John Hunter o Igri Svjetskog Mira

Imam sreće što sam ovdje osjećam se sretnim Potpuno sam impresioniran sa dobrotom koja mi se iskazuje. Nazvao sam svoju ženu Leslie i rekao sam joj: "Znaš ima tako puno dobrih ljudi koji pokušavaju napraviti tolko dobra. imam osjećaj kao da sam sletio u koloniju anđela" To je iskreni osjećaj, Ali da se vratimo predavanju -- vidim da mi vrijeme ide.

Ja sam učitelj u državnoj školi, i samo želim podijeliti priću o mojoj nadređenici. Njezino ime je Pam Moran u Albemarle okrugu, Virginia, u podnožju planina Blue Ridge. i ona je jako tehnološka nadglednica. Koristi smart ploče, bloggira, tweeta i koristi Facebook, radi sve te tehnološke stvari. Ona je tehnološki vođa i vođa u edukaciji. Ali u njezinu uredu, je jedan stari drveni, vremenom pohabani, kuhinjski stol--- guli se zelena boja, pomalo je nestabilan. Rekao sam joj, "Pam, ti si moderna, osoba novih tehnologija. Zašto ti je taj stari stol u uredu?"

I ona mi je rekla, rekla je, "Znaš, odrasla sam u jugozapadnoj Virginiji, gdje su rudnici ugljena i farme od ruralne Virdžinije, i ovaj stol je bio u kuhinji mog djeda. I kad bi mi došli izvana sa igranja, a on izvana sa opkopavanja i posla i sjedili bi oko tog stola svake večeri. I kako sam odrastala, čula sam tolko znanja tolko uvida i tolko mudrosti oko ovog stola, da sam ga počela zvat stolom mudrosti. I kad je on preminuo, uzela sam ovaj stol sa sobom i donijela ga u svoj ured, i on me podsjeća na njega. Podsjeća me na to što se događa u praznom prostoru ponekada." Projekt o kojem ću vam sada pričati se zove Igra Svijetskog Mira, i u principu je isto prazan prostor. I ja bi volio o njemu razmišljati kao o stolu mudrosti 21 stoljeća, zapravo.

Sve je počelo nazad u 1977. Bio sam mlad čovjek, i bio sam stalno upisivao i ispisivao fakultete. i moj roditelju si bili jako strpljivi, ali sam ja imao putovanje po Indiji po mističnom zadatku. I sjećam se vremena kad sam došao nazad iz Indije-- u mojim dugačkim lepršavim togama i mojom dugačkom bradom i John Lennon naočalama-- i rekao sam svom ocu, "Tata, mislim da sam našao duhovno prosvjetljenje." On je rekao: " To znači da imaš još samo jednu stvar za naći." i ja sam pitao: " A što to tata?" "Posao." (Smijeh) I tako su me molili da dobijem diplomu iz nečega. I tako sam došao do diplome i kako je ispalo bila je to diploma iz edukacije Bio je to eksperimentalan program za edukaciju. Mogla je to biti stomatologija, ali riječ "eksperimentalno" je bila uključena, pa je to bilo ono za čime sam morao ići.

I onda sam otišao na interviju za posao u Richmond državnu školu u Virdžiniji, u glavnom gradu, kupio si trodijelno odijelo -- moje pristajanje na konvencionalnost -- zadržao sam dugu bradu i moju afro frizuru i moje platformirane cipele -- u to vrijeme bile su 70te -- i kada sam ušao, i sjeo dolje imao sam interviju. I pretpostavljam da im je trebalo učitelja jer je nadglednica, njeno ime je bilo Anna Aro, rekla da imam posao učenja nadarene djece. I bio sam tako šokiran, zapanjen, da sam ustao i rekao: "Hvala vam, ali što trebam raditi?" (Smijeh) Edukacija nadarenih nije još zaživjela u punom smislu. Nije bilo previše materijala koji su se mogli koristiti. I pitao sam: "Što da radim?" I njezin odgovor me šokirao. Zapanjio me još više. Njezin odgovor je postavio okvire cijele karijere koju ću imat poslje toga. Rekla je: "Što bi ti htio raditi?" I to je pitanje ispraznilo prostor. Nije bilo direktive programa, ni uputa koje bi trebalo pratiti, ni standarda u edukaciji nadarenih na taj način. I ona je oslobodila takav prostor koji sam ja koristio od onda da stvorim prostor mojim učenicima, prazan prostor, gdje bi oni mogli stvoriti i napraviti neko značenje od vlastitog razumjevanja.

