Jacqueline Novogratz o bijegu iz siromaštva

Bavim se problemima siromaštva više od 20 godina, i ironično je da je problem i pitanje s kojim se najčešće lovim u koštac kako zapravo definirati siromaštvo. Što ono označava? Često govorimo u terminima dolara – ljudi zarađuju manje od jednog ili dva ili tri dolara dnevno. A zapravo kompleksnost siromaštva treba promatrati dohodak kao jednu jedinu varijablu. Jer zapravo, to je uvjet za izbor i nedostatak slobode.

Imala sam iskustvo koje je doista produbilo i rasvijetlilo moje razumijevanje. Bilo je to u Keniji i želim to podijeliti s vama. Bila sam s mojom prijateljicom Susan Meiselas, fotografkinjom, u sirotinjskoj četvrti u Mathare Valley. Mathare Valley je jedna od najstarijih sirotinjskih četvrti u Africi. Udaljena je oko tri milje od Nairobija, duga je jednu milju i široka oko dvije desetine milje, gdje više od pola milijuna ljudi živi nagurano u tim malim limenim kolibama, generaciju za generacijom, unajmljujući ih, često s osam ili 10 ljudi u jednoj prostoriji. Poznato je po prostituciji, nasilju, drogi. Teško mjesto za odrastanje. I dok smo hodale po uskim stazama, bilo je doslovno nemoguće ne stati u kanalizaciju i smeće kraj malih domova. Ali u isto vrijeme bilo je nemoguće ne uočiti ljudsku živost, težnje i ambicije ljudi koji tamo žive. Žene su prale svoju djecu, prale svoju odjeću, vješale je vani na sušenje. Upoznala sam jednu ženu, Mamu Rose, koja je unajmila tu malu limenu kolibu na 32 godine, gdje živi sa svoje sedmero djece. Četvero ih spava u jednom bračnom krevetu, a troje ih spava na blatnjavom podu od linoleuma. I ona ih sve školuje tako što prodaje vodu iz tog kioska i prodaje sapun i kruh iz male trgovine koja se nalazi unutra.

To je bio i dan nakon inauguracije što me podsjetilo kako je Mathare još uvijek povezana sa svijetom. I vidjela bih djecu na uglovima ulica, i govorili bi “Obama, on je naš brat!” Pa bih ja rekla ”Pa, Obama je moj brat što znači da si i ti moj brat.” Gledali bi me zapanjeno, pa bi mi rekli, “Daj pet!”

Tu sam upoznala Jane. Bila sam odmah zapanjena ljubaznošću i nježnošću njenoga lica i zamolila sam je da mi ispriča svoju priču. Počela je s prepričavanjem svoga sna. Rekla je, “Imala sam dva. Moj prvi san je bio da postanem liječnica, a drugi je bio da se udam za dobrog muškarca, koji bi bio sa mnom i mojom obitelji. Moja je majka bila samohrana majka, i nije mogla priuštiti plaćanje školarine. Pa sam morala odustati od prvog sna, i usredotočila sam se na drugi." Udala se s 18 godina, odmah dobila dijete. I kad je navršila 20 godina, zatrudnjela je s drugim djetetom, majka joj je umrla i suprug ju je napustio -- oženio je drugu ženu. I bila je ponovno u Mathare, bez dohotka bez kvalifikacija, bez novaca. Pa se naposljetku okrenula prostituciji. To nije bilo organizirano na način na koji svi mi mislimo. Otišla bi noću u grad s otprilike 20 djevojaka, tražila posao i ponekad bi se vratila s nekoliko šilinga ili ponekad s ničim. I rekla je, “Znaš, siromaštvo nije bilo tako loše. Već poniženje i sramota zbog svega.”

