Jill Bolte Taylor: moždanim udarom do spoznaje

Usmjerila sam se prema neuroznanosti zato što imam brata kojemu su dijagnosticirali moždani poremećaj: - šizofreniju. Kao sestra, a kasnije i kao znanstvenica, željela sam razumjeti zašto ja vlastite snove mogu povezati s vlastitom stvarnošću, i tako ih mogu ostvariti. Što je to s mozgom moga brata i njegovom šizofrenijom da on ne može povezati svoje snove sa svima poznatom i zajedničkom stvarnošću, već oni postaju halucinacije?

Zato sam svoju karijeru posvetila istraživanju teških mentalnih bolesti. Preselila sam se iz rodne Indiane u Boston, gdje sam radila u laboratoriju dr. Francine Benes, na odjelu psihijatrije na Harvardu. U laboratoriju smo se pitali: "Po čemu se biološki razlikuje mozak osoba koje bismo dijagnosticirali kao normalnu kontrolnu skupinu u usporedbi s mozgom osoba koje bismo dijagnosticirali da imaju šizofreni, šizo-afektivni ili bipolarni poremećaj?"

Mi smo u biti mapirali mikro krugove mozga: koje ćelije komuniciraju s kojima, pomoću kojih kemikalija i zatim u kojim količinama tih kemikalija? Moj je život bio ispunjen smislom, jer sam cijele dane izvodila ta istraživanja. No navečer ili vikendom, putovala sam kao predstavnik udruge NAMI (Nacionalnog saveza za mentalne bolesti). Ali u jutro 10. prosinca 1996. probudila sam se i otkrila da i sama imam moždani poremećaj. Eksplodirala je krvna žila u lijevoj polutki moga mozga. Tijekom iduća četiri sata, promatrala sam kako moj mozak potpuno gubi sposobnost obrade informacija. Tog jutra kada se desilo krvarenje, nisam mogla hodati, govoriti, čitati, pisati ili se prisjetiti bilo čega iz svog života. U suštini, postala sam novorođenče u tijelu žene.

Ako ste ikada vidjeli ljudski mozak, očigledno je da su dvije polutke mozga potpuno odvojene jedna od druge. A ja sam vam donijela pravi ljudski mozak. Ovo je, dakle, pravi ljudski mozak.

Ovo je prednja strana mozga, a ovo stražnja s leđnom moždinom koja visi, a ovako bi bio položen u mojoj glavi. I kada ga dobro pogledate, očigledno je da su dvije moždane polutke potpuno odvojene jedna od druge. Oni među vama koji razumiju kompjutere, naša desna polutka radi kao paralelni procesor, a lijeva kao serijski procesor. Dvije polutke ipak međusobno komuniciraju kroz corpus collosum, kojeg čini nekih 300 miliona izduženih živčanih vlakana. No, osim te veze, dvije su polutke potpuno zasebne. Zato što informacije obrađuju na drukčije načine, svaka naša polutka misli o različitim stvarima, one brinu o različitim stvarima i, usuđujem se reći, imaju drugačije osobnosti.

Oprostite... Hvala... bilo mi je zadovoljstvo. - I meni.

Naša desna polutka sasvim je u sadašnjem trenutku. Sve je na temu "upravo ovdje, upravo sada." Naša desna polutka razmišlja u slikama, i uči kinestetički kroz pokrete našeg tijela. Informacije, u obliku energije, utječu istovremeno kroz sva naša osjetila i onda eksplodiraju u ogromni kolaž onoga kako sadašnji trenutak izgleda, kako sadašnji trenutak miriši i kakav mu je okus, kako ga osjećamo i kako zvuči. Ja sam energetsko biće, povezano s energijom svuda oko mene kroz svjesnost moje desne polutke. Mi smo energetska bića međusobno povezana svjesnošću naše desne polutke u jednu veliku ljudsku obitelj. I upravo ovdje i upravo sada, mi smo braća i sestre na ovom planetu, ovdje smo da svijet učinimo boljim. I baš u ovom trenutku smo savršeni, cjeloviti i prekrasni.

