Jonas Gahr Støre: U obrani dijaloga

Među svim zabrinjavajućim problemima s kojima se danas susrećemo, tu prvenstveno mislimo na ekonomske i financijske, ali oni koji me najviše zabrinjavaju nedostatci su političkog dijaloga, naše sposobnosti da se nosimo s modernim sukobima kao takvima, da doprijemo do njihove biti i da shvatimo ključne igrače te da se s njima obračunamo. Mi, diplomati, obučeni smo nositi se s problemima i sukobima između država. I moram vam reći, naš raspored je pun. Tu su trgovina, razoružanje, prekogranični odnosi.

Ali slika se mijenja, i sada primjećujemo da novi ključni igrači dolaze na pozornicu. Kolokvijalno ih zovemo "skupine". One mogu predstavljati društvene, religiozne, političke, gospodarske, vojne entitete. I mučimo se s načinom kako postupati s njima. Pravila angažmana su: kako pregovarati, kada pregovarati, i kako se suočiti s njima.

Dopustite da vam pokažam slajd koji prikazuje narav sukoba od 1946. do danas. Uočite da su zeleno tradicionalni međudržavni sukobi, oni o kojima smo obično čitali. Crveno je moderan sukob, sukob unutar države. Oni su dosta različiti, i izvan su dosega moderne diplomacije. A srž ovih glavnih igrača čine skupine koje predstavljuju različite interese unutar država. A način na koji se oni nose sa svojim sukobima vrlo se brzo širi u druge države. Zbog toga se oni, na neki način, tiču svih nas.

Druga spoznaja koju smo uvidjeli tijekom ovih godina, posljednjih godina, je ta da se vrlo malo ovih regionalnih i unutardržavnih sukoba može riješiti vojnim putem. Njima se možda može pristupiti vojno, ali ih se ne može riješiti vojnim putem. Oni trebaju politička rješenja. I mi, dakle, imamo problem, budući da oni izmiču tradicionalnoj diplomaciji. A između država postoji nevoljkost u njihovu rješavanju. Također, tijekom proteklog desetljeća bili smo u načinu rada gdje je obračunavanje sa skupinama bilo pojmovno i politički opasno. Nakon 11. rujna, ili ste bili za nama, ili protiv nas. Bilo je crno ili bijelo. A skupine su vrlo često odmah etiketirane kao terorističke. A tko bi pregovarao s teroristima? Zapad, kako ga ja vidim, iz tog desetljeća izlazi oslabljen zato što nismo razumijeli skupinu. I tako smo potrošili više vremena fokusirajući se na to zašto ne bismo trebali razgovarati s drugima, umjesto pronalaženja načina kako razgovarati s njima.

Ovako, ja nisam naivan. Ne možete razgovarati sa svima cijelo vrijeme. A postoje i situacije kada trebate odšetati. A katkada je potrebna i vojna intervencija. Ja vjerujem da je intervencija u Libiji bila potrebna kao i vojna intervencija u Afganistanu. I moja država se oslanja na svoju sigurnost preko vojnog saveza, to je jasno. Ali mi još uvijek imamo velik nedostatak u razumijevanju i suočavanju s modernim sukobom.

Razmotrimo Afganistan. 10 godina nakon vojne intervencije ta je država daleko od sigurne. Situacija je, iskreno, vrlo ozbiljna. Ponavljam, vojska je potrebna, ali vojska ne rješava probleme. Kada sam prvi put došao u Afganistan 2005. kao ministar vanjskih poslova, upoznao sam zapovjednika ISAF-a - međunarodnih snaga. I on mi je rekao: "Ministre, moguća je vojna pobjeda. Samo moramo biti uporni." I sada, nakon četiri nova zapovjednika, čujemo drukčiju poruku: "Ovaj sukob ne može riješiti vojska." Potrebna nam je prisutnost vojske, ali moramo se okrenuti politici. Ovo možemo riješiti samo kroz politčko rješenje. I nismo mi ti koji će to riješiti, već Afganistanci. Ali oni trebaju drukčiji politički pristup od onoga koji im je dan 2001., 2002. Oni trebaju biti uključeni u taj proces tamo gdje se vođe ovoga komplicranog društva mogu suočiti sa svojim problemima.

Izgleda da se svi slažu s tim. No, to je bilo vrlo kontroverzno govoriti prije tri, četiri ili pet godina. Sada se svi slažu oko toga. Ali sada, dok se pripremamo za pregovore, shvaćamo koliko malo znamo. I to zato što nismo razgovarali. NIsmo spoznali ono što se događalo. Međunarodni odbor Crvenoga križa (ICRC), razgovara sa svima, i čini to jer je neutralan. I to je jedan razlog zašto je ta organizacija vjerojatno najinformiraniji ključni igrač u razumijevanju modernog sukoba - zato što razgovaraju.

