Kevin Kelly o slijedećih 5000 dana weba

Internet, mreža kakvu znamo, u obliku kakvog znamo -- stvari o kojima svi mi govorimo -- nije starija od 5000 dana. Sve stvari kojima svjedočimo, počevši sa, recimo, satelitskim snimkama cijele Zemlje, koje nismo mogli prije niti zamisliti -- sve te stvari koje se pojavljuju u našim životima, naprosto to mnoštvo stvari, koje se nalaze doslovce ispred nas, kada sjedimo pred laptopom ili stolnim računalom... ... takvo izobilje stvari, koje neprestano dolaze bez naznake kraju, je zadivljujuće, a mi uopće nismo zadivljeni. Stvarno je impresivno da su sve te stvari ovdje. (Smijeh) I to se sve pojavilo u tih 5000 dana. I znam, da kada bih vam prije 10 godina rekao što sve dolazi, vi biste rekli da je to nemoguće. Da jednostavno ne postoji ekonomski model koji bi to omogućio. I ako bi vam rekao da to sve dolazi besplatno, jednostavno bi rekli: "Ti sanjaš." "Ti si kalifornijski utopist." "Ti si lakovjeran optimist." A ipak je ovdje.

Druga stvar koja nam je poznata, za koju smo prije deset godina, o čemu je čak i Wired pisao, mislili da će biti kao televizija, samo bolje. To je bio model; to je bilo ono za što su svi pretpostavljali da je ono što nadolazi. I pokazalo se da to nije ono što se desilo. Kao prvo, bilo je nemoguće... i nije ono što se desilo. Tako da je jedna od stvari, koju mislim da učimo -- ako pomislite npr. na Wikipediju, to nešto što je bilo jednostavno nezamislivo. Nemoguće je u teoriji, ali moguće u praksi. I ako uzmete sve te stvari koje su nemoguće, mislim da je jedna od stvari koje učimo od ove ere, od ovog posljednjeg desetljeća, jest da trebamo postati dobri u vjerovanje u nemoguće, jer nismo spremni na takvo nešto.

Tako da sam znatiželjan što će se dogoditi u slijedećih 5000 dana. Ali ako se ovo sve dogodilo u proteklih 5000 dana, što li će se tek dogoditi u slijedećih 5000 dana? Dakle, imam nešto poput jednostavne priče, koja nagoviještava da je ono o čemu želimo razmišljati, zapravo ono što sada radimo, ova stvar koja se dogodila u proteklih 5000 dana. To su sva ova računala, svi ovi ručni uređaji, svi ovi mobiteli, svi ovi laptopi i svi ovi serveri -- u biti svi ovi uređaji koji su međusobno povezani postaju jedan stroj. Ako postoji samo jedno računalo -- naši mali ručni uređaji i sprave su zapravo samo mali prozori u taj stroj. Mi u biti stvaramo jedan, globalan stroj.

I tako sam počeo razmišljati o tome. I pokazalo se da je taj stroj najpouzdaniji stroj kojeg smo ikad napravili. Nikad se nije srušio, i radi neprekidno. Gotovo da nema drugog stroja koji smo napravili, a da radi bez prekida toliko sati, toliko dana. 5000 dana bez prekida -- to je gotovo nevjerojatno. I naravno, Internet je stariji od samo 5000 dana -- samo Web je star 5000 dana. Stoga sam pokušao izvršiti neka mjerenja. Koje su zapravo dimenzije ovog stroja? Počeo sam računajući koliko milijardi klikova ima na svim računalima širom planeta. I to je ukupno 100 milijardi klikova po danu. Postoji 55 bilijuna linkova između svih Web stranica na svijetu.