Moja lijeva polutka - naša lijeva polutka - je bitno drugačija. Naša lijeva polutka misli linearno i metodično. Naša lijeva polutka se bavi prošlošću i budućnošću. Naša lijeva polutka oblikovana je tako da iz tog ogromnog kolaža sadašnjeg trenutka izdvoji detalje, još detalja i još više detalja o tim detaljima. I onda ih kategorizira i posloži sve te informacije, povezuje ih sa svime što smo u prošlosti naučili i projicira sve naše mogućnosti u budućnost. Naša lijeva polutka razmišlja jezikom. To je ono neprekidno brbljanje koje povezuje mene i moj unutarnji s mojim vanjskim svijetom. To je onaj glasić koji mi kaže: "Hej, moraš se sjetiti kupiti banane na povratku kući. Trebam ih ujutro."

To je ona proračunata inteligencija koja me podsjeća kada trebam oprati rublje. Što je možda najvažnije, to je onaj glasić koji mi govori, "Ja jesam. Ja jesam." Čim mi moja lijeva polutka kaže "Ja jesam", ja se odvojim. Postajem zasebna, čvrsta jedinka, odvojena od toka energije oko mene i odvojena od vas. I to je bio dio mozga koji sam izgubila tog jutra kada sam doživjela moždani udar.

Toga jutra kada me pogodio moždani udar, probudila me pulsirajuća bol iza lijevog oka. To je bila ona vrsta boli - oštre boli - koju osjetite kada zagrizete u sladoled. Zgrabila me - i onda me pustila. I onda me ponovo zgrabila - i onda me opet pustila. Za mene je vrlo neuobičajeno da me bilo što boli, pa sam pomislila: u redu, idem sve raditi kao i inače.

Pa sam ustala i skočila na spravu za vježbanje. To je stroj za vježbanje cijelog tijela. I tako ja guslam po toj spravi, i shvaćam da moje ruke izgledaju kao primitivne kandže koje su zgrabile ručku. I mislim si: "To je baš čudno." A onda pogledam dolje, svoje tijelo i pomislim: "Uf, ja baš čudno izgledam." Kao da se moja svijest odvojila od moje normalne percepcije stvarnosti, u kojoj sam osoba na spravi koja nešto doživljava, i ušla u neki ezoterični prostor u kojem gledam na samu sebe kako nešto doživljavam.

Sve je to bilo vrlo čudno, a i moja je glavobolja postajala sve jača. I tako siđem sa sprave i hodam kroz dnevnu sobu i shvatim da se sve u mome tijelu jako usporilo. I svaki je korak vrlo krut i vrlo promišljen. Nema glatkoće u mojim pokretima i da postoji neko ograničenje za moju prostornu percepciju pa sam usmjerena samo na svoje unutarnje sustave. I dok stojim u kupaonici pripremajući se zakoračiti u tuš, mogla sam zapravo čuti dijalog unutar moga tijela. Čula sam glasić kako kaže: "Dobro. Vi tamo, mišići, morate se stegnuti, a vi ovdje morate se opustiti."

I zatim sam izgubila ravnotežu i naslonila se na zid. Pogledam dolje svoju ruku, i shvatim da više ne mogu odrediti granice svoga tijela. Ne mogu odrediti gdje počinjem, a gdje završavam, jer se atomi i molekule moje ruke stapaju s atomima i molekulama zida. Jedino što sam mogla percipirati je ta energija... energija.

Pitam se: "Što ne valja sa mnom? Što se to dešava?" I u tom trenutku, moje brbljanje mozga - brbljanje moje lijeve polutke - potpuno je utihnulo. Kao da je netko uzeo daljinski i pritisno gumb za isključivanje zvuka. Potpuna tišina. U prvom sam trenutku bila šokirana kad sam se našla u mom utihlom umu. Ali odmah me obuzela veličanstvenost energije oko mene. A kako više nisam mogla odrediti granice svog tijela, osjetila sam da sam ogromna i da se širim. Osjetila sam se jedno sa svom postojećom energijom i to je bilo predivno.

