Jacqueline Novogratz: Inspirirajuće uranjanje u život

Provodim mnogo vremena putujući svijetom ovih dana predavajući grupama studenata i profesionalaca. Otkrivam da gdje god da odem čujem slične teme. Na jednu ruku ljudi govore, "Vrijeme za promjenu je sada." Oni žele biti dio toga. Govore o tome kako žele svrsishodan život s većim značenjem. Ali s druge strane, čujem kako ljudi pričaju o strahu, o osjećaju averzije prema riziku. Govore, "Ja stvarno želim imati svrsishodan život, ali ne znam od kuda početi. Ne želim razočarati svoju obitelji ili prijatelje." Ja radim na području svjetskog siromaštva. Kažu oni, "Ja želim raditi na području svjetskog siromaštva, ali što će to značiti za moju karijeru? Hoću li biti marginaliziran? Hoću li zarađivati dovoljno novaca? Hoću li se udati ili imati djecu?" I kao žena koja se nije udala dok nije imala malo više godina -- i sretna sam što sam čekala -- (Smijeh) -- i nema djece, gledam ove mlade ljude i kažem, "Vaš posao nije da budete savršeni. Vaš posao je samo da budete ljudi. Ništa važno u životu se ne dogodi bez cijene." Ove konverzacije stvarno odražavaju ono što se događa na nacionalnom i internacionalnom nivou. Naše vođe i mi sami želimo sve, ali ne želimo razgovarati o cijeni, ne želimo razgovarati o žrtvi.

Jedan od mojih omiljenih citata iz literature je napisala Tillie Olsen, velika američka spisateljica s juga. U kratkoj priči nazvanoj "O da," ona govori o bjelkinji u 1950-ima čija se kćer sprijateljila s malom afričko-američkom djevojčicom. I ona pogleda svoje dijete s osjećajem ponosa, ali ujedno razmišlja, koju će cijenu ona platiti? "Bolje uroniti nego živjeti nedodirnut." Ali pravo pitanje je, koja je cijena ako se ne odvažimo? Koja je cijena ako ne probamo?

Ja sam u svom životu imala tu privilegiju da upoznam izvanredne vođe koji su izabrali živjeti život tako da urone u njega. Jedna žena koju sam poznavala kao kolegicu na programu koji sam vodila pri fundaciji Rockefeller se zvala Ingrid Washinawatok. Ona je bila vođa Menominee plemena, američkih Indijanaca. I kada bi se našli kao kolege, ona bi nas poticala da razmišljamo na način kako su razmišljali starješine u kulturi američkih Indijanaca kada bi donosili odluke. Ona je rekla da bi oni doslovce vizualizirali lica djece sedam generacija u budućnost, gledajući ih sa Zemlje. Oni bi ih gledali, držeći ih kao povjerenike za budućnost. Ingrid je razumjela da smo mi svi povezani jedni s drugima, ne samo kao ljudska bića, već i sa svakim živim stvorenjem na planetu.

Na žalost, 1999. godine kada je bila u Kolumbiji gdje je radila s U'wa ljudima, sa ciljem održavanja njihove kulture i jezika, nju su zajedno s dvoje kolega oteli i bili su mučeni i ubijeni od strane FARC-a. I kada bi se nakon toga članovi okupili, ostavili bi praznu stolicu za njezinu dušu. I nakon više od deset godina, kada nastupam pred članovima nevladinih organizacija, da li to bilo u Trenton-u, New Jersey-u ili uredu Bijele Kuće, mi pričamo o Ingrid, oni svi kažu da pokušavaju integrirati njezinu mudrost i njezin duh i stvarno graditi na nedovršeni posao njezine životne misije. I kada mislimo o ostavštini, ne mogu pomisliti što bi bilo značajnije, bez obzira na kratko trajanje njezina života.

Bila sam ganuta ženama iz Kambodže, prekrasne žene, žene koje su održavale klasične tradicionalne Kambodžanske plesove. Upoznala sam ih u ranim 90-ima. U 1970-ima, pod režimom Pol Pot-a Khmer Rouge je ubio više od milijun ljudi. Mete na koje su se fokusilrali su bili elita i intelektualci, umjetnici, plesači. Na kraju rata, bilo je samo 30 živućih klasičnih plesačica. Privilegija mi je bila upoznati ove žene, koje kada je bilo troje preživjelih, su pričale priče o tome kako su ležale u krevetićima u izbjegličkom kampu. Rekle su da su se jako trudile prisjetiti se fragmenata ovih plesova, nadajući se da i drugi koji su preživjeli su činili isto.

