Ian Dunbar o prijateljskom dresiranju pasa

Psi imaju interese. Interesira ih međusobno njuškanje, lov na vjeverice. I ako to ne pretvorimo u nagradu u dresuri, onda će to odvlačiti pažnju. Uvijek sam smatrao da je pomalo strašno ako vidite psa u parku, i vlasnik ga zove, i, znate, vlasnik govori: "Dođi amo, mali, dođi amo", i pas misli: "Hm, zanimljivo. Njuškam stražnjicu drugog psa, vlasnik zove." Težak izbor, zar ne? Stražnjica, vlasnik. Stražnjica pobjeđuje. Mislim, vi gubite. Ne možete se natjecati s okolišem, ako imate mozak psa adolescenta. Tako, kad dresiramo, uvijek pokušavamo uzeti u obzir pseći pogled na stvari.

Sad, tu sam uglavnom zato što postoji vrsta rascjepa u dresuri koja - s jedne strane su ljudi koji misle da dresirate psa, pod broj jedan, stvarajući pravila, ljudska pravila. Ne uzimamo pseći pogled na stvari u obzir. Pa onda ljudi kažu: "Ponašat ćeš se ovako, kvragu. Natjerat ćemo te da se pokoriš našoj volji, protiv svoje volje." Onda, broj dva, ova pravila tajimo pred psom. I broj tri, sad možemo kazniti psa što krši pravila za koja nije ni znao da postoje. Tako imate štene, evo ga. Jedini zločin mu je što je narastao. Kad je bio maleno štene, stavio bi šapu na vašu nogu - znate, zar to nije lijepo? A vi biste rekli: "Ooo, dobar dečko." Sagnuli biste se, potapšali ga - nagradili ga što skače. Njegova jedina pogreška je to što je tibetanski mastif, i par mjeseci kasnije, težak je, znate, 40 kg. Svaki put kad skoči, zlostavlja ga se na sve načine. Mislim, to zlostavljanje je zaista vrlo, vrlo strašno.

Tako, cijeli ovaj problem dominacije - pod broj jedan, ono što u dresuri dobijemo je Mickey-Mouse-interpretacija veoma složenog društvenog sustava. I oni to ozbiljno shvaćaju. Mužjaci su jako ozbiljni u vezi hijerarhije, zato što to sprečava fizičke borbe. Naravno, ženke, kuje, s druge strane, imaju nekoliko ženskih dodataka pravilu muške hijerarhije. Prvo je: "Ja to imam, ti ne." I ono što vidite je da će jako nisko pozicionirana kuja prilično lako zadržati kost od visoko rangiranog mužjaka. Tako, u dresuri imamo ovaj vid dominacije, ili alfa psa. Siguran sam da ste čuli za to.

Pse se često zlostavlja. Psi, konji i ljudi - ovo su tri vrste koje se u životu mnogo zlostavlja. A razlog je ugrađen u njihovo ponašanje - da se uvijek vrate i ispričaju. Kao: "O, žao mi je što si me morao pretući. Stvarno mi je jako žao, da, ja sam kriv." Jednostavno se daju tako lako istući, i zbog toga i budu pretučeni. Jadno štene skoči, vi otvorite knjigu za pse, što kaže? "Držite mu prednje šape, stisnite ih, ugazite ga po stražnjim nogama, štrcajte mu sok limuna u lice, udarite ga po glavi smotanim novinama, udarite ga koljenom u prsa, prevrnite ga na leđa." Zato što je narastao? I zato što ponavlja ono što ste ga naučili da čini? To je ludost. Pitam vlasnike: "Pa, kako biste htjeli da vas pas pozdravi?" I ljudi kažu: "Pa, ne znam, neka sjedne, valjda." Kažem: "Naučimo ga neka sjedne." I onda mu damo razlog da sjedi. Zato što je prvi stupanj u osnovi učenje psa engleskog kao drugog jezika. Mogao bih vam reći: "Laytay-chai, paisey, paisey." Hajmo, nešto bi se sad trebalo dogoditi. Zašto ne odgovarate? Aha, ne govorite Svahili. Pa, imam vijesti za vas. Pas ne govori engleski, američki, španjolski, francuski.

