Isabel Allende pripovijeda priče o strasti

Puno vam hvala. Zbilja je zastrašujuće biti ovdje među najpametnijima od pametnih. Ovdje sam kako bih vam ispričala nekoliko priča o strasti. Ima jedna židovska poslovica koju volim: "Što je istinitije od istine? Odgovor: priča." Ja sam pripovjedač. Želim prenijeti nešto što je istinitije od istine o našoj zajedničkoj ljudskosti. Zanimaju me sve priče, a neke me i progone sve dok ih ne napišem. Neke se teme stalno iznova javljaju: pravda, odanost, nasilje, smrt, politička i društvena pitanja, sloboda. Svjesna sam zagonetki koje nas okružuju, i zato pišem o slučajnostima, predosjećajima, osjećajima, snovima, snazi prirode, magiji.

U posljednjih 20 godina objavila sam nekoliko knjiga, no živjela sam u anonimnosti sve do veljače 2006. godine, kada sam nosila olimpijsku zastavu na Zimskoj olimpijadi u Italiji. To me proslavilo. Sada me ljudi prepoznaju u Macy's-u, a moji unuci misle da sam cool. (Smijeh) Dopustite mi da vam ispričam o moje četiri minute slave. Jedan od organizatora olimpijske ceremonije, ceremonije otvaranja igara, nazvao me i rekao da sam izabrana da budem jedan od nositelja zastava. Odgovorila sam da mora da se radi o zamjeni identiteta jer sam ja sušta suprotnost sportaša. U stvari, nisam bila sigurna ni hoću li moći napraviti krug oko stadiona bez hodalice. (Smijeh) Rečeno mi je da se radi o ozbiljnoj stvari. To će biti prvi put da isključivo žene nose olimpijsku zastavu. Pet žena, predstavljajući pet zemalja, te tri osvajačice zlatnih olimpijskih odličja. Moje je prvo pitanje, naravno, bilo što ću obući? (Smijeh) Uniformu, rekla je i pitala za moje mjere. Moje mjere. Vidjela sam se u paperjastoj vjetrovci, kako izgledam kao Michelin Man. (Smijeh)

Sredinom veljače našla sam se u Torinu, gdje je oduševljena svjetina klicala svakom od 80 olimpijskih timova kada su prolazili ulicama. Ovi su sportaši žrtvovali sve kako bi se mogli natjecati na igrama. Svi su zasluživali pobjedu, no tu je i element sreće. Komadić snijega, centimetar leda, snaga vjetra mogu odlučiti ishod utrke ili utakmice. Međutim, ono što je najvažnije -- važnije od treninga ili sreće -- je srce. Samo neustrašivo i odlučno srce će dobiti zlatno odličje. Sve ovisi o strasti. Ulice Torina bile su prekrivene crvenim plakatima najavljujući slogan Olimpijade.

"Strast živi ovdje". Nije li tome uvijek tako? Srce je ono što nas pokreće i određuje našu sudbinu. To je ono što trebam za likove u mojim knjigama: strastveno srce. Trebaju mi odmetnici, disidenti, pustolovi, autsajderi i pobunjenici koji postavljaju pitanja, mijenjaju pravila i riskiraju. Ljudi poput svih vas u ovoj prostoriji. Dobri ljudi zdravog razuma nisu zanimljivi likovi. (Smijeh) Oni mogu biti samo dobri bivši bračni partneri. (Smijeh) (Pljesak)

