Jane McGonigal: Igra koja vam može dati dodatnih 10 godina života

Ja igram igrice, tako da volim imati ciljeve. Volim posebne misije i tajne ciljeve. Evo moje posebne misije za ovaj govor: Pokušat ću produljiti život svake osobe u ovoj prostoriji za sedam i pol minuta. Doslovno ćete živjeti sedam i pol minuta dulje nego što biste inače živjeli, samo zato što ste gledali ovaj govor.

Neki od vas izgledaju pomalo skeptično. To je u redu, zato što, pogledajte - imam računicu koja dokazuje da je to moguće. Ali sada neće imati mnogo smisla. Objasnit ću je poslije, sada samo obratite pozornost na broj na dnu: plus 7.68245837 minuta koje će biti moj dar vama ako budem uspješna u svojoj misiji.

I vi imate tajnu misiju. Vaša misija je otkriti na koji način želite potrošiti svojih dodatnih sedam i pol minuta. Ja mislim da biste trebali učiniti nešto neobično s njima, zato što su to bonus minute. Ionako ih niste ni trebali imati.

Kako sam ja dizajnerica igara, možda mislite: Znam ja što ona želi da učinimo s tim minutama, želi da ih potrošimo igrajući igrice. To je posve razumljiva pretpostavka, zato što mi je u navici poticati ljude da provode više vremena igrajući igre. Na primjer, u svom prvom TEDTalku-u, predložila sam da bismo kao planet trebali potrošiti 21 milijardu sati tjedno igrajući igrice.

21 milijarda sati je mnogo vremena. To je, u biti, toliko vremena da je najčešći neželjeni komentar koji sam čula od ljudi diljem svijeta otkad sam održala taj govor ovaj: Jane, igre su super, ali hoćeš li na samrti zbilja željeti da si više vremena provela igrajući Angry Birds? Ta ideja je tako sveprisutna - da su igre gubitak vremena zbog čega ćemo požaliti - čujem je svugdje kamo odem. Na primjer, istinita priča: Prije samo nekoliko tjedana, kada je otkrio da smo moj prijatelj i ja u gradu zbog konferencije o razvoju igara, vozač taksija se okrenuo i rekao - citiram: "Mrzim igre. Traćenje života. Zamislite da dođete do kraja svog života i žalite za svim tim vremenom."

Želim ovaj problem ozbiljno shvatiti. Mislim, želim da igre budu sile dobra u svijetu. Ne želim da igrači požale zbog vremena provedenog igrajući, vremena na koje sam ih ja potakla da potroše. Pa sam u zadnje vrijeme mnogo razmišljala o tom pitanju. Kad budemo na samrti, hoćemo li žaliti za vremenom koje smo proveli igrajući igre?

Ovo bi vas moglo začuditi, ali ispada da zbilja postoji znanstveno istraživanje oko tog pitanja. Istina je. Osoblje hospicija, ljudi koji se brinu za nas na kraju našeg života, nedavno su podnijeli izvješće o najčešće izraženom kajanju koje ljudi izgovore kada su doslovno na samrti. I to je ono što danas želim podijeliti s vama - top pet razloga za kajanje kod umirućih.

Broj jedan: Žao mi je što sam tako puno radio. Broj dva: Žao mi je što nisam ostao u kontaktu sa svojim prijateljima. Broj tri: Žao mi je što si nisam dopustio da budem sretniji. Broj četiri: Žao mi je što nisam imao hrabrosti izraziti svoje pravo "ja". i broj pet: Žao mi je što nisam živio život prema svojim snovima, umjesto prema onome što su drugi očekivali od mene.

Koliko ja znam, nitko nikad nikome od osoblja u hospiciju nije rekao da mu je žao što nije proveo više vremena igrajući video igre. Ali kada čujem ovih top pet razloga za kajanje kod umirućih, ne mogu ne čuti pet dubokih ljudskih želja koje nam igre zapravo pomažu ispuniti.

Na primjer, žao mi je što sam tako puno radio. Za mnoge ljude, to znači: Žao mi je što više vremena nisam proveo sa svojom obitelji, s djecom kada su odrastala. Pa, znamo da igranje igara zajedno ima velike koristi za obitelj. Nedavno istraživanje Škole obiteljskog života Sveučilišta Brigham Young pokazalo je da roditelji koji provode više vremena igrajući video igrice sa svojom djecom imaju mnogo jači odnos s njima u stvarnom životu .