To se dogodilo u 1978, i ja sam predavao puno godina kasnije, i jedan moj prijatelj me upoznao sa mladim filmašem. Njegovo ime je Chris Farina. Chris Farina je tu s nama danas o vlastitom računu. Chris, možeš li ustati i dati im da te vide -- mladi, vizionarski flimaš koji je napravio film. (Pljesak) Film se zove "Svjetski Mir i Druga Dostignuća 4. razreda." On je predložio film meni -- odličan je naslov. On je predložio da snimi film, i ja sam rekao, "Može, možda će biti na mjesnoj televiziji, i možemo reći bok svojim prijateljima." Ali film je stvarno postao uspješan. Sada iako još u dugu, Chris je uspio, kroz vlastitu žrtvu, izdati ovaj film. I tako smo napravili film i pokazalo se da je to više od priče o meni, više od priče o jednom učitelju. To je priča koja je priznanje učenju i učiteljima. I to je prekrasna stvar.

I čudna je stvar, kad gledam flim -- imam čudan osječaj da gledanjem njega-- gledam kako ja doslovce nestajem. Ono što sam vidio je kako moji učitelji dolaze kroz mene. Vidio sam kako moj učitelj geometrije iz srednje škole, gospodin Rucell iskrivljuje osmjeh ispod svojih brkova. To je osmijeh koji ja koristim -- to je njegov osmjeh. Vidio sam užarene oči Jan Polo. Ali nisu užarene u bijesu, njihova užarenost je u ljubavi, intenzivnoj ljubavi prema njenim učenicima. I ja imam takav žar ponekad. I vidio sam gđicu Ethel J. Banks koja je nosila visoke pete i bisere u osnovnu školu svaki dan. I znate imala je onaj staromodni pogled učitelja. Znate na koji mislim. (Smijeh) " A čak i ne pričam vama iza mene, zato jer imam oči na potiljku glave." (Smijeh) Znate tog učitelja? I nisam koristio taj pogled često, ali ga imam na repertoraru, i gđica. Banks je bila tamo kao veliki mentor za mene.

I tada sam vidio moje vlastite roditelje, moje prve učitelje. Moj otac, vrlo inventivan, prostorni mislioc. To je moj brat Malcolm tamo na desno. I moja majka, koja me učila u četvrtom razredu, u segregacijskim školama Virdžinije, koja je bila moja inspiracija. I stvarno, imam osječaj kao da, kad gledam film -- Imam gestu koju ona radi, ovako -- imam osječaj kao da sam nastavak njene geste Kao da sam ja jedna od njih gesta za učenje. I prekrasna stvar je ta, da sam ja mogao učiti moju kćer u osnovnoj školi, Madeline. tako da gesta moje majke ide kroz puno generacija. Čudesan je to osjećaj imati takvo nasljedstvo. I tako stojim ovdje na ramenima mnogo ljudi. Nisam ovdje sam. Puno je ljudi na ovoj pozornici ovog časa.

Dakle ta Igra Svjetskog Mira o kojoj bih vam pričao. Krenulo je otprilike ovako: to je 1,20m sa 1,50m ploča od iverice u gradskoj školi, 1978. Kreirao sam predavanje učenicima o Africi. Stavili smo sve probleme svijeta na nju, i mislio sam si, idem ih pustiti da ih riješe. Nisam htio samo predavanje ili čitanje knjige. Htio sam da se unesu, i nauče se osječaju učenja kroz svoja tijela. Tako sam si mislio, pa ionako vole igrat igre. Napravit ću nešto --- nisam rekao interaktivno; nismo imali taj termin u 1978 -- ali nešto interaktivno. I tako smo napravili igru, koja je od onda evoluirala u 1.20m x 1.20m x 1.20m pleksiglas strukturu. Ima 4 pleksiglas razine.

