James Cameron: Prije Avatara ... znatiželjan dječak

Odrastao sam na znanstvenoj fantastici. U srednjoj sam školi putovao autobusom jedan sat u oba pravca svaki dan. I uvijek sam bio udubljen u knjigu, knjigu znanstvene fantastike, koja je odnosila moj um u druge svjetove, i koja je zadovoljavala, u narativnom obliku, nezasitan osjećaj znatiželje koji sam imao.

Znatiželja se također manifestirala u činjenici da kad god nisam bio u školi bio sam vani u šumi, planinario i uzimao "uzorke", žabe, zmije, kukce i vodu iz ribnjaka, i donosio ih nazad, promatrao ih pod mikroskopom. Bio sam pravi znanstveni lumen. No radilo se o pokušaju da se razumije svijet, razumiju granice mogućnosti.

I moja ljubav prema znanstvenoj fantastici zapravo kao da se zrcalila u svijetu oko mene, zbog toga što se događalo, bilo je to kasnih '60-ih, putovali smo na mjesec, istraživali smo duboke oceane. Jacques Cousteau je dolazio u naše dnevne boravke sa svojim nevjerojatnim specijalima koji su nam pokazivali životinje i mjesta i prekrasan svijet koje nikad prije nismo mogli ni zamisliti. Dakle, to je izgleda imalo odjek u svoj toj znanstvenoj fantastici.

I bio sam umjetnik. Mogao sam crtati. Mogao sam slikati. I otkrio sam to jer tada nije bilo videoigara i te zasićenosti kompjuterski stvorenim filmovima i svih tih slika u medijskom krajoliku, morao sam stvarati te slike u svojoj glavi. Znate, svi smo to radili, kao djeca koja su morala čitati knjigu, i putem autorovog opisa staviti nešto na filmsko platno u našim glavama. Dakle, moj odgovor na to bio je da bojam, da slikam vanzemaljska stvorenja, vanzemaljske svjetove, robote, svemirske brodove, i tomu slično. Znali bi me uloviti na satovima matematike kako šaram iza udžbenika. To jest, kreativnost je morala nekako izaći.

I dogodila se zanimljiva stvar, emisije Jacquesa Cousteaua zapravo su me jako uzbudile zbog činjenice da postoji vanzemaljski svijet upravo ovdje na Zemlji. Možda neću stvarno otići u vanzemaljski svijet svemirskim brodom jednog dana. To je izgledalo sasvim nevjerojatno. No to je bio svijet u koji sam stvarno mogao ići, upravo ovdje na Zemlji, to je bilo bogato i egzotično kao bilo što što sam mogao zamisliti čitajući te knjige.

Dakle, odlučio sam postati ronilac s 15 godina. I jedini je problem bio u tome što sam živio u malom mjestu u Kanadi, 600 milja od najbližeg oceana. No nisam dopustio da me to zaplaši. Dosađivao sam svom ocu dok napokon nije pronašao tečaj ronjenja u Buffalu, New Yorku, prekoputa granice gdje smo živjeli. I stvarno sam dobio licencu u bazenu u YMCA-u usred zime u Buffalu, New Yorku. I nisam vidio ocean, pravi ocean, sljedeće dvije godine, sve dok se nismo preselili u Kaliforniju.

Otada, u posljednjih 40 godina, proveo sam oko 3.000 sati pod vodom, I od toga 500 sati u podvodnim plovilima. I naučio sam da je taj okoliš u dubokom oceanu, i čak u pličinama, toliko bogat nevjerojatnim životom da doista nadmašuje našu maštu. Mašta prirode je bezgranična u usporedbi s našom siromašnom ljudskom maštom. I još uvijek sam pun strahopoštovanja prema onome što vidim dok ronim. I moja ljubav prema oceanu još traje i jača je no ikad.

No, kad sam odabrao zvanje, kao odrastao čovjek, bilo je to stvaranje filmova. I to je izgleda bio najbolji način da se pomiri ta težnja koju sam imao da pričam priče, s mojim težnjama da stvaram slike. I stalno sam, kao dijete, crtao stripove, i tako dalje. Dakle, stvaranje filmova bio je način da spojim slike i priče. I to je imalo smisla. I naravno da su priče koje sam odabrao da ispričam bile znanstveno-fantastične priče: "Terminator", "Aliens", i "Bezdan". I s "Bezdanom" spojio sam svoju ljubav prema podmorju i ronjenju, sa stvaranjem filmova. Znate, stapanje dviju strasti.