U zelenoj sobi stadiona upoznala sam druge zastavonoše: tri sportašice, te glumice Susan Sarandon i Sophiu Loren. Također, dvije žene strastvenih srca. Wangari Maathai, dobitnicu Nobelove nagrade iz Kenije koja je posadila 30 milijuna stabala. Na taj način, ona je promijenila tlo i vrijeme na nekim mjestima u Africi, i naravno ekonomske uvjete u mnogim selima. I Somaly Mam, aktivisticu iz Kambodže koja se strastveno bori protiv dječje prostitucije. Kada je imala 14 godina, djed ju je prodao javnoj kući. Pričala nam je o djevojčicama koje muškarci siluju jer vjeruju da će ih seks sa vrlo mladim djevicama izliječiti od AIDS-a. Pričala je i o javnim kućama u kojima su djeca primorana imati od 5 do 15 klijenata dnevno, a ako se pobune, muče ih električnom strujom. U zelenoj sobi sam dobila uniformu. To nije bila odjeća kakvu inače nosim, no bila je daleko od odijela Michelin Mana kakvo sam očekivala. Uistinu, nije bilo loše. Izgledala sam poput hladnjaka. (Smijeh) No jednako je tako izgledala i većina zastavonoša, osim Sophie Loren, koja je opći simbol ljepote i strasti. Sophia ima preko 70 godina i izgleda odlično. Ona je sexy, vitka i visoka, tamne puti. No, kako je moguće imati takav ten i biti bez bora? Ne znam. Kada su je u jednom TV intervjuu pitali "Kako možete izgledati tako dobro?" Odgovorila je "Držanje. Leđa su mi uvijek uspravljena, i ne proizvodim staračke zvukove." (Smijeh) Eto besplatnog savjeta jedne od najljepših žena na zemaljskoj kugli. Bez gunđanja, bez kašljanja, bez hroptanja, bez razgovaranja sa samim sobom, bez ispuštanja vjetrova. (Smijeh) No dobro, nije baš to rekla. (Smijeh)

U neko vrijeme oko ponoći, pozvani smo na krila stadiona i zvučnici su najavili olimpijsku zastavu, te je započela glazba -- usput, to je ista glazba kao ovdje, koračnica iz Aide. Sophia Loren je bila točno ispred mene -- viša je od mene 30 cm, ne računajući natapiranu kosu. (Smijeh) Hodala je otmjeno, poput žirafe u afričkoj savani, držeći zastavu na ramenu. Ja sam trčala iza nje -- (Smijeh) -- na vrhovima prstiju, držeći zastavu na ispruženoj ruci, tako da mi je glava bila ispod proklete zastave. (Smijeh) Sve su kamere, naravno, bile usmjerene na Sophiu. To je za mene bilo sretna okolnost, jer se na većini novinskih fotografija pojavljujem i ja, doduše često između Sophijinih nogu. (Smijeh) Na mjestu na kojem bi rado bila većina muškaraca. (Smijeh) (Pljesak)

Četiri najbolje minute mog života su bile te na Olimpijskom stadionu. Moj se muž vrijeđa kada to kažem -- iako mu ja objašnjavam da ono što nas dvoje radimo nasamo obično traje manje od četiri minute -- (Smijeh) -- pa on to ne bi trebao shvaćati osobno. Imam sve novinske izreske o te četiri veličanstvene minute, jer ih ne želim zaboraviti kada starost uništi moje moždane ćelije.

Zauvijek želim nositi u srcu ključnu riječ Olimpijade -- strast. Evo, dakle, jedne priče o strasti. Godina je 1998., mjesto zatvorenički kamp za Tutsi izbjeglice u Kongu. Inače, 80 posto svjetskih izbjeglica i prognanika su žene i djevojčice. Ovo mjesto u Kongu možemo zvati logorom smrti, jer će oni koji nisu ubijeni umrijeti od bolesti ili gladi. Protagonisti ove priče su mlada žena, Rose Mapendo, i njena djeca. Ona je u drugom stanju, a i udovica. Vojnici su je prisilili da gleda mučenje i ubojstvo supruga. Nekako je uspjela održati na životu svoje sedmoro djece, a nekoliko mjeseci kasnije, preuranjeno je rodila blizance. Dva malena dječaka. Pupkovinu je prerezala štapom, i vezala ju vlastitom kosom. Blizance je nazvala prema zapovjednicima logora kako bi zadobila njihovu naklonost, i hranila ih crnim čajem jer im njeno mlijeko nije bilo dovoljno. Kada su vojnici provalili u ćeliju kako bi silovali najstariju kćer, ona ju je zgrabila i odbila je pustiti, čak i pod prijetnjom pištolja uperenog u glavu. Obitelj je nekako preživjela 16 mjeseci i tada, uz pomoć izvanredne sreće i strastvenog srca mladog amerikanca, Sashe Chanoffa koji ju uspijeva smjestiti u spasilački zrakoplov SAD-a, Rose Mapendo i njeno devetero djece završava u Phoeniksu, Arizona, gdje i sada žive i napreduju.