Tako da je prvi stupanj u dresuri učenje psa engleskoga kao drugog jezika. Engleski kao drugi jezik. I tako koristimo hranu kao mamac u ruci, i koristimo hranu zato što radimo s vlasnicima. Moja žena ne treba hranu, ona je odličan dreser, mnogo bolja od mene. Ja ne trebam hranu, ali običan vlasnik kaže: "Štene, sjedni." Ili ovako: "Sjedni, sjedni, sjedni." Rukom prave signal ispred psećeg rektuma zbog nekog razloga, kao da pas tamo ima treće oko - to je suludo. Znate: "Sjedni, sjedni." Sad, mi radimo ovako: "Štene, sjedni," - i bum, uspije u 6 od 10 pokušaja.

Onda uklonimo hranu kao mamac, i sad pas zna da "sjedni" znači sjedni, i stvarno možete komunicirati sa psom u savršeno složenoj engleskoj rečenici. "Phoenix, dođi, uzmi ovo, idi Jamieju, molim te." I naučio sam je "Phoenix", "dođi", "uzmi ovo", "idi", i ime svog sina, "Jamie." I pas može uzeti poruku, i imam svog vlastitog psa tragača-spasitelja. Naći će Jamieja gdje god bio, znate, gdje god djeca bila, lomeći stijene na potoku ili nešto, i odnijeti mu malu poruku u kojoj stoji: "Hej, večera je spremna. Dođi jesti."

Tako, na ovom stupnju, pas zna što želimo da radi. Hoće li to napraviti? Ne nužno, ne. Kao što sam rekao, ako je u parku i može ponjuškati neku stražnjicu, zašto bi došao vlasniku? Pas živi s vama, može do vas bilo kad. Pas može ponjušiti vašu guzu, ako to želite, kad god on želi. U ovom trenu, u parku je, i natječete se s mirisima, drugim psima, i vjevericama.

Tako da je drugi stupanj u dresuri naučiti psa da želi ono što mi želimo da napravi, a to je veoma lako. Koristimo Premackovo načelo. U osnovi, pratimo ponašanje niske frekvencije - ono koje pas ne želi činiti - ponašanjem visoke frekvencije, opće poznate kao problem u ponašanju, ili pseći hobi - nešto što pas voli činiti. To će onda postati nagrada za ponašanje niske frekvencije. Tako idemo, "sjedni" na kauč; "sjedni", češkanje trbuha; "sjedni", gledaj, bacam tenisku lopticu; "sjedni", pozdravi onog drugog psa. Da, na red dođe i "njuškanje guze". "Sjedni", njuškanje guze.

Tako sad sve što je odvlačilo pažnju od dresure postaje nagrada koja radi za dresuru. I ono što činimo, u biti je da psa učimo, nekako - puštamo psa da misli da on dresira nas. Mogu zamisliti tog psa, znate, kako govori kroz ogradu, recimo, Akiti, govori: "Opa, moje vlasnike je nevjerojatno lako izdresirati. Kao da su zlatni retriveri. Sve što moram je sjesti, i napravit će bilo što. Otvaraju vrata, voze moj auto, masiraju me, bacaju mi tenisku lopticu, kuhaju mi i serviraju hranu. Kao da, ako samo sjednem, to je moja zapovijed. Onda imam vlastitog vratara, šofera, masera, kuhara i konobara." I sad je pas stvarno sretan. I ovo je ono što je meni dresura uvijek bila. Tako stvarno motiviramo psa da to želi činiti, tako da se potreba za kaznom rijetko pojavi.