Imamo razinu svemira sa crnim rupama i satelitima i razvojnim satelitima i rudarenjem asteroida. Imamo zračnu razinu sa oblacima koji su velike kugle pamuka koje guramo uokolo i zračni prostori sa zračnim snagama, imamo i zemljanu razinu i površne mora sa tisućama figura na njemu -- imamo i podvodnu razinu sa podmornicama i podvodnim rudarenjem. Na ploči su četri zemlje. Djeca odlučuju o imenima zemalja -- neke su bogate, neke su siromašne. Imaju različite resurse, komercijalne i vojne. I svaka država ima kabinet. Imate Premijera, tajnika, ministra obrane i kontrolora računovodstva. Ja sam odabirao Premijera bazirano na mom odnosu s njima. Ja im ponudim posao i oni ga mogu odbiti, ako ga prihvate biraju svoj vlastiti kabinet. Imamo i svijetsku banku, prodavače oružia i Ujedinjene Narode. Imamo i božicu vremena koja kontrolira nasumično kretanje tržišta i vremenske prilike.

(Smijeh)

I to nije sve. Imamo i dokument od 13 stranica sa krizama sa 50 međusobno povezanih problema. Tako da ako se jedna stvar promjeni, sve ostalo se mjenja. Bacim ih u ovu kompliciranu matricu, i oni mi vjeruju jer imamo duboku, bogatu zajedničku vezu. I onda sa svim tim krizama, imamo -- da vidim -- etničke i manjinske tenzije; imao kemijske i nuklearne izljeve, širenje nuklearnog oružja. Imamo izljeve nafte, ekološke katastrofe, sporove oko prava na vodu, odbjegle republike, suše, ugrožene vrste i globalno zatopljenje. Ako je Al Gore ovdje, poslat ću vam moje učenike 4. razreda iz Agnor-Hurt i Venable škola oni su riješili problem globalnog zatopljenja u tjedan dana. (Smijeh) (Pljesak) I to su napravili nekoliko puta.

(Smijeh)

Isto imamo u igri i sabotera neko dijete -- u principu problematičan-- i ja svog problematičara iskoristim jer oni na provršini pokušavaju spasiti svijet i njihovu poziciju u igri. Ali isto tako pokušavaju potkopati sve u igri. I to rade kroz lažne informacije i dvosmislenost i irelevantnosti, pokušavajući učiniti da svi misle dublje. Dakle, imamo i sabotera, isto tako čitamo iz Sun Tzuova "Umijeće ratovanja." Četvrtaši ga razumiju -- devetogodišnjaci -- i mogu to shvatiti i iskoristiti da shvate kako mogu, ne pratiti -- makar iz prve prate -- putove k moći i destrukciji, putove k ratu. Uče kako se ne obazirati na kratkoročne reakcije i na impulzivno razmišljanje, da razmišljaju na dugoročni, više posljedični način.

Stewart Brand je ovdje, i jedna od ideja za igru je došla od njega sa člankom iz časopsia CoEvolution Quarterly o mirovnim snagama. I u igri, ponekada učenici stvarno osnuju mirovne snage. Ja samo pazim na sat. Ja samo objašnjavam. Ja samo organiziram. Učenici upravljaju igrom. Ja nemam nikakve šanse da utiječem na politiku jednom kad počnu igrat. Tako da ću samo s vama podijeliti...

(Video) Dečko: Igra Svjetskog Mira je ozbiljna. Ustvari se nešto naučiš o tome kako se brinuti o svijetu. Gospodin Hunter radi to jer kaže da je njegovo vrijeme jako zbrkano, i želi nam reći kako popraviti taj problem.

John Hunter: Ja sam im ponudio (Pljesak) U stvari, ja im ne mogu ništa reći jer neznam odgovor. I ja to priznam to pred njima odmah: Ja ne znam. I zato jer ja neznam, oni moraju sami iskopati odgovor. Zato im se i ispričam odmah. Kažem: "Žao mi je djeco, ali istina je da smo vam ostavili ovaj svijet u tako tužnom i očajnom stanju, i nadam se da ga možete popraviti za nas, i možda će vam ova igra pomoći da naućite kako." To je iskrena isprika, i oni je prihvate prilično ozbiljno.

Sada možda se pitate kako sva ta složenost izgleda. Pa kad igra krene ovo je ono što vidite.

