Lisa Kristine: Slike koje svjedoče o suvremenom ropstvu

Nalazim se na dubini od 45 m u ilegalnom rudniku u Gani. Zrak je težak, vruć i pun prašine i teško je disati. Osjećam kako znojna tijela prolaze uz mene u mraku, ali ne vidim gotovo ništa drugo. Čujem razgovor, ali okno je uglavnom kakofonija muškaraca koji kašljaju i kamena koji lome primitivnim alatima. Kao i svi, imam treperavu jeftinu ručnu bateriju privezanu za glavu elastičnom pohabanom trakom i jedva razaznajem glatke drvene prečke koje pridržavaju zidove uske četvrtaste rupe koja prodire desetinama metara u zemlju. Kad mi se ruka posklizne, odjednom se sjetim rudara kojeg sam upoznala prije nekoliko dana i koji se poskliznuo i pao bezbroj metara niz to okno.

Dok danas stojim ovdje i obraćam vam se, ti su muškarci i dalje duboko u toj rupi, riskiraju živote bez plaće ili kompenzacije i često pogibaju.

Ja sam se uspjela popeti van iz te rupe i otići kući, ali oni to vjerojatno neće moći jer su zarobljeni u ropstvu.

Proteklih 28 godina dokumentiram domorodačke kulture u više od 70 zemalja na šest kontinenata i 2009. sam imala veliku čast biti jedini izlagač na Summitu za mir u Vancouveru. Među svim zadivljujućim ljudima koje sam ondje upoznala bio je i jedan pobornik nevladine organizacije "Oslobodite robove," posvećene iskorjenjivanju suvremenog ropstva. Počeli smo razgovarati o ropstvu i ja sam zapravo počela učiti o ropstvu, jer svakako sam znala da ono postoji, ali ne u tolikoj mjeri. Nakon razgovora, osjećala sam se strašno i iskreno me bilo sram mojeg manjka znanja o toj strahoti današnjeg doba i mislila sam, ako ja ne znam, koliko još ljudi ne zna? Nikako mi to nije dalo mira pa sam kroz nekoliko tjedana odletjela u Los Angeles na sastanak s direktorom organizacije "Oslobodite robove" i ponudila svoju pomoć.

Tako je počelo moje upoznavanje sa suvremenim ropstvom. Začudo, na mnogima od tih mjesta bila sam i prije. Neka sam čak i smatrala drugim domom. Ali ovaj put vidjela sam sve skrivene tajne.

Konzervativne procjene kažu da danas u svijetu ima više od 27 milijuna porobljenih ljudi. To je dvaput više ljudi nego što je bilo odvedeno iz Afrike tijekom cijelog razdoblja transatlantske trgovine robovima. Prije 150 godina rob za rad u poljoprivredi stajao je oko tri godišnje plaće američkog radnika. To bi danas iznosilo oko 50.000 dolara. A ipak, danas cijele obitelji mogu generacijama biti porobljene čak i zbog duga od 18 dolara. Ropstvo začudo stvara zaradu od preko 13 milijardi dolara godišnje u cijelome svijetu.

Mnoge su prevarili lažnim obećanjima o dobrom obrazovanju i boljem poslu, a na kraju su bili prisiljeni raditi bez plaće pod prijetnjama nasiljem od kojeg ne mogu otići.

Današnje ropstvo postoji zbog trgovine, tako da proizvodi robova imaju vrijednost, ali ljudi koji ih proizvode zamjenjivi su. Ropstvo postoji gotovo svugdje u svijetu, a ipak je protuzakonito svugdje u svijetu.

