Jeremy Gilley: Jedan dan mira

Bio sam stvarno zabrinut stvarima koje su se događale u svijetu. Nisam mogao razumjeti glad, uništavanje, ubijanje nevinih ljudi. Razumjeti te stvari vrlo je teško. Kada sam imao 12 godina, postao sam glumac. Bio sam najgori u razredu. Nisam imao nikakve kvalifikacije. Rekli su mi da imam disleksiju. U stvari, imao sam kvalifikacije. Imao sam 2 iz lončarstva, jedine stvari koja mi je dobro išla a to mi je, očigledno, bilo korisno. I tako je zabrinutost zapravo razlog svega ovoga. A tada sam, kao glumac, činio raznovrsne stvari i osjećao zadovoljstvo radom u koji sam bio uključen, no to nije bilo to, sigurno se moglo više učiniti.

Baš tada, pročitao sam knjigu Franka Barnabya, izvanrednog nuklearnog fizičara, koji je rekao da mediji imaju odgovornost, da svi dijelovi društva imaju odgovornost da trudom i napretkom pomiču stvari prema naprijed. I to me fasciniralo, zato što sam se većinu života igrao s kamerom. I tada sam pomislio, možda bih i ja mogao nešto učiniti. Možda bih mogao režirati filmove. Možda mogu konstruktivno iskoristiti formu filma i na neki način donijeti promjenu. Možda postoji mala promjena u koju se mogu uključiti. I tako sam počeo razmišljati o miru, i bio sam očito, kao što sam vam rekao, vrlo potresen ovim slikama, pokušavajući ih razumjeti. Jesam li trebao ići kod starih i mudrih ljudi koji bi mi rekli kako razumjeti stvari koje su se događale? A to je, očigledno, bilo nevjerojatno zastrašujuće.

Ali tada sam shvatio da, zabavljajući se sa strukturom filma kao glumac, niz od nekoliko šokantnih riječi neće biti dovoljan, te da će provedba projekta biti vrlo teška, da ću morati ići određenim putem. Ali odlučio sam probati, pa bilo to uspješno ili ne, bit će zapravo potpuno nebitno. Poanta je bila da imam nešto na čemu mogu temeljiti pitanja - je li čovječanstvo u svojoj biti zlo? Je li uništenje svijeta neizbježno? Trebam li imati djecu? Je li to odgovorno ponašanje? Itd., itd.

I tako sam razmišljao o miru, i pomislio, gdje je ishodište mira? I upravo mi je tada sinula ideja. Ne postoji ishodište mira. Ne postoji dan globalnog ujedinjenja. Ne postoji dan međukulturalne suradnje. Ne postoji dan kada će se čovječanstvo ujediniti u različitim stvarima i međusobno ih dijeliti, i shvatiti da ovo zajedno činimo, te da bi, ako se ujedinimo i međukulturalno surađujemo, baš u tome mogli pronaći ključ ljudskog preživljenja. To bi možda moglo pomaknuti razinu svijesti s obzirom na temeljne probleme s kojima je čovječanstvo suočeno, ako to učinimo samo na jedan dan.

No, očigledno, uopće nismo imali novca. Živio sam kod mame. Počeli smo svima slati pisma. Dosta brzo shvatiš što moraš učiniti kako bi to riješio. Kako osmisliti dan koji bi podržali sve vođe svih država svijeta kako bismo stvorili prvi Dan primirja i nenasilja, i to 21. rujna? A želio sam da to bude 21. rujna jer je to bio najdraži broj moga djeda. On je bio ratni zatočenik. Svjedočio je eksploziji bombe u Nagasakiju. To mu je otrovalo krv. Umro je kada sam imao 11 godina. Bio je moj heroj. A razlog zašto je izabran 21. rujna je taj što je 700 muškaraca otišlo, 23 se vratilo, dva su umrla na brodu, a 21 je došao kući. I to je razlog zašto smo željeli da 21. rujna bude datum mira.

