Louise Leakey kopajući traga za korijenima čovječanstva

Tko smo mi? To je veliko pitanje. U biti mi smo samo uspravno-hodajući, velikoga mozga, super-inteligentan čovjekoliki majmun. Ovo bismo mogli biti mi. Pripadamo obitelji koja se zove Hominidi. Mi smo vrsta koja se zove Homo sapiens sapiens, i važno je to zapamtiti u smislu naše uloge u svijetu danas, i naše budućnosti na planeti Zemlji.

Mi smo jedna vrsta od oko pet i pol tisuća vrsta sisavaca koje postoje danas na planeti Zemlji. I to je samo mali fragment svih vrsta koje su ikad živjele na planeti u prošlim vremenima. Mi smo jedna vrsta od oko -- ili recimo od namanje 16 uspravno-hodajućih čovjekolikih majmuna koji su postojali tijekom prošlih šest do osam milijuna godina. Ali, koliko nam je poznato, mi smo jedini uspravno-hodajući čovjekoliki majmun koji postoji na planeti Zemlji, s izuzetkom bonobo majmuna.

I važno je zapamtiti, obzirom da su bonobo majmuni toliko nalik čovjeku, da dijele 99 posto svojih gena s nama, i da mi dijelimo naše korijene s nekolicinom živućih velikih čovjekolikih majmuna. Važno je zapamtiti da smo evoluirali. I sad, znam da to zvuči prljavo nekim ljudima, ali mi smo evoluirali od zajedničkih predaka zajedno s gorilama, čimpanzama, kao i s bonobo majmunima. Imamo zajedničku prošlost, a imamo i zajedničku budućnost, i važno je zapamtiti da su svi ovi veliki čovjekoliki majmuni došli s isto toliko dugog i toliko zanimljivog evolucijskog putovanja, kao i mi danas. I upravo je to putovanje od posebnog zanimanja za čovječanstvo, i to je putovanje bilo u žarištu zanimanja protekle tri generacije moje obitelji, obzirom da smo bili u istočnoj Africi tražeći fosilne ostatke naših predaka i pokušavajući, komad po komad, složiti našu evolucijsku prošlost.

Evo ovdje vidite kako ih tražimo. Skupina požrtvovnih mladih muškaraca i žena hoda vrlo polako golemim prostranstvima Afrike, tražeći male fragmente kostiju, fosilnih kostiju, koji bi mogli biti na površini. A ovdje je primjer onoga što bismo mogli raditi dok hodamo pejzažima Sjeverne Kenije, tražeći fosile. Sumnjam da mnogi od vas u publici mogu vidjeti fosil na ovoj slici, ali ako gledate vrlo pažljivo, ovdje je čeljust -- donja čeljust -- uspravno-hodajućeg čovjekolikog majmuna starog 4,1 milijun godina kako je pronađen kod jezera Turkana na zapadnoj obali. (Smijeh) To uzima krajnje mnogo vremena, radno je intenzivno, a takvo je da će trebati uključivanje mnogo više ljudi za početak sastavljanja naše povijesti. Još uvijek zaista nemamo vrlo cjelovitu sliku svega toga.

Kad nađemo fosil, označimo ga. Danas imamo izvrsnu tehnologiju, imamo GPS. Označimo ga s GPS fix-om, a također napravimo i digitalnu fotografiju primjerka tako da ga, u osnovi, možemo vratiti natrag na površinu, točno na mjesto gdje smo ga našli, a možemo sve ove informacije pohraniti zajedno u današnje GPS pakete. Kad pronađemo nešto vrlo značajno, kao kosti ljudskog pretka, započinjemo otkopavati krajnje pažljivo i polako, koristeći čačkalice i fine kistove. A sav sediment stavlja se zatim u ova sita, i tu probiremo sve još jednom vrlo pažljivo, tražeći male fragmente kostiju, a zatim se sve opere.

Ove su stvari vrlo uzbudljive, one su tako često jedini, ili prvi put uopće, da je bilo tko vidio te ostatke. A ovdje je vrlo poseban trenutak u kojem smo moja majka i ja otkopavali neke ostatke ljudskih predaka, i to je jedna od onih najposebnijih stvari koje ikad možete raditi sa svojom majkom. (Smijeh) Ne može mnogo ljudi tako nešto reći.

I sad, dozvolite mi da vas vratim natrag u Afriku, prije dva milijuna godina. Samo bih željela nešto istaknuti, ako pogledate zemljovid Afrike, ona zaista po svom obliku izgleda kao lubanja hominida. A sada ćemo otići u Istočno-afričku i Rift dolinu. U biti, ona se prostire od zaljeva Aden pa sve dolje do jezera Malawi. Dolina Rift je depresija. To je porječje, a rijeke teku od brdskih predjela prema dolje i slijevaju se u porječje, noseći sedimente, čuvajući kosti životinja koje su tamo živjele.

