Karen Armstrong iznosi svoju želju primajući TED-ovu nagradu: Povelja za suosjećanje

Ovo je zaista posebna čast. I predivno je biti nazočnom pred organizacijom koja zaista čini razliku u svijetu. I krajnje sam zahvalna na prilici da mogu pred Vama danas govoriti.

A također sam i prilično iznenađena, jer kad se osvrnem unatrag na svoj život zadnja stvar koju sam ikad željela raditi je bila pisati ili na bilo koji način biti uključena u religiju. Kad sam napustila svoj samostan, završila sam s religijom, iskreno. Mislila sam, to je to. I 13 godina sam se držala daleko od nje. Željela sam biti profesoricom engleske književnosti. A zasigurno nisam, nešto posebno, željela biti ni spisateljicom. Ali tada sam pretrpjela niz katastrofa u svojoj karijeri, jednu poslije druge, i konačno sam se našla na televiziji. (Smijeh) Rekla sam to Billu Moyersu, a on je odgovorio: „Pa, uzeli bi bilo koga.“ (Smijeh)

I radila sam neke prilično kontroverzne religiozne programe. To je sve dobro išlo u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje je religija krajnje nepopularna. I tako, jednom, barem jednom u mom životu, konačno sam bila dijelom većinske struje. Ali, poslali su me u Jeruzalem da napravim film o ranom kršćanstvu. I tamo, po prvi put, susrela sam se s drugim religijskim tradicijama: judaizmom i islamom, sestrinskim religijama kršćanstva. I u međuvremenu sam shvatila da ne znam apsolutno ništa o ovim vjerama, unatoč mojoj intenzivnoj religioznoj prošlosti. Gledala sam na judaizam kao na vrstu prethodnice kršćanstvu i nisam apsolutno ništa znala o islamu.

Ali u tom gradu, u tom izmučenom gradu, gdje možete vidjeti tri vjere kako se s nelagodom međusobno naguravaju, postajete, također, i svjesni njihove duboke povezanosti. I upravo je proučavanje drugih religijskih tradicija ono što me vratilo natrag osjećanju onoga što bi religija mogla biti, i zapravo mi omogućilo da gledam na svoju vlastitu vjeru u drugom svjetlu.

I pronašla sam neke začuđujuće stvari tijekom tog mojeg proučavanja, koje mi nikad ranije nisu pale na pamet. Iskreno, u danima kad sam mislila da sam završila s religijom, jednostavno sam cijelu stvar nalazila apsolutno nevjerojatnom. Te doktrine su izgledale nedokazane, apstraktne. I na moje čuđenje, kad sam počela ozbiljno proučavati druge tradicije, Počela sam shvaćati da je vjera – o kojoj danas dižemo toliku prašinu – samo vrlo nedavan religijski entuzijazam koji se raširo samo na Zapadu, okvirno u 17. stoljeću. I sama riječ „vjera“ prvotno je značila: voljeti, cijeniti, držati dragocjenim. U 17. stoljeću suzilo se njeno značenje, zbog razloga koje istražujem u knjizi koju trenutno pišem, uključiti -- intelektualno pristati na niz prijedloga, kredo. „Ja vjerujem“ – to nije značilo: „Ja prihvaćam određene uvjeravajuće članke vjere.“ To je značilo: “Obvezujem se. Angažiram se.“ Doista, neke od svjetskih tradicija vrlo se malo obaziru na religijsku pravovjernost. U Kuranu, religijsko mišljenje – religijska pravovjernost – odbacuje se kao zanna: popuštanje sebi u nagađanju o stvarima u koje nitko ne može, na ovaj ili onaj način, biti siguran, ali koje ljude čine svadljivima i priglupo sektaškima. (Smijeh)

Dakle, ako se religija ne odnosi na vjerovanje u stvari, na što se odnosi? Ono što sam otkrila, kad se sve uzme u obzir, jest da se religija odnosi na ponašanje na drugačiji način. Umjesto odlučivanja o tome hoćete li vjerovati ili ne u Boga, prvo učinite nešto. Ponašajte se na predan način. I zatim počnete razumijevati istine religije. Religijske doktrine se trebaju shvatiti kao pozivi na djelovanje; možete ih razumjeti samo kad ih provedete u praksi.

I sad, počasno mjesto u toj praksi dano je suosjećanju. A činjenica koja privlači pozornost jest da kad se sve uzme u obzir, u svakoj pojedinoj od najvećih svjetskih vjera, suosjećanje – sposobnost suosjećanja s drugima na način na koji smo večeras o tome razmišljali -- nije samo test bilo koje istinske religioznosti, nego je također ono što će nas dovesti do prisutnosti onoga što Židovi, kršćani i muslimani zovu „Bogom“ ili „ Božanskim“. Suosjećanje je ono, kaže Buda, što te dovodi do Nirvane. Zašto? Zato, jer u suosjećanju, kad suosjećamo s drugima, detroniziramo sebe iz središta našeg svijeta i postavljamo tamo drugu osobu. I kad se jednom otarasimo ega, tada smo spremni vidjeti Božansko.

