Ken Robinson kaže da škole ubijaju kreativnost

Dobro jutro. Kako ste? Ovdje je sjajno, zar ne? Sve ovo ovdje me potpuno oduševilo. Zapravo, dosta mi je, odlazim. Kroz konferenciju se provlače tri teme, koje su važne za ono o čemu želim govoriti. Prvo je nevjerojatna ljudska kreativnost u svim prezentacijama koje smo vidjeli i kod svih sudionika. Tolika raznovrsnost i širina. Drugo je da nas to dovodi u situaciju da nemamo pojma kamo će nas sve to dovesti u budućnosti. Nemamo pojma kako će se to razviti.

Mene jako zanima obrazovanje - zapravo, svatko je zainteresiran za obrazovanje. Zar ne? Ovo mi se čini vrlo zanimljivim. Ako ste na domjenku i kažete da radite u školstvu – doduše, ako radite u školstvu, onda niste često na domjencima. Ne pozivaju vas. I nikad vam ne uzvraćaju pozive. Zanimljivo. To mi je čudno. No, ako vas pozovu, i netko vas pita: “Čime se bavite?” a vi odgovorite da radite u školstvu, vidite kako problijede. Vidite kako se pitaju: “O Bože, zašto ja?! Moja jedina slobodna večer u tjednu.” Ali ako ih pitate za njihovo obrazovanje, pribiju vas na križ. Jer to je jedna od onih stvari koje su duboko u čovjeku, koje su mu jako važne, zar ne? Poput vjere, novca i takvih stvari. Obrazovanje mi je jako važno, mislim da nam je svima. Ono nam je svima iskonski važno, dijelom jer očekujemo da će nas ono odvesti u tu budućnost, koju još ne možemo pojmiti. Razmislite, djeca koja kreću u školu ove godine ići će u mirovinu 2065. Nitko nema pojma – usprkos svim stručnjacima koje smo slušali ovih dana – kako će svijet izgledati za pet godina. A ipak se očekuje da ih obrazujemo za taj svijet. Mislim da je nepredvidljivost golema.

I treće je, svi smo se složili, koliko nevjerojatnu sposobnost za inovaciju imaju djeca. Na primjer, Sirena je sinoć bila zapanjujuća, zar ne? Što sve ona može! Ona jest iznimna, ali ne mislim da je iznimka u dječjem svijetu. Ovdje se radi o osobi nevjerojatne predanosti koja je talentirana. A ja mislim da sva djeca imaju ogromnu nadarenost. A mi ju odbacujemo. Vrlo nemilosrdno. Želim govoriti o obrazovanju i želim govoriti o kreativnosti. Vjerujem da je kreativnost danas jednako važna u obrazovanju kao i pismenost. I trebamo se prema njoj jednako odnositi. Hvala vam. To je to. To je sve. Hvala vam. Dakle, imam još 15 minuta. No dobro. Rođen sam…

Nedavno sam čuo prekrasnu priču – volim ju pričati – o djevojčici na satu crtanja. Bilo joj je šest godina i sjedila je otraga, crtajući i nikad nije previše obraćala pažnju – kaže učiteljica – osim na tom satu crtanja. Učiteljica je bila time očarana, otišla je do nje i upitala: “Što crtaš?” “Crtam Boga” odgovori djevojčica. “Ali nitko ne zna kako Bog izgleda” začudi se učiteljica. “Sad će vidjeti.” reče djevojčica.