Ako želite postati fosil, onda zapravo trebate umrijeti negdje gdje će vaše kosti biti brzo zakopane. Zatim se nadate da će se zemlja pomicati na takav način da će dovesti kosti natrag na površinu. I onda se nadate da će vas netko od naše ekipe hodati okolo i naći male komadiće vas. (Smijeh) Dakle, zapravo je nadasve iznenađujuće da znamo toliko mnogo koliko danas znamo o našim precima, jer je iznimno teško, prvo, za ove stvari da postanu -- da ostanu sačuvane, i drugo, da su donesene natrag na površinu. A zapravo smo potrošli samo 50 godina tražeći ove ostatke, i započeli sastavljati, dio po dio, našu evolucijsku priču.

Dakle, otiđimo do jezera Turkana, koje je jedno takvo porječje, na krajnjem sjeveru naše zemlje, Kenije. Ako pogledate ovdje na sjeveru, postoji velika rijeka koja otječe u jezero, koja je nosila sedimente i čuvala ostatke životinja koje su ovdje živjele. Nalazišta fosila prostiru se duž obje strane jezerskog porječja, koje zauzima oko 20.000 kvadratnih milja. To je golem posao koji je u našim rukama. Prije dva milijuna godina kod jezera Turkana, Homo erectus, jedan od ljudskih predaka, je zapravo živio u ovom području. Ovdje možete vidjeti neke od nalazišta fosila na kojima smo radili na sjeveru, ali u biti, prije dva milijuna godina Homo erectus, gore sasvim u desnom kutu, živio je istovremeno s druge tri vrste ljudskih predaka. Ovo ovdje je lubanja Homo erectusa, koju sam upravo skinula s ove police. (Smijeh)

Ali, ne možemo reći da je biti jedinom vrstom na planeti Zemlji pravilo. U stvari, ako se vratimo unatrag u prošlost, u pravilu postoje brojne vrste hominida ili ljudskih predaka koji su živjeli zajedno u isto vrijeme. Odakle su došle ove stvari? To je ono na što još uvijek želimo naći odgovor, i važno je shvatiti da postoji raznolikost kod svih različitih vrsta, a naši preci nisu u tome izuzetak. Ovdje su neke rekonstrukcije nekih od fosila koji su pronađeni kod jezera Turkana.

Ali, ja sam imala sreću što sam odgajana u Keniji, prvenstveno prateći svoje roditelje do jezera Turkana, tragajući za ljudskim ostacima. I uspjeli smo otkopati, kad smo bili dovoljno odrasli, fosile kao što je ovaj mršavi oklopljeni krokodil, a otkopali smo i divovske kornjače, slonove i takve stvari. Ali, kad sam imala 12 godina, kao na ovoj fotografiji, provodila se vrlo uzbudljiva ekspedicija na zapadnoj obali, u vrijeme kad je prvenstveno pronađen kostur ovog Homo erectusa.

Mogla sam se lako povezati s kosturom ovog Homo erectusa, jer sam bila jednako toliko stara koliko i on kad je umro. I tada sam ga zamišljala kao visokog, tamne puti. Njegova su braća zasigurno mogla daleko trčati hvatajući plijen i pritom se vjerojatno puno znojiti. Bio je vrlo sposoban učinkovito koristiti kamenja kao oruđe. A ovaj individualac ovdje, ovaj kojeg držim ovdje gore, zapravo je imao bolesna leđa -- vjerojatno je bio ozlijeđen kao dijete. Imao je skoliozu i stoga se sigurno o njemu trebala brinuti vrlo pažljivo neka žena, kao i vjerojatno mnogo mlađi članovi njegove obiteljske skupine, kako bi dospio tamo gdje je u životu dospio, s 12 godina. Nažalost po njega, upao je u močvaru i nije se mogao iz nje izvući. U biti, njegove su kosti brzo zakopane i izvrsno sačuvane.

I ostao je na tom mjestu do 1,6 milijuna godina kasnije kad je ovaj vrlo čuveni lovac na fosile, Kamoya Kimeu, hodao uz mali brežuljak i našao taj mali komad njegove lubanje na površini, među oblucima, te ga prepoznao kao hominida. Zapravo, to je ovaj mali komadić ovdje gore na vrhu. I tako, iskopavanje je započelo odmah, i sve se više i više malih komadića lubanje počelo izdvajati iz sedimenta. I ono što je bilo zabavno u ovome -- komadići lubanje su se sve više i više približavali korijenu stabla, a stablo je relativno nedavno izraslo, ali je uvidjelo da mu je lubanja zagradila zgodan potočić na brežuljku, tako da je odlučilo razviti svoje korijenje unutar i oko nje, držeći je tako u mjestu i sprječavajući njeno ispiranje niz padinu. Počeli smo nalaziti kosti udova, našli smo kosti prstiju, kosti zdjelice, kralježnice, rebara, vratne kosti, stvari koje nikad ranije do tada nisu viđene kod Homo erectusa. To je bilo istinski uzbudljivo. Imao je tijelo vrlo slično našem i bio je na pragu postanka čovjekom.