Pa sam počeo razmišljati o drugim oblicima dimenzija, i napravio sam kratku listu -- je li Chris Jordan, fotograf, bio taj koji je govorio o tome da li tako velike brojke postaju besmislene? Dakle, ovdje je cijeli popis. Teško je sa sigurnošću reći, ali trenutno je milijardu PC čipova spojeno na Internet, ako prebrojimo sve čipove u svim računalima koja su trenutno priključena na Internet. Svake sekunde pošalje se dva milijuna e-mailova. To je zaista vrlo velik broj. To je samo ogroman stroj, koji koristi 5 posto ukupne električne energije na planetu. I ovdje su specifikacije, baš kao da radimo tehnički opis za taj stroj: 170 bilijardi tranzistora, 55 bilijuna veza, e-mailovi rade na 2 MHz, slanje tekstualnih poruka na 31 kHz, Prostor za pohranu podataka od 246 heksabajta. To je veliki disk. To je puno podataka -- RAM od 9 heksabajta. I kompletan promet na njemu je sedam terabajta u sekundi. Prema Brewsteru Kongresna knjižnica je veličine dvadeset terabajta. Tako da svake sekunde pola Kongresne knjižnice prolazi ovim strojem. To je velik stroj.

I tako sam napravio nešto drugo. Izračunao sam da je 100 milijardi klikova na dan, 55 bilijuna linkova je gotovo jednako broju sinapsi u vašem mozgu. Bilijarda tranzistora gotovo je jednaka broju neurona u vašem mozgu. I tako prema prvim procjenama, ova stvar ima -- 20 PHz korištenja sinapsi. Naravno memorija je stvarno ogromna. Ali ovaj stroj je u prvoj aproksimaciji, spram svoje veličine i kompleksnosti, poput -- vašeg mozga. Jer zapravo, tako radi vaš mozak -- otprilike na sličan način kao i Web. Međutim, vaš mozak se ne udvostručuje svake dvije godine. I ako kažemo da je trenutno taj stroj kojeg smo napravili veličine jednog ljudskog mozga, i ako pogledamo brzinu kojom se povećava, za trideset godina će biti velik poput šest milijardi ljudskih mozgova. Prema tome će do 2040. godine, ukupna procesorska snaga tog stroja nadići procesorsku snagu čovječanstva,

u sirovim bitovima i slično. I mislim da o tome Ray Kurzweil i ostali govore kao stvarima s kojima ćemo se susretati. Dakle, što je sa tim? Pa, ovdje je nekoliko stvari. U biti tri općenite stvari. Želio bi reći; tri posljedice toga. Kao prvo, mislim da taj stroj dobiva oblik -- dajemo mu tijelo. I to je ono što ćemo napraviti u slijedećih 5000 dana - dat ćemo tom stroju oblik. Druga stvar je, da ćemo restrukturirati njegovu arhitekturu. A treća stvar je, da ćemo postati u potpunosti ovisni o njemu.

Dozvolite mi da detaljno objasnim te tri stvari. Kao prvo, imamo sve te stvari u našim rukama. Mislimo da su sve to različiti uređaji, ali u biti svaki ekran na svijetu gleda u samo jedan stroj. Sve su to zapravo samo prozori u taj stroj. Druga stvar je da to - neki ljudi to zovu oblakom, i mi na neki način dodirujemo taj oblak. Na neki način, sve što vam treba je uređaj za oblak ("cloudbook"). I taj uređaj ne treba nikakav disk. On je bežićan. Uvijek je povezan. Ima puno stvari o njemu. Postaje jako jednostavno, i u osnovi sve što radite je samo dodirivanje stroja, dodirujete oblak i na taj način radite. Tako da taj stroj radi.

I na neki način, to je povratak stare ideje o centraliziranom računalu. Ali sve, sve kamere, i svi mikrofoni, i senzori u automobilima, sve je to povezano s tim strojem. I sve ići preko Mreže. To već danas možemo vidjeti na primjeru telefona. Još uvijek ne rade svi preko Mreže, ali počinju i uskoro hoće. I ako zamislite, samo kao primjer, što sve Google Labs sadrži; eksperimentiranje s Google dokumentima, Google tablicama, ... Sve te stvari postaju prilagođene za web. Sve prolazi kroz stroj. Pretpostavljam da će svaki bit biti na Webu. Za sada nije -- ako radite s tabličnim kalkulacijama, ili Word dokumentom, oni još nisu na webu, ali će uskoro biti. Oni će biti dio ovog stroja. Oni će govoriti jezik Web-a. Oni će pričati sa strojem. Web je, u nekom smislu, poput crne rupe, koja uvlači sve u sebe. I sve će biti dio weba. Svaki predmet, svaka stvar koju smo izradili biti će pomalo protkana nitima Mreže i biti će dio tog stroja, tako da naše okruženje -- u smislu sveprisutnog računala -- postaje Web. Sve je povezano.