Jedna žena je stajala sa savršenim držanjem, s rukama uz tijelo, i pričala je o ponovnom sjedinjenju njih 30 nakon rata i kako je to bilo izvanredno iskustvo. Velike su joj se suze slile niz lice, ali nikada nije podigla ruke da ih obriše. Žene su odlučile da će one trenirati, ne slijedeću generaciju djevojaka, jer su one već postale prestare, već generaciju nakon njih. Ja sam tako sjedila u studiju promatrajući ove žene kako plješću rukama -- prekrasnim ritmovima -- dok su male vile plesale oko njih, noseći prekrasne svilene boje. I pomislila sam, nakon svog tog užasa, ovo je način na koji ljudska bića mole. Zato što su oni fokusirani na odavanje časti onome što je najljepše iz prošlosti i preoblikovanju toga u obećavajuću budućnost. Ono što su ove žene razumjele je da nekada najvažnije stvari koje činimo i na koje trošimo svoje vrijeme su stvari koje ne možemo izmjeriti.

Isto tako sam bila ganuta tamnom stranom moći i vodstva. Naučila sam da je moć, pogotovo u svom apsolutnom obliku, davatelj jednakih mogućnosti. U 1986. godine, preselila sam se u Rwandu, i radila sam s vrlo malom grupom žena iz Rwande kako bi započeli prvu mikrofinancirajuću banku u toj zemlji. Jedna od ovih žena se zvala Agnes -- vidite je skroz na lijevo -- ona je bila prva od tri žene u parlamentu Rwande, i njezina je ostavština trebala biti da bude jedna od majki Rwande. Mi smo gradili ovu instituciju s naglaskom na socijalnu pravdu, jednakost spolova, idji o osposobljavanju žena.

Ali je Agnes više marila za klopkama moći na koncu, nego što je marila o principima. Iako je bila dio stvaranja liberalne stranke, političke stranke koja je bila usmjerena na raznolikosti i toleranciju, otprilike tri mjeseca prije genocida, ona je promjenila stranke i pridružila se ekstremistima, Hutu Power, i postala je ministrica pravosuđa tijekom režima genocida i bila je poznata na poticanje muškaraca da brže ubijaju i da se prestanu ponašati kao žene. Ona je bila optužena za zločin prve kategorije, genocida. Ja sam je posjećivala u zatvoru, sjedila sam do nje, koljena su nam se dodirivala, i morala sam si priznati da čudovište postoji u svakom od nas, ali da možda nisu čudovišta, već slomljeni dijelovi nas samih, tuga, tajni sram, i da je na kraju jednostavno za demagoge da iskoriste te dijelove, te fragmente, ako hoćete, kako bi nas potaknuli da druga bića, ljudska bića, doživimo kao manje vrijednima od nas samih -- i u ekstremnim situacijama, učinimo grozne stvari.

Ne postoji grupa koja je više suseptibilna ovakvim manipulacijama kao što su mladi muškarci. Čula sam kako je bilo rečeno da je najopasnija životinja na planetu adolescentni muškarac. Pa tako na skupu gdje je fokus na ženama, dok je vrlo važno da ulažemo u naše djevojke i da izjednačimo teren i pronađeno načine da im odamo čast, moramo zapamtiti da djevojke i žene koje su najviše izolirane i obeščašćene i obmanjene i napravljene nevidljivima se nalaze u onim društvima gdje se naši muškarci i dječaci osjećaju obespravljeni, i onemogućeni da pridonose. I onda, kada sjede na uglovima ulica i sve što mogu zamisliti u budućnosti je da nema posla, nema edukacije, nema mogućnosti, onda je lako razumjeti kako najveći izvor statusa može postati uniforma i puška.

Ponekad vrlo mala ulaganja mogu osloboditi ogromni, beskonačni potencijal koji postoji u svakom od nas. Jedan kolega iz moje organizacije Acumen Fund Suraj Sudhakar, ima što mi zovemo moralnu kreativnost -- sposobnost da sebe stavi na mjesto druge osobe i vodi iz te perspektive. On radi s grupom mladih muškaraca koji dolaze iz najveće straćare na svijetu, Kibere. I ovo su nevjerojatni dečki. Zajedno su započeli klub književnosti za sto ljudi u straćari, i čitaju mnoge TED autore i sviđaju im se. I stvorili su natjecanje za najbolji poslovni plan. Odlučili su da će imati TEDx-ove.

