Jennifer Pahlka: Kodiranje bolje vlade

Prije nekoliko godina pokrenula sam program kako bih pridobila vrhunske stručnjake iz područja tehnologije i dizajna da uzmu godinu dana slobodno i da rade u okruženju koje manje-više predstavlja sve ono što bi trebali mrziti; htjeli smo da rade u vladi. Program se zove „Kod za Ameriku” i pomalo je kao Mirovni korpus za štrebere. Odaberemo nekoliko kolega svake godine za rad s gradskim upravama. Umjesto da ih šaljemo u Treći svijet, šaljemo ih u divljinu gradske vijećnice. I ondje oni izrađuju sjajne aplikacije, rade s gradskim osobljem. Ali ono što zapravo rade jest da pokazuju što je sve moguće s današnjom tehnologijom.

Upoznajte Ala. Al je vatrogasni hidrant u Bostonu. Ovdje izgleda pomalo kao da traži partnericu, ali zapravo traži samo nekoga tko će skinuti snijeg s njega kad ga zatrpa jer zna da nije baš dobar u gašenju požara kad je prekriven s četiri stope snijega. Kako je došao do tog da traži pomoć na ovako jedinstven način? Imali smo tim kolega u Bostonu prošle godine kroz program „Kod za Ameriku”. Bili su ondje u veljači, a u veljači prošle godine jako je snježilo. Primijetili su tada da grad nikada ne očisti hidrante. Jedan kolega, Erik Michaels-Ober, primijetio je još nešto, a to je da građani čiste pločnike od snijega upravo ispred tih hidranata. Stoga je učinio ono što bi svaki dobar programer učinio, napisao je aplikaciju.

To je slatka mala aplikacija u kojoj možete posvojiti vatrogasni hidrant. Time ga prihvaćate iskopati svaki put kada sniježi. Ako to učinite, možete mu dati ime. Prvog je nazvao Al. A ako ga ne iskopate, netko će vam ga ukrasti. Ima slatke male dinamike igre u tom. To je skromna mala aplikacija. Vjerojatno najmanja od 21 koje su kolege osmislili prošle godine. Ali čini nešto što ne čini niti jedna vladina tehnologija. Širi se zarazno.

Tu je i čovjek iz informatičkog odjela grada Honolulua koji je vidio ovu aplikaciju i shvatio da bi je mogao iskoristiti, ne za snijeg, već da potakne ljude da posvoje sirene za tsunami. Važno je da ove sirene rade, ali ljudi kradu baterije iz njih. Zato navodi građane da paze na njih. I onda je Seattle odlučio iskoristiti aplikaciju kako bi potaknuli građane da čiste začepljene otvore za odljev vode prilikom oluje. Chicago ju je upravo izbacio da navede ljude da čiste snijeg s pločnika kada sniježi. Tako sad znamo za devet gradova koji ju planiraju koristiti. To se širi glatko, organski, prirodno.

Ako znate išta o vladinoj tehnologiji, onda znate da ovo nije kako to inače ide. Nabava softvera obično traje nekoliko godina. Mi smo imali tročlani tim koji je radio na projektu u Bostonu svega dva i pol mjeseca. Bio je to način na koji bi roditelji mogli shvatiti koje su prave javne škole za njihovu djecu. Kasnije nam je rečeno da bi to, da je to išlo normalnim kanalima, trajalo barem dvije godine i stajalo bi oko dva milijuna dolara. A to nije ništa. Ima jedan projekt u sudskom sustavu u Kaliforniji koji je dosad stajao porezne obveznike dvije milijarde dolara, a ne radi. Ovakvih projekata ima na svim razinama državne uprave.

Aplikacija za koju je potrebno nekoliko dana da se napiše i onda viralno proširi, to je vrsta hica upozorenja instituciji vlade. Predlaže kako bi vlada mogla djelovati bolje – ne više kao privatna kompanija, kako mnogi ljudi misle da bi trebala. Ne ni kao tehnološka kompanija, nego više kao sam Internet. To znači – bez potrebe za dozvolom, otvoreno, generativno. I to je važno. Ali ono što je važnije jest da ova aplikacija predstavlja kako se nove generacije nose s problemima vlade – ne kao problem fosilizirane institucije, nego kao problem kolektivnog djelovanja. I to je sjajna vijest jer smo jako dobri u kolektivnom djelovanju u kojem se koristi digitalna tehnologija.