Moj zaključak je da ne trebate biti neutralni kako biste razgovarali. I ne trebate se složiti kada sjednete za stol s drugom stranom. I uvijek možete odšetati. Ali ako ne razgovarate, ne možete napasti drugu stranu. A ta druga strana koju ćete napasti je ona s kojom se apsolutno ne slažete. Premijer Rabin je u vrijeme pokretanja Sporazuma u Oslu rekao: "Ne sklapate mir sa svojim prijateljima, već sa svojim neprijateljima." To je teško, ali je potrebno.

Dopustite da odem jedan korak dalje. Ovo je Trg Tahrir u Kairu. Tamo se odvija revolucija. Arapsko proljeće zalazi u jesen i kreće se prema zimi. Trajat će dugo, dugo vremena. I tko zna kako će se zvati kada završi. No, to nije poanta. Poanta je da vjerojatno svjedočimo, po prvi put u povijesti arapskog svijeta, revoluciju odozdo prema gore - revoluciju naroda. Društvene skupine izlaze na ulice. A mi na Zapadu shvaćamo da vrlo malo znamo o tome što se događa. Zato što nikada ne vodimo razgovore s ljudima tih država. Većina vlada je slijedila diktaturu autoritativnih vođa kako bi ostali podalje od različitih skupina, zato što su ih smatrali teroristima. I sada kada oni izlaze na ulice, mi, pozdravljajući demokratsku revoluciju, shvaćamo koliko malo znamo.

Upravo sada, održava se rasprava, "Trebamo li razgovarati s Muslimanskim bratstvom? Trebamo li razgovarati s Hamasom? Ako budemo razgovarali s njima, možda ćemo ih učiniti zakonitima." Mislim da je to pogrešno. Ako razgovarate na pravi način, dajete do znanja da razgovaranje nije i slaganje. A kako mi možemo reći Muslimanskom bratstvu, a trebali bismo, da moraju poštovati prava manjina ako mi ne prihvaćamo prava većine. Zato što baš oni mogu postati većina. Kako možemo izbjeći korištenje dvostrukog standarda ako u isto vrijeme propovijedamo demokraciju i u isto vrijeme ne želimo imati ikakve veze sa značajnim skupinama? Kako ćemo ikada postati sugovornicima? Mojim diplomatima je naloženo da razgovaraju sa svim ovim skupinama. Ali razgovarati se može na različite načine. Mi razlikujemo razgovore na diplomatskoj razini od onih na političkoj. Pomoć može, a i ne mora pratiti razgovore. Razgovori mogu biti popraćeni s uključivanjem ostalih ili ne.

Veliko je mnoštvo načina kako pristupiti ovome. Pa tako ako odbijemo razgovarati s tim novim skupinama koje će dominirati vijestima u narednim godinama, zapravo ćemo promicati radikalizaciju, tako ja mislim. Prijelaz iz nasilnih aktivnosti u politiku ćemo učinit težim. A ako ne možemo prezentirati ovim grupama da ako odluče krenuti prema demokraciji, ako se usmjere prema sudjelovanju u civiliziranim i normalnim standardima između država, da ipak postoje neke nagrade na drugoj strani. Paradoks je taj da je prošlo desetljeće bilo izgubljeno desetljeće u nastojanju da to uspije.

A paradoks je taj da je desetljeće prije prošloga bilo jako obećavajuće i to primarno zbog jednog razloga. A razlog je ono što se dogodilo u Južnoafričkoj Republici - Nelson Mandela. Kada je Mandela izašao iz zatvora nakon 27 godina zatočeništva, da je bio rekao svojim ljudima: "Vrijeme je da uzmemo oružje u ruke, vrijeme je za borbu", oni bi ga poslušali. A mislim da bi međunarodna zajednica na to odgovorila: "Dobro. Njihovo je pravo da se bore." No, kao što znate, Mandela to nije učinio. U njegovim memoarima, "Dugi put do slobode", napisao je da je preživio te godine zatočeništva zato što je na svoga ugnjetača gledao kao na ljudsko biće, još jedno ljudsko biće. Pa je tako on započeo politički proces dijaloga, ne kao strategiju slabih, nego kao strategiju koju koriste snažni. I započeo je smišljene pregovore tako što je izgladio neke od najkompliciranijih problema kroz istinu i proces pomirenja tijekom kojeg su se ljudi sastajali i pričali. Sada Južnoafrikanci znaju da je to bilo vrlo bolno.

I, što mi sada možemo naučiti iz svega toga? Dijalog nije lagan - ni između pojedinaca, ni između skupina, ni između vlada - ali je jako potreban. Ako se planiramo suočiti s političkim načinom rješavanja sukoba, ako namjeravamo razumijeti te nove skupine koje nastaju u donjim slojevima društva i koje koriste tehnologiju, koja je svima dostupna, mi diplomati ne smijemo uživati na gozbama misleći da tako radimo na međudržavnim odnosima. Moramo se povezati s ovim velikim promjenama.