I tako smo krenuli na naše putovanje, i započeli projekt 1999. godine. Pisali smo vođama država, njihovim veleposlanicima, dobitnicima Nobelove nagrade za mir, nevladinim organizacijama, klericima, raznim organizacijama - doslovno, pisali smo svakome. I ubrzo, pisma s odgovorima su počela dolaziti. I tako smo počeli graditi naš projekt. Sjećam se prvog pisma. Jedno od prvih pisama je bilo ono od Dalai Lame. Naravno, nismo imali novca; svirali smo gitare i zarađivali novac za poštanske marke koje smo slali na pismima. U pismu od Dalai Lame je pisalo: "Ovo je nevjerojatna stvar. Dođite i posjetite me. Želio bih s vama razgovarati o prvom danu mira ikad." Nismo imali novca za let. Nazvao sam Sir Boba Aylinga koji je u to vrijeme bio izvršni direktor British Airwaysa, i rekao: "Prijatelju, dobili smo jednu pozivnicu. Biste li nam mogli platiti let? Razlog je što ga namjeravamo posjetiti." Naravno, otišli smo, vidjeli ga i bilo je zadivljujuće. Tada nas je kontaktirao Dr. Oscar Arias.

I zapravo - dopustite mi da se vratim jedan slajd nazad, jer kada smo krenuli s ovim 1999. godine, s idejom da stvorimo prvi ikad utemeljen dan primirja i nenasilja, pozvali smo tisuće ljudi. Dobro, ne baš tisuće, ali stotine ljudi, puno ljudi, sve medije, zato što nam je namjera bila pokušati i stvoriti prvi ikad utemeljen Svjetski dan mira, miroljubivi dan. Pozvali smo sve, ali mediji nisu došli. Bilo je 114 ljudi - većinom su to bili moji prijatelji i moja obitelj. I to je bio nekakav početak ovoga projekta. No to nas nije zamaralo zato što smo sve dokumentirali, i to je bila prava stvar. Za mene, bit je zapravo bila u samom procesu. Nije bila u krajnjem rezultatu. I to je lijepa odlika kamere. Govore da je olovka jača od mača. Mislim da je zapravo to kamera. I samo uživanje u trenutku je bila lijepa stvar, a ujedno i osnažujuća.

I tako smo započeli naše putovanje. A ovdje možete vidjeti ljude poput Mary Robinson koju sam posjetio u Ženevi. Rezao sam kosu, a ona je bila malo duža, malo kraća, zato što sam kod svakog susreta s Kofi Annanom bio jako zabrinut zbog njegove pomisli da sam hippie, pa sam je rezao, i to je otprilike bilo to što se događalo. (Smijeh) Istina, sada nisam zabrinut o kosi. Mary Robinson mi je rekla: "Slušaj, ovo je ideja čije je vrijeme došlo. Ona se mora ostvariti." Kofi Annan je rekao: "Ovo će koristiti mojim vojnicima." Salim Ahmed Salim, vođa tadašnje OAU je poručio: "Moram u projekt uključiti afričke države." Dr. Oscar Arias, dobitnik Nobelove nagrade za mir, trenutačni predsjednik Costa Ricae, je rekao: "Učinit ću sve što budem mogao." Otišao sam u posjet i Amr Moussi u Arapskoj ligi. Sastao sam se Mandelom na mirovnim pregovorima u Arushi, i tako dalje, i tako dalje, i tako dalje - i to sam radio dok sam razvijao projekt kako bih dokazao da će ova ideja imati smisla.