Bilo sa RFID-ovima ili drugim stvarima -- koja god tehnologija bila, zapravo nije ni važno, poanta je da će sve na neki način biti povezana sa strojem, tako da ćemo zapravo imati Internet stvari. I tako da ćemo poćeti gledati na cipele kao na čip s petama, a aute kao čip sa kotačima. Zato je u osnovi većina troškova proizvodnje auta u uključenoj inteligenciji i elektronici u njemu, a ne u materijalima. Veliki broj ljudi razmišlja o novoj ekonomiji kao o nečemu što će biti bez oblika, alternativno virtualno postojanje, i imat ćemo staru ekonomiju atoma. Ali će zapravo nova ekonomija biti spoj tih dvaju, gdje su informacije, i digitalne prirode stvari uklopljeni u materijalni svijet. To je ono ćemu se nadamo. To je ono prema ćemu idemo - ta unija, spoj atomskog i digitalnog.

I jedna od posljedica toga će, vjerujem biti, ono što sad imamo kao spektar medija -- TV, film, video - to će postati jedna medjiska platforma. I dok postoji još mnogo razlika na neki način, oni će imati sve više i više zajedničkog. I takav će biti zakon medija: činjenica da kopije neće imati neku vrijednost. Vrijednost je u stvarima koje se neće moći kopirati. Neposrednost, autentičnost, personalizacija -- mediji žele biti tekući; razlog zašto su stvari besplatne je tako da možemo manipulirati s njima, i ne tako "besplatne" kao "besplatno pivo", nego besplatne u smislu slobode. I sada mrežni sustavi vladaju - znači da što više imaš, to više dobivaš. Prvi telefaks -- osoba koja je kupila prvi telefaks je bila idiot, zato jer nije imala kome slati faksove. Ali je s tim postala poslanik, regrutirajući druge da nabave telefaks uređaje jer će onda njegova postati vrijednija. To su efekti koje ćemo vidjeti. Pažnja je valuta.

I tako će se ti zakoni širiti preko medija. I druga stvar u vezi ovog dobivanja oblika je ono što zovem McLuhanov preobrat. McLuhan je rekao, "Strojevi su produžetak ljudskih osjetila" I ja kažem, "Ljudi će biti produžena osjetila strojeva", na neki način. Imat ćemo bilijune očiju, ušiju i dodira, sve preko naših digitalnih fotografija i kamera. I sad vidimo stvari poput Flickra, ili Photosyntha, Microsoftovog programa koji će vam omogućiti da sastavite izgled turističkog mjesta od tisuća različitih turističkih fotografija. Na neki način, stroj gleda kroz pixele individualnih kamera.

Druga stvar o kojoj želim pričati je ideja o restrukturiranju -- to je ono što sad web radi. I moram vas upozoriti da je ono o ćemu čemo govoriti -- ono o čemu ću vam dati vlastito objašnjenje termina "semantički web".

Kao prvo, početna razina onoga što smo vidjeli od Interneta je međusobno povezivanje računala. I to je ono što zovemo Mreža -- to je Internet sastavljen od mreža. I vidjeli smo kako je ako sva računala na svijetu - i ako se sjećate, nekad su bili zeleni ekrani s kursorima, i nije se baš moglo puno raditi, i ako ste ih željeli umrežiti, spojili ste jedno računalo s drugim I ono što ste trebali činiti, ako ste htjeli sudjelovati u tome, je dijeljenje paketa informacija. Samo ste ih proslijeđivali. Niste imali nikakvu kontrolu. Nije bilo poput telefonskog sustava gdje ste imali kontrolu linije - morali ste dijeliti pakete.

