Lisa Gansky: Budućnost poslovanja je "mreža"

Govorim vam o onome što nazivam "mrežom". To je u suštini temeljna promjena u našem odnosu prema stvarima, stvarima u našim životima. I počinje izgledati -- ne uvijek i ne za sve stvari -- nego u određenim trenucima da će pristup određenim vrstama dobara i usluga pobiti vlasništvo nad njima. I time se potraga za boljim stvarima jednostavno dijeli. A mi potječemo iz duge tradicije dijeljenja. Dijelili smo prijevoz. Dijelili smo vino i hranu i druge vrste fantastičnih iskustava u kafićima u Amsterdamu. Dijelili smo i druge vrste zabave -- sportske arene, javne parkove, koncertne dvorane, knjižnice, sveučilišta. Sve te stvari su platforme za dijeljenje, ali dijeljenje u stvari započinje i završava s onime što ja smatram majkom svih platformi dijeljenja.

I dok razmišljam o mreži, mislim o tome što ju pokreće, kako to da se događa sada, mislim da postoje brojni vektori koje vam želim dati kao pozadinu. Jedan od njih je recesija -- recesija je uzrokovala da ponovno promislimo o svom odnosu prema stvarima u našim životima u odnosu na vrijednost -- pa počinje usklađivati vrijednost sa stvarnom cijenom. Drugo, porast stanovništva i gustoće naseljenosti u gradovima. Više ljudi, manje prostora, manje stvari. Klimatska promjena. Pokušavamo smanjiti stres u svojim osobnim životima, u svojim zajednicama i na Planetu. Također, tu je i to recentno nepovjerenje prema velikim markama, globalnim velikim markama u mnogo različitih industrija. A to je stvorilo otvaranje. Istraživanje pokazuje da je ovdje, u Americi, Kanadi i zapadnoj Europi većina nas puno otvorenija prema lokalnim poduzećima, ili markama za koje možda nismo niti čuli. Dok smo prije išli za velikim markama za koje smo bili sigurni da im vjerujemo. I posljednje je to što smo sada povezaniji s više ljudi na planetu nego ikada prije -- osim kada sjedite pored nekoga.

(Smijeh)

Druga stvar vrijedna razmatranja je da smo puno uložili tijekom desetljeća i desetljeća i deseci milijardi dolara otišli su u tu investiciju koja je sada naše nasljeđe. To je fizička infrastruktura koja nam omogućuje da stignemo iz točke A u točku B i da pomičemo stvari tim putem. Internet mreža i mobilne komunikacije također nam omogućuju da budemo povezani i da stvorimo razne vrste platformi i sustava. A ulaganje u te tehnologije i tu infrastrukturu je zaista naše nasljeđe. Omogućuje nam da se sudjelujemo na zaista nove i zanimljive načine.

Za mene, umreženo poduzeće, klasično umreženo poduzeće, povezuje ove tri stvari: našu sposobnost da se međusobno povežemo -- većina nas hoda naokolo s tim mobilnim uređajima koji imaju mogućnost GPS-a i pristupa Internetu -- omogućuje nam da pronađemo jedni druge i da nađemo stvari u vremenu i prostoru. I treće je da su te fizičke stvari čitljive na karti -- restorani, različite lokacije, ali pomoću GPS-a i drugih tehnologija poput RFID-a (identifikacija putem radiofrekvencije) i nastavlja se širiti i dalje od toga, također možemo ući u trag stvarima koje se kreću, poput automobila, taksija, prijevoznog sustava, kutije koja se kreće kroz vrijeme i prostor. I tako to postavlja situaciju da pristup nabavi dobara i usluga učini udobnijim i jeftinijim u mnogim slučajevima nego da ih posjedujemo.

Na primjer, želim koristiti Zipcar. Koliko je ljudi iskusilo dijeljenje automobila ili bicikla? Ooo, to je izvrsno. U redu, hvala vam. U osnovi, Zipcar je najveće poduzeće za dijeljenje automobila na svijetu. Oni nisu izumili dijeljenje automobila. Dijeljenje automobila zapravo je izmišljeno u Europi. Jedan od osnivača otišao je u Švicarsku, vidio to negdje primijenjeno, i rekao: "Ooo, ovo izgleda stvarno odlično. Mislim da možemo to napraviti u Cambridgeu.", donio je to u Cambridge i započeli su -- dvije žene -- Robin Chase kao druga osoba koja je to započela. Zipcar je shvatio neke stvarno važne stvari. Kao prvo, zaista su shvaćali da je marka glas, a proizvod suvenir. Pa su bili vrlo pametni u vezi načina na koji su zapakirali dijeljenje automobila. Učinili su ga seksipilnim. Učinili su ga svježim. Učinili su ga željenim. Ako si član kluba, kad si član kluba, tada si Zipster. Automobili koje su birali nisu izgledali kao bivši policijski auti probušeni mecima ili slično. Birali su te seksipilne automobile. Ciljali su na sveučilišta. Uvjerili su se da se populacija na koju su ciljali i automobil poklapaju. To je bilo vrlo lijepo iskustvo. Automobili su bili čisti i pouzdani i sve je funkcioniralo.