Žao mi je što nisam ostao u kontaktu sa svojim prijateljima. Pa, stotine milijuna ljudi koriste društvene igre kao što su FarmVille ili Words With Friends kako bi svaki dan ostali u kontaktu s obitelji i prijateljima iz stvarnog života. Nedavno istraživanje sa Sveučilišta Michigan pokazalo je da su ove igre nevjerojatno moćan alat za upravljanje odnosima. Pomažu nam da ostanemo u kontaktu s ljudima u svojoj društvenoj mreži, od kojih bismo se inače udaljili da ne igramo te igre zajedno.

Žao mi je što si nisam dopustio da budem sretniji. Ovdje ja ne mogu pomoći, ali sjetite se inovativnih kliničkih testova koji su nedavno provedeni na Sveučilištu East Carolina, a koji su pokazali da online igre mogu djelovati bolje od lijekova za liječenje kliničke tjeskobe i depresije. Samo 30 minuta igranja online igre dnevno bilo je dovoljno da bi izazvalo dramatična poboljšanja u raspoloženju i dugotrajno povećanje sreće.

Žao mi je što nisam imao hrabrosti izraziti svoje pravo "ja". Avatari su način na koji izražavamo svoje pravo "ja", našu najhrabriju, idealiziranu verziju onoga kakvi bismo mogli biti. Možete to vidjeti u ovom portretu alter ega Robbieja Coopera igrača sa svojim avatarom. Sveučilište Stanford već pet godina provodi istraživanje kako bi dokumentiralo da igranje igre s idealiziranim avatarom mijenja način na koji razmišljamo i ponašamo se u stvarnom životu, da nas to čini hrabrijima, ambicioznijima, predanijima našim ciljevima.

Žao mi je što nisam živio život prema svojim snovima, umjesto prema onome što su drugi očekivali od mene. Čine li to igre već sad? Nisam sigurna, pa sam tu stavila upitnik, jedan Super Mario upitnik. I kasnije ćemo se vratiti na to.

A u međuvremenu, možda se pitate tko je ta dizajnerica igara da nam govori o kajanju na samrti? Istina je, nikad nisam radila u hospiciju, nikad nisam bila na samrti. Ali nedavno sam provela tri mjeseca u krevetu, sa željom da umrem. Zbilja sam željela umrijeti.

Dopustite da vam ispričam tu priču. Počelo je prije dvije godine kada sam udarila glavu i dobila potres mozga. Potres mozga nije zacijelio kako treba, i nakon 30 dana imala sam simptome poput neprestanih glavobolja, mučnine, vrtoglavice, gubitka pamćenja, zbunjenost. Liječnik mi je rekao da moram odmarati mozak kako bi zacijelio. Pa sam morala izbjegavati sve što je izazivalo moje simptome. Za mene je to značilo da nema čitanja, pisanja, video igrica, posla ili e-maila, trčanja, alkohola, kofeina. Drugim riječima - mislim da videte na što ciljam - nisam imala razloga za život.

Naravno da je ovo trebalo biti smiješno, ali najozbiljnije, suicidalne misli su dosta česte kod traumatskih ozljeda mozga. Događa se u jednom u tri slučaja, a dogodilo se i meni. Moj mozak mi je počeo govoriti da želim umrijeti. Govorio je da nikad neću ozdraviti, da bol nikada neće prestati.

I ti glasovi su postali toliko uporni i sveprisutni da sam se stvarno počela bojati za svoj život. Tada sam si nakon 34 dana rekla - nikada neću zaboraviti taj trenutak - rekla sam: Ili ću se ubiti ili ću ovo pretvoriti u igru.

Sad, zašto u igru? Kako sam više od 10 godina istraživala psihologiju igara, znala sam da kada igramo igru - a ovo je iz znanstvene literature - da teškim izazovima pristupamo s više kreativnosti, više odlučnosti, optimizma, i vjerojatnije je da ćemo se obratiti drugima za pomoć. I željela sam unijeti ove osobine igre u svoj izazov u stvarnom životu pa sam stvorila igru uloga za ozdravljenje nazvanu Jane - Ubojica potresa mozga.