I tada smo slušali ljude. Sve smo snimali. Posjetio sam 76 država u zadnjih 12 godina. Uvijek sam razgovarao sa ženama i djecom, gdje god sam išao. Snimio sam 44,000 mladih ljudi. Snimio sam otprilike 900 sati njihovih razmišljanja. Stvarno mi je jasno kako se mladi ljudi osjećaju kada im pričaš o toj ideji kao početnoj točki za njihova djelovanja ka mirnijem svijetu kroz njihovu poeziju, njihovu umjetnost, njihovu književnost, njihovu glazbu, njihov sport ili što god što rade. I slušali smo svakoga.

Stvarno je bilo nevjerojatno raditi pri UN-u i raditi s nevladinim organizacijama u razvijanju projekta. Osjećao sam da prezentiram projekt u ime globalne zajednice kako bi pokušali utemeljiti ovaj dan. I kako je projekt bivao sve snažniji i detaljniji, tako su se i povećale šanse za stvaranje ovog dana. I upravo je to bilo, taj početak, to razmišljanje da nije bilo bitno što se dogodi. Da i nismo bili stvorili dan mira, ne bi bilo bitno. Činjenica je, da sam pokušao i da nije uspjelo, tada bih mogao reći kako je globalna zajednica nevoljna za ujedinjenjem - i bilo bi nebitno sve dok nisam u Somaliji upoznao jednu djevojčicu. A to je malo dijete izvadilo 4 cm velik trn iz noge bez antiseptika, a drugi dječak koji je bio dijete-vojnik mi je rekao da je ubijao ljude - imao je 12 godina. Te su me stvari prosvijetlile, i shvatio sam da ne mogu odustati od ovoga kao od nekog filma. I tada mi se, u tom trenutku, nešto dogodilo što me natjeralo na to da počnem snimati. I da je ovo jedini film kojeg ikad snimim, snimat ću ovo dok isto ne postane stvarnost. Jer moramo prestati, moramo nešto učiniti i ujediniti se, i u tome biti odijeljeni od politike i religije, a to me, kao mladog čovjeka, zbunjivalo. Nisam znao kako se uključiti u taj proces.

I tada su me, 7. rujna, pozvali u New York. Vlada Costa Ricae i britanska vlada su predložili Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, zajedno s 54 kosponzora, ideju o prvom Danu primirja i nenasilja, s fiksnim datumom, 21. rujnom, i jednoglasno su je prihvatili svi vođe svih država svijeta. (Pljesak) Da, ali u ovome su sudjelovali stotine ljudi koji su, očito, ideju učinili stvarnom. I zahvaljujem se svima njima. To je bio nevjerojatan trenutak. Odgore sam pratio izglašavanje u zgradi Opće skupštine. Kao što sam rekao, kada smo krenuli, okupili smo se u kazalištu Globe, ali tamo nije bilo medija. I sada sam razmišljao: "Pa, mediji će sada stvarno čuti ovu priču." I odjednom, počeli smo institucionalizirati taj dan.

Kofi Annan me ujutro, 11. rujna, pozvao da odradim konferenciju za medije. Bilo je 08:00 kada sam tamo stajao. Čekao sam da siđe jer sam znao da je na putu dolje. Ali, očito, nikada nije došao. Izjava nikada nije bila izrečena. Svijet nikada nije čuo za dan primirja i nenasilja. I očito je to bio tragičan trenutak za tisuće ljudi koji su izgubile živote, tamo, i potom, širom svijeta. Nikada se nije dogodilo. I sjećam se da sam razmišljao: "Ovo je stvarni razog zašto se, u stvari, moramo još više truditi. I moramo učiniti da ovaj dan proradi. Utemeljen je; no nitko ne zna. Moramo nastaviti ovo putovanje i moramo reći ljudima, i moramo dokazati da on može proraditi."