Kad je moj sin imao četiri godine u Engleskoj – zapravo, imao je četiri godine bilo gdje. Strogo govoreći, ma kamo da je išao, imao je četiri. Glumio je u priči o Isusovom rođenju. Sjećate li se priče? Ne, bilo je to važno. Mel Gibson je snimio nastavak. Možda ste ga vidjeli: “Priča o Isusovom rođenju 2.” No, James je dobio ulogu Josipa, što je nas oduševilo. Za nas je to bila jedna od glavnih uloga. Kod nas je sve bilo puno agenata s majicama "James Robinson JE Joseph!" Nije trebao govoriti, ali znate onaj dio gdje dolaze tri kralja. Ulaze noseći darove: zlato, tamjan i smirnu. To se zbilja dogodilo. Gledali smo ih i mislim da su se zabunom zamijenili. Poslije smo razgovarali s dječakom i pitali ga: “Ti si s time zadovoljan?” A on je odgovorio: “Aha. Zašto, Nešto nije u redu?” Oni su se jednostavno zamijenili. No, tri dječaka ulaze, četverogodišnjaci s ručnicima na glavi i stavljaju kutije na pod. Prvi dječak kaže: “Donosim vam zlato”. Drugi dječak kaže: “Donosim tamjan”. A treći dječak kaže: „Ovo je poslao Frank.” (umjesto "frankincense")

Ono što je svemu tome zajedničko je to da će djeca pokušati, riskirat će. Ako ne znaju kako, izmislit će. Zar ne? Oni se ne boje pogriješiti. Ne želim reći da je griješiti isto što i biti kreativan. Ali, ono što znamo jest da, ako niste spremni pogriješiti, nikad nećete smisliti nešto originalno. Nikad nećete smisliti nešto originalno, ni kad odrastete. Ako niste spremni pogiješiti. Kad odrastu, većina djece je već izgubila tu sposobnost. Počeli su se bojati pogriješiti. A tako upravljamo i svojim organizacijama. Osuđujemo pogreške. I vodimo obrazovni sustav tako kao da je pogreška najgora stvar koju možemo napraviti. Rezultat je da oblikujemo ljude IZVAN, mimo njihovih kreativnih sposobnosti. Picasso je jednom rekao da su sva djeca rođeni umjetnici. Problem je kako ostati umjetnikom dok odrastaš. Čvrsto vjerujem da odrastanjem ne postajemo kreativni(ji), već sve manje kreativni. Obrazujemo se da ne budemo kreativni. Zašto je tome tako?

Do prije pet godina živio sam u Stratford-on-Avon Od tamo smo se preselili u Los Angeles. Možete zamisliti kako je to glatko prošlo. Zapravo, živjeli smo u mjestu Snitterfield. A tamo je rođen Shakespeare-ov otac. Jel' vas zapanjila nova pomisao? Mene jest. Nikad niste razmišljali o tome da je Shakespeare imao oca. Zar ne? Zar ne? Jer ne razmišljamo o tome da je Shakespeare bio dijete. Shakespeare od sedam godina? Nikad mi to nije palo na pamet. Mislim, jednom je morao imati sedam godina. I bio je na nečijim satovima engleskog, zar ne? Nije li to nezgodno? “Moraš se više truditi!” korio ga je otac pred spavanje. “U krevet sad.” reče otac Williamu Shakespeare-u. „I prestani pisati. I prestani govoriti tako čudno. Zbunjuješ ljude."

Dakle, preselili smo se iz Stratford-a u Los Angeles i zapravo želim samo nešto reći o toj promjeni. Moj sin se nije htio seliti. Imam dvoje djece. On sada ima 21, a kćer 16. Nije se htio seliti u Los Angeles. Sviđalo mu se tamo, ali imao je djevojku u Engleskoj. Sara je bila ljubav njegovog života. Poznavao ju je mjesec dana. Zamislite, imali su četvrtu godišnjicu, jer to je dugo vrijeme kad imaš 16. No, bio je prilično uzrujan u avionu. „Nikad neću naći drugu djevojku poput Sare” A, iskreno rečeno, nama je to bilo drago, jer je ona bila glavni razlog našeg odlaska iz Engleske.

