Kirby Ferguson: Prihvatite remiks

Započet ćemo 1964. Bob Dylan ima 23 godine i njegova karijera upravo dostiže svoj vrhunac. Proglašen je glasom generacije i izbacuje klasike naizgled nemogućim tempom, ali postoji manjina onih koji su drugog mišljenja, a oni tvrde kako Bob Dylan krade pjesme drugih ljudi.

2004. godina. Brian Burton, alias Danger Mouse, uzima "Bijeli album" Beatlesa kombinira ga sa Jay-Z-jevim "Crnim albumom" i stvara "Sivi album". "Sivi album" odmah postaje internetska senzacija, a izdavačka kuća Beatlesa šalje bezbroj upozorenja zbog "nelojalne konkurencije i rasipanja našeg vrijednog vlasništva".

"Sivi album" je remiks. To je novi medij stvoren od starih medija. Napravljen je koristeći ove tri tehnike: kopiranje, preoblikovanje i kombiniranje. Tako se remiksira. Uzmete postojeće pjesme, raskomadate ih, preoblikujete dijelove, ponovno ih iskombinirate i dobijete novu pjesmu, ali ta nova pjesma očigledno je sastavljena od starih pjesama.

Ali mislim da to nisu samo dijelovi remiksiranja. Mislim da su to osnovni elementi svake kreativnosti. Mislim da je sve remiks i mislim da je to bolji način gledanja na kreativnost.

U redu, vratimo se u 1964. i poslušajmo odakle su došle neke Dylanove ranije pjesme. Radit ćemo neke paralelne usporedbe.

U redu, prva je pjesma koju ćete čuti "Nottamun Town". To je tradicionalna narodna melodija. Nakon toga čut ćete Dylanovu "Masters of War".

Jean Ritchie: ♫ In Nottamun Town, not a soul would look out, ♫

♫ not a soul would look up, not a soul would look down. ♫

Bob Dylan: ♫ Come you masters of war, ♫

♫ you that build the big guns, you that build the death planes, ♫

♫ You that build all the bombs. ♫

Kirby Ferguson: Dakle, to je ista osnovna melodija i cjelokupna struktura. Sljedeća je pjesma "The Patriot Game" Dominica Behana. Uz to čut ćete "With God on Our Side", Dylanovu pjesmu.

Dominic Behan: ♫ Come all ye young rebels, ♫

♫ and list while I sing, ♫

♫ for the love of one's land is a terrible thing. ♫

BD: ♫ Oh my name it is nothin', ♫

♫ my age it means less, ♫

♫ the country I come from is called the Midwest. ♫

KF: U redu, u ovom slučaju Dylan priznaje da je negdje morao čuti "The Patriot Game", zaboravio na to, a kada se pjesma na neki način pridigla u njegovom umu, jednostavno je pomislio da je to njegova pjesma.

Posljednja pjesma, "Who's Going To Buy You Ribbons", još jedna tradicionalna narodna melodija. Uz nju ide "Don't Think Twice, It's All Right". Ovdje je više stvar u tekstu.

Paul Clayton: ♫ It ain't no use to sit and sigh now, ♫

♫ darlin', and it ain't no use to sit and cry now. ♫

BD: ♫ It ain’t no use to sit and wonder why, babe, ♫

♫ if you don't know by now, ♫

♫ and it ain't no use to sit and wonder why, babe, ♫

♫ it'll never do somehow. ♫

KF: Ima još mnogo ovakvih primjera. Procijenjeno je da je dvije trećine melodija koje je Dylan koristio u svojim ranim pjesmama posuđeno. To je dosta uobičajeno među folk pjevačima. Evo savjeta Woodyja Guthrieja, Dylanovog idola.

"Bitne su riječi. Ne brinite za melodiju. Uzmite melodiju, pjevajte visoko kad oni pjevaju duboko, pjevajte brzo kad oni pjevaju sporo i imate novu pjesmu." (Smijeh) (Pljesak) Upravo je to Guthrie učinio ovdje i siguran sam da svi prepoznajete rezultat. (Glazba) Znamo ovu pjesmu, zar ne? Znamo li je? Zapravo ne znamo. To je "When the World's on Fire", jedna vrlo stara melodija, u ovom slučaju izvodi je Carter Family. Guthrie ju je prilagodio u "This Land Is Your Land". Dakle, Bob Dylan je, kao i svi folk pjevači, kopirao melodije, preoblikovao ih, kombinirao ih s novim tekstom koji je često bio mješavina novog i postojećeg.

Američki zakoni o autorskim pravima i patentima brane da nadograđujemo tuđa djela. Umjesto toga, ti zakoni i zakoni diljem svijeta koriste dosta nezgodnu analogiju vlasništva. Kreativna djela stvarno mogu biti poput vlasništva, ali to je vlasništvo koje svi nadograđujemo a kreacije se mogu ukorijeniti i rasti samo kad je zemlja pripremljena.