Tada se odjednom moja lijeva polutka ponovo uključi i kaže mi: "Hej! Imamo problem! Imamo problem! Trebamo pozvati pomoć!" A ja kažem, "Aaa! Ja imam problem! Ja imam problem!" A onda: "Dobro. Dobro. Ja imam problem.“

No, onda sam opet odmah otplutala u svjesnost - ja od milja taj prostor zovem zemlja La La. Ali tamo je bilo predivno. Zamislite kako bi to bilo biti potpuno odvojen od brbljanja lijevog mozga koji vas povezuje s vanjskim svijetom.

Eto tu sam, u tom prostoru, a moj posao - i sav stres povezan s mojim poslom - nestali su. I osjetila sam se lakšom u svome tijelu. I zamislite, da svi odnosi u izvanjskom svijetu i svi stresovi u vezi s njima, da sve to nestane. Imala sam taj osjećaj pomirenosti. I zamislite kakav je osjećaj izgubiti 37 godina emotivne prtljage! (smijeh) Osjećala sam euforiju! Euforiju! Bilo je prekrasno tamo!

A onda se opet uključi moja lijeva polutka i kaže: "Hej! Obrati pažnju! Moramo pozvati pomoć!" I ja si mislim: "Moram pozvati pomoć. Moram se usredotočiti." Pa izađem iz tuša, mehanički se odjenem, pa krenem stanom i mislim: "Moram otići na posao. Moram otići na posao. Mogu li voziti? Mogu li voziti?"

I u tom trenutku desna ruka pala mi je uz tijelo potpuno paralizirana. A onda sam shvatila: "Pa zaboga! Imam moždani udar! Imam moždani udar!"

I prvo što mi je mozak rekao bilo je: "Hej, pa to je super." (smijeh) "To je baš super! Koliko neuroznanstvenika ima priliku izučavati svoj vlastiti mozak izravnim iskustvom?" (smijeh)

I onda sam se prisjetila: "Ali ja imam jako puno posla!" (smijeh) "Ja nemam vremena za moždani udar!"

Onda si mislim: "U redu. Ne mogu spriječiti udar, pa ću se njime baviti tjedan ili dva, a onda natrag na posao. U redu. Dakle, moram pozvati pomoć. Moram nazvati nekog na poslu." Nisam se mogla sjetiti telefonskog broja na poslu, ali sam se sjetila da u radnoj sobi imam posjetnicu na kojoj piše moj broj. I odem ja u svoju radnu sobu. Izvučem hrpu posjetnica. I pogledam posjetnicu na vrhu i iako u svom umu jasno vidim kako izgleda moja posjetnica, ne mogu prepoznati je li to moja posjetnica, jer sve što vidim su točkice. A točkice riječi su stopljene s točkicama pozadine i točkicama simbola i jednostavno ih ne raspoznajem. I onda sam čekala na ono što zovem val jasnoće. U tom bih trenutku ponovno bila spojena sa svojom stvarnošću i mogla bih prepoznati svoju posjetnicu… nije ova… nije ova… Trebalo mi je 45 minuta da prelistam dvadesetak posjetnica. U međuvremenu, u tih 45 minuta, krvarenje u mojoj lijevoj polutci postaje sve veće. Više ne razumijem brojeve. Ne razumijem ni telefon, no to je jedini plan koji imam. Uzmem telefon pred sebe. Uzmem posjetnicu, stavim je ovako i pokušavam usporediti oblik črčki na posjetnici s oblikom črčki na telefonu. Ali onda opet otplutam u zemlju La La, a kad se vratim, više se ne sjećam jesam li otipkala broj ili nisam. Morala sam pomicati svoju paraliziranu rukom koja je bila poput klade i pokrivati brojeve kako sam ih tipkala. Tako da bi, kad bih se vratila u stvarnost, znala "Da, tu znamenku sam već otipkala."

Konačno, sve su znamenke otipkane i ja prinesem slušalicu, a moj kolega s druge strane kaže mi: "Vu vu vuu vuu vuu." (smijeh) A ja si pomislim: "Zaboga, pa on zvuči kao zlatni retriver!"