Sada već postoji velika zajednica ljudi koji izrađuju alate kojim trebamo raditi zajednički djelotvorno. Ne samo kolege iz „Koda za Ameriku”. To su još stotine ljudi u cijeloj zemlji koji su ustali i pišu građanske aplikacije svaki dan u svojim zajednicama. Oni nisu digli ruke od vlade. Frustrirani su njome, ali se ne žale, nego popravljaju. Ti ljudi znaju nešto što smo mi izgubili iz vida, a to je da kad odagnamo sve osjećaje vezane za politiku i duge redove na blagajnama i ostale stvari zbog kojih smo ljuti, vlada je, u svojoj biti, riječima Tima O’Reillyja: „Ono što radimo zajedno jer ne možemo sami.”

Mnogi su ljudi već digli ruke od vlade. Ako ste i vi jedan od tih, molila bih vas da razmislite još jednom o tome jer stvari se mijenjaju. Politika se ne mijenja; vlada se mijenja. I kako vlada naposljetku svoju moć dobiva od nas -- sjetite se: „Mi narod?” – kako razmišljamo o tom utjecat će na to kako će se ta promjena dogoditi.

Nisam znala mnogo o vladi kad sam započela ovaj program. I kao mnogi ljudi, mislila sam da se u vladi radi u biti o tom kako izabrati ljude za državnu službu. Pa, nakon dvije godine, došla sam do zaključka da se, posebice u lokalnoj vladi, radi o oposumima.

Ovo je pozivni centar za servisne i informacijske linije. To je ono što dobijete ako nazovete 988 u svome gradu. Ako ikada budete imali priliku zapošljavati ljude u pozivnom centru u vašem gradu, kao što je kolega Scott Silverman radio kao dio programa – zapravo, svi oni to rade – vidjet ćete da ljudi zovu vladine službe zbog širokog spektra problema, uključujući oposuma zaglavljenog u kući. Tako je Scott dobio ovaj poziv. Utipkao je „oposum” u službenu bazu i nije zapravo pronašao ništa. Započeo je s kontrolom životinja. I na kraju je rekao: „Čujte, možete li jednostavno otvoriti sva vrata kuće, puštati jako glasnu glazbu i vidjeti hoće li izaći?” I uspjelo je. Čestitke Scottu. Ali to nije bio kraj oposumima.

Boston nema pozivni centar. Ima aplikaciju, Web i mobilnu aplikaciju koja se zove 'Citizens Connect'. Mi nismo napisali ovu aplikaciju, već je ona rad skupine pametnih ljudi u Uredu za novu urbanu mehanizaciju u Bostonu. Jednog dana – ovo je stvarni izvještaj – stiglo je ovo: „Oposum u mojoj kanti za smeće. Ne znam je li mrtav. Kako da ga uklonim?” Ono što se događa s Citizens Connectom je drukčije. Scott je osobno razgovarao s osobom. Ali kod Citizens Connecta sve je javno tako da svatko može vidjeti. U ovome slučaju, susjed je vidio. I sljedeći izvještaj koji smo dobili bio je: „Otišao sam do lokacije, pronašao kantu za smeće iza kuće. Oposum? Provjereno. Živ? Da. Okrenuo kantu na stranu. Otišao kući. Laku noć, slatki oposume.”

(Smijeh)

Prilično jednostavno. To je odlično. Ovdje digitalno susreće fizičko. To je odličan primjer kako vlada ulazi u igru kontroliranja neodređene gomile. Također je izvrstan primjer vlade kao platforme. Pri tome ne mislim nužno na tehnološku definiciju platforme. Govorim o platformi za ljude za pomoć samima sebi i drugima. Jedan građanin pomaže drugom, ali vlada ovdje igra ključnu ulogu. Spojila je ovih dvoje ljudi. Mogla ih je spojiti s vladinom službom da je bilo potrebno, ali susjed je daleko bolja i jeftinija alternativa državnoj službi. Kada jedan susjed pomaže drugom, jačamo naše zajednice. Kada zovemo Kontrolu za životinje, to samo puno košta.