Na svahiliju, Mapendo znači "velika ljubav". Protagonisti mojih knjiga su snažne i strastvene žene poput Rose Mapendo. Ne izmišljam ih. Za to nema potrebe. Pogledam oko sebe i vidim ih posvuda. Cijeli svoj život sam radila sa ženama i za žene. Dobro ih poznajem. Rođena sam u pradavna vremena, na kraju svijeta, u patrijarhalnoj katoličkoj i konzervativnoj obitelji. Nije ni čudo što sam u dobi od pet godina bila goropadna feministkinja -- iako taj izraz još nije bio došao do Čilea, pa nitko nije znao što je to naopako sa mnom. (Smijeh) Uskoro sam saznala da je cijena moje slobode i propitivanja patrijarhata visoka. No bilo mi je drago platiti tu cijenu, jer sam za svaki primljeni udarac mogla uzvratiti dva. (Smijeh) Jednom, kada je moja kćer Paula bila u svojim dvadesetima, kazala mi je da je feminizam zastario, da trebam krenuti dalje. Imale smo tada jednu upečatljivu svađu. Feminizam zastario? Da, za privilegirane žene poput moje kćeri i sve nas koji smo danas ovdje, ali ne i za većinu naših sestara u ostatku svijeta koje se još uvijek prisiljava na preuranjene brakove, prostituciju, prisilni rad -- one imaju djecu koju ne žele ili ne mogu hraniti. Nemaju kontrolu nad vlastitim tijelima niti životima. Nemaju obrazovanje niti slobodu. Bivaju silovane, pretučene i ponekad nekažnjeno ubijane. Za većinu mladih žena sa Zapada, danas je biti nazvana feministicom uvreda. Feminizam nikada nije bio sexy, no uvjeravam vas da me nikada nije sprječavao u flertu, a često sam patila od nedostatka muškaraca. (Smijeh) Feminizam nije mrtav, nipošto. Evoluirao je. Ukoliko vam se taj izraz ne sviđa, promijenite ga, za ime Boginja. Zovite ga Afroditom, ili Venerom, ili glupačom, kako god želite, ime nije važno, ukoliko razumijemo o čemu se radi i podržavamo ga.

Evo još jedne priče o strasti, a ova je tužna. Mjesto radnje je mala klinika za ženske bolesti u selu u Bangladešu. Godina je 2005. Jenny je mlada američka zubna tehničarka koja je u kliniku došla volontirati za vrijeme svog trotjednog odmora. Spremna je baviti se zubnom higijenom, no kada stiže na mjesto radnje, shvaća da tu nema liječnika, nema zubara, a klinika je samo jedna koliba puna muha. Vani se nalazi red žena koje su satima čekale na pregled. Prva pacijentica je u užasnoj boli jer ima nekoliko pokvarenih kutnjaka. Jenny shvaća da je jedino rješenje izvaditi te zube. Nema ovlasti za takav zahvat, nikada to nije radila. Rizik je velik i Jenny je užasnuta. Čak ne raspolaže ni odgovarajućim instrumentima, no srećom, ponijela je nešto Novocaina (analgetik). Jenny ima hrabro i strastveno srce. Promrmlja molitvu i krene na posao. Na kraju operacije, olakšana pacijentica joj ljubi ruke. Tog dana zubna je tehničarka povadila mnogo zubi. Sljedećeg jutra, kada ponovo dolazi u takozvanu kliniku, njena prva pacijentica je čeka zajedno sa svojim mužem. Ženino lice izgleda poput lubenice. Toliko je otečena da joj se ne vide ni oči. Suprug, bijesan, prijeti da će ubiti Amerikanku. Jenny je prestravljena onime što je učinila, no tada joj prevoditelj objašnjava kako stanje pacijentice nema nikakve veze s operacijom. Dan ranije, muž ju je pretukao jer nije došla kući na vrijeme. da mu pripremi večeru.

