Majora Carter priča o urbanoj obnovi

Ako ste danas ovdje - a meni je jako drago da ste tu - svi ste čuli kako nas održivi razvoj može spasiti od nas samih. No, kada nismo na TED-u često nam govore da prava politika održivosti jednostavno nije realna, osobito u velikim, urbanim područjima poput grada New Yorka. A to je zato što većina ljudi koji imaju moć donošenja odluka, kako u javnom, tako i u privatnom sektoru, zapravo ne osjeća da su u opasnosti.

Danas sam ovdje djelomično i zbog jednog psa: napušteno štene koje sam pronašla na kiši još 1998. To je štene izraslo u puno većeg psa nego što sam očekivala. Kada je ona ušla u moj život, borili smo se protiv ogromnog pogona za obradu otpada planiranog na obali East Rivera, unatoč činjenici da naš mali dio grada New Yorka već nosio s više od 40% komercijalnog otpada cijeloga grada. Pogon za briketiranje kanalizacijskog taloga, pogon za obradu kanalizacijskog mulja, četiri električne centrale, najveći centar za distribuciju hrane na svijetu, kao i druge industrije koje na naše područje svakoga tjedna dovoze više od 60.000 kamiona. Naše područje ima i jedan od najnižih omjera parkova prema broju stanovnika u gradu.

Tako da kada su me iz Uprave za parkove kontaktirali u vezi s donacijom 10.000 dolara početnih sredstava za pokretanje uređenja obalnog područja, pomislila sam da su stvarno dobronamjerni, ali pomalo naivni. Ja sam cijelog svog života živjela na tom području i vi niste mogli doći do rijeke zbog svih tih prekrasnih pogona koje sam malprije spomenula. I onda, jedno jutro dok sam trčala sa svojim psom, ona me povukla prema nečemu za što sam pomislila da je još jedno ilegalno odlagalište. Tamo je bio korov i hrpe smeća i još nešto što ovdje ne bih spominjala, ali ona me nastavila vući - i, zamislite samo, iza svega toga bila je rijeka. Znala sam da je ta zaboravljena slijepa ulica, napuštena poput psa koji me tamo doveo, vrijedna spašavanja. I znala sam da će se pretvoriti u ponosni početak građanske revitalizacije novog južnog Bronxa.

I poput mog novog psa, ta je ideja izrasla puno više nego što sam zamišljala. Putem smo prikupili puno podrške. A Hunts Point Riverside Park postao je prvi obalni park kojega je južni Bronx dobio u više od 60 godina. Tih 10.000 dolara početnih sredstava uspjeli smo multiplicirati više od 300 puta u park vrijedan tri milijuna dolara.

A ja ću ove jeseni... razmijeniti bračne zavjete s mojom ljubavi. Puno hvala. To je on, barata mojim gumbima tamo u pozadini, što i inače stalno radi. (smijeh) (pljesak)

No mi, koji živimo u susjedstvima s nepravedno ugroženim okolišem, mi smo poput kanarinaca u rudniku. Osjećamo probleme upravo sada, i osjećamo ih već neko vrijeme. Borba za pravedni okoliš, za vas koji možda niste upoznati s tim pojmom, bio bi otprilike ovo: niti jedna zajednica ne smije biti opterećena s više onečišćenja i manje zaštite okoliša od bilo koje druge.

Nažalost, rasa i stalež iznimno pouzdano ukazuju gdje možete pronaći dobre stvari, poput parkova i drveća, a gdje biste mogli naići na loše stvari, npr. električne centrale ili pogone za obradu otpada. Za mene kao crnkinju u Americi, dvostruko je vjerojatnije nego za bjelkinju da ću živjeti u okolišu u kojem je zagađenje zraka najveća prijetnja mojem zdravlju. Pet puta je vjerojatnije da živim u neposrednoj blizini električne centrale ili kemijskog pogona - kao što i živim. Takve urbanističke odluke stvaraju loše uvjete za život koji dovode do problema poput debljine, dijabetesa i astme. Zašto bi netko izašao iz kuće na finu šetnju kroz toksično susjedstvo? Naših 27% gojaznih je puno, čak i za ovu zemlju, a uz to ide i dijabetes. Svako četvrto dijete iz južnog Bronxa ima astmu. Kod nas je broj hospitaliziranih astmatičara sedam puta veći od nacionalnog prosjeka. Sve to utječe na sve nas. I mi svi skupo plaćamo zbrinjavanje krutog otpada, zdrastvene probleme povezane sa zagađenjem, i još podmuklije, troškove zatvaranja naše mlade crnačke i latino populacije, koja posjeduje nemjerljive količine neiskorištenog potencijala. Polovina naših stanovnika živi na ili ispod granice siromaštva. Četvrtina nas je nezaposlena. Građani s niskim primanjima često koriste hitnu pomoć kao primarnu zdravstvenu zaštitu. Sve to je veliki trošak za porezne obveznike i ne daje odgovarajućih koristi. Siromašni ne samo da su i dalje siromašni, nego su i dalje bolesni.