Druga faza razvoja je bila ideja o povezivanju stranica. I prije, ako ste željeli otići na stranicu avio prijevoznika, morali ste se spojiti s računala na FTP, i onda na drugo računalo avio prijevoznika. I sada imamo stranice -- cjelina je razložena na stranice, tako da se jedna stranica povezuje na drugu. I ako želim rezervirati let, Idem na stranice letova avionske kompanije, web sajt avionskog prijevoznika, i povezujem se na tu stranicu. I ono što dijelimo su linkovi, s kojima ste prisiljeni biti na neki način javni. Ne možete odbiti -- ako se netko želi povezati na vas, ne možete ih zaustaviti; morate sudjelovati u toj ideji otvaranja vaših stranica kako bi mogle biti povezane od bilo koga. I to je ono što radimo.

I sad ulazimo u treću fazu, to je ona o kojoj sad pričam, to je kad povezujemo sve podatke. Neznam kako se ta stvar zove. Ja je zovem "jedan stroj". Ali mi povezujemo podatke. I tako idemo od stroja do stroja, od stranice do stranice do stranice, i sada od podatka do podatka. I tako razlika je, da ćemo umjesto povezivanja od stranice do stranice, zapravo povezati jednu ideju na stranici s drugom idejom, na nekoj drugoj stranici. Tako je u osnovi svaka ideja podržana -- svaka stvar, svaki pojam -- su podržani na webu. Sve se rješava na razini pojmova, ideja ili riječi. Osim što fizički pristupamo toj ideji, koja nije samo virtualna, ona zapravo poseže za fizičkim stvarima. Tako će nešto moći doći do informacija o nekoj određenoj osobi i svaka će osoba imati jedinstveni identifikator. Svaka osoba, svaka stvar, će imati nešto što će biti vrlo specifično, i povezivat će na specifičnu reprezentaciju te ideje ili stvari. Tako sada u ovom novom, kad se povežem na njega, povezet ću se na moj određen let, na točno moje sjedalo. I -- sad ću vam dati primjer te stvari -- Živim u Pacifici -- i sada je Pacifica samo ime negdje na webu. Web nezna da je zapravo u pitanju grad, i to točno onaj grad u kojem živim ja, a to je točno to o ćemu ću vam pričati. Povezati će vas direktno na -- web će bit u mogućnosti čitati samog sebe i znati će da je to zapravo mjesto, i gdje god vidi riječ "Pacifica", zna da to mjesto zapravo ima točne koordinate i određenu populaciju.

I ovdje su neki tehnički izrazi, sve stvari od tri slova, i od toga ćete vidjeti mnogo više. I sve te stvari koje omogućuju ideju povezivanja podataka. Dati ću vam primjer. Trenutno je hrpa društvenih stranica na webu. I svaki put dok idete na neku novu, morate ispočetka reći tko ste i tko su vaši prijatelji. Zašto bi to trebali raditi ? Trebali bi to napraviti samo jednom i svi bi trebali znati tko su vaši prijatelji. I to je ono što želite, da su svi vaši prijatelji identificirani, i da odnose s njima samo prenositi. Svi ti podaci o vama bi trebali biti prenosivi, i trebali bi ih samo jednom unjeti. I trebali bi imati sve mreže svih odnosa između tih dijelova podataka. To je ono prema ćemu idemo - gdje se znaju te stvari do te razine. Sematički web, Web 3.0, divovski globalni grafikon -- pokušavamo odlučiti kako ćemo zvati tu stvari. Ali ono što će raditi je dijeljenje podataka. Tako na ćete morati biti otvoreni prema dijeljenju svojih informacija, što je mnogo veća stvar nego samo dijeliti web stranicu ili vaše računalo. I sve te stvari će biti na tome ne samo stranice, to su stvari. Sve što smo opisali, svaka stvar ili mjesto, će biti specifična reprezentacija, i imati će specifično značenje na koje će biti direktno povezana. Tako ćemo imati bazu tih stvari. I to je zapravo četvrta stvar kojoj idemo, koju nećemo vidjeti u slijedećih deset godina, ili 5,000 dana, ali ja mislim da idemo prema tome. I kao što Internet stvari -- gdje se direktno povezujem na konkretne stvari mog sjedala u avionu -- koje fizički postaju dijelom Mreže. I tako smo sada usred te stvari koja je potpuno povezana, do zadnjeg objekata protkanog nitima poveznicama.

