Joan Halifax: Suosjećanje i pravo značenje empatije

Želim razmotriti temu suosjećanja. Suosjećanje ima mnogo lica. Neka od njih su snažna, neka su gnjevna, neka su nježna, neka su mudra. Dalaj Lama je jednom rekao: “Ljubav i suosjećanje su potreba. To nije luksuz. Bez njih čovječanstvo ne može preživjeti." Ja bih dodala, ne samo čovječanstvo, već sva bića na planetu, kao što smo danas čuli. I velike mačke, i planktoni.

Prije dva tjedna bila sam u Bangaloru, u Indiji. Bila sam počašćena podučavati u hospiciju na periferiji grada. Rano ujutro, otišla sam na odjel. U tom je hospiciju bio 31 muškarac i žena u procesu umiranja. Prišla sam krevetu jedne starice koja je ubrzano disala, nemoćna, očito u zadnjoj fazi umiranja. Pogledala sam je u lice. Pogledala sam i u lice njezinog sina koji je sjedio kraj nje i njegovo lice je bilo prekriveno tugom i pomutnjom.

Sjetila sam se ulomka iz Mahabharate, poznatog Indijskog epa: "Koje je najveće čudo na svijetu, Yudhisthira?" Yudhisthira odgovori, "Najveće čudo na svijetu jest da posvuda oko nas ljudi umiru, a mi ne shvaćamo da se to može i nama dogoditi." Pogledala sam okolo. O tih 30-ak umirućih brinule su mlade žene iz sela oko Bangalora. Pogledala sam u lice jedne od tih žena i na njenom licu vidjela snagu koja se javlja kada je prirodno suosjećanje stvarno prisutno. Gledala sam joj ruke dok je kupala jednog starca.

Pogled mi je prešao na drugu mladu ženu ženu koja je brisala lice još jedne umiruće osobe. To me podsjetilo na nešto što sam upravo doživjela. Skoro svake godine imam čast voditi kliničare na Himalaje i na Tibet. Mi vodimo klinike u tim najzabačenijim regijama gdje nema nikakve medicinske njege.

Prvog dana u Simikotu u Humli, na krajnjem zapadu Nepala, najsiromašnijoj regiji Nepala, došao je starac čvrsto držeći svežanj krpa. Dok je ulazio, a netko mu je nešto govorio, shvatili smo da je gluh, pa smo pogledali u krpe i u njima ugledali nečije oči. Odmotali smo krpe u kojima je bila djevojčica s teškim opeklinama. Opet, oči i ruke Avalokiteshvare. Vidjela sam ih kod mlade pomoćnice koja je djetetu očistila rane i premotala ih.

Poznate su mi te ruke i oči, dodirivale su i mene. Dodirnule su me tada. Dodirivale su me svih mojih 68 godina. Dodirivale su me kad sam s četiri godine izgubila vid i bila djelomično paralizirana. Moja obitelj je dovela ženu čija je majka bila robinja kako bi se brinula o meni. Ta žena nije imala sentimentalno suosjećanje. Imala je izvanrednu snagu. I vjerujem da je ta njena snaga postala nekom vrstom vodiča koji mi pokazuje životni put.

Možemo se zapitati: od čega se sastoji suosjećanje? Postoje razni aspekti. I postoji referentno i nereferentno suosjećanje. Prvenstveno, temelj suosjećanja jest sposobnost jasnog sagledavanja prirode patnje. To je sposobnost zadržavanja vlastite snage uz priznavanje da nismo odvojeni od patnje. Ali to nije dovoljno, jer suosjećanje, koje aktivira motorički korteks, znači da mi težimo, mi zapravo težimo transformirati patnju. Ako smo na taj način blagoslovljeni, mi sudjelujemo u aktivnostima koje transformiraju patnju. No suosjećanje ima još jednu komponentu koja je esencijalna. Ta komponenta jest da se ne smijemo vezati uz ishod.

Radim sa ljudima koji umiru već 40 godina. Imala sam priliku šest godina raditi sa zatvorenicima osuđenima na smrt u strogo čuvanom zatvoru. Posalo mi je tako jasno povezujući moja životna iskustva u rada s umirućima i obučavanju onih koji se brinu o njima, da bi bilo kakva vezanost za ishod teško narušila moju sposobnost da budem potpuno prisutna tijekom cijele katastrofe.

Kad sam radila u zatvorskom sistemu, bilo mi je sasvim jasno jedno: da mnogi od nas u ovoj prostoriji, i skoro svi ljudi s kojima sam radila u zatvoru, nisu nikada upoznali ni njegovali pravo suosjećanje. Ono je zapravo osobina koja je ljudima urođena. Ono je u svakome od nas. Ali uvjeti nužni da se suosjećanje aktivira, da se probudi, sasvim su određeni uvjeti. Imala sam takve uvjete, u nekoj mjeri, tijekom svoje bolesti u djetinjstvu. Eve Ensler, koju ćete malo kasnije čuti, u sebi je nevjerojatno aktivirala te uvjete kroz razne oblike patnje koje je doživjela.

