Jaime Drummond: Kontrolirajmo zajedno svjetske ciljeve

Dopustite da vas vratim natrag kroz maglu vašeg sjećanja u možda najiščekivaniju godinu u vašem životu, ali zasigurno najiščekivaniju godinu u povijesti čovječanstva: 2000. godinu. Sjećate li je se? Y2K ili problem 2000- godine, dot-com bubble, zabrinjavanje oko toga na čijoj ćete zabavi biti kada otkuca ponoć, prije nego šampanjac ishlapi, a zatim je započela čežnja koju su, smatram, osjetili mnogi, za tim da novi milenij, 2000. godina trebala značiti više od jedne dvojke i nekoliko nula.

Pa, začudo, barem ovaj put naši su svjetski vođe uspjeli ispuniti taj milenijski trenutak te su 2000. godine učinili neke prilično neuobičajene stvari: vizionarske, mjerljive, dugoročne ciljeve nazvane "Milenijski ciljevi razvoja".

Siguran sam da svi čuvate primjerak tih ciljeva ispod jastuka ili na noćnom ormariću, ali za slučaj da ih ipak nemate, a sjećanje vam treba malo osvježiti, ovo su ti ciljevi: zemljama u razvoju obećano je smanjiiti siromaštvo, glad i smrt od bolesti barem za pola, uz neke druge ciljeve do 2015. Razvijene zemlje obećale su im pomoći smanjujući im dug, povećavajući pomoć te reformirajući trgovinu.

Približavamo se 2015. pa bismo trebali procijeniti kako nam ide zasad. Također trebamo procijeniti sviđaju li nam se takvi globalni ciljevi. Nekim ljudima se ne sviđaju. Ako se nama sviđaju, trebamo odlučiti što želimo učiniti da bismo pomogli postizanju ovih ciljeva. Što to svijet želi učiniti zajedno? Moramo odlučiti o procesu kojim ćemo odlučivati.

Mislim da vrijedi graditi na ovim ciljevima i postići ih i evo nekoliko razloga zašto. Nevjerojatno partnerstvo privatnog sektora, političkih vođa, filantropa sa zadivljujućim interesnim aktivistima u zemljama u razvoju, ali i 250,000 ljudi koji su marširali ulicama Edinburgha ispred upravo ove zgrade za projekt "Make Poverty History".

Kad se sve to zbroji, postigli su ove rezultate: povećao se broj ljudi na anti-retrovirusnim lijekovima protiv AIDS-a koji spašavaju život; gotovo je prepolovljen broj smrti od malarije; cijepljeno je toliko ljudi da će biti spašeno 5.4 milijuna života. Sve će to rezultirati s dva milijuna manje umiruće djece svake godine, prošle godine, nego u 2000. godini. Umrijet će 5000 manje djece svake godine, deset puta svih vas koji neće umrijeti svaki dan, zbog ovoga partnerstva. Zato smatram da je ovo zadivljujuć živi dokaz napretka za koji više ljudi treba znati, ali izazov komuniciranja o ovakvoj dobroj vijesti je vjerojatno tema nekog drugog TED govora. No, zasad, hvala svima koji su uključeni u postizanje ovih rezultata. Mislim da ovo dokazuje da su su zadani ciljevi hvale vrijedni.

Međutim, još ima puno nedovršenog posla. Još uvijek 7.6 miljuna djece godišnje umire od sprječivih, izlječivih bolesti, a 178 milijuna ih je pothranjeno do zaostajanja u rastu. Zastrašujuć je to faktor koji znači cjeloživotnu psihičku i mentalnu zaostalost. Jasno je da se još puno mora raditi na ciljevima koje smo si zadali.

Ipak, mnogo ljudi misli da postoje stvari koje su od početka trebale biti uključene u paket, a nisu odmah dogovorene, a koje bi sada trebalo uključiti. To su ciljevi održivog razvoja, ciljevi upravljanja prirodnim resursima, pristup mogućnostima, znanju, kapitalu, borba protiv korupcije. Sve su to mjerljive stvari koje bi mogle biti dio novih ciljeva.

Ključna stvar je što vi mislite da bi trebali biti novi ciljevi. Što vi želite? Smeta li vam što nisam govorio o ravnopravnosti spolova ili o obrazovanju? Treba li to biti uključeno u paket novih ciljeva?