I posebice, svaka pojedina od velikih svjetskih tradicija je najviše istakla – rekla -- i postavila u srž svoje tradicije ono što je postalo poznato kao Zlatno pravilo. Prvi put izneseno od strane Konfucija pet stoljeća prije Krista: „Ne čini drugima ono što ne bi želio da drugi čine tebi.“ To je, rekao je on, središnja nit koja se provlačila kroz cijelo njegovo učenje i koju će njegovi sljedbenici morati provoditi u praksi tijekom cijeloga dana i svakog dana. I Zlatno pravilo je ono koje će ih dovesti do transcedentne vrijednosti koju je on nazivao renom, ljudskom srčanošću, koja je bila transcedentno iskustvo u samoj sebi.

A to je, također, apsolutno presudno i za monoteizme. Postoji čuvena priča o velikom rabinu Hillelu, starijem suvremeniku Isusa. Jedan poganin mu je prišao i ponudio se da će preći na judaizam ukoliko rabin bude mogao izrecitirati cijelo židovsko učenje stojeći na jednoj nozi. Hillel je stajao na jednoj nozi i rekao: „Ono što ti mrziš nemoj raditi svojem susjedu. To je Tora. Ostalo su komentari. Idi i proučavaj to.“ (Smijeh)

I „Idi i proučavaj to“ je bilo ono što je i mislio. Rekao je: „U svojem tumačenju, mora ti biti jasno da je svaki pojedini stih Tore komentar, bilješka uz „Zlatno pravilo.“ Veliki rabin Meir je rekao da je bilo koja interpretacija svetog spisa koja vodi prema mržnji i prijeziru ili omalovažavanju drugih ljudi -- bilo kojih ljudi -- bila nelegitimna.

Sveti Agustin je istakao potpuno istu stvar. Sveti spis, rekao je, „podučava ništa doli dobrohotnost, i ne smijemo napustiti interpretaciju svetog spisa sve dok ne nađemo njegovu suosjećajnu interpretaciju.“ I ova borba za pronalaženjem suosjećanja u nekim od ovih prilično odbojnih tekstova je dobar trening za rad na istome u svakodnevnom životu. (Pljesak)

Ali, pogledajmo sad naš svijet. Živimo u svijetu kojem je -- u kojem je religija oteta. Gdje teroristi recitiraju stihove iz Kurana kako bi opravdali svoja zvjerstva. Gdje, umjesto uzimanja Isusovih riječi, „Volite svoje neprijatelje. Nemojte suditi drugima“, mi imamo sliku kršćana koji beskonačno prosuđuju druge ljude, unedogled koristeći svete spise kao način svađanja s drugim ljudima, omalovažavanja drugih ljudi. Vjekovima, religije su se koristile za ugnjetavanje drugih, i to je zbog ljudskog ega, ljudske pohlepe. Kao vrsta talentirani smo za upropaštavanje predivnih stvari.

Tako su tradicije, također, zahtijevale -- i ovo je važno istaknuti, mislim -- da niste mogli niti smjeli ograničiti svoje suosjećanje na samo svoju skupinu: svoju zemlju, pripadnike svoje religije, svoje zemljake. Morate imati ono što su kineski mudraci zvaji "jian ai": brigu za svakoga. Volite svoje neprijatelje. Poštujte stranca. Organizirali smo vas, kaže Kuran, u plemena i nacije, tako da možete poznavati jedan drugog.

I ovo, opet -- ovaj univerzalni doseg -- pokoravan je u okviru prodornog korištenja religije, zlouporabi religije -- za sramotne dobiti. I sad, više ne mogu ni nabrojiti sve one vozače taksija koji mi, kad im kažem čime se bavim, govore kako je religija bila uzrokom svih velikih ratova u povijesti. Pogrešno. Uzroci naši sadašnjih zala su politički.

Ali, možete biti sigurni, religija nosi dio krivnje, i kad se sukob uvuče u regiju, povuče sa sobom i religiju, koja tada postaje dijelom problema. Naša suvremena povijest je bila neizmjerno nasilna. Između 1914. i 1945. sedamdeset milijuna ljudi umrlo je u Europi, samo kao rezultat oružanog sukoba. I tako mnogo naših instituicija, čak i nogomet koji je nekad bio ugodan za provod vremena sada prouzročava nemire u kojima ima čak i mrtvih. I nije iznenađenje da je i na religiju, također, utjecao ovaj nasilni etos.