Nešto je zanimljivo proizašlo iz "Bezdana", morali smo riješiti specifični narativni problem u tom filmu, stvoriti tu vrstu bića od tekuće vode, i morali smo preuzetu kompjuterski stvorenu animaciju, CG. I to je rezultiralo prvim likom s mekanom površinom, kompjuterska animacija koje nikad prije nije bilo u filmu. I iako film nije donio zaradu, jedva se isplatio, rekao bih, svjedočio sam nečemu nevjerojatnom - publika iz cijelog svijeta bila je hipnotizirana tom očitom čarolijom.

Znate, zakon Arthura Clarkea kaže da je bilo koja dovoljno napredna tehnologija neodvojiva od čarolije. Vidjeli su nešto čarobno. I to me je jako uzbudilo. I pomislio sam, "Uh, to je nešto što treba primijeniti u kinematografiji." Dakle, s "Terminatorom 2", mojim sljedećim filmom, otišli smo puno dalje. Radeći s ILM-om, stvorili smo čovjeka od tekućeg metala u tom filmu. Uspjeh filma je ovisio o tome da li će taj efekt uspjeti. I uspio je. I opet smo stvorili čaroliju. I imali smo isti rezultat s publikom. Mada smo zaradili malo više novca na tom filmu.

Dakle, spajajući te dvije vrste iskustva, shvatio sam da će to biti sasvim novi svijet, to je bio sasvim novi svijet kreativnosti za filmske umjetnike. Dakle, osnovao sam kompaniju sa Stanom Winstonom, mojim dobrim prijateljem, glavnim dizajnerom kreatura i šminke u to vrijeme, i nazvana je Digital Domain. Ideja kompanije je bila da preskočimo analogne procese optičkih printera i tomu slično, i odmah prijeđemo na digitalnu obradu. I doista smo to učinili i to nam je dalo konkurentsku prednost na neko vrijeme.

No sredinom '90-ih smo zaostajali u dizajniranju stvorova i likova zbog čega smo zapravo i osnovali kompaniju. Dakle, napisao sam komad pod nazivom "Avatar", koji je trebao apsolutno pomaknuti granice vizualnih efekata, kompjuterski stvorenih efekata, više, s karakterima realističnih ljudskih emocija kompjuterski stvorenih i glavni karakteri su trebali biti kompjuterski animirani. Također i njihov svijet. No granice su se vratile. I ljudi iz moje kompanije su mi rekli da to nećemo moći učiniti neko vrijeme.

Stavio sam to na policu, i napravio taj drugi film o velikom brodu koji tone. (Smijeh) Znate, predstavio sam ga studiju kao "'Romeo i Julija' na brodu". Bit će to epska romantična priča, strastven film. Potajno sam htio roniti do stvarne olupine "Titanika". I zato sam napravio taj film. (Pljesak) I to je istina. Studio to nije znao. No uvjerio sam ih. Rekao sam, "Namjeravamo roniti do olupine. Namjeravamo je stvarno snimiti. Upotrijebit ćemo to na početku filma. To će biti doista važno. Bit će to veliki marketinški trik." I nagovorio sam ih da financiraju ekspediciju. (Smijeh)

Zvuči ludo. No to se vraća na temu o vašoj mašti koja stvara realnost. Zato što smo mi zapravo stvorili realnost šest mjeseci kasnije u ruskoj podmornici dvije i pol milje dolje u sjevernom Atlantiku, gledajući stvarni Titanik kroz prozorčić, ne kao film, ne u HD-u, za stvarno. (Pljesak)

To me potreslo. Puno smo se pripremali, morali smo napraviti kamere i svjetla i razno razne stvari. No iznenadilo me koliko je taj zaron, ti duboki zaroni bili nalik na svemirsku misiju. Znate, bilo je visokotehnološko i zahtijevalo je puno planiranja. Ulazite u tu kapsulu, idete dolje u to mračno neprijateljsko okruženje gdje nema nade za spas ako se ne možeš vratiti sam. I pomislio sam, "Uh. Kao da živim u znanstveno-fantastičnom filmu. To je stvarno cool."