U Indiji i Nepalu vidjela sam peći za ciglu. Prizor je bio čudan i ulijevao je strahopoštovanje. Bilo je kao u drevnom Egiptu ili Danteovom paklu. Na temperaturama od preko 50 stupnjeva muškarci, žene, djeca, zapravo cijele obitelji bili su obavijeni debelim slojem prašine dok su mehanički slagali cigle na glavu, čak do 18 odjednom, i nosili ih od užarenih peći do kamiona udaljenih stotinama metara. Umrtvljeni monotonijom i iscrpljenošću, rade tiho, ponavljaju i ponavljaju te radnje po 16 ili 17 sati na dan. Nisu imali pauze za hranu ni vodu i zbog ozbiljne dehidracije uriniranje je bilo nepotrebno. Vrućina i prašina prodirale su u sve tako da mi je fotoaparat postao prevruć i više ga nisam mogla ni držati u ruci te je prestao raditi. Svakih sam 20 minuta morala trčati do našeg džipa očistiti opremu i držati je uz klimatizaciju kako bih je oživjela. Dok sam tako sjedila, mislila sam kako moj fotoaparat dobiva daleko bolji tretman od tih ljudi.

Vratimo se pećima. Plakalo mi se, ali abolicionist koji je bio sa mnom brzo me uhvatio i rekao: "Lisa, nemoj. Nemoj to raditi ovdje." Vrlo mi je jasno objasnio da su emocionalni izljevi vrlo opasni na takvom mjestu, ne samo za mene, već i za njih. Ne mogu im ponuditi nikakvu izravnu pomoć. Ne mogu im dati novac, ništa. Nisam državljanka te zemlje. Mogla sam ih dovesti u težu situaciju od one u kojoj već jesu. Morala sam se osloniti na "Oslobodite robove" da će kroz sustav postići njihovo oslobođenje i vjerovala sam da hoće. A ja sam morala čekati da dođem kući da stvarno osjetim kako mi se srce slama.

U Himalajama sam pronašla djecu kako nose kamen kilometrima po planinskom terenu u kamione koji su čekali na cestama u podnožju. Velike kamene ploče bile su teže od djece koja su ih nosila. Djeca su ih nosila obješene o glavu pomoću ručno izrađenih okvira od štapova i užeta i poderane tkanine. Teško je gledati nešto tako intenzivno. Kako možemo utjecati na nešto tako podmuklo, a ipak sveprisutno? Neki ni ne znaju da su u ropstvu, ljudi koji rade 16, 17 sati dnevno bez ikakve plaće, jer je tako njihov cijeli život. Nemaju to s čime usporediti. Kad su ovi seljani zatražili slobodu robovlasnici su im svima spalili kuće. Ti ljudi nisu imali ništa i bili su tako prestravljeni da su htjeli odustati, ali žena u sredini pozvala ih je da ustraju, a abolicionisti na terenu pomogli su im da sami dobiju najam kamenoloma, tako da sada rade isti težak posao, ali rade ga za sebe i plaćeni su za to i rade to u slobodi.

Često pomislimo na trgovanje seksom kad čujemo riječ ropstvo i zbog te podignute svijesti u svijetu upozorili su me da ću možda biti u opasnosti dok budem radila unutar ove konkretne industrije.

U Katmanduu su me pratile žene koje su prije i same bile seksualne robinje. Odvele su me niz usko stubište koje je vodilo u prljav podrum osvijetljen slabim fluorescentnim svjetlom. To samo po sebi nije bio bordel. To je više bio restoran. Restorani s kabinama, kako ih zovu u branši, mjesta su prisilne prostitucije. Svaki ima male privatne sobe, u kojima su robovi, žene, kao i djevojčice i dječaci, neki od samo sedam godina, prisiljeni zabavljati klijente i poticati ih da kupe još hrane i alkohola. Sve su prostorije mračne i prljave, označene brojem napisanim bojom na zidu, i odvojene šperpločom i zastorom. Radnici često podnose tragično spolno zlostavljanje od strane svojih mušterija. Dok sam stajala u gotovo potpunom mraku, sjećam se kako sam osjetila trenutan, ogroman strah i u tom sam trenutku mogla samo zamisliti kako je to biti zarobljen u tom paklu. Postojao je samo jedan izlaz: stubište kojim sam ušla. Nije bilo stražnjih vrata. Nije bilo dovoljno velikih prozora kroz koje bi se moglo popeti i izići. Ti ljudi nisu imali nikakve šanse za bijeg. Dok nastojimo shvatiti tako tešku temu, važno je da znamo da ropstvo, uključujući trgovanje seksom, postoji i u našoj blizini.