I naučila sam mnogo od Chris-a i Kevin-a i Alex-a i Herbert-a i od svih ovih mladih ljudi. Alex je možda najbolje to rekao. Rekao je, "Prije smo se osjećali kao nitko, ali sada se osjećamo kao netko." Milslim da smo u krivu kada mislimo da je tajna u zaradi. Ono za čime žudimo kao ljudska bića je da nas drugi vide. I razlog koji su ovi mladi dečki naveli kao razlog zbog kojeg rade TEDx-ove je zato što im je prekipjelo da jedine radionice koje dolaze u straćare su one radionice koje su fokusirane na HIV, ili u najboljem slučaju, mikrofinanciranje. Oni su htjeli slaviti ono što je lijepo o Kiberi i Matharei -- fotoreporteri i kreativci, umjetnici grafita, učitelji i poslovni ljudi. A to i rade. Skidam kapu vama u Kiberi.

Moj rad je fokusiran na način kako učiniti filantropiju efikasnijom i kapitalizam inkluzivnijim. U Acumen Fund-u, uzimamo filantropske resurse i investiramo ih u ono što mi zovemo strpljivi kapital -- novac koji ćemo investirati u poslovne ljude koji ne vide siromašne kao pasivne primaoce milosrđa, već kao punomoćne agente promjene koji žele riješiti svoje vlastite probleme i sami odlučivati. Ostavljamo taj novac 10 do 15 godina, i onda kada ga ponovo uzmemo, investiramo ga u druge inovacije koje su fokusirane na promjene. Ja znam da to radi. Investirali smo više od 50 milijuna dolara u 50 kompanija. I te kompanije su unijele dodatnih 200 milijuna dolara u ova zaboravljena tržišta. Samo u ovoj godini dostavili su 40 milijuna usluga kao što su zdravstvena njega majki i stambena rješenja, hitne službe, solarna energija, tako da ljudi imaju više digniteta prilikom rješavanja svojih problema.

Strpljivi kapital je nezgodan za ljude koji traže jednostavna rješenja, jednostavne kategorije, zato što mi ne vidimo profit kao tupi instrument. Već nalazimo one poslovne ljude koji stavljaju ljude i Zemlju ispred profita. Na kraju, mi želimo biti dio pokreta koji se bavi mjerenjem utjecaja, mjerenjem onoga što je nama najbitnije. Moj je san da ćemo jednog dana imati svijet gdje ne poštujemo samo one koji uzimaju novac i od njega rade više novaca, već da nalazimo one individualce koji će uzeti naše resurse i preoblikovati ih u nešto što mijenja svijet na najpozitivnije načine. Tek kada budemo njih poštivali i slavili i dodjelili im status svijet će se stvarno promjeniti.

Prošlog svibnja imala sam nevjerojatan 24 satni period u kojem sam vidjela dvije vizije svijeta kako žive jedna uz drugu -- jedna osnovana na nasilju a druga osnovana na transcendenciji. Bila sam u Lahore-u u Pakistanu na dan kada su dvije džamije napadnute od srane bombaša samoubojica. Razlog zbog kojeg su ove džamije napadnute je bio da su ljudi koju su unutra molili bili iz određene sekte Islama koju fundamentalisti ne prihvaćaju kao prave Muslimane. Ne samo da su ti bombaši samoubojice oduzeli stotine života, oni su učinili više od toga, zato što su stvorili više mržnje, više bijesa, više straha, i sigurno više očaja.

Ali za manje od 24 sata, bila sam 13 milja udaljena od tih džamija, u posjeti jednom od naših Acumen ulagača, i nevjerojatnog čovjeka, Jawad Aslam-a, koji se usudi živjeti uronjen u život. Rođen i odrastao u Baltimore-u, studirao je nekretnine, radio s komercijalnim nekretninama, i nakon 9/11 je odlučio da ide u Pakistan napraviti nešto značajno. Tijekom dvije godine, nije uspio skoro ništa zaraditi, sitnu stipendiju, ali je postao naučnik jednog nevjerojatnog graditelja stambenih naselja pod imenom Tasneem Saddiqui. I sanjao je da će sagraditi stambeno naselje na ovom ogoljenom komadu zemlje koristeći strpljivi kapital, ali je i dalje plaćao određenu cijenu. On je stajao na moralnoj osnovi i odbijao je platiti mito. Trebalo mu je skoro dvije godine samo da registrira zemljište. Ali sam vidjela kako nivo moralnog standarda može narasti zbog postupaka jedne osobe.