Doista sam se bio navukao na istraživanja dubokih oceana. Naravno, znatiželja, znanstvena komponenta svega toga. To je bilo sve. Avantura, znatiželja. Mašta. To je bilo iskustvo koje mi Hollywood nije mogao dati. Zato što mogu zamisliti stvorenje i mi možemo stvoriti vizualni efekt za nj. No ja nisam mogao zamisliti ono što sam vidio kroz taj prozorčić. Kako smo išli na daljnje ekspedicije viđao sam stvorenja kraj hidrotermalnih otvora i ponekad stvari koje nikad prije nisam vidio, ponekad stvari koje nitko prije nije vidio, koje zapravo znanost još nije objasnila u vrijeme kad smo ih vidjeli i snimili.

Bio sam potpuno očaran time, i morao sam napraviti više. Zapravo sam donio svojevrsnu zanimljivu odluku. Nakon uspjeha "Titanika", rekao sam, "U redu, zasad ću ostaviti svoj posao hollywoodskog filmaša, i postat ću istraživač na neko vrijeme." Počeli smo planirati te ekspedicije. I završili bi kod Bismarka, i istraživali ga robotskim vozilom. Vratili smo se olupini Titanika. Uzeli smo male robote koje smo napravili koji su vukli optičko vlakno. Zamisao je bila da se uđe unutra i pregleda unutrašnjost broda, što nikad prije nije napravljeno. Nitko nikad nije pogledao unutar olupine. Nisu postojala sredstva za to, pa smo mi stvorili tehnologiju da se to napravi.

Dakle, ovdje sam, na palubi Titanika, sjedim u podmornici, i gledam pod nalik na ovaj, za koji sam znao da je na njemu svirao orkestar. I upravljam malim robotskim vozilom kroz hodnik broda. Kad kažem, upravljam njime, no moj um je u vozilu. Osjećao sam kao da sam fizički prisutan u olupini Titanika. I to je bilo najveće nadrealističko iskustvo "već viđenog" koje sam ikad imao, zato što sam znao prije nego što bih zašao za ugao što će se pojaviti prije nego što to svjetla vozila stvarno otkriju, zato što sam šetao setom mjesecima kad smo snimali film. I set se bazirao na točnoj kopiji nacrta broda.

Dakle, bilo je to apsolutno izvanredno iskustvo. Shvatio sam da je iskustvo daljinskog upravljanja moguće, da doista možete imati te robotske avatare, gdje je vaša svijest ubačena u vozilo, u taj drugi oblik postojanja. Bilo je to stvarno stvarno intenzivno iskustvo. I možda tračak nečega što će se događati za nekoliko desetljeća kad ćemo imati kibernetička tijela za istraživanje ili u neke druge svrhe u različitim oblicima postljudskih budućnosti koje mogu zamisliti, kao obožavatelj znanstvene fantastike.

Dakle, bio sam na tim ekspedicijama, stvarno sam počeo cijeniti ono što se nalazi tamo dolje, primjerice kraj otvora u dubokom oceanu gdje se nalaze te nevjerojatne nevjerojatne životinje. To su u osnovi vanzemaljci upravo ovdje na Zemlji. Žive u okruženju kemosinteze. Ne mogu preživjeti u sustavu koji se bazira na suncu, kao mi. Možete vidjeti životinje koje žive pokraj mlazova vode temperature 500 Celzijevih stupnjeva. Mislite da jednostavno ne mogu postojati.

Istovremeno sam postao jako zainteresiran za znanost o svemiru, opet pod utjecajem znanstvene fantastike iz djetinjstva. Uključio sam se u svemirsku zajednicu, u rad s NASA-om, sjedio u savjetničkom odboru NASA-e, planirao prave svemirske misije, putovao u Rusiju, išao na medicinske provjere prije leta u svemir, i tomu slično, da bi stvarno išao i letio na internacionalnu svemirsku postaju s našim sustavima trodimenzionalnih kamera. To je bilo fascinantno. No na kraju sam dovodio znanstvenike k nama u dubinu. I vodio ih dolje gdje su imali dostup astrobiologe, planetologe, ljude koji su bili zainteresirani za ta ekstremna okruženja, vodio ih dolje do otvora, i davao im da vide, da uzimaju uzorke i testiraju instrumente, i tako dalje.