Tisuće su ljudi porobljene u poljoprivredi, u restoranima, u kućnom ropstvu, i mogla bih još nabrajati. Nedavno je New York Times objavio da se između 100.000 i 300.000 američke djece proda u seksualno ropstvo svake godine. To je svugdje oko nas, mi to samo ne vidimo.

Tekstilne se industrije također često sjetimo kad čujemo nešto o robovskom radu. Posjetila sam sela u Indiji gdje su cijele obitelji porobljene u industriji svile. Ovo je obiteljski portret. Ruke obojene crno su očeve, dok su plave i crvene ruke njegovi sinovi. Oni miješaju boju u velikim bačvama, i uranjaju svilu u tekućinu sve do laktova, ali boja je otrovna.

Prevoditelj mi je ispričao njihove priče.

"Nemamo nikakvu slobodu", rekli su. "Ipak se još uvijek nadamo da ćemo jednog dana moći otići iz ove kuće i otići drugamo, gdje će nas platiti za bojenje."

Procjenjuje se da je više od 4000 djece porobljeno na jezeru Volta, najvećem umjetnom jezeru na svijetu. Kad smo tek stigli, otišla sam baciti pogled. Činilo mi se da sam vidjela obitelj kako peca u čamcu, dva starija brata, nekoliko mlađih, ima smisla, ne? Nema. Bili su porobljeni. Djecu su oteli iz obitelji te su prodani i zatim nestali, i sada su prisiljeni odraditi bezbrojne sate u tim čamcima na jezeru, iako ne znaju plivati.

Ovo dijete ima osam godina. Drhtao je kad se približio naš čamac, prestrašen da ćemo prevrnuti njegov kanu. Umirao je od straha da će pasti u vodu. Gole grane drveća potopljenog u jezeru Volta često zahvate mreže i umornu, prestrašenu djecu bacaju u vodu da otpetljaju mrežu. Mnoga se utope.

Otkad zna za sebe, bio je prisiljen raditi na jezeru. Smrtno se boji svojeg gazde pa neće pobjeći, a budući da doživljava okrutnost cijelog svog života, tako se ponaša prema mlađim robovima kojima zapovijeda.

Ove sam dječake upoznala u pet sati ujutro, dok su podizali posljednje mreže, s kojima su radili od 1 ujutro, u hladnoj, vjetrovitoj noći. Važno je napomenuti da su te mreže teške više od 400 kg kad su pune ribe.

Želim vam predstaviti Kofija. Kofi je spašen iz ribarskog sela. Upoznala sam ga u skloništu gdje organizacija "Oslobodite robove" rehabilitira žrtve ropstva. Ovdje je prikazan dok se kupa na vrelu, izlijeva puna vedra vode po glavi, a divna je stvar da, dok mi ovdje sjedimo i razgovaramo, Kofi je vraćen u svoju obitelj i, što je još bolje, njegovoj su obitelji dali alat kojim će zarađivati za život i omogućiti sigurnost svojoj djeci. Kofi je utjelovljenje mogućnosti. Tko će on postati jer se netko zauzeo za njega i promijenio mu život?