Na sreću, postoji mnogo ljudi poput mene koji traže rješenja koja neće kratkoročno ugroziti živote manjinskih siromašnih zajednica, a neće ih uništiti niti dugoročno. Nitko od nas to ne želi, i to nam je svima zajedničko. Što nam je još zajedničko?

Pa, prije svega, svi mi smo jako zgodni - (smijeh) - završili smo srednje škole, prošli više i visoke škole, putovali na zanimljive destinacije, nismo dobili djecu u ranoj mladosti, financijski smo stabilni, nikada nismo bili u zatvoru. Dobro... Odlično. (smijeh)

Ali, osim što sam žena crne kože, ja se od vas razlikujem i na druge načine. Gledala sam kako je gotovo polovica zgrada u mojem susjedstvu izgorjela. Moj stariji brat Lenny se borio u Vijetnamu, samo da bi ga kasnije izrešetali nekoliko blokova od našeg doma. Isuse... Odrasla sam preko puta kuće u kojoj se prodavao kokain. Da, ja sam siromašno crno dijete iz geta. To me čini drugačijom od vas. Ali ono što nam je zajedničko izdvaja me od većine ljudi u mojoj zajednici, i ja se nalazim između ta dva svijeta, s dovoljno srca da se borim za pravdu u ovom drugom.

Kako se dogodilo da smo toliko različiti? U kasnim četrdesetima, moj otac - željezničar, sin roba - kupio je kuću u Hunts Point-u, kvartu južnog Bronxa, i nekoliko godina kasnije vjenčao se s mojom mamom. U to vrijeme u susjedstvu je živjela uglavnom radnička klasa bijele boje kože. Moj otac nije bio sam. I kako su ostali poput njega tražili svoju verziju američkoga sna, iseljavanje bjelačkog stanovništa postalo je uobičajeno u južnom Bronxu i mnogim gradovima širom zemlje. Banke su nas diskriminirale, jer su određeni dijelovi grada, uključujući naš, proglašeni nepoželjnima za bilo kakve investicije. Mnogi stanodavci su vjerovali kako je profitabilnije potpaliti svoje zgrade i naplatiti osiguranje nego da ih prodaju pod tim uvjetima - bez obzira na poginule ili ozlijeđene bivše stanoprimce.

U Hunts Point-u je nekada bilo puno radnih mjesta, ali sada stanovnici nisu imali niti posao, niti dom u kojeg bi se vratili. Eksplozija izgradnje autocesta samo je povećala naše probleme. U državi New York, Robert Moses je pokrenuo agresivnu kampanju širenja autocesta. Jedan od njegovih osnovnih ciljeva bio je da se stanovnicima bogatih zajednica okruga Wetchester olakša dolazak na Manhattan. Južni Bronx, koji leži između, nije imao nikakve šanse. Stanovnici su često dobivali rok kraći od mjesec dana za iseljenje prije rušenja njihovih zgrada. Raseljeno je 600.000 ljudi. Uobičajeno je mišljenje da su samo svodnici, dileri i prostitutke iz južnog Bronxa. I ako ti od malena govore kako ništa dobroga neće izaći iz tvoje zajednice, da je ona loša i ružna, kako se to može ne odraziti na tebe? I tako, imovina moje obitelji je bila bezvrijedna, osim što je to bio naš dom i sve što imamo. I na moju sreću, taj dom i ljubav u njemu, uz usputnu pomoć učitelja, mentora i prijatelja... to je bilo dovoljno.