Sad prelazimo na stupanj tri, kad sad - ima prilika, znate, kad tata zna najbolje. I imam maleni znak na frižideru, i piše, "Zato što sam ja tata, eto zašto." Oprosti, nema daljnjih objašnjenja. "Ja sam tata, ti nisi. Sjedni." I ima prilika, na primjer, ako prijatelj mog sina ostavi otvorena vrata, psi moraju znati da ne prelaze preko te linije. To je pitanje života i smrti. Ostavite li ovo, svetost svoje kuće, netko vas može udariti na ulici. Tako da psima moramo neke stvari dati do znanja, "Ovo ne smiješ činiti."

I moramo ih prisiliti, bez upotrebe sile. Ljudi su često zbunjeni time što je kazna. Misle da je kazna nešto grozno. Kladim se vas mnogo to misli, je l' da? Mislite da je to nešto bolno, nešto strašno, grozno. Ne mora biti. Postoji nekoliko definicija toga što je kazna, ali jedna definicija, najpopularnija, je: kazna je poticaj koji smanjuje ponašanje koje je upravo prethodilo, tako da se ono rjeđe pojavljuje u budućnosti. Ne mora biti grozno, strašno ni bolno. I rekao bih, ako ne mora biti, možda ne bi smjelo biti.

Radio sam s jako opasnim psom pred nekih godinu dana. Ovo je bio pas koji je oboje vlasnika smjestio u bolnicu, plus šogora, plus dijete. I jedino sam se složio raditi s njim ako obećaju da će ostati s njima u kući, da ga nikad neće izvesti van. Pas je u stvari sad eutanaziran, ali s tim psom sam radio neko vrijeme. Mnogo agresije se događalo oko kuhinje, tako da dok sam bio tamo - ovo je bio četvrti posjet - četiri i pol sata smo radili ostani dolje, sa psom na svom prostiraču. I tamo smo ga zadržavali vlasnikovom mirnom upornošću. Kad bi pas pokušao napustiti prostirač, rekla bi: "Rover, na prostirač, na prostirač, na prostirač." Pas je to pokušao prekinuti 22 puta u četiri i pol sata, dok je kuhala večeru, zato što je mnogo agresije bilo usmjereno ka hrani. Prekidi su bivali rjeđi i rjeđi. Vidite, kazna je djelovala. Problem u ponašanju je nestajao. Nikad nije podigla glas. Da jest, ugrizao bi ju. Ne vičete na dobrog psa. I mnogo mojih prijatelja dresira stvarno cool životinje, grizlije - ako ste ikad vidjeli grizlija na TV-u ili filmu, onda ga je dresirao moj prijatelj - kitove orke. Volim ih jer se vežu za vas. Kako da ukorite grizlija? "Zločesti medo, zločesti medo!" Bum! Glava vam je 100 metara dalje, leti zrakom, OK? To je ludo.

Pa, odakle tu polazimo? Želimo bolji način. Psi zaslužuju bolje. Ali za mene, razlog za to zapravo ima veze sa psima. Ima veze sa gledanjem ljudi kako dresiraju štenad, i sa shvaćanjem da imaju strašne vještine interakcije, strašne vještine povezivanja. Ne samo sa svojim štencima, nego i s ostatkom obitelji. Mislim, moj svevremeni klasik je još jedan "dođi ovamo". Vidite nekog u parku, pokrit ću mikrofon kad to kažem, jer vas ne želim probuditi, i tu je vlasnik u parku, i njihov pas je tamo, i kažu: "Rover, dođi. Rover, dođi. Rover, dođi ovamo, kučkin sine." Pas kaže: "Ne bih rekao." (smijeh) Mislim, tko bi pri zdravoj pameti mislio da bi mu pas htio doći kad tako viče? Umjesto toga, pas kaže: "Znam taj ton. Znam taj ton. Prije, kad bih mu prišao, odmah bih bio kažnjen." Išao sam na avion - ovo je za mene prijelomni trenutak u mojoj karijeri, i stvarno je zacementirao ono što sam htio učiniti s cijelim ovim problemom dresure štenaca, načina učenja štenaca na prijateljski način da žele činiti ono što mi želimo da čine, tako da ih ne moramo siliti. Znate, dresiram svoje dijete kao štene. I ključan trenutak je bio, išao sam avionom za Dallas, i u drugom redu je bio otac, pretpostavljam, i dječak od pet godina, koji je udarao stražnji dio sjedala. "Johnny, ne čini to." Udarac, udarac, udarac. "Johnny, ne čini to". Udarac, udarac, udarac. Stojim tamo sa svojom torbom. Otac se nagne, zgrabi ga ovako i napravi ružnu grimasu. A ružna grimasa je ovakva - kad ste licem u lice sa štenetom ili djetetom, kažete: "Što to činiš? Sad prestani, prestani, prestani!" I pomislio sam: "O Bože, trebam li što učiniti?" To dijete je izgubilo sve - jedno od dvoje ljudi kojima u cijelom svijetu može vjerovati je očito izvuklo tepih pod njegovim nogama. I mislio sam: "Da li da kažem ovom kretenu da prestane?" Mislio sam: "Ian, drži se podalje, drži se podalje, znaš, nastavi hodati." Otišao sam do stražnjeg dijela aviona, sjeo sam, i misao mi je došla. Da je to bio pas, opalio bih tipa. (smijeh) Da je udario psa, opalio bih ga. Udario je dijete, tako je zgrabio dijete i nisam ništa učinio.