Dok smo se vozili cestom u Gani, s partnerima iz "Oslobodite robove", drugi je abolicionist na mopedu odjednom ubrzao do našeg džipa i pokucao na prozor. Rekao nam je da ga slijedimo zemljanom cestom u džunglu. Na kraju ceste, rekao je da iziđemo iz auta, a vozaču da brzo ode. Zatim je pokazao prema jedva vidljivoj stazi i rekao: "To je put, to je put. Idite." Dok smo išli tim putem, razmicali smo lijane koje su nam priječile put i nakon nekih sat vremena došli smo do dijela staze koji je kiša nedavno poplavila pa sam fotografsku opremu podigla iznad glave dok smo ulazili u tu vodu do visine prsa. Nakon još dva sata, vijugava je staza naglo završila na čistini, a pred nama su bile rupe veličine nogometnog igrališta i sve su bile pune porobljenih ljudi koji su radili. Mnoge su žene na leđima imale privezanu djecu dok su tražile zlato i gazile uokolo u vodi otrovanoj živom. Živa se koristi u procesu ekstrakcije.

Ovi su rudari porobljeni u rudarskom oknu u drugom dijelu Gane. Kad su izišli iz okna, bili su potpuno mokri od vlastitog znoja. Sjećam se kako sam im gledala umorne, krvave oči. Mnogi od njih bili su pod zemljom i 72 sata. Okna su duboka gotovo 100 metara, a oni iznose teške vreće pune kamena koji će se kasnije prevesti u drugo područje, gdje će biti razbijen kako bi mogli izvući zlato.

Na prvi pogled, mjesto se čini punim snažnih muškaraca, ali kad pobliže pogledamo, vidimo da slabiji rade na rubovima, i djeca također. Svi su oni pretrpjeli ozljede, bolesti i nasilje. Zapravo, vrlo je vjerojatno da će ovaj snažan muškarac završiti poput ovog, izmučen tuberkulozom i trovanjem živom za samo nekoliko godina.

Ovo je Manuru. Kad mu je umro otac, stric ga je prodao da radi u rudnicima. Kad je i stric umro, Manuru je naslijedio njegov dug, koji ga je dalje prisiljavao na ropstvo u rudnicima. Kad sam ga upoznala, radio je u rudnicima 14 godina, a ozljedu noge koju vidite zapravo je zadobio u nesreći u rudniku i toliko je ozbiljna da liječnici kažu da nogu treba amputirati. Uz to, Manuru ima i tuberkulozu, a ipak je prisiljen raditi po cijele dane u tom rudarskom oknu.

Unatoč tome, sanja da će postati slobodan i obrazovati se uz pomoć lokalnih aktivista poput "Oslobodite robove". Upravo me takva odlučnost, unatoč nezamislivim okolnostima, ispunjava ogromnim strahopoštovanjem.

Želim upozoriti na ropstvo. Kad sam radila na terenu, nosila sam sa sobom mnogo svijeća i uz pomoć prevoditelja davala sam ih ljudima koje sam fotografirala i željela sam rasvijetliti njihove priče i njihove teškoće. Kad je bilo sigurno za njih i za mene, napravila sam ove slike. Znali su da će njihove slike vidjeti ljudi u cijelome svijetu. Željela sam da znaju da ćemo posvjedočiti za njih i da ćemo učiniti sve što možemo kako bismo pomogli da im se životi promijene. Iskreno vjerujem da, ako vidimo jedni druge kao jednaka ljudska bića, postat će vrlo teško tolerirati strahote kao što je ropstvo. To na slikama nisu "problemi". To su ljudi, pravi ljudi, poput vas i mene, i zaslužuju jednaka prava, dostojanstvo i poštovanje u svojem životu. Ne prođe ni dan, a da ne pomislim na te mnoge predivne, maltretirane ljude koje mi je bila neizmjerna čast upoznati.

Nadam se da su ove slike probudile snagu

u onima koji ih gledaju, u ljudima poput vas, i nadam se da će ta snaga zapaliti vatru i da će ta vatra baciti svjetlo na ropstvo, jer će bez tog svjetla zvijer sužanjstva i dalje živjeti u sjeni.

Hvala vam.

(Pljesak)