Napustio sam New York uplašen, ali zapravo osnažen. I osjećao sam se inspiriran mogućnostima da, ako proradi, možda više nećemo viđati takve stvari. Sjećam se da sam nakon izlaska filma otišao do cinika. Prikazivao sam film, i sjećam se da je u Izraelu bio apsolutno popljuvan od strane nekih ljudi koji su gledali film i rekli: "Pa to je samo dan mira, on ne znači ništa. Neće uspjeti. Nećete uspjeti zaustaviti borbe u Afganistanu. Talibani vas neće slušati, itd., itd. To je samo puki simbolizam." A to je zapravo bilo gore od onoga što se na razne načine već bilo događalo i zato ovo nije smjelo ne uspjeti. Govorio sam u Somaliji, Burundiju, Gazi, Zapadnoj obali, Indiji, Šri Lanki, Kongu, i gdje god sam bio ljudi bi mi poručili: "Ako nas možeš otvoriti prema prilikama, mi možemo dovesti pomoć, možemo cijepiti djecu. Djeca mogu voditi svoje projekte. Mogu se ujediniti. Mogu se zbližiti. Ako ljudi prestanu ratovati, životi će biti spašeni. To je ono što sam čuo. A čuo sam to od ljudi koji su stvarno razumjeli značenje sukoba.

I onda sam se vratio u Ujedinjene narode. Odlučio sam da ću nastaviti snimati te režirati još jedan film. I tako sam se nakon dvije godine vratio u UN. Počeli smo proučavati strukturu sustava UN-a, vlada i nevladinih organizacija očajno pritom pokušavajući naći nekoga tko će doći do nas i podržati nas i procijeniti je li to moguće. I nakon, očigledno, nebrojenih sastanaka bio sam sretan da je ovaj čovjek, Ahmad Fawzi, jedan od mojih heroja i mentora, uspio u projekt uključiti UNICEF. A iz UNICEF-a, Bog ih blagoslovio, su rekli: "Podržat ćemo vas." A tada se i UNAMA uključila u stanje u Afganistanu. Bilo je povijesno. Može li projekt proraditi u Afganistanu s UNAMA-om, WHO-om i cilvilnim društvom, itd., itd., itd.? A ja sam sve to snimao, dokumentirao i pomislio: "To je to. Sada postoji vjerojatnost da možda i proradi. Ali ako i ne bude tako, barem su jedna vrata otvorena te tako postoji mogućnost."

I tako sam se vratio u London gdje sam se sastao s mladićem, Judeom Lawom. A posjetio sam ga jer je on glumac; a i ja sam glumac. Dobro smo se slagali u namjeri da se trebamo obratiti medijima, trebali smo njihovu pozornost, trebali smo ih uključiti. Jer ako projekt počnemo oglašavati, možda će nas više ljudi i poslušati i bit će ih više - pogotovo kada se proširimo na određene regije - možda će se više ljudi zainteresirati. I možda će nam i malo pomoći na financijskom planu s kojim nam je bilo vrlo, vrlo teško. Neću u to ulaziti. I tako je Jude rekao: "O.K., snimit ću neke poruke za tebe."

Dok smo snimali te poruke, upitao me: "Što ćeš sljedeće uraditi?" Odgovorio sam: "Otići ću u Afganistan." Upitao je: "Stvarno?" Tada sam vidio neku iskru zainteresiranosti u njegovim očima, pa sam ga upitao: "Želiš li poći sa mnom? Bit će stvarno super ako pođeš. To će nam pomoći i povećati publicitet. A taj publicitet će prevagnuti situaciju u našu korist kao i prikazati sve ostale pozitivne stvari." Mislim da postoji nekoliko koraka do uspjeha. Prvi je taj da morate imati super ideju. Drugi su da morate biti dosljedni, da morate imati novca te da imate sposobnost podići svijest ljudi. I ja stvarno nisam sam mogao osvijestiti ljude, ma što god bio postigao. To znači da su ovi ljudi bili apsolutno ključni. I tako je Jude rekao da želi ići pa smo pošli u Afganistan.