No nešto vas iznenadi kad se preselite u Ameriku ili kad putujete svijetom. Svi obrazovni sustavi na svijetu ima istu hijerarhiju predmeta. Svi. Bez obzira u kojoj zemlji. Očekujete da će biti drukčije, a nije. Na vrhu su matematika i jezici, onda društveni predmeti, a na dnu umjetnost. Svugdje na svijetu, i skoro u svakom sustavu, postoji hijerarhija i u umjetnostima. Likovni i glazbeni odgoj uobičajeno imaju viši status od glume i plesa. Ne postoji obrazovni sustav na svijetu koji djecu poučava plesu svaki dan na isti način kao što ih poučava matematici. Zašto? Zašto ne? Mislim da je to jako važno. Mislim da je matematika jako važna, ali je i ples. Djeca plešu cijelo vrijeme, ako im dozvolimo. Svi bismo mi to radili, da smijemo. Svi imamo tijela, zar ne? Ili sam nešto propustio? Iskreno, ono što se dešava je to da, kako djeca odrastaju, sve više ih obrazujemo od pojasa na više. A onda se koncentriramo na njihove glave. I to pretežito samo na jednu stranu (mozga, lijevu).

Kad bi vanzemaljac posjetio naš obrazovni sustav i pitao: “Koja mu je svrha?”, mislim da bi zaključak bio – gledajući rezultate: tko u njemu zaista uspijeva, tko napravi sve što se od njega traži, tko dobiva pohvale i nagrade, tko je pobjednik – mislim da bismo morali zaključiti da je cijela svrha javnog obrazovanja u cijelom svijetu proizvesti sveučilišne profesore, zar ne? Oni su ti koji u svemu tome (jedini) uspijevaju. I ja sam bio jedan od njih, znate. Ja volim sveučilišne profesore, ali znate, ne bismo ih trebali smatrati krajnjim postignućem ljudske vrste. Oni su samo oblik života, jedan oblik života. I ima nešto čudno u vezi s njima, a kad to kažem, kažem iz ljubavi prema njima. Iz svog iskustva mogu reći da je nešto čudno sa sveučilišnim profesorima - ne svima, ali tipično – oni žive u svojoj glavi. Oni žive ovdje gore, i pomalo samo na jednoj strani (lijevoj). Nekako su odvojeni od tijela, pomalo na doslovan način. Svoje tijelo smatraju transportnim sredstvom za svoju glavu, zar ne? To je način da njihove glave stignu na sastanke. Usput budi rečeno, ako želite pravi dokaz vantjelesnog iskustva, otiđite za vrijeme neke konferencije uvaženih profesora u diskoteku, završne večeri. Tamo ćete vidjeti odrasle muškarce i žene kako se nekontrolirano migolje, izvan ritma, čekajući da to prođe kako bi otišli kući i napisali referat o tome.

Naš je obrazovni sustav zasnovan na ideji o akademskim sposobnostima. I za to postoji razlog. Cijeli je sustav konstruiran … U cijelom svijetu, prije 19-tog stoljeća nisu postojale javne škole. Svrha zbog koje su uspostavljene je da zadovolje potrebe industrijalizacije. Hijerarhijska podjela predmeta počiva na dvije ideje. Kao prvo, na vrhu su predmeti koji će vam biti najpotrebniji na radnom mjestu. Zbog toga su vas vjerojatno u školi dobronamjerno usmjeravali od onih stvari koje su vam se sviđale, s objašnjenjem da vjerojatno nećete naći posao radeći njih. Zar ne? Pusti glazbu, nećeš biti glazbenik. Pusti slikanje, nećeš biti slikar. Dobronamjeran savjet – ali danas suštinski promašen. Jer cijeli je svijet danas u velikom u preokretu. Drugo je akademska sposobnost, koja dominira našim pogledom na inteligenciju, jer su sveučilišta dizajnirala sustav prema sebi. Kad razmislite, cijeli sustav javnog obrazovanja u svijetu je produljeni proces sveučilišnog sustava. Posljedica toga je da mnogi jako talentirani, briljantni, kreativni ljudi misle da oni to nisu, jer ono u čemu su bili dobri u školi nije bilo cijenjeno ili je čak bilo osuđivano. Mislim da si ne možemo više priuštiti da tako ostane.

