Jarreth Merz: Snimanje demokracije u Gani

Rođen sam u Švicarskoj, a odrastao u Gani, u zapadnoj Africi. Dok sam bio dijete, mislio sam da je Gana sigurna. Bio sam slobodan, bio sam sretan. Početkom 70-ih godina procvale su glazba i umjetnost u Gani. No, do kraja tog desetljeća u zemlji je ponovno došlo do političke nestabilnosti i lošeg vodstva.

1979. godine doživio sam svoj prvi vojni puč. Mi, djeca, okupili smo se u kući jednog prijatelja. Bila je to slabo osvijetljena koliba. U njoj se nalazio oronuli crno-bijeli televizor, iz kojeg je slika treperila u pozadini. Bivši šef države i general imao je povez preko očiju i bio je zavezan za stup. Streljački vod je naciljao, opalio -- general je bio mrtav. I to je bilo prenošeno uživo. Nedugo nakon toga, otišli smo iz zemlje i vratili se u Švicarsku.

Europa mi je bila šok i mislim da sam počeo osjećati potrebu da se riješim svoje kože kako bih se uklopio. Htio sam se stopiti s masom poput kameleona. Mislim da je to bila taktika za preživljavanje. I uspjelo mi je, barem sam tako mislio.

I tako sam se 2008. godine počeo pitati gdje sam u životu. Imao sam osjećaj da su mi kao glumci neprestano dodjeljivani isti tipovi uloga. Uvijek sam glumio egzotičnog Afrikanca. Glumio sam nasilnog Afrikanca, afričkog terorista. I mislio sam, koliko terorista uopće mogu odglumiti prije nego i sam postanem jedan od njih? Počeo sam se sramiti drugoga, onog afričkog u sebi. 2008. godine, na sreću, odlučio sam se vratiti u Ganu, nakon 28 godina izbivanja. Htio sam zabilježiti na filmu predsjedničke izbore održane 2008. godine. Kad sam stigao, počeo sam tražiti tragove svojeg djetinjstva. Nisam se ni okrenuo, a odjednom sam se našao na pozornici okružen tisućama uzbuđenih ljudi na političkom skupu.

Shvatio sam da su, kad sam otišao iz zemlje, slobodni i pošteni izbori u demokratskom okruženju bili san. Sad kad sam se vration, taj je san postao stvarnost, iako vrlo krhka. Mislio sam, traži li i Gana svoj identitet kao što ja tražim svoj? Je li to što se događalo u Gani bilo metafora onoga što se događalo u meni? Bilo je kao da po standardima svojeg zapadnjačkog života nisam ostvorio svoj puni potencijal. Mislim, nije ni Gana, iako smo se doista trudili.

1957. godine Gana je bila prva subsaharska zemlja koja je stekla nezavisnost. Krajem 50-ih godina Gana i Singapur imali su jednak BDP. Danas je Singapur zemlja Prvog svijeta, a Gana nije. Možda je bilo vrijeme da dokažem sam sebi kako jest važno razumjeti prošlost, kako je važno gledati je u drugom svjetlu, ali možda bismo se trebali usredotočiti na prednosti naše kulture i graditi sadašnjost na tim temeljima.

I tako sam se našao 7. prosinca 2008. na glasačkim mjestima koja su za glasače bila otvorena u 7 sati ujutro. No glasači, željni preuzeti svoju političku sudbinu u vlastite ruke, su počeli pristizati već u 4 sata ujutro. Neki su živjeli blizu, neki su doputovali iz daleka, jer su željeli da se njihovi glasovi čuju. Pitao sam jednog od glasača: "Za koga ćete glasati?" A on je odgovorio: "Žao mi je, ne mogu vam reći." Rekao je da je njegov glas u njegovom srcu. Razumio sam to, radilo se o njihovim izborima, i nisu namjeravali nikome dopustiti da im ih oduzmu.

Nakon prvog kruga glasovanja nije bilo jasnog pobjednika -- nitko nije dobio apsolutnu većinu glasova -- tako da je drugi krug glasovanja održan tri tjedna kasnije. Kandidati su se ponovno aktivirali, radili su na svojim kampanjama. Naravno, retorika kandidata se promijenila. Stvari su se zakuhavale. A onda se pojavio jedan kliše. Pričalo se o zastrašivanju na glasačkim mjestima, o krađi glasačkih kutija. Počeli su pristizati lažni rezultati i svjetina se počela otimati kontroli. Doživjeli smo erupciju nasilja na ulicama. Ljude su brutalno premlaćivali. Vojska je počela pucati. Ljudi su bježali u panici. Bio je to potpun kaos. Srce mi se steglo jer sam mislio, evo ga opet. Evo još jednog dokaza da se Afrikanci ne znaju brinuti sami za sebe. I ne samo to, ja to snimam -- snimam nedostatke vlastite kulture.

Dok je zvuk pucnjave još odjekivao, ubrzo su ga nadglasali ljudi koji su pjevali, a ja nisam mogao vjerovati svojim ušima. Pjevali su: "Želimo mir. Želimo mir." Shvatio sam da je to moralo krenuti od ljudi. Na kraju krajeva, oni odlučuju, i točno su to i učinili. Zvukovi koji su prije bili nepravilni i glasni odjednom su postali melodija. Zvukovi glasova bili su skladni. Znači, to je ipak bilo moguće. Demokracija se može mirno održati. Može se, ako je to volja mase, koja je sada tražila svim srcem i svim umom mir.

Evo zanimljive usporedbe. Mi na Zapadu zagovaramo vrijednosti, zlatno svjetlo demokracije, misleći kako smo svijetli primjer kako se to radi. Ali na kraju se sve svodi na to da se Gana našla u istoj situaciji u kojoj je zapeo i SAD na predsjedničkim izborima 2000. godine -- Bush protiv Gorea. No, umjesto nevoljkosti kandidata da prihvate sustav i dopuste ljudima da odluče, Gana je odala počast demokraciji i svojim ljudima. Nije prepustila odluku Vrhovnom sudu, već ljudima.

No, ni drugi krug glasovanja. nije donio pobjednika. Mislim, bilo je toliko blizu. Povjerenik za izbore odlučio je, uz pristanak stranaka, da se po prvi put provede još jedan krug glasovanja. Ljudi su ponovno otišli na glasačka mjesta kako bi izabrali svojeg predsjednika, a ne pravni sustav. I pogodite što, uspjelo je. Poraženi se kandidat odrekao vlasti i omogućio Gani da započne nov demokratski ciklus. Hoću reći da u apsolutnom vremenu s apsolutnom potrebom za demokracijom nisu zloupotrijebili svoju vlast. Duboka je vjera u pravu demokraciju i u ljude, što dokazuje da su Afrikanci sposobni brinuti se sami za sebe.

Naporna borba za Ganu i za Afriku nije gotova, ali imam dokaze da postoji druga strana demokracije i da je ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. Naučio sam da moje mjesto nije samo na Zapadu ili u Africi. Još uvijek tražim svoj identitet, ali vidio sam kako Gana na bolji način stvara demokraciju. Gana me naučila da ljude gledam drugačije i da sebe gledam drugačije. I da, mi Afrikanci to možemo.

Hvala.

(Pljesak)