Mislim da postoji, također, i vrlo mnogo nepismenosti oko nas. Izgleda da ljudi danas smatraju religioznu vjeru i vjerovanje u stvari istovjetnim. I mada -- mi često nazivamo religiozne ljude vjernicima, kao da je to glavna stvar koju oni rade. I vrlo često, sekundarni ciljevi bivaju gurnuti na prvo mjesto, umjesto suosjećanja i Zlatnog pravila. Zbog toga što je Zlatno pravilo teško. Ponekad, kad se obraćam kongregacijama na temu suosjećanja, ponekad vidim sumnjičave izraze na nekim od njihovih lica, jer religija, mnogo religioznih ljudi radije žele biti u pravu, nego suosjećajni. (Smijeh)

I sad -- to nije cijela priča. Od 11. rujna, kad me je moj rad o islamu katapultirao u javnost na način na koji nisam mogla ni zamisliti, bila sam, na neki način, u mogućnosti putovati svijetom i nalaziti, gdjegod sam išla, žudnju za promjenom. Upravo sam se vratila iz Pakistana, gdje je doslovno tisuće ljudi nazočilo mojim predavanjima, zbog toga jer su žudili, prije svega, čuti prijateljski glas sa Zapada. A posebno su dolazili mladi ljudi. I pitali su me -- mladi ljudi su pitali, "Što mi možemo napraviti? Što možemo napraviti kako bi promijenili stvari?" A moji domaćini u Pakistanu su rekli, "Vidite, ne morate biti preobzirni prema nama. Recite nam gdje griješimo. Idemo zajedno razgovarati o tome u čemu je religija neuspješna."

Jer, meni se čini -- naša je sadašnja situacija tako ozbiljna u ovom trenutku da bilo koja ideologija koja ne promiče osjećaj globalnog razumijevanja i međusobnog globalnog uvažavanja neće preživjeti test vremena. A religija, s tako brojnim sljedbenicima ... Ovdje u Sjedinjenim Državama ljudi su vjerojatno religiozni na različite načine, kao što je izvješće upravo pokazalo -- ali oni još uvijek žele biti religiozni. Samo je Zapadna Europa zadržala svoj sekularizam, koji sad počinje izgledati prilično šarmantno staromodno.

Ali, ljudi žele biti religiozni, a religiju bi trebalo izgraditi kao snagu za postizanje sklada u svijetu, što ona može biti i treba biti -- zbog Zlatnog pravila. "Nemojte činiti drugima ono što ne biste željeli da oni čine vama": etos kojeg bi sada trebalo globalno primijeniti. Ne smijemo se ophoditi prema drugim državama onako kako ne bismo željeli da se one ophode prema nama.

A ovo -- bez obzira na naša žalosna vjerovanja -- je stvar religije, to je duhovno pitanje. To je duboko moralno pitanje koje uključuje i treba uključivati sve nas. I kao što sam rekla, postoji glad za promjenom tamo vani. Ovdje u Sjedinjenim Državama, mislim da se to vidi u ovoj predizbornoj kampanji: čežnja za promjenom. I ljudi u brojnim crkvama i džamijama diljem ovog kontinenta, poslije 11. rujna, okupljaju se zajedno kako bi stvorili mrežu razumijevanja. S džamijama, sa sinagogama, govoreći, "Moramo početi razgovarati jedni s drugima." Mislim da je došlo vrijeme kad s ideje tolerancije moramo prijeći na uvažavanje jedni drugih.

Željela bih -- ima jedna priča koju bih samo željela spomenuti. Ona potječe iz "Ilijade". A govori o tome kakva bi ova duhovnost trebala biti. Poznata Vam je priča "Ilijade": desetogodišnji rat između Grčke i Troje. U jednom trenutku, Ahil, čuveni grčki ratnik, povlači svoje postrojbe iz rata, i sav ratni napor zbog toga pati. I tijekom zbrke koja je nastala, njegov voljeni prijatelj Patroclus je ubijen -- ubijen u pojedinačnoj borbi od strane trojanskog princa Hektora. A Ahil, poludi od tuge i bijesa i osvete, i unakazi tijelo -- ubije Hektora, unakazi njegovo tijelo i potom odbije vratiti tijelo obitelji za pokop, što znači, prema grčkom etosu, da će Hektorova duša vječno lutati, izgubljena. I potom, jedne noći, Priam, kralj Troje, starac, dolazi inkognito u grčki logor, te nađe put do Ahilovog šatora kako bi zatražio tijelo svoga sina. I svi su zaprepašteni kad starac skine kapuljaču, otkrije svoje lice i pokaže im se. A Ahil ga pogleda i sjeti se svojega oca. I počne plakati. A Priam pogleda u čovjeka koji je ubio toliko mnogo njegovih sinova, i on, također, počne plakati. A zvuk njihovog plača ispuni prostoriju. Grci su vjerovali da zajedničko plakanje stvara sponu između ljudi. A zatim, Ahil podigne tijelo Hektora i preda ga vrlo pažljivo ocu, i dva muškarca pogledaju jedan drugoga, i vide jedan drugoga božanskim.