Iskreno, to je dobro pitanje, ali bit će ovdje nekih teških razmjena i izbora pa se želite nadati da će proces u kojem svijet odlučuje o novim ciljevima biti legitiman, zar ne?

Dok se mi okupljamo ovdje u Edinburghu, tehnokrati postavljeni od strane UN-a i određenih vlada, s najboljim namjerama, zaposleni su osmišljavanjem novog paketa ciljeva, a trenutno to rade na otprilike isti način kao i krajem 20. stoljeća, pristupom top-down, elitno, zatvoreno.

Naravno, odonda su se internetska mreža i telefonija skupa sa sveprisutnim televizijskim “reality” programima raširili po cijelome svijetu. Zato predlažemo da iskoristimo te medije da bismo uključili ljude iz cijeloga svijeta u povijesni prvijenac: prva svjetska doista globalna glasačka lista i dogovor gdje svi svugdje imaju jednako pravo glasa po prvi puta.

Mislim, ne bi li bio golemi povijesni propust ne iskoristiti ovakvu priliku kad već možemo? Tu su stotine milijardi dolara vaše pomoći na kocki, deseci milijuna života ili smrti te, rekao bih, i sigurnost i budućnost vas i vaše obitelji su na kocki.

Dakle, ako se slažete sa mnom, rekao bih da postoje tri ključna koraka u ovoj kampanji kontroliranja neodređene gomile: skupljanje, povezivanje i obvezivanje.

Kao prvo, moramo ovu kampanju temeljiti na podacima glasačkih lista. Pođimo u svaku zemlju koja nam dopusti da uđemo, pitajmo 1001 osobu što želi da novi ciljevi budu, posebno se trudeći doći do onih najsiromašnijih koji nemaju pristup modernoj tehnologiji i provjerimo jesu li njihova stajališta u centru ciljeva prema kojima idemo.

Zatim trebamo provesti ispitivanje osnovnoga pravca da budemo sigurni da možemo pratiti i postizati ciljeve. Prvotni ciljevi nisu zapravo imali dobre podatke istraživanja osnovnoga cilja i trebat ćemo pomoć velike baze podataka kroz cijeli ovaj proces da bismo bili sigurni da možemo nadzirati napredak.

Onda se moramo povezati s velikom masom. Ovdje vidimo ulogu za dosad neviđenu koaliciju društvenih medijskih divova i početnika, telekomunikacijskih kompanija, reality show programa, kompanija za igre, svih njih zajedno u jednom “We are the world” trenutku. Mogu li se oni udružiti I pomoći da “Milenijski ciljevi razvoja” postanu “Milenijski ciljevi generacije?" Ako bi samo pet posto od više od pet milijardi, koji su trenutno povezani, komentiralo, i kad bi se ti kometari pretvorili u obvezu, mogli bismo kontrolirati silu neodređene gomile od 300 milijuna ljudi iz cijeloga svijeta koji bi pomogli ostvarenju ciljeva.

Ako imamo sakupljene podatke i povezanu masu, na temelju iskustva u vođenju kampanje i nagovaranja svjetskih vođa da se obvežu, mislim da bi se svjetski vođe obvezali većini preporuka kontrolirane neodređene gomile.

Ipak, pravo je pitanje bismo li svi tijekom ovoga procesa postali obvezani? I ako bismo, jesmo li spremni ponavljati, nadzirati i osigurati povratnu informaciju, osigurati da obećanja stvarno daju rezultate?

Ovdje su neki fantastični primjeri povećavanja, uglavnom vođeni u Africi. Tu je Otvorena baza Kenije, čiji geokodovi i informacije kontrolirane neodređene gomile o tome gdje su projekti, daju li rezultate. Često nisu na pravome mjestu. I “Ushahidi”, što znači “svjedok” na svahiliju, čiji geokodovi i informacije kontrolirane neodređene gomile u složenim situacijama pomažu odrediti reakcije. Ovo su neke od najuzbudljivijih stvari u razvoju i demokraciji, gdje građani na rubu mreže pomažu otvoriti proces da bi bili sigurni da velika i nejasna globalna obećanja za pomoć na vrhu doista stižu do onih na interesnim razinama i okreću tu piramidu. Ova otvorenost je ključ i ako nije već potpuno transparentna, treba biti otvorena: Imam potpuno transparentan dnevni red.

