokazi sakupljačkog ponašanja žena. Izgleda da su žene bile kooperativni lovci sa muškarcima. A druga stvar za koju ne postoje dokazi je međugrupna razmjena. Zato jer predmeti koje nađete u ostatcima neandertalaca, alati koje su pravili, uvijek su izrađeni od lokalnih materijala. Na primjer, na Kavkazu postoji mjesto gdje možete naći lokalne alate neandertalaca. Uvijek su izrađeni od lokalnog kamena. U istoj dolini postoje ostatci modernog čovjeka iz otprilike istog perioda, prije 30,000 godina. I neki od njih su od lokalnog kamena, ali više -- mnogo njih je od opsidijana s jako udaljenog područja. Kad su ljudska bića počela premještati ovakve predmete uokolo, to je bio dokaz da je postojala razmjena između grupa.

Razmjena je 10 puta starija od poljoprivrede. Ljudi to zaboravljaju. Ljudi misle da je trgovina suvremena stvar. Razmjena između grupa se odvija stotinama tisuća godina. A rani dokaz za to se pojavljuje negdje između 80 i 120,000 godina prije u Africi, kada vidite da opsidijan, jaspis i druge stvari prelaze velike udaljenosti u Etiopiji. Također vidite morske školjke -- kao što je otkrio i jedan tim ovdje u Oxfordu -- koje putuju 200 kilometara u unutrašnjost sa Mediterana u Alžir. I to je dokaz da su ljudi započeli razmjenu između grupa. I to će dovesti do specijalizacije.

Kako znate da putovanje prema udaljenim destinacijama znači razmjenu prije nego migraciju? Pa, pogledate moderne lovce sakupljače kao što su Aboridžini, koji kopaju kamen za sjekire na planini Isa, a to je kamenolom koji drži pleme Kalkadoon. Mjenjali su se sa susjedima za predmete kao što su strijele od ražina repa. A posljedica toga je da su kamene sjekire završile na većem dijelu Australije. Dakle, kretanje alata udaljenim krajevima je znak trgovine, a ne migracije

Što se događa kada ljudima uskratite razmjenu, od mogućnosti razmjene i specijalizacije? Odgovor je, ne samo da usporite tehnološki napredak, nego ga možete i unazaditi. Primjer je Tasmanija. Kad se nivo mora podigao, i Tasmanija je postala otok, prije 10,000 godina ljudi na otoku, ne samo da su iskusili sporiji napredak od ljudi na kopnu, nego su ustvari nazadovali. Izgubili su sposobnost izrade alata od kostiju te opreme za pecanje i odijevanje zato jer populacija od negdje 4,000 ljudi jednostavno nije bila dovoljno velika da održi specijalizirane vještine koje su potrebne da se zadrži tehnologija koju su imali. To je kao da se ljude iz ove prostorije stavi na pusti otok. Koliko stvari iz naših džepova bi mogli nastaviti proizvoditi nakon 10,000 godina? To se nije dogodilo u Tierri del Fuego -- sličan otok, slični ljudi. Razlog je taj što je otok Tierra del Fuego odvojen od Južne Amerike mnogo užim prolazom. Postojala je trgovinska veza duž prolaza tokom 10,000 godina. Tasmanijanci su bili izolirani

Vratite se ponovno na ovu sliku i zapitajte se, ne samo tko ju je napravio i za koga, već tko je znao kako to napraviti. U slučaju kamene sjekire, čovjek koji ju je napravio znao je kako. Ali tko zna kako napraviti računalni miš? Nitko, doslovno nitko. Ne postoji nitko na planeti tko zna napraviti računalni miš. Ovo mislim potpuno ozbiljno. Predsjednik tvrtke za izradu računalnih miševa ne zna. On samo zna kako voditi tvrtku. Osoba na proizvodnoj liniji ne zna, jer ne zna kako iskopati naftu da bi se od nje napravila plastika, itd. Svi znamo po malo, ali nitko od nas ne zna sve.

Naravno citiram čuveni esej od Leonarda Reada, ekonomista iz pedesetih, naziva "Ja, olovka" u kojem je napisao kako nastaje olovka, i kako nitko ne zna kako se pravi olovka, jer ljudi koji je sastavljaju ne znaju kako vaditi grafit. I ne znaju kako rušiti drveće i takve stvari. I ono što smo učinili kroz društvo, kroz razmjenu i specijalizaciju, je da smo stvorili sposobnost izrade stvari koje ni ne razumijemo. Nije isto sa jezikom. U jeziku moramo prenositi ideje koje razumijemo, jedni s drugima. No sa tehnologijom, možemo raditi stvari iznad naših sposobnosti.

Izašli smo izvan granica ljudskog uma, do nevjerojatnog nivoa. I usput, to je jedan od razloga zašto me ne zanima debatiranje o I.Q. o tome ima li neka grupa veći I.Q. od druge. To je potpuno nebitno. Ono što je bitno za društvo je koliko dobro ljudi prenose svoje ideje, te koliko dobro surađuju, a ne koliko su njihovi pojedinci pametni. Dakle stvorili smo nešto zvano kolektivni mozak. Mi smo samo čvorovi u mreži. Mi smo neuroni u tom mozgu. Razmjena ideja, susretanje i parenje ideja između njih samih, je to što dovodi do tehnološkog napretka, postepeno, malo po malo. Međutim, loše stvari se događaju. Te u budućnosti, kako napredujemo iskusit ćemo, naravno užasne stvari. Bit će ratova, bit će depresija, biti će prirodnih katastrofa. Užasne stvari će se dogoditi u ovom stoljeću, uvjeren sam u to. Ali također sam siguran da, zbog veza koje ljudi prave, i sposobnosti i ideja da se susreću i pare kao nikad prije. Također sam siguran da će tehnologija napredovati, te tako životni standard rasti. Jer kroz oblak, kroz grupno vođenje, kroz vertikalni svijet koji smo stvorili, gdje ne samo elite, već svi mogu imati svoje ideje te učiniti da se susreću i pare, zasigurno ubrzavamo tempo inovacija.

Hvala vam.

(Pljesak)