(Video)JH: U redu idemo u pregovore od sada. Krenite. (Žamor)

JH: Moje pitanje vama je, tko upravlja tom učionicom? To je ozbiljno pitanje: tko je stvarno vodi? naučio sam predati kontrolu nad učionicom učenicima s vremenom. Postoji povjerenje i razumjevanje i odanost jednom idealu da naprosto ne moram raditi ono što sam mislio da moram kad sam počinjao kao učitelj: kontrolirati svaki razgovor i odgovor u učionici. To je nemoguče. Njihova kolektivna mudrost je puno veća nego moja, i ja im to otvoreno priznam. Tako da ću s vama podijeliti neke priče na brzaka o nekim magičnim stvarima koje su se dogodile.ž

U jednoj partiji imali smo jednu malu djevojčicu, i ona je bila ministar obrane u najsiromašnijoj zemlji. i kao ministar obrane imala je tenkove, zračne snage i tako dalje. I bila je susjeda jako bogatoj naftom susjedu. Bez provokacije, odjednom je napala, protiv uputa njezinog premijera, naftna polja od susjeda. Umarširala je u naftna polja i rezerve, i okupirala ih bez ispaljenog hitca, osigurala ih i držala. I susjed je bio onesposobljen od bilo kakvih vojnih akcija jer su njihove rezerve goriva bile zaključane.

Svi smo bili uzrujani s njom, "Zašto ovo činiš? Ovo je Igra Svjetskog Mira, što nije u redu s tobom?" (Smijeh) Ta mala djevojčica od devet godina, držala je svoje figure i rekla: "Ja znam što radim" To je rekla svojim prijateljicama. To je proboj tu. I naučili smo da nikad stvarno ne želiš razljutiti devetogodišnju djevojčicu sa tenkovima. (Smijeh) One su najteži oponenti. I bili smo jako uzrujani. Mislio sam da ne uspjevam kao učitelj, Zašto to radi?

Da bi otkrili, nakon par igrinih dana i postoje potezi gdje se pregovara sa timovima -- ustvari termin kad se pregovara sa svim timovima, i svaki tim ima potez, i onda idemo nazad u pregovore, i u krug tako, I jedna krug po učionici je jedan dan u igri. Dakle par dana u igri kasnije se otkrilo da je ta velika država planirala vojnu ofenzivu da osvoji cijeli svijet. Da su imali svoje zalihe goriva, uspijelo bi im. Bila je sposobna vidjeti vektore i njihove namjere puno prije itko od nas i shvatila što će se dogoditi i donjela filozofsku odluku da napadne u igri mira.

Ona je upotrijebila mali rat da se izbjegne veći, pa smo prestali sa igrom i imali jako dobru filozofsku raspravu o tome da li je to bilo u redu, uvjetovano dobro ili loše. To je način razmišljanja koji stavljamo u njih, te situacije. To ne bih mogao dizajnirati u učenje. Došlo je spontano putem njigove grupne mudrosti.

(Pljesak)

Još jedan primjer, prekrasna stvar se dogodila. Imamo pismo u igri. Ako ste vojni zapovjednik i zapovjedate trupama -- male plastične igračke na ploči -- i izgubite ih, umetnuo sam pismo u igru. Morate napisati pismo njihovim roditeljima -- fikcijskim roditeljima fikcijskih trupa -- objašnjavajuči što se dogodilo i nudeći svoje suosjećanje. Tako da malo više razmislite prije nego se odlučite za borbu. Imali smo jednu situaciju -- prošlo ljeto ustvari, u Agnor-Hurt školi u Albemarle okrugu -- i jedan od naših vojnih vođa je ustao da pročita pismo i jedno od djece je reklo, "Gospodine Hunter idemo pitati -- bio je roditelj tamo." Bio je roditelj tamo u posjetu taj dan, samo sjedio u pozadini učionice. "Idemo pitati onu mamu da pročita pismo. bit će stvarnije ako ona pročita." I tako smo ju zamolili, i ona je igrivo uzela pismo. "Naravno" Počela je čitati. pročitala je jednu rečenicu. Počitala je dvije rečenice. Kod treće rečenice bila je u suzama. Ja sam plakao. Svi su razumjeli. da kada nekoga izgubiš, pobjednici ne slave. Svi mi gubimo. I to je bio nevjerojatan događaj i nevjerojatno razumjevanje.

Pokazat ću vam što moj prijatelj David kaže o tome. Bio je u mnogo bitki.