I ja mu kažem - u mome umu ja mu potpuno jasno kažem: "Ovdje Jill! Trebam pomoć!" A iz mene izlazi: "Vu vu vuu vuu vuu." I pomislim: "Zaboga, pa i ja zvučim kao zlatni retriver." Dakle, nisam znala, nisam mogla znati da ne mogu govoriti ni razumjeti jezik, dok nisam probala. On je, dakle, shvatio da mi treba pomoć i pozvao ju je.

Malo kasnije, hitna me pomoć vozi iz jedne bolnice u Bostonu u drugu, a ja sam se sklupčala u malo fetalno klupko. I... baš poput balona s posljednjim tragovima zraka, iznenada osjetim kako moja energija nestaje - i osjećam kako se moj duh predaje.

U tom trenutku mi je postalo jasno da više nisam koreograf svog života. Ili će liječnici spasiti moje tijelo i dati mi drugu šansu ili je ovo možda moj trenutak prelaska.

Kad sam se probudila kasnije tog popodneva, šokirala me spoznaja da sam još živa. Kad sam osjetila da se moj duh predao, oprostila sam se od života. Moj je um sada bio razapet između dvije vrlo različite razine stvarnosti. Podražaji koji su dolazili kroz moja osjetila bili su čista bol. Svjetlo mi je palilo mozak poput šumskog požara, zvukovi su bili tako glasni i kaotični da nisam mogla razlikovati glas od pozadinske buke. Samo sam htjela pobjeći. S obzirom da nisam mogla definirati položaj svog tijela u prostoru, osjećala sam se ogromnom i u širenju, poput duha puštenog iz boce. A moj je duh jurio slobodan, poput velikog kita koji klizi morem tihe euforije. Nirvana. Našla sam nirvanu. I sjećam se kako sam mislila da nikad više neću moći ugurati tu svoju ogromnost natrag u to sićušno tijelo.

Ali sam shvatila "Ali još sam živa! Još sam živa i našla sam nirvanu." A ako sam ja našla nirvanu, i još sam živa, onda svatko tko je živ također može naći nirvanu. I zamislila sam svijet pun prelijepih, smirenih, suosjećajnih, dragih ljudi koji znaju da mogu doći u taj prostor kad god požele. I da mogu namjerno i svjesno odlučiti ući u desnu polutku i pronaći ovaj mir. A onda sam shvatila kakav bi ogroman dar ovo iskustvo moglo biti, što bi ovaj uvid mogao značiti za to kako živimo svoje živote. To me je motiviralo da se oporavim.

Dva i pol tjedna poslije krvarenja, kirurzi su uklonili ugrušak krvi veličine loptice za golf koji je pritiskao moje jezične centre. Ovdje sam s mojom mamom, koja je pravi anđeo mog života. Trebalo mi je osam godina da se potpuno oporavim.

Dakle, tko smo mi? Mi smo životna sila svemira sa spretnim rukama i dva spoznajna uma. I imamo moć odabira, u svakom trenutku, tko i kako želimo biti na ovome svijetu. Upravo ovdje i upravo sada, ja mogu ući u svijest svoje desne polutke, u kojoj jesmo. Ja sam životna sila svemira. Ja sam životna sila 50 triliona prelijepih molekularnih genija koji čine moje obličje, jedno sa svime što jest. Ili, mogu odlučiti da stupim u svijest moje lijeve polutke gdje ću postati odvojena jedinka, čvrsto tijelo. Odvojena od toka, odvojena od vas. Ja sam dr. Jill Bolte Taylor: intelektualka i neuroanatomistica. To su ta "jastva" u meni. Koje biste vi odabrali? Koje ćete odabrati? I kada? Vjerujem da što više vremena voljno provodimo u duboko smirenim unutarnjim krugovima desne polutke, više ćemo mira projicirati u svijet i naš će planet biti mirniji.

Pomislila sam da je to "ideja vrijedna širenja".