Milijuni žena danas žive ovako. One su najsiromašnije među siromašnima. Iako žene obavljaju dvije trećine svjetskog rada, posjeduju manje od jedan posto svjetske imovine. Za isti posao su lošije plaćene -- ako im se uopće plaća -- i one ostaju ranjive jer nemaju nikakvu ekonomsku neovisnost i stalno su pod prijetnjom izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja. Činjenica je da, ako ženama omogućimo obrazovanje, zaposlenje, mogućnost upravljanja vlastitim prihodom, nasljeđivanja i posjedovanja imovine, to koristi društvu. Kada je žena na taj način osnažena, njenoj će djeci i obitelji biti bolje. Kada obitelji napreduju, napreduje i selo, i u konačnici cijela zemlja.

Wangari Maathai odlazi u selo u Keniji. Razgovara sa ženama i objašnjava da je zemlja neplodna jer su posjekli i prodali drveće. Uspjeva pridobiti žene da sade nova stabla i zalijevaju ih, kap po kap. Za pet-šest godina, imaju šumu, tlo je obogaćeno, a selo spašeno. Najsiromašnija i najzaostalija društva su uvijek ona koja ponižavaju žene. No, vlade ignoriraju tu očitu činjenicu, a isto se odnosi i na filantropiju. Na svaki dolar koji se daje programima za žene, ide 20 dolara za muške programe. Žene čine 51 posto čovječanstva. Osnaživanjem žena sve bi se promijenilo -- više od same tehnologije, dizajna i zabave. Mogu vam obećati da zajednički rad žena -- povezanih, informiranih i obrazovanih -- može donijeti mir i napredak ovom napuštenom planetu. U svakom današnjem ratu, većina žrtava su civili, uglavnom žene i djeca. Oni su kolateralna šteta. Muškarci upravljaju svijetom, i pogledajte kakav nered imamo.

Kakav svijet želimo? To je temeljno pitanje koje većina nas postavlja. Ima li smisla participirati u postojećem svjetskom poretku? Želimo svijet u kojem se život čuva, u kojem se kvaliteta života obogaćuje za sve, a ne samo za one povlaštene. U siječnju sam pogledala izložbu slika Fernanda Botera u knjižnici sveučilišta Berkeley. Nijedan muzej ni galerija u SAD-u, osim njujorške galerije koja drži Boterove radove, nije se usudio izložiti slike jer je tema zatvor Abu Ghraib. To su ogromne slike mučenja i zlouporabe moći, u opsežnom Boterovom stilu. Te prizore nisam mogla izbaciti ni iz misli ni iz srca. Ono čega se najviše bojim je nekažnjiva moć. Bojim se zlouporabe moći i moći zlostavljanja. U našoj vrsti, alfa mužjaci definiraju stvarnost, i prisiljavaju ostatak čopora na prihvaćanje takve stvarnosti te pridržavanje pravila. Pravila se stalno mijenjaju, ali uvijek na njihovu korist, pa u ovom slučaju "efekat kapanja", koji ne funkcionira u gospodarstvu, funkcionira savršeno. Zlouporaba kaplje s vrha ljestava prema dnu. Žene i djeca, osobito siromašni, nalaze se na dnu. Čak i najbjedniji među muškarcima imaju nekoga koga mogu zlostavljati -- ženu ili dijete. Dosta mi je moći koju nekolicina provodi nad mnoštvom putem spola, prihoda, rase i društvene klase.

Mislim da je krajnje vrijeme za temeljite promjene u našoj civilizaciji. No za pravu promjenu nam je potrebna ženska energija u upravljanju svijetom. Potreban nam je kritičan broj žena na pozicijama moći, i moramo njegovati žensku energiju u muškarcima. Naravno, govorim o muškarcima mladih umova. Starci su beznadni, moramo čekati da odumru. (Smijeh) Da, i ja bih voljela imati duge noge Sophie Loren i legendarno poprsje. No mogu li birati, radije bih odabrala ratničko srce Wangari Maathai, Somaly Mam, Jenny i Rose Mapendo. Želim ovaj svijet učiniti dobrim. Ne boljim, nego dobrim. Zašto ne? To je moguće. Pogledajte oko sebe po prostoriji -- svo ovo znanje, energija, talent i tehnologija. Dignimo se, zasučimo rukave i uhvatimo se posla, strastveno, stvarajući gotovo savršen svijet. Hvala vam.