Doživljaj slijetanja je stvarno bio nevjerojatna stvar jer smo odmah pričali s različitim ljudima, a oni su nam govorili: "Morate uključiti sve ljude koje možete. Ne možete očekivati da proradi samo od sebe. Morate doprijeti do ljudi i raditi. I tako je bilo, putovali smo po okolici i pričali sa starijima, s liječnicima, medicinskim sestrama, održavali smo konferencije za medije, družili se s vojnicima, sastajali se s ISAF-om, s NATO-om, s vladom Ujedinjenog kraljevstva. Mislim da smo se, u stvari, sastali sa svima mogućima - s ministrima obrazovanja smo bili u školama gdje smo održavali konferencije za medije, koje su sada, naravno, bile prepunjene s medijima; svi su bili ondje. Bio je prisutan interes za ono što se događalo. Ova nevjerojatna žena, Fazima Gailani, je apsolutno bila ključna u onome što se događalo budući da je bila zagovornica pružanju otpora prema Rusima. I njezina je afganistanska mreža praktički bila sveprisutna. Bila je stvarno nezamjenjiva u prenošenju naše poruke.

I tada smo otišli kući. Ispunili smo naš dio posla. Sada smo samo trebali čekati što će se dogoditi. Došao sam kući i sjećam se da mi jedan čovjek iz našeg tima donio pismo od Talibana. U tom je pismo u biti pisalo: "Obilježavat ćemo taj dan. Slavit ćemo taj dan. Smatramo ga nositeljem novih mogućnosti. I nećemo napadati. Nećemo se boriti. To je značilo da humanitarni radnici neće biti oteti ili ubijeni. I tada sam, odjednom, spoznao - postoji mogućnost. Nekoliko dana poslije, 1.6 milijun djece je cijepljeno protiv dječje paralize, a to je bila posljedica prestanka borbi. (Pljesak) I kao u Općoj skupštini, tako je i ovaj trenutak bio prekrasan - najdivniji.

I tada smo završili film i montažirali ga zato što smo se morali vratiti. Preveli smo ga u Dari i Pashto jezik, kao i u mjesne dijalekte. Vratili smo se u Afganistan zato što se približivala sljedeća godina i željeli smo dati podršku ljudima. Ali još važnije od toga, željeli smo se vratiti jer su ljudi u Afganistanu zapravo heroji. Oni su ljudi koji su vjerovali u mir i mogućnosti koje on pruža, itd. itd. - i to su i ostvarili. Željeli smo se vratiti, prikazati im film i reći: "Pogledajte, vi ste ovo učinili mogućim. I hvala vam puno na tome." I tada smo im predali film. Očigledno, bio je prikazan i bilo je čudesno.

A tada je, te 2008. godine ISAF 17. rujna iz Kabula u Afganistanu poslala poruku: "General Stanley McChrystal, zapovjednik međunarodnih vojnih snaga u Afganistanu, je izjavio da ISAF neće provoditi borbene vojne operacije na današnji dan, 21. rujna." Rekli su da će prestati. A postojala je i druga izjava koja je došla iz UN-ovog Odjela za zaštitu i sigurnost u kojoj je pisalo da se u Afganistanu, zbog ovoga projekta, stopa nasilja smanjila za 70%. 70% prisutno smanjenje nasilja, barem na ovaj dan. A to me potpuno oborilo s nogu, skoro kao ništa prije.

I sjećam se da sam tada bio zaglavljen u New Yorku, ovoga puta zbog vulkana, što je svakako bio bezazleniji razlog. I tako sam razmišljao o tome što se događa. I stalno sam mislio o tih 70%. 70% smanjenje stope nasilja predstavlja ono što su svi rekli da je praktički nemoguće i neizvedivo. I to me navelo na pomisao; ako možemo postići 70% u Afganistanu, onda svakako to isto možemo postići bilo gdje. Moramo težiti stvaranju globalnog primirja. Moramo iskoristiti ovaj dan primirja i nenasilja i stvarno stvoriti globalni mir. Trebamo težiti najvećem ikad zabilježenom prestanku borbi, kako domaćih tako i međunarodnih.