I sad, zašto je ta priča važna? Zato što s urbanističkog gledišta, gospodarsko propadanje povlači propadanje okoliša, a to povlači socijalnu degradaciju. Zaustavljanje investiranja koje je započelo u šezdesetima pokrenulo je sve buduće nepravde u okolišu. Zastarjeli urbanistički i građevinski propisi na snazi su i danas, još uvijek donose zagađujuće pogone u moje susjedstvo. Jesu li ti čimbenici uzeti u obzir kod donošenja urbanističkih odluka? Kakvi troškovi nastaju zbog tih odluka? I tko to plaća? Tko profitira? Opravdava li bilo što ovo kroz što prolazi lokalna zajednica? To je bio "urbanizam" - pod navodnicima - koji nije vodio računa o našim interesima.

Nakon što smo to shvatili, odlučili smo da je došlo vrijeme da se pobrinemo za vlastiti urbanizam. Taj mali park kojeg sam maloprije spomenula bio je prva faza u stvaranju pokreta za izgradnju parkova u južnom Bronxu. Napisala sam prijedlog za 1,25 milijuna dolara vrijednu saveznu dotaciju za prijevoz kako bismo projektirali riječnu šetnicu s izdvojenim biciklističkim stazama. Unaprijeđenje prostora pomaže u mijenjaju politka sigurnosti u prometu, odabiru lokacija za otpadne i ostale pogone, koji, ako se naprave kako treba, ne ugrožavaju kvalitetu života zajednice. Također vam daju mogućnost za veću fizičku aktivnost, kao i za lokalni gospodarski razvoj. Recimo trgovine s biciklima, štandovi sa sokovima. Osigurali smo 20 milijuna dolara za izgradnju prve faze projekata. Ovo je avenija Lafayette - ovako su je preoblikovali krajobrazni arhitekti Matthew i Nielsen. A kada ova staza bude izgrađena, povezat će južni Bronx s više od 160 hektara parkova na Randallsovom otoku. Trenutno nas dijeli oko 8 metara vode, ali ova će veza to promijeniti.

Ako brinemo za prirodni okoliš, njegovo obilje će nam višestruko uzvratiti. Imamo projekt koji se zove "Obuka ekoloških skrbnika Bronxa" kojim pružamo profesionalnu obuku u području ekološkog obnavljanja, kako bi ljudi iz naše zajednice stekli vještine potrebne za dobivanje tih dobro plaćenih poslova. Malo po malo, otvaramo zelena radna mjesta na našem području - a zatim zapošljavamo ljude koji imaju financijski i osobni interes za svoj okoliš. Autocesta Sheridan Expressway jedan je premalo korišten relikt iz doba Roberta Mosesa, sagrađen bez obzira na susjedstva koja je podijelio. Čak i tijekom vršnih prometnih opterećenja, ta je autocesa gotovo nekorištena. Građani su osmislili alternativni plan prijevoza koji omogućava uklanjanje autoceste. Sada možemo okupiti sve zainteresirane strane i osmisliti kako bismo tih 11 hektara mogli bolje iskoristiti za parkove, povoljne stanove i lokalni gospodarski razvoj.

Također smo sagradili prvi zeleni i hladni krov u gradu New Yorku, kao demo-projekt na krovu iznad naših ureda. Hladni krovovi su visoko reflektirajuće površine koje ne apsorbiraju sunčevu toplinu i ne prenose je na zgradu ili atmosferu. Zeleni krovovi su zemlja i žive biljke. Obje tehnike mogu se koristiti umjesto materijala na bazi nafte koji upijaju toplinu i tako stvaraju efekt "vrućeg otoka" te koje se na suncu razgrađuju, što mi potom udišemo. Zeleni krovovi uz to zadržavaju do 75% kišnice, pa tako smanjuju potrebu za financiranjem skupocjenih prečistača - koji su, slučajno, najčešće locirani u susjedstvima s nepravednim okolišem poput mojeg. Uz to su stanište našim malim prijateljima! To je - (smijeh) - cool! Demo-projekt je odskočna daska za naše novo poduzeće za postavljanje zelenih krovova, koje će stvoriti radna mjesta i održiv gospodarski razvoj u južnom Bronxu. (smijeh) (pljesak) I meni se to sviđa.