To je etos kojeg nalazimo, također, i u svim religijama. To je ono značenje prebrođivanja užasa kojeg osjećamo kad smo pod prijetnjom naših neprijatelja i početka uvažavanja jednan drugog. Od iznimne je važnosti da je riječ za "sveto" na hebrejskom, koja se odnosi na Boga, "Kadosh": odvojiti, drugi. I često je, možda, da je upravo drugost naših neprijatelja ona koja nam može dati nagovještaj one krajnje misteriozne transcedencije koja je Bog.

I sad, evo moje želje: želim da Vi pomognete stvaranju, pokretanju i promicanju Povelje za suosjećanje -- vješto sastavljene od strane nadahnutih mislilaca iz -- triju Abrahamskih tradicija, judaizma, kršćanstva i islama, te zasnovane na temeljnom počelu Zlatnog pravila. Trebamo stvoriti pokret među svim ovim ljudima koje susrećem tijekom svojih putovanja -- i Vi ih vjerojatno, također, susrećete -- koji se žele priključiti, na neki način, i zatražiti natrag svoju vjeru, za koju osjećaju -- kao što sam rekla -- da im je oteta. Moramo osnažiti ljude da se prisjete etosa suosjećanja, te da daju smjernice. Ova Povelja ne bi trebala biti glomazan dokument. Željela bih to vidjeti -- davanje smjernica o tome kako interpretirati svete spise, ove tekstove koji su zlouporabljani. Prisjetite se što su rabini i Augustin rekli, kako bi se sveti spisi trebali voditi principom dobrohotnosti. Vratimo se tome. Kao, također, i ideji, prema kojoj bi Židovi, kršćani i muslimani, te tradicije danas tako često neprijateljske -- radili zajedno, kako bi sastavili dokument za kojeg se nadamo da će ga potpisati tisuće, najmanje toliko, vodećih religijskih vođa iz svih svjetskih tradicija.

A Vi ste narod. Ja sam samo usamljena učenjakinja. Unatoč tome da se volim ugodno provoditi, a bila sam i prilično zadivljena što mi se to i događa, -- zapravo provodim veći dio vremena proučavajući i nisam baš -- Vi ste ljudi sa znanjima o medijima koji mi možete objasniti kako s ovim doprijeti do svakoga, svakoga na planeti. Imala sam neke preliminarle razgovore, a i nadbiskup Desmond Tutu, primjerice, sa zadovoljstvom se svojim imenom priklonio ovome, kao i imam Faisal Rauf, imam u gradu New Yorku. Također, radit ću sa Zajednicom civilizacija pri Ujedinjenim Narodima. Bila sam dijelom inicijative Ujedinjenih Naroda koja se zove Zajednica civilizacija, zamoljena od strane Kofia Annana da dijagnosticiram uzroke ekstremizma, te dam praktične smjernice zemljama članicama o tome kako izbjeći eskalacije daljnjih ekstremizama.

A Zajednica mi je rekla da su vrlo sretni što mogu doprinijeti. Značaj ovoga jest u tome da je ovo -- vidim da neki od Vas počinju izgledati zabrinuto, jer mislite da je ovo sporo i tromo tijelo, ali ono što Ujedinjeni Narodi mogu učiniti jest da nam daju određenu neutralnost, tako da se na ovo ne gleda kao na zapadnjačku ili kršćansku inicijativu, već da ona dolazi, kao što i dolazi, od strane Ujedinjenih Naroda, od strane svijeta -- koji bi mogli pomoći s nekom vrstom birokracije ovoga.

I tako, pozivam Vas da mi se pridružite -- u ovoj povelji -- u izgrađivanju ove povelje, njenim pokretanjem i promicanjem, tako da postane, željela bih je vidjeti u svakom učilištu, u svakoj crkvi, svakoj džamiji, svakoj sinagogi u svijetu, tako da ljudi mogu promotriti svoju tradiciju, zatražiti je natrag, te izgraditi religiju kao izvor mira u svijetu, što ona može i treba biti. Hvala Vam na pozornosti. (Pljesak)