U slijedećih 30 godina, prema UNESCO-u, više će ljudi u svijetu diplomirati nego u cjelokupnoj povijesti do tada. Više ljudi. A to je posljedica onoga o čemu smo ovdje govorili – tehnologije i njenog utjecaja na preobrazbu načina rada, demografije i eksplozivnog rasta stanovništva. Odjednom, diplome i titule više ništa ne znače. Zar nije tako? Kad sam ja bio student, ako si imao diplomu, imao si posao. Ako nisi imao posao, to je bilo zato što ga nisi htio. A ja ga zapravo nisam htio. Ali danas djeca s diplomom idu natrag kući igrati video igre, jer im treba magisterij tamo gdje je nekad bila dovoljna diploma, a doktorat gdje je trebao magisterij. To je proces akademske inflacije. On pokazuje da se cijeli sustav obrazovanja izmiče ispod naših nogu. Moramo radikalno promijeniti naš pogled na inteligenciju.

O inteligenciji znamo tri stvari. Prvo, ona je raznovrsna. O svijetu razmišljamo na sve načine na koji ga doživljavamo. Razmišljamo vizualno, kroz zvuk, kroz dodir. Razmišljamo apstraktno i u pokretu. Drugo, inteligencija je dinamična. Ako pogledamo interakcije ljudskog mozga, kao što smo čuli jučer u nekoliko prezentacija, inteligencija je čudesno interaktivna. Mozak nije podijeljen na odjeljke. Zapravo, kreativnost – koju ja definiram kao sposobnost imanja originalnih ideja koje imaju vrijednost – najčešće se ispoljava u interakciji različitih načina „viđenja” stvari.

Postoji snop živaca koji povezuje dvije moždane polutke koji se zove “corpus callosum”. Kod žena je deblji. Na osnovi onog što je Helen rekla jučer, to je vjerojatno uzrok da su žene bolje u “multi taskingu” – obavljanju više poslova istovremeno. Zar nije tako? Postoje istraživanja, ali ja to znam iz osobnog iskustva. Kad moja supruga kuha – što nije često, hvala bogu. No, kad kuha - ne, ona je dobra u nekim stvarima- ali kad kuha, istovremeno razgovara telefonom, govori djeci, boji strop i izvodi operaciju na otvorenom srcu. Istovremeno. Kad ja kuham, vrata su zatvorena, djeca su vani, telefon je isključen, a ako ona uđe, ja se uzrujam i kažem: “Terry, molim te, zar ne vidiš da pokušavam ispeći jaje? Ostavi me na miru.” Zapravo, sjećate li se onog starog filozofskog pitanja: "Ako drvo padne u šumi, a nitko to nije čuo, je li se to stvarno dogodilo?" Sjećate li se starog kestena? Nedavno sam vidio sjajnu majicu na kojoj je pisalo: “Ako muškarac govori što misli u šumi, a žena ga ne čuje, je li on i dalje u krivu?”

Treća stvar vezana uz inteligenciju jest da je ona upečatljiva, posebna. Upravo pišem knjigu s naslovom “Bogojavljenje”, koja se zasniva na seriji intervjua s ljudima o tome kako su otkrili svoj talent. Fasciniran sam time kako su ljudi došli do toga. Knjiga je potaknuta razgovorom s predivnom ženom za koju mnogi možda nikad nisu čuli. Zove se Gillian Lynne. Jeste li čuli za nju? Neki jesu. Ona je koreograf i svi poznaju njena djela. Stvorila je mjuzikle “Mačke” i “Fantom u operi”. Ona je predivna. Nekad sam bio u upravi Kraljevskog baleta, u Engleskoj, kao što možete vidjeti. Dakle, jednog sam dana ručao s Gillian i pitao sam ju: “Gillian, kako si postala plesačica?” Odgovorila mi je da je to baš zanimljivo, jer je u školi bila beznadežan slučaj. To je bilo u 30-tima i škola je pisala roditeljima: “Mislimo da Gillian ima poremećaj učenja.” Nije se mogla koncentrirati, stalno se vrpoljila. Mislim da se to danas zove ADHD (poremećaj pažnje), zar ne? Ali to je bilo u 30-tima i ADHD tada još nisu izumili. To nije bila raspoloživa dijagnoza. Ljudi nisu bili svjesni da smiju imati takvu bolest.