Znam da je Chris rekao da ovdje ne smijemo prodavati, ali kako imam svu vašu pažnju: trebamo investitore. Kraj prodavanja. Bolje je tražiti oprost nego dozvolu. Dakle... (smijeh) - (pljesak)

OK. Katrina. Prije Katrine, južni Bronx i Ninth Ward u New Orleansu imali su mnogo toga zajedničkog. Obje četvrti bile su nastanjene siromašnima druge boje kože, obje su kolijevka kulturnih inovacija: recimo hip-hopa i jazza. Obje su obalne zajednice koje udomljuju kako industriju, tako i stanovnike u velikoj međusobnoj blizini. U razdoblju nakon Katrine, imamo još više toga zajedničkog. U najbolje slučaju ignoriraju nas i zloupotrebljavaju, a u najgorem slučaju iskorištavaju nemarni regulatori, izuzetno štetni urbanizam i nedostatna odgovornost vlasti. Ni uništenje četvrti Ninth Ward, ni južnog Bronxa nije bilo neizbježno. Ali mi smo iz toga izvukli vrijednu pouku kako se izvući. Mi smo puno više od nacionalnih simbola urbane truleži. Ili problema koji će biti riješeni praznim obećanjima predsjednika koji dolaze i odlaze. Hoćemo li sad dozvoliti da i obala Golfskog zaljeva trune 10-20 godina kao što je to bio slučaj s južnim Bronxom? Ili ćemo poduzeti proaktivne korake i učiti od naših domaćih resursa - građanskih aktivista koji su rođeni iz očaja u zajednicama poput moje?

No, slušajte, ja ne očekujem da će pojedinci, tvrtke ili vlada učiniti svijet boljim mjestom zato što je to ispravno ili moralno. Ova današnja prezentacija pokazuje samo dijelove onoga kroz što sam prošla, poput malenog komadića. Nemate pojma. Ali reći ću vam kasnije ako želite znati. Ali - znam da je završni račun, ili nečija percepcija završnog računa, ono što naposlijetku motivira ljude. Mene zanima ono što nazivam "trostrukim završnim računom" koji može nastati održivim razvojem. Razvoj koji ima potencijal stvoriti pozitivne ishode za sve zanteresirane: graditelje, vlasti i zajednicu u kojoj se ti projekti grade. Ovoga trenutka, to se ne događa u gradu New Yorku. I mi radimo s sveobuhvatnim deficitom urbanizma. Parada onih koje vlasti dotiraju izgradit će predložene ogromne stambene kutije i stadion u južnom Bronxu, ali uopće nema koordinacije između gradske uprave o tome kako se odnositi prema kumulativnom efektu povećanog prometa, zagađenja, otpada i utjecaja na otvoreni prostor. A njihov pristup lokalnom gospodarskom razvoju i otvaranju radnih mjesta toliko je jadan da nije ni smiješan. Jer, povrh toga, najbogatiji sportski tim na svijetu seli stadion Yankeeja tako da uništava dva omiljena parka. Sad ćemo imati još manje nego u statistici koju sam prije spomenula. Pa iako manje od 25% stanovnika južnog Bronxa posjeduje automobile, ovi projekti predviđaju tisuće novih parkirnih mjesta, ali baš ništa od masovnog javnog prijevoza. Ono što u javnoj debati nedostaje je temeljita analiza troškova i koristi između zanemarivanja nezdrave i ekološki narušene zajednice, u odnosu na provođenje strukturnih i održivih promjena. Moja udruga usko surađuje sa sveučilištem Columbia i drugima kako bi skrenula pozornost na ove probleme.

Da razjasnimo nešto. Ja nisam protiv izgradnje. Mi smo u gradu, ne u nacionalnom parku. I ja sam prihvatila svog unutarnjeg kapitalistu. Vjerojatno ga svi imate i ako to još niste učinili, trebali bi. Ja nemam problem s građevinarima koji će zaraditi. Imamo dovoljno primjera koji pokazuju da održivi razvoj s zajednicom na umu može biti vrlo unosan. Kolege TED-ovci Bill McDonough i Amory Lovins - usput, oboje moji heroji - pokazali su kako to možete učiniti. Ja imam problem s izgradnjom koja pretjerano iskorištava politički nemoćne zajednice radi profita. Da se to nastavlja sramota je za sve nas, zato što smo svi mi odgovorni za budućnost koju stvaramo. Nešto što činim da bih se podsjetila kako postoje bolje mogućnosti je da učim od vizionara iz drugih gradova. To je moja verzija globalizacije.