Ono što je fascinantno jest da suosjećanje ima neprijatelje, a to su sažaljenje, moralno osuđivanje, strah. Znate, mi živimo u društvu, u svijetu koji je paraliziran strahom. I naravno da je u toj paralizi naša sposobnost za suosjećanje također paralizirana. Sama riječ teror je globalna. Sami osjećaj terora je globalan. Tako da je naš posao, na određeni način, obraćanje toj predodžbi, tom svojevrsnom arhetipu koji je protkao psihu cijeloga svijeta.

Iz neuroznanstvenih podataka znamo sa suosjećanje ima neke veoma izvanredne kvalitete. Na primjer: osoba koja kultivira suosjećanje, kada je u prisutnosti patnje, osjeća tu patnju puno jače nego ostali. Međutim, ta se osoba brže vrati u početno stanje. To nazivamo otpornost. Mnogi su uvjereni da nas suosjećanje iscrpljuje, ali, obećajem vam, ono nas istinski oživljava.

Još jedna stvar u vezi suosjećanja je da pojačava nešto što nazivamo neuronskom integracijom. Ono povezuje sve dijelove mozga. Nadalje, nešto što su otkrili razni znanstvenici na sveučilištima Emory, Davisu, itd. jest da suosjećanje pojačava naš imunosni sustav. Hej, živimo u nezdravom svijetu. (Smijeh) Većina nas se povlači pred psihosocijalnim i fizičkim otrovima, toksinima našeg svijeta. Ali suosjećanje, stvaranje suosjećanja, zapravo aktivira naš imunitet.

Ako je suosjećanje tako dobro za nas, imam jedno pitanje. Zašto ne učimo našu djecu suosjećanju? (Pljesak) Ako je suosjećanje tako dobro za nas, zašto ne podučavamo bolničare suosjećanju kako bi mogli raditi ono što bi trebali raditi, a to je potpuno izmijeniti patnju? I ako je suosjećanje tako dobro za nas, zašto ne glasamo suosjećanjem? Zašto ne glasamo za ljude u našoj vladi u skladu s našim suosjećanjem? Kako bismo mogli imati svijet s više skrbi. U buddhizmu imamo izreku: "treba biti čvrst straga i mekan sprijeda." Potrebna je imati čvrstu kralježnicu kako bismo biti uspravni u svim okolnostima. To je mentalna kvaliteta staloženosti.

Ali je također potrebno biti mekan sprijeda -- imati sposobnost otvaranja svijetu kakav zapravo jest, imati otvoreno srce. Ovaj arhetip u buddhizmu je Avalokiteshvara, Kuan-Yin. To je ženski arhetip: ona koja vidi vapaje patnje u svijetu. Ona stoji s 10.000 ruku, i u svakoj ruci drži oruđe oslobođenja, a na svakom dlanu je oko, to su oči mudrosti. Tisućama godina žene su živjele, utjelovljivale u svojim životima arhetip Avalokiteshvare, Kuan-Yin, one koja vidi vapaje patnje u svijetu.

Tisućama godina žene su iskazivale snagu koja izvire iz suosjećanja na čist i neposredan način, kroz viđenje patnje onakve kakva jest. Obogatile su društvo dobrotom i mi smo to stvarno osjetili dok su žene, jedna za drugom, stajale na ovoj pozornici tijekom ova dva dana. One su utjelovljivale suosjećanje kroz izravnu akciju. Jody Williams je rekla: dobro je meditirati. Žao mi je, Jody, moraš to makar malo. Daj svojoj majci priliku, u redu.

(Smijeh)

Ali druga strana jednadžbe jest da moramo izaći iz svojih špilja. Moramo izaći u svijet kao što je Asanga izašao, nakon potrage za realizacijom Buddhe Maitreye tijekom 12 godina sjedenja u špilji. Rekao je: "Izlazim." On ide putem. Ugleda nešto na putu. Pogleda ga, to je pas, klekne pokraj njega. Vidi da pas ima veliku ranu na nozi. Prepuna je larvi. Isplazi jezik kako bi uklonio larve, bez da ih ozlijedi. U tom trenutku, pas se pretvorio u Buddhu ljubavi i dobrote.

Vjerujem da se žene i djevojke danas trebaju na jedan snažan način povezati s muškarcima -- sa svojima očevima, sa svojim sinovima, sa svojom braćom, s vodoinstalaterima, s radnicima na cesti, s bolničarima, doktorima, odvjetnicima, s našim predsjednikom, i sa svim bićima. Žene u ovoj sobi su lotusi u moru vatre. Neka utjelovimo tu sposobnost za žene posvuda.

Hvala vam.

(Pljesak)