Inge Missmahl donosi mir dušama Afganistana

Želim vam, dakle, ispričati priču, jednu ohrabrujuću priču o suočavanju s očajavanjem, depresijom i očajem u Afganistanu i o tome što smo iz njega naučili i kako pomoći ljudima da prevladaju traumatična iskustva i kako im pomoći da povrate dio povjerenja u vremenu koje dolazi -- u budućnosti -- i kako da iznova sudjeluju u svakodnevnom životu. Ja sam, dakle, Jungovska psihoanalitičarka i u Afganistan sam otišla slučajno, u siječnju 2004. godine, na zadatku za Medicu Mondiale. Jung i Afganistan -- razumijete što hoću reći. Afganistan je jedna od najsiromašnijih zemalja u svijetu, i 70 posto stanovništva je nepismeno. Rat i pothranjenost ubijaju ljude, ali ubijaju i nadu. Ovo ste možda i doznali iz medija. No ono što možda ne znate jest da je prosječna životna dob afganskog stanovništva 17 godina što znači da odrastaju u takvom okruženju i -- kao što si ponavljam -- u ratu koji traje 30 godina.

Ovo se prevodi u neprekidno nasilje, strane interese, mito, drogu, etničke sukobe, loše zdravlje, sram, strah, i kumulativna traumatična iskustva. Lokalne i strane vojne snage trebale bi graditi mir u suradnji s donatorima te vladinim i nevladinim organizacijama. I ljudi su imali nadu, da, dok nisu shvatili da njihova situacija postaje sve gora iz dana u dan -- bilo zato što ih se ubijalo, ili zato što su, nekako, siromašniji nego što su bili prije osam godina. Jedna brojka govori u prilog tome: 54 posto djece mlađe od pet godina pati od pothranjenosti.

Ipak, ima nade. Jednoga dana jedan mi je čovjek rekao, ''Moja budućnost ne izgleda sjajno, ali ono što želim jest sjajna budućnost za mog sina.'' Ovo je slika koju sam snimila 2005. godine u svojim šetnjama petkom preko kabulskih brda. I za mene ona predstavlja simboličnu sliku otvorene budućnosti koja čeka mlađu generaciju.

Dakle, doktori propisuju lijekove. I donatori bi trebali donijeti mir gradeći škole i ceste. Vojska prikuplja oružje, i depresija ostaje netaknuta. Zašto? Zato što ljudi nemaju vještine koje bi im omogućile da se nose s time, da to prevladaju. Tako sam, ubrzo nakon svojega dolaska, bila potvrdila nešto što sam otprije znala da moj instrumentarij dolazi iz srca moderne Europe, da. No, ono što nas ranjava, i naša reakcija na te rane -- one su univerzalne. I veliki izazov bio je u tome kako razumijeti značenje simptoma u specifičnom kulturološkom kontekstu. Nakon terapijskog sastanka, jedna mi je žena rekla, ''Stoga što ste vi osjetili mene, ja mogu iznova osjetiti samu sebe, i želim iznova sudjelovati u mojem obiteljskom životu.'' Ovo je od iznimne važnosti, jer obitelj je u središtu afganistanskog društvenog sustava.

Nitko ne može preživjeti sam. I ako se ljudi osjećaju iskorišteni, bezvrijedni i posramljeni, stoga što im se dogodilo nešto užasno, povuku se, i potom padnu u društvenu izolaciju i ne usude se pričati o tom zlu drugim ljudima ili svojim najbližima, jer ih ne žele opterećivati. I nasilje je vrlo često način na koji se s time nose. Isto tako, traumatizirani ljudi lako izgube kontrolu -- povišena nadraženost i bljeskovi sjećanja simptomi su toga -- tako da su ljudi u stalnome strahu od toga da bi se užasni osjećaji vezani uz traumatični doživljaj mogli vratiti neočekivano, iznenada, i da ih neće moći staviti pod kontrolu. Kako bi nadomjestili gubitak unutrašnje kontrole pokušavaju kontrolirati izvanjski svijet, razumije se -- uglavnom unutar obitelji -- i nažalost, to se vrlo dobro uklapa u tradicionalnu stranu, regresivnu stranu, represivnu stranu, restriktivnu stranu kulturološkog konteksta. Tako supruzi počinju tući supruge, majke i očevi tuku svoju djecu, i nakon toga se osjećaju grozno. Nisu željeli to napraviti. Jednostavno se dogodilo. Izgubili su kontrolu. Očajnički pokušaj da vrate red i normalnost, i ako nismo sposobni prekinuti taj krug nasilja, on će se, bez sumnje, prenijeti na iduću generaciju. To se dijelom već i događa.

Tako da je svima potreban osjećaj za budućnost. A afganistanski osjećaj za budućnost je slomljen. Ali, dopustite mi da ponovim riječi te žene. ''Stoga što se vi osjetili mene, ja mogu iznova osjetiti samu sebe.'' Znači ključna stvar ovdje je empatija. Netko mora biti svjedok onoga što vam se dogodilo. Netko treba osjetiti vas, ono što ste vi osjetili. I netko vas mora vidjeti, mora vas poslušati. Svatko mora biti sposoban pojmiti da je ono što je on ili ona iskusila istinito. A to je jedino moguće uz drugu osobu. Stoga svatko mora biti sposoban reći, ''Ovo se dogodilo meni, i učinilo mi je to, ali sposoban sam živjeti s time, nositi se s time i učiti iz toga.'' I želim se uključiti u svijetlu budućnost za moju djecu i djecu moje djece, i neću udati svoju 13-godišnju kćerku'' -- što se i prečesto događa u Afganistanu.