No, majka ju je odvela liječniku specijalisti. U toj drvom obloženoj sobi sjedila je na rukama 20 minuta dok je taj čovjek razgovarao s njenom majkom o svim problemima koje je Gillian imala u školi. Uznemiravala je ljude, kasnila je sa zadaćom, itd., osmogodišnjakinja – na kraju je doktor sjeo kraj nje i rekao: “Gillian, slušao sam o svemu što mi je tvoja majka rekla i sad moram s njom razgovarati na samo.” “Pričekaj ovdje, vratit ćemo se brzo.” I na to su izašli i ostavili ju samu. No, dok su izlazili, doktor je uključio radio na svom stolu. Kad su izašli, rekao je majci: “Samo čekajte i gledajte ju.” Istog trenutka kad su napustili sobu, Gillian je ustala i počela se njihati u ritmu muzike. Promatrali su ju par minuta, a onda se doktor okrenuo majci i rekao joj: “Gospođo Lynne, Gillian nije bolesna, ona je plesačica. Odvedite ju u plesnu školu.”

Pitao sam ju: “I što se tad dogodilo?” Odgovorila mi je: “Odvela me je. Ne mogu vam opisati kako je to bilo predivno. Ušli smo u sobu prepunu ljudi poput mene. Ljudi koji nisu mogli mirno sjediti. Koji su se morali kretati da bi mislili. Plesali su balet, step, jazz, suvremeni ples.” Kasnije je primljena u Kraljevsku baletnu školu, postala je solist i imala prekrasnu karijeru s njima. Kad je diplomirala, osnovala je vlastitu plesnu skupinu i srela Andrew Lloyd Webera. Zaslužna je za neke od najuspješniji kazališnih produkcija u povijesti, podarila je užitak milijunima ljudi i postala multi milijunaš. Neki drugi liječnik bi joj prepisao lijekove za smirenje.

Ja mislim … Ono što mislim, svodi se na ovo. Al Gore je neku večer govorio o ekologiji i revoluciji koju je pokrenula Rachel Carson. Vjerujem da je naša jedina nada za budućnost da prihvatimo novi koncept ljudske ekologije, onaj koji će obnoviti našu spoznaju o bogatstvu ljudskih sposobnosti. Naš obrazovni sustav iskorištava naše umove na isti način kao što mi ogoljujemo Zemlju radi iskorištavanja nekog (prirodnog) bogatstva. A to nije dobro za našu budućnost. Moramo ponovno osmisliti temeljna načela na kojima obrazujemo svoju djecu. Jonas Salk je prekrasno rekao: “Kad bi svi kukci nestali s lica Zemlje, za 50 godina nestao bi život sa Zemlje. A kad bi svi ljudi nestali, za 50 godina sve ostale vrste bi procvale.” I on je u pravu.

Ono što TED slavi je dar ljudske mašte. Moramo se potruditi da taj dar koristimo mudro i da spriječimo neke scenarije o kojima smo ovdje govorili. Jedini način da to postignemo je da prepoznamo svo bogatstvo naših stvaralačkih sposobnosti i da u svojoj djeci vidimo nadu koja ona i jesu. Naš je zadatak obrazovati njihovo cijelo biće, tako da bude spremno za tu budućnost. Usput – mi možda nećemo vidjeti tu budućnost, ali oni hoće. A naš je posao da im pomognemo da nešto od toga naprave. Hvala vam.