(Video) David: Stvarno smo imali dosta od ljudi koji napadaju. Mislim bili smo sretni većinu vremena. Ali sada se osjećam stvarno čudno jer živim ono što je Sun Tzu rekao jedan tjedan. Jedan tjedan je rekao, "Oni koji odu u bitku i pobjede će htjeti ići nazad, a oni koji izgube bitku će htjeti ići nazad i pobjediti." I tako mi smo pobjeđivali u bitkama, i idem u još bitki i još bitki i mislim si kako je čudno da živim ono što je Sun Tzu rekao.

JH: Naježim se svaki put kad vidim to. To je ona vrsta umješanosti koju želite da se ostvari. I ja nemogu namjesititi to, nemogu to isplanirati, ne mogu čak ni testirati to. Ali je to očita procjena. Znamo da je to autentična procijena o učenju. Imamo mnogo podataka, ali mislim da ponekad idemo van granica podataka sa pravom istinom što se događa.

Podjelit ću i treću priču. O mom prijatelju Brennanu. Igrali smo igru jedne godine poslje škole nekoliko tjedana, otprilike sedam i mi smo u principu rješili svih 50 povezanih kriza. Igru pobjedite ako svih 50 problema riješite i bogatstvo svake zemlje mora biti povećano iznad njezine početne vrijednosti. Neki su siromašni neki su bogati. Postoje milijarde. Predsjednik svijetske banke je bio trećaš jednom. Pitao je, "Koliko je nula u triljunu? Moram to izračunati odmah sada." Ali on je određivao fiskalnu politiku u igri za učenike srednje škole koji su igrali s njim.

Tako je ekipa koja je bila najsiromašnija postala još siromašnijom. Nije bilo šanse da pobjede. I približavali smo se 16 sati, naše vrijeme prestanka -- ostala je oko minuta -- i očaj je bio po sobi. Mislio sam, ne uspijevam kao učitelj. Trebao sam posložiti tako da mogu pobijediti. Ne bi smjeli gubiti ovako. Iznevjerio sam ih. I osjećao sam se tako tužnim i odbačenim. Kada je odjednom, Brennan došao do mene uzeo je zvono, i zazvonio da da signal promjene ili ponovnog sastanka kabineta, i dok je trčao do svog mjesta, zvonio je zvono. Svi su potrčali do njega, bilo je vrištanja; bilo je urlikanja, mahanja dosjeima. Imali su dosjee pune tajnih dokumenata. Gestikulirali su; trčali uokolo. Nisam znao što rade, izgubio sam kontrolu na učionicom. Ravnatelj da je ušetao izgubio bih posao. Roditelji su gledali kroz prozor.

I Brennan otrči nazad na svoje mjesto. Svi otrče na svoja mjesta. Zazvoni zvono i kaže, "Mi smo"-- ostalo je bilo 12 sekundi na satu-- "mi smo, sve nacije, skupili svoje resurse zajedno. I imamo 600 milijardi dolara. I ponudit ćemo to kao donaciju ovoj siromašnoj zemlji. Ako prihvate, podići će vrijednost njihovog vlasništa i pobjedit ćemo igru. Hoćete li prihvatiti?" Bilo je još 3 sekunde na satu. Svi gledaju premijera te zemlje. I on kaže : "Da" I igra je pobjeđena. Spontano suosjećanje koje nije moglo biti planirano, bilo je neočekivano i nepredvidivo.

Svaku igra koju igramo je drugačija. Neke igre su više o socijalnim problemima, neke o ekonomskim problemima. Neke su o ratovanju. Ali im ne pokušavam zabraniti realnost toga da su ljudi. Dajem im da idu u ta područja i putem vlastitog iskustva nauče, bez prolivene krvi, kako da ne učine ono što smatraju krivom stvari. I oni otkriju što je u redu, na njihov vlasiti način za sebe. I tako ova igra, naučio sam tako puno od nje, ali bih rekao da ako samo mogu od nje uzeti onaj kritični način razmišljanja ili kreativni način razmišljanja iz ove igre i napraviti nešto dobro za svijet, mogli bi nas sve spasiti. Ako samo.

I u ime svih mojih učitelja na čijm ramenima stojim, hvala vam, Hvala vam. Hvala vam.

(Pljesak)