Tako su iz perspektive marke uspjeli. Ali u osnovi su razumijeli da nisu automobilska kompanija. Shvaćaju da su informacijska kompanija. Jer, kada kupujemo auto odemo kod prodavača jednom, dogovorimo se i gotovi smo -- uobičajeno čim je brže moguće. Ali kada dijelite automobil i imate servis za dijeljenje automobila možete koristiti električno vozilo za odlazak na posao i s posla, dobijete kamion jer imate radove na kući. Kada idete po svoju tetku na aerodrom dobijete sedan. A kada idete u planine na skijanje, dobijete različitu opremu za automobil za obavljanje te vrste stvari. U međuvremenu, ti momci sjede u pozadini sakupljajući razne vrste podataka o našem ponašanju i kako surađujemo s uslugom. Tako da to za njih nije samo mogućnost, nego, vjerujem, da je imperativ za Zipcar i druga umrežena poduzeća da nas zapravo zadive, da budu poput uslužne djelatnosti. Jer mi im dajemo toliko informacija, a oni imaju pravo stvarno vidjeti kako se mi to krećemo, u stvarno su dobroj formi da predvide što ćemo htjeti sljedeće.

Što mislite koliki postotak dana prosječna osoba koristi auto? Koji postotak vremena? Što mislite? Ovi su stvarno jako dobri. Zamišljala sam kako je to oko 20% kad sam započinjala. Iznos diljem Amerike i zapadne Europe je osam posto. Tako da, u osnovi, čak i ako mislite da je 10%, 90% vremena, to je nešto što nas košta puno novaca -- osobno, a također i organiziramo naše gradove oko toga i razne druge stvari -- 90% vremena to stoji. Iz tog razloga mislim kako je jedna od tema u vezi mreže suštinski ta da, ako snažno iskoristimo stvari koje smo odbacivali, ima puno vrijednosti u tim stvarima. Koji početak sa Zipcarom -- Zipcar je počeo 2000. godine.

Prošle godine, 2010., započela su dva automobilska poduzeća, jedno u Velikoj Britaniji zvano WhipCar i drugo u Americi, RelayRides. Oba imaju "svatko sa svakim" model usluge za dijeljenje automobila, jer dvije stvari koje stvarno funkcioniraju kod dijeljenja automobila su: prva -- automobil treba biti dostupan i druga -- da je unutar jednog ili dva gradska bloka u odnosu na mjesto na kojem se nalazite. Auto koji je na udaljenosti od jednog ili dva gradska bloka od vaše kuće ili ureda je vjerojatno automobil vašeg susjeda, i vjerojatno je također dostupan. Tako su ljudi stvorili taj posao. Zipcar je započeo desetljeće ranije, 2000. godine. Trebalo im je šest godina da dođu do 1.000 automobila. Whipcaru, koji je započeo u travnju prošle godine, trebalo je šest mjeseci da dođe do 1.000 automobila. Dakle, vrlo zanimljivo. Ljudi zarađuju negdje između 200 i 700 dolara mjesečno dopuštajući svojim susjedima da koriste njihov automobil kada ga oni sami ne koriste. To je poput iznajmljivanja automobila za godišnji odmor. Budući da sam ja ovdje -- a nadam se da u publici ima ljudi koji posluju s automobilima -- (Smijeh) -- mislim da, gledajući tehnološku stranu stvari -- vidjeli smo bežične televizore i bežična računala -- bilo bi stvarno izvrsno kad biste, za koji tren, mogli započeti nuditi aute spremne za dijeljenje. Jer to stvara veću fleksibilnost. Omogućava nama kao vlasnicima da imamo druge mogućnosti. A čini mi se da ionako idemo u tom smjeru.

Prilika i izazov s umreženim poslovanjem -- a to su poduzeća poput Zipcara ili Netflixa koja su potpuno umreženog poslovanja, ili ona gdje imate puno automobilskih poduzeća, proizvođača automobila, koji počinju nuditi svoje vlastite usluge dijeljenja automobila kao i nove vrste marke, ili kao test, mislim -- da će to učiniti dijeljenje neodoljivim. U svojim životima svakako imamo iskustava u kojima je dijeljenje bilo neodoljivo. Samo, kako da učinimo da se to ponavlja i kako da to procjenimo? Također znamo, jer smo povezani preko socijalnih mreža, da je lako stvoriti zadovoljstvo na jednom malom mjestu. To je zarazno, jer smo svi međusobno povezani. Pa, ako imam izvrsno iskustvo i "tweetam" ga, ili ga prepričam petero ljudi koji stoje kraj mene, vijest putuje. Kao što znamo, istinito je i suprotno, često i istinitije.