2001. godine se njezin život promijenio. Imala je prijateljicu koja je čula za jednu organizaciju, Jamii Bora, koja je posuđivala novac ljudima bez obzira na to koliko ste siromašni, dokle god ste razmjernu količinu novca štedjeli. Bila je potrebna godina dana da bi uštedjela 50 dolara, i počela je posuđivati, i kroz neko vrijeme bila je u mogućnosti kupiti šivaću mašinu. Počela je krojiti. I to ju je dovelo do onoga što danas radi, a to je obilaženje trgovina s rabljenom odjećom, i za otprilike tri dolara i 25 centi kupi staru plesnu haljinu. Neke među njima mogu biti one koje ste vi dali. Doradi ih volanima i vrpcama, i stvara svečanu odjeću koju prodaje ženama za 16. rođendane njihovih kćeri ili za Prvu pričest-- one prekretnice u životu koje ljudi žele slaviti iz cijelog ekonomskog spektra. I radi jako dobar posao. Zapravo, promatrala sam je, hodala je po ulicama zazivajući. I prije nego što si se okrenuo, stvorila se gomila žena oko nje, kupovale haljine.

I razmišljala sam, dok sam je gledala kako prodaje haljine, i nakit koji sama radi, da sada Jane zarađuje više od četiri dolara dnevno. I po mnogim definicijama, nije više siromašna. Ali i dalje živi u Mathare Valley. I ne može se odseliti. Živi sa svom tom nesigurnošću, i zapravo, u siječnju, tijekom etničkih nemira, bila je istjerana iz svoje kuće i morala je pronaći novu kolibu u kojoj je mogla živjeti.

Jamii Bora to razumije. I razumije da kada govorimo o siromaštvu, moramo gledati ljude iz cijelog ekonomskog spektra. I tako s dugoročnim kapitalom Acumena i ostalih organizacija, zajmovima i investicijama koji dugoročno dolaze s njima, grade jeftino stambeno područje, otprilike sat vremena udaljenosti od centra Nairobija. I dizajnirali su ga iz perspektive klijenata poput Jane, inzistirajući na obavezama i odgovornosti. Tako da ona mora dati 10 posto od hipoteke -- od ukupne vrijednosti ili oko 400 dolara ušteđevine. Onda oni uspoređuju njezinu hipoteku s najamninom koju je platila za njezinu malu straćaru. I u narednih nekoliko tjedana, ona će biti među prvih 200 obitelji koje će useliti u to područje.

Kada sam je pitala straši li se ičega, ili hoće li joj nešto nedostajati iz Mathare, rekla je „Čega bih se mogla strašiti s čime se već dosad nisam suočila? HIV pozitivna sam. Sa svime sam se nosila.“ I rekla je „Što bi mi moglo nedostajati? Misliš li da će mi nedostajati nasilje ili droga? Nedostatak privatnosti? Misliš li da će mi nedostajati to što ne znam hoće li mi djeca stići doma na kraju dana?“ Rekla je „Da mi daš 10 minuta torbe bi mi bile spakirane.“ I rekla sam, „A što je s tvojim snovima?“ A ona je rekla, „Pa, znaš, moji snovi ne izgledaju onako kao što sam mislila da će izgledati kada sam bila djevojčica. Ali ako razmislim o tome, mislila sam da želim supruga, ali ono što sam zapravo željela je obitelj koja je voljena. I strahovito volim svoju djecu i ona vole mene.“ Rekla je „Mislila sam da želim biti liječnica, ali ono što sam zapravo željela je biti netko tko čini dobro i ozdravljuje i liječi. I osjećam se doista blagoslovljeno zbog svega što imam, da dva dana u tjednu odlazim i savjetujem HIV pacijente.“ I rekla sam, „Pogledaj me. Nisi mrtva. Još uvijek si živa. Ako si još uvijek živa trebaš činiti dobro.“ A ona je rekla, „Nisam liječnik koji daje tablete. Ali možda ja, dajem nešto bolje, jer ja im dajem nadu.“

I u jeku ove ekonomske krize, kada su mnogi od nas skloni povući se zbog straha, mislim da smo spremni uzeti savjet od Jane i izaći iz okvira, shvatiti da biti siromašan ne znači biti običan. Jer kad su sustavi pokvareni, kao oni koje viđamo po svijetu, to je prilika za invenciju i inovaciju. To je prilika da se doista izgradi svijet gdje možemo pružiti usluge i proizvode svim ljudima, kako bi mogli donositi odluke i izbore za sebe same. Doista vjerujem da upravo tada počinje dostojanstvo. Dugujemo to svakoj Jane na svijetu. I jednako važno, to dugujemo sebi samima.

Hvala vam.

(Pljesak)