Stvarali smo dokumentarne filmove, no zapravo smo se bavili znanošću, zapravo znanošću o svemiru. U potpunosti sam zatvorio krug između bavljenja znanstvenom fantastikom kao dijete, i bavljenja time za stvarno. I za vrijeme tog putovanja otkrića, puno sam naučio. Naučio sam puno o znanosti. No također sam naučio puno o vodstvu. Sad mislite da režiser mora biti vođa, vođa, kapetan broda, i tomu slično.

Nisam zapravo učio o vodstvu dok nisam otišao na te ekspedicije. Zato što sam morao, u određenom trenutku, reći, "Što ja radim ovdje? Zašto to radim? Što imam od toga?" Ne zarađujemo novac od tih prokletih filmova. Jedva nam se isplatilo. Od toga nema slave. Ljudi su mislili da sam otišao između "Titanika" i "Avatara" i da negdje rašpam nokte, sjedeći na plaži. Napravio sam sve te filmove, sve te dokumentarne filmove za ograničenu publiku.

Nema slave, ugleda, novca. Što to radiš? Radiš zbog samog posla, zbog izazova -- i ocean je najizazovnije okruženje koje postoji, zbog uzbuđenja otkrića, i zbog te neobične veze koja se dogodi kad mala grupa ljudi stvori tijesno povezan tim. Zato što bismo radili te stvari sa 10-12 ljudi radeći nekoliko godina zaredom. Ponekad na moru 2-3 mjeseca zaredom.

I u toj vezi shvatite da je najvažnija stvar vaše poštovanje prema njima i njihovo prema vama, da ste obavili posao koji ne možete nikome drugome objasniti. Kad dođete nazad na obalu i kažete, "Moramo napraviti ovo, i optičko vlakno, i atentuaciju, i ovo i ono, svu tehnologiju, teškoće, aspekte ljudskog djelovanja u radu na moru, ne možete objasniti ljudima. To je nešto što možda imaju policajci, ili ljudi u borbi koji su prošli nešto zajedno i koji znaju da to nikad neće moći objasniti. Stvara se veza, veza zasnovana na poštovanju.

Kad sam se vratio da snimim sljedeći film, to je bio "Avatar", pokušao sam primijeniti iste principe vodstva a to je da poštujete svoj tim, i da zaslužite njihovo poštovanje zauzvrat. I to je doista promijenilo dinamiku. I evo me opet s malim timom, na nepoznatom teritoriju radim "Avatar", stvaram novu tehnologiju koja prije nije postojala. Strahovito uzbudljivo. Strahovito izazovno. Postali smo obitelj, u razdoblju od četiri i pol godine. To je u potpunosti promijenilo način na koji radim filmove. Ljudi su komentirali kako ste donijeli nazad organizme iz oceana i stavili ih na planet Pandoru. Za mene je to bilo više od osnovnog načina poslovanja, sam proces koji se promijenio kao rezultat toga.

Dakle, što možemo zaključiti iz svega toga? Koje smo lekcije naučili? Mislim da je broj jedan znatiželja. To je najmoćnija stvar koju imate. Mašta je snaga koja može doista manifestirati stvarnost. I poštovanje vašeg tima je važnije od svih lovorika na svijetu. Mladi filmaši mi prilaze i govore, "Dajte mi savjet kako da ovo napravim." I ja kažem, "Ne ograničavaj se. Drugi ljudi će to raditi za tebe, nemoj si to sam raditi, nemoj raditi protiv sebe. I riskiraj."

NASA ima izraz koji vole: "Neuspjeh nije opcija." No neuspjeh mora biti opcija u umjetnosti i istraživanju, zato što je to put u neizvjesnost. I nijedno važno nastojanje koje zahtijeva inovaciju nije napravljeno bez rizika. Morate biti spremni riskirati. To je misao s kojom bih vas ostavio, štogod radite, neuspjeh je opcija, no strah nije. Hvala vam. (Pljesak)