Ovdje imamo LudoTruck u Los Angelesu, koji čini stvari koje čini dostava gurmanske hrane, i sakupili su poprilično sljedbenika. Općenito, možda zato što sam tehnološki poduzetnik, gledam stvari kao na platforme. Platforme su pozivnice. Stvaranje Craigliste ili iTunes i iPhone mreže poduzetnika, tu su sve te mreže -- isto tako i Facebook. Te platforme pozivaju razne poduzetnike i razne ljude da izađu sa svojim idejama i prilikama da stvore aplikaciju i usmjere ju prema određenoj publici. I iskreno, to je puno izneneđenja. Jer ne mislim kako je itko od nas u ovoj prostoriji mogao predvidjeti vrste aplikacija koje su se dogodile na Facebook-u, oko Facebook-a, na primjer, prije dvije godine, kad je Mark najavio da kreću s platformom.

U tom smislu mislim da su gradovi platforme, a Detroit je svakako platforma. Pozivnica za dovođenje stvaratelja i umjetnika i poduzetnika, stvarno pomaže poticanju te strastvene kreativnosti i pomaže gradu da napreduje. To je poziv na sudjelovanje. A gradovi su kroz povijest pozivali na razne vrste sudjelovanja. Naravno, postoje i druge mogućnosti. Na primjer, gradske vlasti mogu otvoriti podatke o prijevozu. Google je omogućio aplikaciju za podatke o prijevozu. Tako da već postoji sedam ili osam gradova u Americi koji su osigurali podatke o prijevozu, a različiti programeri stvaraju aplikacije. Tako sam pila kavu u Portlandu, kavu s mlijekom, a mala ploča u kafiću odjednom mi je pokazivala da sljedeći autobus stiže za tri minute, a da vlak stiže za 16 minuta. I to je pouzdano, stvarni podaci meni pred nosom, tamo gdje se nalazim i mogu završiti s kavom.

Sada postoji ta ogromna prilika koju imamo diljem Amerike: oko 21% praznog trgovačkog i industrijskog prostora. Ti prostori nisu živi. Područjima oko njih nedostaje vitalnosti, živosti i angažmana. Radi se o ovome -- koliko je ljudi ovdje čulo za "pop-up" trgovine (trgovine koje se nakratko pojave)? O, izvrsno. Ja sam njihov veliki ljubitelj. A to je vrlo umrežena stvar. Suštinski, postoje razne vrste restorana u Oaklandu, u blizini mjesta gdje ja stanujem. Svaka tri tjedna pojavi se "pop-up" trgovina mješovitom robom i naprave odličan posao stvaranjem vrlo društvenog događaja za osobe koje vole kuhati. Izvrsna zabava, a događa se u vrlo tranzicijskom susjedstvu. Poslije toga, nakon što se to događalo oko godinu dana, zapravo su se započeli iznajmljivati, stvarati i širiti se. Područje koje je bilo avandgardno sada počinje biti puno ležernije i uključuje puno više ljudi. Ovo je primjer. Crafty Fox je ta žena koja se bavi zanatima i organizira te "pop-up" zanatske sajmove po Londonu. No, takve stvari se događaju u mnogim različitim okruženjima. Iz moje perspektive, jedna od stvari koju "pop-up" trgovine čine je da stvaraju kratkotrajnost i hitnost. stvaraju najdražu riječ svakog poslovnog čovjeka: rasprodano. Prilika da se stvarno usredotočimo na povjerenje i pažnju je prekrasna stvar.

Puno toga što vidimo u mreži, puno toga što imamo na platformi koju smo sagradili omogućuje nam da utvrđujemo, usavršavamo i procjenjujemo. Omogućuje nam da testiramo stvari kao poduzetnici, da idemo na tržište, da razgovaramo s ljudima, slušamo, nešto preradimo i vratimo se. To je vrlo jeftino i vrlo umreženo. Infrastruktura to omogućuje.

Kako se približavamo kraju želim vas još samo ohrabriti -- a spremna sam podijeliti i svoje neuspjehe, iako ne s pozornice. (Smijeh) Htjela bih reći da je jedna od velikih stvari, kada pogledamo višak i kada pogledamo načine na koje stvarno možemo biti darežljivi i doprinijeti jedni drugima, ali također stvarati bolju ekonomsku situaciju i bolju ekološku situaciju, je ta da dijelimo neuspjehe. Jedan primjer na brzinu, Velib je 2007. godine istupio u Parizu s vrlo hrabrim prijedlogom, ogromnom uslugom dijeljenja bicikala. Napravili su puno grešaka. Imali su nekoliko velikih uspjeha. Ali bili su vrlo transparentni, ili su morali biti, u načinu na koji su izložili što je funkcioniralo, a što nije. Tako B.C. u Barceloni i B-cycle i Boris Bikes u Londonu -- nitko nije trebao ponoviti pogreške verzije 1.0. i skupe početničke lekcije koje su se dogodile u Parizu. Kada smo povezani imamo priliku dijeliti i neuspjehe i uspjehe.

Na samom smo početku nečega što, kako mi to vidimo i čemu se približavaju ta umrežena poduzeća, poziva, angažira, ali je vrlo rano. Imam web stranicu, to je adresar, započeo je s oko 1.200 poduzeća, a u zadnja dva i pol mjeseca popeo se na oko 3.300 poduzeća. I svakodnevno raste. Ali je još uvijek prilično na početku.

Samo vam svima želim zaželiti dobrodošlicu. I puno vam hvala.

(Pljesak)