I tako, zadnja stvar o kojoj želim pričati je ta ideja da ćemo svi biti međusobno zavisni. Stalno će biti tamo, i što bliže, to bolje. Ako dopustite Googlu, reći će vam vašu povijest pretraživanja. I ja sam saznao da najviše pretražujem u 11 sati u jutro. Dakle, ja sam otvoren i transparentan. I mislim da će potpuna personalizacija u ovom novom svijetu zahtjevati potpunu transparentnost. To će biti cijena. Ako želite potpunu personalizaciju, morat ćete biti u potpunosti transparentni. Google. Ako se ne mogu sjetiti svojeg telefonskog broja, samo ću pitati Google. Postajemo toliko ovisti o tome da sam došao do točke gdje više ne moram pamtiti stvari -- Samo ih "guglam". To je jednostavnije. I isprva se protivimo tome, govoreći: "To je užasno". Ali ako razmislimo koliko smo ovisni o drugim tehnologijama, koje zovemo abeceda, i pisanje -- u potpunosti ovisimo o njima, i promjenile su kulturu. Ne možemo se zamisliti bez abecede ili pisanja. I na isti način se nećemo moći zamisliti bez tog drugog stroja pokraj nas. I ono što se dešava s tim je neka vrsta umjetne inteligencije, ali ne svjesne -- kao što mi je kao stručnjak Larry Page rekao, da je to ono što pokušavaju napraviti, i to ono što pokušavaju napraviti. Ali kada šest milijardi ljudi "gugla", tko pretražuje koga? To vrijedi obostrano. Dakle mi smo Mreža, to je ono što predstavlja ta stvar. Mi ćemo biti stroj. Dakle slijedećih 5,000 dana -- to neće biti Mreža, ali samo bolja. Isto kao što nije bio samo TV, ali nešto bolji. Slijedećih 5,000 dana -- neće biti samo Mreža, ali malo bolja; biti će nešto sasvim drugačije. I mislim da će biti pametnije. Imat će inteligenciju, naravno ne svjesnu. Ali anticipirat će naše ponašanje, u dobrom smislu. Kao drugo, postat će mnogo više personaliziran. Poznat će nas, i to je dobra stvar. Ali opet, cijena toga biti će transparentnost. Kao treće, postat će sveprisutan i biti svugdje u vašem okruženju, a mi ćemo biti u njegovoj sredini. I svi uređaji će biti portali u njega.

I tako, jedna ideja koju sam vam želio ostaviti je da moramo početi misliti o tome na način da neće biti "samo web, ali bolji", već sasvim nova razina u ovom razvoju. Izgleda više globalno -- ako pogledate tu stvar, to je jako velik stroj, jako pouzdan stroj, mnogo pouzdaniji nego njegovi dijelovi. Ali ga također možemo zamisliti kao neku vrst velikog organizma. Možda ćemo bolje reagirati na njega kao na cijeli sustav, bolje nego kao na veliki oraganizam s kojim ćemo komunicirati. To je "Jedan". I neznam kako drugačije da ga zovem nego "Jedan". Imati ćemo bolju riječ za njega. Ali dolazi do neke vrste jedinstva. I opet, ne želim pričati o svijesti, želim pričat o tome kao da je bakterija, ili papučica, što taj organizam zapravo i jest.

Kao sažetak rekao bih ovo: postoji samo jedan stroj i njegov operacijski sustav je Mreža. Svi ekrani gledaju u Jednog. Bitovi neće neće živjeti van Mreže. Dijeljenjem dobivamo. Dajmo Jednome da čita. Sve će biti čitljivo od strane stroja; sve ćemo prilagoditi tako da stroj može čitati. I Jedan smo mi -- mi smo u Jednome. Hvala na vašem vremenu. (Pljesak)