Henry Ford je jednom rekao: "Nisam izumio ništa novo. Ja sam tek spojio otkrića drugih ljudi za kojima su bila stoljeća rada. Napredak se ostvaruje kad su svi potrebni čimbenici spremni i tada je to neizbježno."

2007. godina. Pojavljuje se iPhone. Apple nam bez sumnje rano donosi tu inovaciju, ali njegovo se vrijeme približavalo zato što se njegova temeljna tehnologija razvijala desetljećima. To je multi-touch, kontroliranje uređaja dodirivanjem njegovog zaslona. Ovdje Steve Jobs predstavlja multi-touch i šali se prilično proročanski.

Steve Jobs: Izumili smo novu tehnologiju koja se zove multi-touch. Ne njemu možete raditi pokrete s više prstiju, i dobrano smo to zaštitili patentom! (Smijeh) KF: A opet, evo multi-toucha na djelu. Ovo je na TED-u, zapravo godinu dana ranije. Ovo je Jeff Han i ovo je multi-touch. Barem je ista stvar. Poslušajmo što Jeff Han ima za reći o ovoj novoj tehnologiji. Jeff Han: Multi-touch opažanje nije u potpunosti novo. Mislim, ljudi poput Billa Buxtona igrali su se time 80-ih. Znate, tehnologija nije ovdje najuzbudljivija stvar, osim vjerojatno njene novootkrivene dostupnosti. KF: Dakle, dosta je otvoren o tome kako nije novost. Dakle, nije patentiran multi-touch kao cjelina, već njegovi mali dijelovi i u tim malim detaljima možemo jasno vidjeti kako zakon o patentima proturječi svojoj svrsi: promociji napretka korisnih vještina.

Ovo je prvo otključavanje pokretom prsta. To je cijela mudrost. Apple je to patentirao. To je bio patent softvera od 28 stranica, ali sažet ću ga. Reći ću vam odmah: Otključavanje mobitela klizanjem ikone pomakom prsta. (Smijeh) Samo malo pretjerujem. To je širok patent.

Kako netko može posjedovati tu ideju? U 80-ima nisu postojali patenti softwarea, a Xerox je bio prvi koji je koristio grafičko korisničko sučelje. Što da su patentirali skočne izbornike, klizni trak (scrollbar), desktop s ikonama koje izgledaju poput mapa i listova papira? Bi li mlad i neiskusan Apple preživio zakonski napad mnogo veće i monogo zrelije tvrtke kao što je Xerox?

Ova ideja da je sve remiks mogla bi zvučati zdravorazumski sve dok vi niste ti koje se remiksira. Na primjer... SJ: Picasso je imao izreku. Govorio bi: "Dobri umjetnici kopiraju. Odlični kradu." A uvijek smo, znate, bili besramni što se tiče krađe odličnih ideja. KF: U redu, to je bilo 1996. Ovo je 2010. "Uništit ću Android jer je to ukraden proizvod." (Smijeh) "Spreman sam započeti termonuklearni rat zbog toga." (Smijeh) Drugim riječima, odlični umjetnici kradu, ali ne od mene. (Smijeh)

Bihevioralni ekonomisti mogli bi to nazvati averzijom prema gubitku. Imamo jaku predispoziciju prema zaštiti onoga što smatramo svojim. Takvu averziju nemamo prema kopiranju onoga što je tuđe, zato što to stalno radimo.

Imamo ovakvu računicu: imamo zakone koji kreativne uratke smatraju vlasništvom, plus ogromne nagrade ili nagodbe u slučajevima povrede, plus ogromne zakonske troškove kako biste se zaštitili na sudu, plus kongnitivnu pristranost o doživljenim gubicima. Zbroj izgleda ovako. To su posljednje četiri godine tužbi u području pametnih telefona. Promovira li to napredak korisnih vještina?

1983. Bob Dylan ima 42 godine i njegovo vrijeme kulturne slave davna je prošlost. Snima pjesmu "Blind Willie McTell", nazvanu po pjevaču bluesa. Pjesma je putovanje kroz prošlost, kroz mnogo mračnije, ali jednostavnije doba u kojem glazbenici poput Willieja McTella nisu imali toliko iluzija o tome što rade. "Uzimam ih od drugih pisaca, ali poslažem ih na svoj način."

MIslim da mi uglavnom to radimo. Naša kreativnost dolazi izvana, a ne iz nas. Nismo sami zaslužni za svoj uspjeh. Ovisimo jedni o drugima, a to priznanje samima sebi nije prihvaćanje prosječnosti i imitacije. To je oslobođenje od naših zabluda i poticaj da ne očekujemo toliko od sebe samih te da jednostavno započnemo.

Mnogo Vam hvala. Čast mi je biti ovdje. Hvala. (Pljesak) Hvala. Hvala. (Pljesak) Hvala. (Pljesak)