To je postao moj novi tajni identitet, a prva stvar koju sam učinila kao ubojica jest da sam nazvala svoju sestru blizanku - imam identičnu sestru blizanku, Kelly - i rekla joj da pripremam igru kako bih ozdravila svoj mozak te da želim da igra sa mnom. Tako je bilo lakše zamoliti je za pomoć.

Postala je moj prvi saveznik u igri, moj suprug Kiyash se sljedeći pridružio, i zajedno smo prepoznavali zločeste momke i borili se protiv njih. To je bilo sve što je moglo izazvati moje simptome i na taj način usporiti proces ozdravljenja, stvari poput jake svjetlosti i gužve. Također smo skupljali i aktivirali power-upove. To je bilo ono što sam mogla raditi i za najgoreg dana kako bih se osjećala barem malo bolje, malo produktivnije. Nešto poput maženja sa svojim psom na 10 minuta, ili izlazak i samo jedna šetnja po četvrti.

Igra je bila zbilja jednostavna: Preuzmite tajni identitet, regrutirajte svoje saveznike, borite se protiv zločestih momaka, aktivirajte svoje power-upove. Ali i s tako jednostavnom igrom, unutar samo nekoliko dana nakon početka igranja, ta magla depresije i tjeskobe je otišla. Nestala je. Bilo je to kao čudo. Nije to bio čudesni lijek za glavobolje ili kognitivne simptome. Oni su potrajali dulje od godinu dana i to je dosad bila najteža godina u mom životu. Ali kada sam i imala simptome, kada sam još uvijek bila u bolovima, prestala sam patiti.

Iznenadilo me ono što se sljedeće dogodilo s igrom. Postavila sam neke postove na blogu i videe online, objašnjavajući kako je igrati. Ali naravno da nema svatko potres mozga, ne žele svi biti "ubojica", pa sam preimenovala igru u SuperBetter.

I uskoro su mi se počeli javljati ljudi iz svih dijelova svijeta koji su preuzeli svoje tajne identitete, regrutirali svoje saveznike i postajali su "super bolje" suočavajući se s izazovima poput raka i kronične boli, depresije i Crohnove bolesti. Ljudi su je igrali i za terminalne dijagnoze poput ALS-a (amiotrofična lateralna skleroza). I vidjela sam iz njihovih poruka i videa da im je igra pomagala na isti način na koji je meni pomogla. Rekli su da se osjećaju jačima i hrabrijima. Rekli su da ih prijatelji i obitelj bolje razumiju. Čak su rekli da se osjećaju sretnijima, iako su bili u bolovima, iako su se borili s najtežim izazovom svojih života.

Tada sam mislila: Što se to događa? Kako je tako trivijalna igra mogla tako snažno djelovati u tako ozbiljnim okolnostima, ponekad i u pitanju života ili smrti? Da nije funkcionirala kod mene, nema šanse da bih povjerovala da je moguće. Ispada da i tu ima nešto znanosti. Neki ljudi postaju snažniji i sretniji nakon traumatičnog događaja. A to se događalo i nama.

Igra nam je pomagala proživjeti ono što znanstvenici zovu posttraumatskim rastom, što nije nešto o čemu se inače priča. Inače se govori o posttraumatskom stresnom poremećaju. Ali znanstvenici sada znaju da nas traumatski događaj ne osudi na beskonačnu patnju, već ga možemo koristiti kao odskočnu dasku kako bismo oslobodili svoje najbolje kvalitete i vodili sretnije živote.

Evo top pet stvari koje ljudi s posttraumatskim rastom kažu: Moji prioriteti su se promijenili. Ne bojim se raditi ono što me usrećuje. Bliskiji sam sa svojim prijateljima i obitelji. Bolje razumijem sebe. Sada znam tko sam stvarno ja. Imam novo viđenje značenja i svrhe svog života. Mogu se bolje usredotočiti na svoje ciljeve i snove.

Zvuči li vam to poznato? Trebalo bi, zato što je top pet karakteristika posttraumatskog rasta u biti čista suprotnost top pet razloga za kajanje kod umirućih. To je zanimljivo, zar ne? Čini se da traumatski događaj na neki način može osloboditi našu sposobnost da vodimo život s manje kajanja.