Dugoročni trendovi ukazuju na to da će ovo stoljeće biti teško za život, s povećanjem populacije, povećanjem potrošnje i sukobima oko oskudnih prirodnih resursa. Pogledajte stanje današnje globalne politike. Pogledajte samo Rio Earth Summit koji je održan prošli tjedan, ili meksički G20, također prošli tjedan. Oboje su, ako ćemo iskreno, neuspjeh. Naši svjetski vođe, naša globalna politika, trenutno to ne može riješiti. Trebaju našu pomoć. Trebaju konjicu, i to konjicu koja neće doći s Marsa. Doći će od nas. Vidim ovaj bottom-up proces demokratskog odlučivanja, na čemu svijet želi zajedno raditi kao vitalan način preko kojeg možemo kontrolirati silu neodređene gomile da zaista gradi tu izbornu jedinicu koja će oživjeti globalno vladanje u 21. stoljeću.

Započeo sam u 2000. Dopustite da završim u 2030.

Mnogi su se ljudi rugali velikoj kampanji od prije nekoliko godina koju smo nazvali "Make Poverty History”. Bila je to naivna misao u glavama mnogih i, istina, bio je to samo slogan na majicama koji je upalio na trenutak. Ali pogledajte. Empirijski uvjeti života na manje od 1,25$ se smanjuju i pogledajmo do čega to dovodi u 2030. Dolazi gotovo do nule. Naravno, napredak u Kini i Indiji i smanjenje siromaštva je ključ tome, ali u posljednje vrijeme i u Africi se stope siromaštva smanjuju. Bit će sve teže kako se približavamo nuli jer će se siromašni sve više nalaziti u posljeratnim krhkim državama ili u zemljama s osrednjim prihodima gdje se ne vodi briga o onima na marginama društva. Ipak, siguran sam da s pravom političkom kampanjom, kreativnošću i tehnološkim inovacijama u kombinaciji sa zajedničkim radom sve više kao jedan, mislim da možemo doseći ove i druge ciljeve.

Hvala vam. (Pljesak)

(Pljesak)

Chris Anderson: Jaime, ovo je zagonetka za mene. Kad bi se danas dogodio neki incident u kojem bi umrlo stotinu djece ili, recimo, kad bi stotinu djece bilo oteto i zatim spašeno od strane specijalih jedinica, to bi bilo na svim vijestima tjedan dana, zar ne? Upravo si naglasio, kao jedan od tvojih brojeva, 5000 – to je taj broj?

Jamie Drummond: Manje djece svaki dan.

CA: 5000 manje djece umire svaki dan. Mislim, to umanjuje vrijednost svega što se nalazi na dnevnom redu svih naših vijesti i nevidljivo je. To te sigurno izluđuje.

JD: Da, izluđuje me. Vodi se velika debata u ovoj zemlji o razinama pomoći. Naprimjer, sama pomoć nije cjelovito rješenje. Nitko ne misli da jest. Ali, kad bi ljudi vidjeli rezultate ove pametne pomoći, mislim da bi poludjeli za tim. Želio bih da 250,000 ljudi koji zu zaista marširali ispred ove zgrade znaju za ove rezultate. Trenutno ne znaju i bilo bi sjajno kad bismo pronašli bolji način komunikacije jer ga sada nemamo. S kreativne strane, nismo uspjeli govoriti o ovom uspjehu dosad. Kad bi se ovi napori samo mogli umnožiti i pojačati svoj glas u ključnim trenucima, znam da bismo dobili bolju politiku. Meksički sastanak G20 nije nužno morao propasti. Ni Rio, ako je ikoga briga za okoliš, nije morao propasti. Ali ove se konferencije nastavljaju i znam da ljudi postaju skeptični i cinični oko takvih velikih svjetskih sastanaka i svojih velikih obećanja koja nikada ne održe. Međutim, ono malo što učine čini razliku, a ono što političari trebaju jest malo više ovlasti od javnosti.

CA: Ali niste još potpuno razradili Web mehanizme preko kojih bi se to dogodilo. Mislim, ako ima ljudi ovdje koji imaju iskustvo korištenja otvorenih platformi, zainteresirani ste razgovarati s njima ovaj tjedan i pokušati to unaprijediti.

JD: Apsolutno. U redu, moram reći, ako je ova konferencija na neki način doprinijela razvoju ideje, to je velika stvar. Ako ćete ići s time naprijed, to je sjajno i zato vam hvala. JD: Volio bih vašu pomoć.

CA: Hvala vam, hvala vam.

(Pljesak)