Danas, 2.000 osoba živi u 300 kuća u ovoj predivnoj zajednici. I postoje škole i klinike i dućani. Ali postoji samo jedna džamija. Pitala sam Jawad-a, "Kako uspjevati navigirati?" Ovo je stvarno raznolika zajednica. Tko može koristiti džamiju u Petak?" On je rekao, "To je duga priča. Bilo je teško, težak put, ali na kraju vođe zajednice su se ujedinile, shvativši da jedino imamo jedni druge. Odlučili smo kako ćemo izglasati tri najuglednija imama, i da će ti imami naizmjenično propovjedati, svaki put bi drugi vodio molitvu Petkom. Ali cijela zajednica, sve različite sekte, uključujući Shia i Sunni, bi sjedili zajedno i molili."

Trebamo takvu vrstu moralnog vodstva i hrabrosti u našem svijetu. Pred nama kao svijetu su ogromni predmeti debate -- financijska kriza, globalno zatopljenje i rastući osjećaj straha i drugosti. Svaki dan imamo odluku pred sobom, možemo ići lakšim putem, više ciničnim putem, to je put koji je ponekad osnovan na snovima prošlosti koja nikada zapravo nije bila, strah jednih za druge, distance i okrivljavanja, ili možemo krenuti puno težim putem putem transformacije, transcendencije, suosjećanja i ljubavi, ali isto tako odgovornosti i pravde.

Imala sam tu veliku čast da radim s dječjim psihologom, Dr. Robert-om Coles-om koji je podupirao promjenu tijekom pokreta za ljudska prava u Sjedinjenim Državama. On priča nevjerojatnu priču o radu s malom šestogodišnjom djevojčicom pod imanom Ruby Bridges, prvim djetetom koje je desegregiralo škole na Jugu -- u ovom slučaju u New Orleans-u. Rekao je kako je svakog dana ova šestogodišnjakinja, obučena u svoje predivne haljine, hodala sa stvarnom gracioznošću kroz četu bjelaca koji su ljutito vikali, zvali je čudovištem, i prijetili da će je otrovati -- izobličenih lica. I svaki dan bi on nju promatrao, i izgledalo je kao da ona priča s tim ljudima. Pitao ju je, "Ruby, što ti to pričaš?" I ona bi rekla, "Ja ne pričam." Konačno je rekao, "Ruby, vidim da pričaš. Što to govoriš?" Ona bi rekla, "Dr. Coles, ja ne pričam; Ja molim." On je pitao, " Pa za što moliš?" I ona je odgovorila, "Ja molim, oprosti im Oče jer ne znaju što čine." Sa šest godina, ovo dijete je živjelo uronjeno u život, i njezina je obitelj platila cijenu za to. Ali ona je postala dio povijesti i otvorila je ovu ideju da svatko od nas treba imati pristup edukaciji.

Moja zadnja priča je o mladom, predivnom čovjeku pod imenom Josephat Byaruhanga koji je još jedan kolega iz Acumen Fund-a koji dolazi iz Ugande, poljoprivredne zajednice. Mi smo ga smjestili u kompaniju u zapadnoj Keniji, samo 200 milja dalje. On mi je rekao krajem svoje godine, "Jacqueline, ovo je bilo ponizno iskustvo, zato što sam mislio da ću kao poljoprivrednik i kao afrikanac razumjeti kako prekoračiti kulturu. Ali kada bi pričao s afričkim ženama, ponekad bi radio ove pogreške -- bilo je tako teško naučiti kako slušati." Rekao je, "Tako da sam zaključio, da na mnoge načine, vodstvo je kao vlat riže. Zato što na vrhuncu sezone, na vrhuncu svoje moći, prekrasno je, zeleno, hrani svijet, doseže nebesa." Kaže, "Ali pred samu žetvu, savije se s velikom zahvalnošću i poniznošću kako bi dodirnula zemlju iz koje dolazi."

Mi trebamo vođe. Mi samo moramo voditi iz mjesta koji ima tu odvažnost da vjeruje da sami možemo pružiti fundamentalnu pretpostavku da su svi ljudi stvoreni jednaki na svakog muškarca, ženu i dijete na ovom planetu. Trebamo imati tu poniznost da prepoznamo da ne možemo to učiniti sami. Robert Kennedy je jednom rekao da "malo nas ima tu veličinu da mjenja samu povijest, ali svatko od nas može raditi da promjeni mali djelić događaja. I u konačnom zbroju svih tih djela povijest ove generacije će biti zapisana." Naši su životi tako kratki, i naše vrijeme na ovoj planeti tako dragocjeno, i sve što imamo je jedni druge. Želim za svakog od vas da živite uronjeni u život. To neće nužno biti jednostavni životi, ali na kraju, to je ono što će nas uzdržavati.

Hvala.

(Pljesak)