Uzmite primjer Bogote. Siromašna, latinoamerička, okružena oružanim nasiljem i švercom droge: reputacija slična onoj južnog Bronxa. Ipak, taj grad je krajem devedesetih blagoslovljen izuzetno utjecajnim gradonačelnikom imenom Enrique Penalosa. On je proučio demografiju. Malo stanovnika posjeduje automobile, a ipak je ogromni dio gradskih sredstava bio namijenjen njihovom usluživanju. Ako ste gradonačelnik, možete učiniti nešto u vezi s tim. Njegova je uprava suzila ključne gradske prometnice s pet traka na tri, zabranila parkiranje na tim ulicama, proširila nogostupe i biciklističke staze, napravila gradske trgove, stvorila jedan od najučinkovitijih sustava autobusnog javnog prijevoza na svijetu. Za njegove brilijantne napore... skoro su ga krivično gonili. Ali nakon što su građani uvidjeli da su oni na prvome mjestu u rješavanju problema s kojima se svakodnevno nose, dogodilo se nešto nevjerojatno. Prestali su bacati smeće po ulicama. Kriminal se smanjio. Zato jer su ulice bile žive i pune ljudi. Njegova uprava napala je nekoliko tipičnih urbanih problema odjednom, i to skromnim budžetom iz zemlje trećeg svijeta. Mi u ovoj zemlji nemamo izgovora, žao mi je. No zaključak je, njegovo stavljanje građana na prvo mjesto nije bilo zbog kao kažnjavanje onih koji si mogu priuštiti automobile, već kao pružanje prilike svim stanovnicima Bogote za sudjelovanje u obnovi grada. To da izgradnja ne bi trebala biti na račun većine stanovništva još uvijek se smatra radikalnom idejom ovdje u SAD. Ali primjer Bogote ima snagu da to promijeni.

Vi ste, međutim, blagoslovljeni darom utjecaja. Zato ste ovdje i zašto cijenite informacije koje razmjenjujemo. Iskoristite svoj utjecaj za podršku cjelovitih i održivih promjena svugdje. Nemojte samo o tome govoriti na TED-u. Ovo je javna politika koju želim proširiti cijelom zemljom, a kao što znate, sva politika je osobna. Pomozite mi da zeleno postane novo crno. Pomozite mi da održivost postane seksi. Učinite je dijelom svojih razgovora tokom večere ili koktela. Pomozite mi izboriti se za pravdu u okolišu i gospodarstvu. Podržite investicije koje podnose "trostruki završni račun". Pomozite mi demokratizirati održivost tako da sve okupimo i inzistirajte da se o urbanizmu može cjelovito raspravljati svugdje. Super, drago mi je da imam još malo vremena!

Slušajte - kada sam neki dan poslije doručka razgovarala s g. Goreom, pitala sam ga kako će aktivisti za ekološku pravdu biti uključeni u njegovu novu marketinšku strategiju Njegov odgovor je bio program donacija. Mislim da nije razumio da ga ja ne tražim novce. Ja sam njemu davala ponudu. (pljesak)

Ono što me smeta je da je ovaj pristup "odozgo prema dolje" još uvijek tu. Nemojte me krivo shvatiti, nama treba novac. (smijeh) Ali grupe građana su potrebne za stolom tijekom procesa odlučivanja. Uz 90% energije za koju nas je g. Gore podsjetio da je svakoga dana rasipamo, nemojte tome dodavati rasipanje naše energije, inteligencije i teško stečenog iskustva. (pljesak)

Došla sam izdaleka da bismo se ovako susreli. Molim, nemojte me odbaciti. Radeći zajedno, možemo postati jedna od onih malih, brzo rastućih skupina pojedinaca koji istinski neustrašivo i hrabro vjeruju da doista možemo promijenti svijet. Možda smo na ovu konferenciju došli iz vrlo, vrlo različitih životnih situacija, ali vjerujte mi, nama je zajedničko nešto izuzetno moćno - nemamo što izgubiti, a možemo sve dobiti. Ciao bellos! (pljesak)