Ali kako to funkcionira? Kako doći od traume do rasta? Ili, još bolje, postoji li način za dobivanje svih dobrobiti posttraumatskog rasta bez traume, a da uopće ne morate udariti glavom? To bi bilo dobro, zar ne?

Htjela sam bolje razumjeti taj fenomen pa sam se načitala znanstvene literature i evo što sam naučila. Postoje četiri vrste snage ili otpornosti koje pridonose posttraumatskom rastu, te postoje znanstveno dokazane aktivnosti koje možete raditi svaki dan kako biste ojačali te četiri vrste otpornosti, a ne treba vam trauma da biste to učinili.

Mogla bih vam reći koje su to četiri vrste snage, ali radije bih da ih doživite iz prve ruke. Radije bih da ih svi počnemo jačati zajedno upravo sada. Evo što ćemo učiniti. Odigrat ćemo jednu brzu igru zajedno. Ovdje ćete zaraditi onih dodatnih sedam i pol minuta života koje sam vam ranije obećala. Samo morate uspješno završiti prva četiri zadatka na SuperBetteru. A ja mislim da vi to možete. Imam pouzdanja u vas.

Dakle, jesu li svi spremni? Ovo je vaš prvi zadatak. Krećemo. Odaberite jedno: Ustanite i napravite tri koraka ili stisnite šake, podignite ih iznad glave što više možete na pet sekundi. Krenite! U redu, sviđaju mi se ljudi koji čine oboje. Vi radite i više nego se od vas traži. Jako dobro. (Smijeh)

Bravo, svi. To vrijedi plus-jednu fizičku otpornost, što znači da vaše tijelo može podnijeti više stresa i zacijeliti brže. Iz istraživanja znamo da je prva stvar koju možete učiniti kako biste ojačali svoju fizičku vitalnost da ne sjedite na mjestu. To je sve što treba. Svaku sekundu koju ne sjedite na mjestu, aktivno poboljšavate zdravlje svog srca, svojih pluća i mozga.

Jeste li svi spremni za sljedeći zadatak? Želim da pucketate prstima točno 50 puta ili da brojite unatrag od 100 po sedam, ovako: 100, 93... Krenite!

(Pucketanje)

Ne odustajte.

(Pucketanje)

Ne dopustite da ljudi koji broje od 100 ometaju vaše brojanje do 50.

(Smijeh)

Lijepo. Opa. To je prvi put da sam ovo vidjela. Dodatna fizička otpornoat. Bravo, svi. To vrijedi plus-jednu mentalnu otpornost, što znači da imate više mentalne usredotočenosti, više discipline, odlučnosti i snage volje. Iz znanstvenog istraživanja znamo da snaga volje zapravo radi poput mišića. Postaje jača što je više vježbate. Suočavanje s malenim izazovom bez odustajanja čak i apsurdnim poput pucketanja prstima točno 50 puta ili brojanja unatrag od 100 po sedam, je znanstveno potvrđen način za jačanje snage volje.

Dobro obavljeno. Zadatak broj tri. Odaberite jedno: Zbog prostorije u kojoj se nalazimo, sudbina vam je ovo zbilja odredila, ali evo te dvije mogućnosti. Ako ste unutra, pronađite prozor i pogledajte van kroz njega. Ako ste vani, nađite prozor i pogledajte unutra. Ili pokrenite brzu potragu za slikama na YouTube-u ili Google-u za "beba [vaša omiljena životinja]".

Mogli biste to učiniti na svojim mobitelima ili biste jednostavno mogli izviknuti neka imena beba životinja, a ja ću potražiti neke i staviti ih na ekran za vas. Dakle, što želimo vidjeti? Ljenivac, žirafa, slon, zmija. U redu, ajmo pogledati što smo dobili. Beba delfin i bebe ljame. Pogledajte svi. Jeste uhvatili? Ok, još jedna. Beba slon. Pljeskat ćemo za to? To je čudesno.

U redu, ono što upravo osjećamo jest plus-jedna emocionalna otpornost što znači da možete izazvati snažne, pozitivne emocije poput znatiželje ili ljubavi, koje osjećamo kada gledamo bebe životinje kada ih najviše trebamo.