I tako, kratko poslije toga, članovi njegove vrste počeli su se kretati prema sjeveru i van Afrike; tako su se počeli viđati fosili Homo erectusa u Gruziji, Kini, a također i u djelovima Indonezije. Dakle, Homo erectus je bio prvi predak čovjeka koji je napustio Afriku i počeo se širiti diljem svijeta. Ovo su neki zanimljivi pronalasci, ponavljam, kao što sam rekla, iz Dmanisija u Republici Gruziji. Ali, ovo su također iznenađujući pronalasci, nedavno objavljeni s otoka Floresa u Indoneziji, gdje je skupina ovih ljudskih predaka bila izolirana, i postala patuljasta; samo su oko jednog metra visoki. Živjeli su prije samo 18.000 godina, a to je nešto istinski izvanredno o čemu možemo razmišljati.

Ukoliko to pretvorimo u mjerilo generacija, jer ljudima je teško predočiti pojam vremena, Homo erectus je napustio Afriku prije 90.000 generacija. Mi smo prvenstveno evoluirali iz afričke loze. I još jednom da kažem, formirali smo se prije 200.000 godina, a Afriku smo napustili prije 70.000 godina. A sve do prije 30.000 godina najmanje tri uspravno-hodajuća čovjekolika majmuna zajednički su dijelili planet Zemlju.

I sad, došli smo do pitanja: "Tko smo mi?" Mi smo zasigurno zagađivačka, rastrošna, agresivna vrsta, s nekoliko dobrih stvari koje bismo možda mogli tu nadodati. (Smijeh) Uglavnom, nismo uopće posebno ugodni. Imamo mnogo veći mozak od naših predaka - čovjekolikih majmuna. Je li ovo dobra evolucijska adaptacija, ili će nas odvesti do toga da ćemo postati najkraće-živućom vrstom hominida na planeti Zemlji?

A što je ono što nas čini - nas? Mislim da je to naša kolektivna inteligencija. Naša sposobnost da zapišemo stvari na papir, naš jezik i naša savjest. Od vrlo primitivnih početaka, s vrlo grubim alatima od kamena, sada posjedujemo vrlo napredne alate, a korištenje tih alata je zbilja doseglo rekordnu razinu. Imamo bagije na Marsu, mapirali smo ljudski genom, a nedavno smo čak stvorili sintetički život, zahvaljujući Craigu Venteru.

A uspjeli smo, također, komunicirati s ljudima diljem svijeta, s najneobičnijih mjesta. Čak i s lokacija iskopavanja u sjevernoj Keniji, možemo razgovarati s ljudima o onome što radimo. Kao što nas je Al Gore tako jasno podsjetio, dosegli smo ogroman broj ljudi na ovoj planeti. Ljudski preci, u biti, preživljavaju na planeti Zemlji, ako gledate na fosilne podatke, u prosjeku oko milijun godina svaki. Kao vrsta postojimo tek posljednjih 200.000 godina, a unatoč tome dosegli smo brojku višu od šest i pol milijardi ljudi.

Samo protekle godine broj stanovnika narastao je za 80 milijuna. Želim reći, ovo su zaista ogromni brojevi. Ovdje možete još jednom vidjeti, preuzeto iz knjige Ala Gorea -- ono što se dogodilo jest da je naša tehnologija uklonila zapreke i uravnoteženost našeg populacijskog rasta. Moramo kontrolirati naše brojke, i mislim da je ovo jednako važno kao i bilo što drugo što se radi danas u svijetu. Ali, moramo kontrolirati naše brojke, jer ne možemo izdržati zajedno kao vrsta.

Moj je otac to tako prikladno izrazio, da smo mi zasigurno jedine životinje koje svjesno donose odluke koje su loše za preživljavanje nas kao vrste. Možemo li zajedno izdržati? Važno je zapamtiti da smo evoluirali u Africi. Imamo afričke korijene. Imamo zajedničku prošlost i dijelimo zajedničku budućnost. Evolucijski govoreći, mi smo samo jedna mrljica. Sjedimo na rubu ponora, i pri ruci imamo alate i tehnologiju s kojom možemo iskomunicirati što treba učiniti kako bi se danas zajedno održali. Mogli bismo to reći svakom pojedinom ljudskom biću tamo vani, ukoliko bismo to zaista željeli. Ali, hoćemo li to učiniti ili ćemo samo prepustiti prirodi svoj tijek?

Ipak, da završim s pozitivnom porukom. Mislim da, evolucijski govoreći, to je vjerojatno u konačnici i dobra stvar. Zaključit ću s tim, hvala vam na pozornosti. (Pljesak)