Znači da je moguće nešto napraviti, čak i u takvim ekstremnim okruženjima kakav je Afganistan. I počela sam razmišljati o terapeutskom programu. Ali trebala sam, dakako, pomoć i sredstva. Jedne sam večeri sjedila pored jednog vrlog gospodina u Kabulu, i on me pitao što bi bilo dobro za Afganistan. I objasnila sam mu brzo kako bih obučila psihosocijalne terapeute, otvorila centre, i objasnila sam mu zašto. Taj mi je čovjek dao svoje podatke na kraju te večeri i rekao, ''Ako želite to sprovesti, nazovite me.'' U to je vrijeme on bio na čelu Njemačkog Caritasa.

Tako sam dobila mogućnost pokrenuti trogodišnji projekt s Njemačkim Caritasom, i obučili smo 30 afganistanskih žena i muškaraca te otvorili 15 savjetovališta u Kabulu. Ovo je bio naš znak. Nacrtan je rukom. Imali smo ih 45 diljem Kabula. Došlo je 11.000 ljudi -- više od toga. I 70 posto iznova je vratilo svoje živote. Bilo je to vrlo uzbudljivo vrijeme, dok sam razvijala ovo sa svojim divnim afganistanskim timom. I oni sve do danas rade sa mnom. Razvili smo kulturološki osjetljiv psihosocijalan pristup terapiji. Tako da se od 2008. godine do danas događa jedna suštinska promjena i korak naprijed.

Delegacija Europske Unije u Kabulu ušla je u ovo te su me zaposlili u Ministarstvu javnog zdravstva kako bi zagovarala ovaj pristup. Uspjeli smo. Promijenili smo segment mentalnog zdravlja u primarnoj zdravstvenoj zaštiti pridodajući psihosocijalnu skrb i psihosocijalne terapeute u taj sustav. To dakako uključuje ponovno obučavanje cjelokupnog zdravstvenog osoblja. No za to već imamo priručnike odobrene od strane Ministarstva, i, štoviše, ovaj je pristup sada dio strategije mentalnog zdravlja u Afganistanu.

Tako da smo ga već uveli u odabrane klinike u tri provincije i vi ste prvi koji će vidjeti njegove rezultate. Željeli smo doznati je li ono što se obavlja učinkovito. Iz ovog možete vidjeti kako su svi pacijenti imali simptome depresije, umjerene i ozbiljne. Crvena linija označava uobičajeni tretman - lijekove propisane od strane liječnika. Svi su simptomi ostali nepromijenjeni ili se čak pogoršali. Zelena linija označava liječenje koje obuhvaća samo psihosocijalnu terapiju, bez lijekova. Kako možete vidjeti simptomi su gotovo u potpunosti nestali, i psihosocijalni je stres značajno opao, što je objašnjivo jer nije moguće u potpunosti ukloniti psihosocijalni stres, ali je moguće naučiti kako se s njime nositi. Ovo nas čini vrlo sretnima jer sada imamo i neke dokaze da naš pristup djeluje.

Ovdje možete vidjeti, ovo je zdravstvena ustanova u Sjevernom Afganistanu i svakoga jutra iznova izgleda ovako. Doktori obično imaju od tri do šest minuta koje mogu dati pacijentu. No sada će se to promijeniti. Ljudi odlaze u klinike jer žele izliječiti neposredne simptome, i tamo će pronaći nekoga s kime mogu pričati i raspraviti stvari s kojima se suočavaju i razgovarati o onom što ih opterećuje i pronaći rješenja, razviti vlastite sposobnosti, naučiti vještine koje će im pomoći da razriješe obiteljske sukobe i dobiju pouzdanje u budućnost.

Htjela bih još podijeliti s vama jednu kratku vinjetu. Jedan Hazar rekao je svojem paštunskom terapeutu, ''Da smo se sreli prije koju godinu, ubili bismo jedan drugoga. A sada mi ti pomažeš da povratim povjerenje u budućnost.'' Jedan mi je drugi terapeut nakon obuke rekao, ''Znaš, nikada nisam znao zašto sam preživio pokolj u svom selu, ali sada znam, zato što sam dijelom jezgre novog miroljubivog društva u Afganistanu.'' Vjerujem da me to nastavilo pokretati. I ovo je uistinu emancipirajući i politički doprinos miru i pomirbi. Mislim, isto tako, da bez psihosocijalne terapije, i bez da ovo uzmemo u obzir u svim humanitarnim projektima, ne možemo izgraditi građanska društva.

Smatrala sam da je ovo ideja koju vrijedi proširiti i mislim da mora biti, može biti, ponovljena drugdje.

Zahvaljujem vam na pozornosti.

(Pljesak)