Evo jedne tajne iz znanstvene literature za vas. Ako možete doživjeti tri pozitivne emocije za svaku negativnu emociju tijekom jednog sata, jednog dana, jednog tjedna, dramatično poboljšavate svoje zdravlje i svoju sposobnost suočavanja s bilo kojim problemom. I to se zove 3:1 omjer pozitivnosti. To je moj najdraži SuperBetter trik pa samo tako nastavite.

U redu, odaberite jedno, posljednji zadatak: Rukujte se s nekim šest sekundi ili pošaljite nekome brzo "hvala" putem sms-a, e-maila, Facebooka ili Twittera. Krenite!

(Brbljanje)

Dobro izgleda, dobro izgleda. Lijepo, lijepo. Samo nastavite. Odlično! U redu, to je plus-jedna društvena otpornost što znači da zapravo možete dobiti više snage od svojih prijatelja, susjeda, obitelji, svoje zajednice. Odličan način za povećanje društvene otpornosti jest zahvalnost. Dodir je još bolji.

Evo još jedne tajne za vas: Šest sekundi rukovanja s nekim dramatično podiže razinu oksitocina u vašem krvotoku, a to je hormon povjerenja. To znači da ste svi vi koji ste se rukovali spremni svidjeti se jedni drugima i međusobno si pomoći. To će potrajati tijekom stanke pa iskoristite prednosti za mogućnosti umrežavanja.

(Smijeh)

Uspješno ste završili svoja četiri zadatka pa pogledajmo jesam li ja uspješno izvršila svoju misiju da vam dam dodatnih sedam i pol minuta života. I ovdje mogu podijeliti još nešto znanosti s vama. Ispada da ljudi koji redovito jačaju ove četiri vrste otpornosti - fizičku, mentalnu, emocionalnu i društvenu - žive 10 godina dulje od drugih. Znači da je ovo istina. Ako redovito ostvarujete 3:1 omjer pozitivnosti, ako nikad ne sjedite na mjestu dulje od jednog sata odjednom, ako ste u kontaktu s jednom osobom do koje vam je stalo baš svaki dan, ako se suočavate s malenim ciljevima da ojačate svoju snagu volje, živjet ćete 10 godina dulje od drugih. I ovdje na scenu dolazi računica koju sam vam prije pokazala.

Dakle, prosječna očekivana životna dob u SAD-u i UK-u iznosi 78.2 godina, ali znamo iz više od 1000 znanstvenih istraživanja koja su prošla recenziju da možete dodati 10 godina svom životu na tu dob jačajući svoje četiri vrste otpornosti. Za svaku godinu koju ojačavate svoje četiri vrste otpornosti zapravo dobivate 0.128 godina života, tj. 46 dana života ili 67,298 dodatnih minuta života, što znači da svaki dan dobivate 184 minute života. To jest, svakog sata koji ojačavate te četiri vrste otpornosti kao što smo to upravo učinili zajedno, dobivate dodatnih 7.68245837 minuta života.

Čestitam, tih sedam i pol minuta su vaše. Zbilja ste ih zaslužili.

(Pljesak)

Da! Odlično. Čekajte, čekajte, čekajte. Još imate svoju posebnu misiju, svoju tajnu misiju. Kako ćete potrošiti tih dodatnih sedam i pol minuta života?

Pa evo mog prijedloga. Tih dodatnih sedam i pol minuta su poput želja duha iz boce. Možete potrošiti prvu želju na još milijun želja. Pametno, zar ne? Dakle, ako potrošite tih sedam i pol minuta danas radeći nešto što vas usrećuje, ili što vas čini fizički aktivnima, ili vas dovodi u kontakt s nekim do koga vam je stalo, ili tek suočavanje s malenim izazovom, ojačat ćete svoju vitalnost pa ćete zaraditi još minuta.

A dobra vijest je da možete samo nastaviti tako. Svakog sata u danu, svakog dana u životu, sve do samrti, što će se sad dogoditi 10 godina kasnije nego što bi se inače dogodilo. A kada dođe taj tren, više je nego vjerojatno da nećete imati nijedan od onih top pet razloga za kajanje zato što ste ojačali snagu i otpornost kako biste vodili život odaniji svojim snovima. A s 10 dodatnih godina, možda ćete čak imati i dovoljno vremena da odigrate nešto više igara.

Hvala.

(Pljesak)