Jedna od važnijih stvari o kojoj moramo kod vlade razmišljati jest da to nije isto što i politika. Mnogi ljudi to znaju, ali ipak misle da jedno ima utjecaja na drugo i da je naš utjecaj na sustav vlade glasanje. Koliko puta smo izabrali političkog vođu – a ponekad uložimo puno energije u to da se izabere novog političkog vođu – zatim samo zasjeli i očekivali od vlade da odražava naše vrednote i zadovoljava naše potrebe, a onda se malo toga promjeni? To je zato što je vlada kao nepregledno široki ocean, a politika je šest-inčni sloj na vrhu. Ono što je ispod nazivamo birokracijom. Tu riječ izgovaramo s tolikim prijezirom. Ali taj je prijezir ono što ovu stvar koju posjedujemo i plaćamo drži kao nešto što radi protiv nas, ta druga stvar, i onda sami sebe onemogućujemo.

Ljudi misle da je politika seksi. Ako želimo da ta institucija radi za nas, morat ćemo učiniti i birokraciju seksi jer tamo se odvija pravi posao vlade. Moramo sudjelovati s mašinerijom vlade. To je ono što je OccupytheSEC pokret napravio. Jeste li vidjeli ove tipove? To je skupina zabrinutih građana koji su napisali vrlo detaljan izvještaj od 325 stranica koji je odgovor na SEC-ov zahtjev za komentarom na Zakon o financijskoj reformi. To ne znači biti politički aktivan, nego birokratski aktivan.

Za one od nas koji su odustali od vlade, vrijeme je da se zapitamo o svijetu koji ostavljamo svojoj djeci. Morate vidjeti ogromne izazove s kojima će se morati suočavati. Zar zaista mislimo da ćemo stići kamo trebamo bez da popravimo jedinu instituciju koja može djelovati u ime svih nas? Ne možemo bez vlade, ali trebamo da bude učinkovitija. Dobra vijest jest da tehnologija čini mogućim da iz temelja reorganiziramo funkciju vlade na način na koji zaista može mjeriti jačanje civilnog društva. Tu je generacija koja je odrasla na Internetu i koja zna da nije teško raditi zajedno, samo treba izgraditi pravi sustav.

Prosječna dob naših kolega je 28 godina i tako sam, nevoljko, gotovo generaciju starija od većine njih. To je generacija koja je odrasla uzimajući svoje glasove zdravo za gotovo. Oni se ne bore kao što se mi borimo za to tko može govoriti; oni svi govore. Mogu izraziti svoje mišljenje na bilo kojem kanalu u bilo koje vrijeme i to i rade. Zato, kad su suočeni s problemima vlade, ne mare puno za to da iskoriste glasove. Oni koriste svoje ruke. Koriste svoje ruke za pisanje aplikacija koje pomažu vladi da radi bolje.

Te aplikacije nam omogućavaju da koristimo svoje ruke da bismo poboljšali svoje zajednice. To može biti otkopavanje hidranata, čupanje korova, okretanje kante za smeće s oposumom. I naravno, mogli smo otkopavati te hidrante sve ovo vrijeme, a mnogi to i čine. Ali ove aplikacije su kao mali digitalni podsjetnici na to da nismo samo potošači, da nismo samo potrošači vlade koji plaćaju poreze i zauzvrat dobivaju uslugu. Mi smo više od toga, mi smo građani. Nećemo popraviti vladu dok ne popravimo građanstvo.

Pitanje koje imam za sve vas ovdje: Kada se radi o velikim, važnim stvarima koje trebamo raditi zajedno, svi zajedno, hoćemo li biti samo gomila glasova ili ćemo biti i gomila ruku?

Hvala vam.

(Pljesak)