I što je uopće definicija dijaloga? Kada započinjem dijalog, nadam se da će druga strana shvatiti moja stajališta i da ću im uvjerljivo prikazati svoja mišljenja i svoje vrijednosti. Ne mogu to učiniti ukoliko ne pošaljem signale da ću otvoreno poslušati signale druge strane. Moramo još više trenirati kako to činiti i često vježbati način na koji to može poboljšati rješavanje problema. Iz svojiih osobnih iskustava znamo da je ponekad lagano samo odšetati, a katkad se možda morate i boriti. Ne mogu reći da je to pogrešno u svim situacijama. Ali ponekad jednostavno morate. Ali ta vas strategija rijetko odvede jako daleko. Alternativa je strategija angažmana i moralnog dijaloga. I vjerujem da moramo osnažiti ovaj pristup u modernoj diplomaciji, i to ne samo između država, već i unutar njih.

Primjećujemo neke nove znakove. Nikada ne bismo donijeli konvenciju protiv pješačkih mina i konvenciju koja zabranjuje kazetno streljivo ukoliko nismo drukčije pristupili diplomaciji, i to uključivši civilno društvo. Odjednom, NVO-e nisu hodale ulicama, uzvikujući svoje slogane, nego su ih koristili u pregovorima, dijelom zato što su predstavljale žrtve ovog oružja. I u pregovore su donijeli svoje znanje. I postojala je interakcija između diplomacije i moći koja dolazi odzodo. To je možda prvi element nekakve promjene. Vjerujem da u budućnosti trebamo učiti iz ovih različitih primjera kako ne bismo imali diplomaciju koja je otuđena od svojih ljudi i civilnog društva.

Također moramo zakoračiti iza tradicionalne diplomacije do pitanja koje danas znači preživljavanje - klimatskih promjena. Kako ćemo pregovorima uspjeti riješiti klimatske promjene ukoliko nismo u mogućnosti učiniti civilno društvo i ljude, ne dijelom problema, nego dijelom rješenja? On će zahtijevati diplomatski proces u kojem su mnogi uključeni, vrlo različit od onoga kojega trenutačno prakticiramo dok se krećemo prema novim rundama teških klimatskih pregovora, ali i prema nečemu što mora biti puno više od puke opće mobilizacije. Vjerujem da je ključno razumjeti, zbog tehnologije i zbog globalizacije, društva od donjih slojeva prema gore.

Mi, diplomati, moramo razumijeti društveni kapital kojeg imaju zajednice. Što je to što nam omogućava da si ljudi međusobno vjeruju, ne samo između država, nego i unutar njih? Koji je legimitet diplomacije, rješenje kojeg mi diplomati smišljamo ako o njemu ne mogu razmišljati i njega razumijeti ovi širi i utjecajniji dijelovi društva koje sada vrlo neformalno zovemo grupama?

Dobra stvar je ta što nismo bespomoćni. Nikada do sada nismo imali toliko različitih načina komunikacije, sredstava povezanosti, dosezanja, i uključivanja drugih. Diplomatska kutija za alate je zapravo prepuna različitih alata koje možemo koristiti kako bismo ojačali svoju komunikaciju. Ali problem je taj što izlazimo iz desetljeća u kojem smo imali strah od njezinog korištenja. Sada se nadam da ćemo u nadolazećim godinama moći, kroz neke konkretne poteze, demonstrirati da se taj strah povlači i da se možemo ohrabriti formiranjem tog saveza s civilnim društvom u različitim državama kako bismo podržali njihovo rješavanje problema - i to između Afganistanaca, unutar palestinske populacije, između naroda Palestine i Izraela.

Dok pokušavamo razumjeti ovaj veliki pokret širom arapskog svijeta, nismo bespomoćni. Moramo poboljšati potrebne vještine, i moramo imati hrabrosti koristiti ih. U mojoj državi, svjedočio sam kako vijeće islamističkih skupina i kršćanske skupine surađuju, ali ne preko vladine inicijative, već preko vlastite i to kako bi uspostavili kontakt i dijalog u vremenima kada odnosi nisu bili zategnuti. A kada se napetost povećala, oni su već imali taj dijalog, i u njemu je bila snaga za rješavanje različitih problema.

Naša su moderna zapadnjačka društva kompleksnija nego prije, u ovom vremenu migracija. Kako ćemo se dogovoriti i izgraditi veće "Mi" kako bismo se obračunali sa svojim problemima ako ne poboljšamo svoje vještine komunikacije? Dakle, puno je razloga i svog svih tih razloga, ovo je vrijeme i to su razlozi zašto moramo razgovarati.

Hvala vam na vašoj pažnji.

(Pljesak)