To je zapravo ono što moramo uraditi. I 21. rujna ove godine pokrenut ćemo kampanju u O2 Areni kako bismo krenuli prema tom procesu - pokušaju stvaranja najvećeg zabilježenog prestanka borbi. I iskoristit ćemo mnoge stvari - imat ćemo bal i profile na socijalnim mrežama, a ljudi će posjetima Facebooku, kao i našoj stranici, moći potpisati peticiju. A ona je prevedena na šest službenih jezika UN-a. Globalno ćemo se povezati s vladama, međunarodnim vijećima, nevladinim, obrazovnim, sportskim i sindikalnim grupama. Tamo na slajdu možete vidjeti edukacijsku brošuru. Trenutačno imamo sredstva raspodijeljena u 174 države u kojima nastojimo potaknuti mlade ljude da postanu pokretači vizije globalnog primirja. I, očigledno, povećano je spašavanje života - znači, koncepti pomažu.

Povezali smo se Olimpijskim igrama. Otišao sam do Seba Coea i rekao: "London 2012. se temelji na primirju. Na kraju, to je Igrama i svrha." Zašto se ne povežemo u tim? Zašto ne udahnemo primirju život? Zašto ne biste podržali proces nastanka najvećeg ikad stvorenog globalnog primirja? Napravit ćemo film o tom procesu. Iskoristit ćemo sport i nogomet. Na Dan mira igraju se tisuće nogometnih utakmica, od onih u favelama Brazila do onih bilo gdje u svijetu. I tako, iskorištavajući sve ove načine zapravo inspiriramo pojedince na akciju. I na kraju, moramo pokušati s time. Moramo raditi zajedno.

I danas, kada stojim ovdje ispred svih vas, ispred ljudi koji će gledati ovo predavanje, moram reći da sam uzbuđen, u ime svih ljudi koje sam upoznao, zbog postojanja vjerojatnosti o ujedinjenju našeg svijeta, o tome kako možemo postati jedno, kako možemo podići razinu svijesti o temeljnim pitanjima na koja su nam ukazali pojedinci. Sastao sam se se veleposlanikom Brahimijem. Mislim da je on jedan od nevjerojatnih ljudi koji se bave međunarodnom politikom u Afganistanu i Iraku. Stvarno je zadivljujući čovjek. I pričao sam s njim prije nekoliko tjedana. Upitao sam ga: "G. Brahimi, je li ovo ludo, ovo uspostavljenje globalnog primirja? Je li to moguće? Je li uistinu moguće da uspijemo u tome?" Odgovorio je: "To je apsolutno moguće." Upitao sam ga: "Što biste vi uradili? Biste li lobirali kod vlada i koristili sustav?" Odgovorio je: "Ne, pričao bih s pojedincima." Zapravo, u pitanju su pojedinci. U pitanju smo ti i ja. U pitanju su partnerstva. U pitanju su vaše izborne jedinice, vaše tvrtke. Jer zajedno, radeći zajedno, ozbiljno mislim da možemo početi mijenjati stvari.

Nevjerojatan čovjek sada sjedi u publici, no ne znam točno gdje, ali on mi je prije nekoliko dana rekao - naime, imao sam kratku probu - i on mi je rekao: "Razmišljao sam o ovom danu i zamišljao ga kao veliki kvadrat u kojemu su 365 manja kvadrata i jedan od njih je bijele boje." A tada me to ponukalo na razmišljenje o čaši bistre vode. Jer ako u nju dodaš kapljicu, kap bilo čega, u tu vodu, zauvijek ćeš je promijeniti.

Radeći zajedno, možemo utemeljiti jedan Dan mira. Hvala TED-u. Hvala vam.

(Pljesak)

Hvala vam.

(Pljesak)

Puno vam hvala.

(Pljesak)

Hvala vam najljepša. Hvala.