I u tome je bila stvar. Vještine povezivanja su tako lake. Mislim, mi kao ljudi, naša plitkost kad biramo životnog partnera se temelji na tri stvari - boja kaputa, građa, lijep izgled. Znate, pomalo kao mali robot. Tako uletimo u vezu, i onda se topimo godinu dana. A onda, iskrsne neki problem u ponašanju. Ništa drukčije od psa koji laje. Muž neće složiti svoju odjeću, ili žena uvijek kasni na sastanke, što god bilo, OK? I onda sve započne, i upadnemo u tu rutinu, i naša povratna informacija - dvije stvari postoje u vezi nje. Kad gledate ljude kako komuniciraju sa životinjama ili drugim ljudima, premalo je povratne informacije, prerijetko se javlja. I kad se dogodi, loša je, grozna. To osobito vidite u obiteljima, posebno kod supružnika, posebno kod djece, posebno kod roditelja. Posebno to vidite na poslu, posebno između šefa i zaposlenika. Kao da netko uživa u tuđoj muci, kao da stvarno uživamo kad ljudi nešto krivo shvate, tako da možemo gunđati i prigovarati i iskaljivati se na njima.

I ovo je, rekao bih, najveća ljudska slabost koju imamo. Stvarno jest. Uzimamo dobro zdravo za gotovo, i gunđamo i prigovaramo za loše. I mislim da bi se cijeli pogled na ove vještine trebao poučavati. Znate, matematika je krasna. Kad sam ja bio dijete, bio sam genij za matematiku. Ne razumijem u čemu je stvar sada, ali mogao sam to kao dijete. Geometrija, fantastično. Znate, kvantna mehanika - to su cool stvari, Ali one ne spašavaju brakove i ne odgajaju djecu.

I moj pogled na budućnost je, ono što želim učiniti s ovim psećim stvarima je naučiti ljude da znate, vašeg muža je jednako lako dresirati. Vjerojatno lakše, ako imate rotvajlera, mnogo lakše dresirati. Vašu djecu je lako dresirati. Sve što morate je promatrati ih, uzeti vremenski uzorak njihova ponašanja, i recimo, svakih pet minuta, postavite si pitanje: "Je li to dobro, je li to loše?" Ako je dobro, kažete: "To je bilo baš super, hvala." To je tako moćna tehnika dresiranja. To bi se trebalo učiti u školama. Veze - kako pregovarate? Kako pregovarate s prijateljem koji želi vašu igračku? Znate, kako se pripremiti za prvu vezu? Kako pobogu za odgajanje djece? Mislimo o tome kako to činimo - jedna noć u krevetu, trudni smo, i onda odgajamo najvažniju stvar u životu, dijete. Ne, ovo bi se trebalo učiti - dobar život, dobre navike, koje je jednako teško slomiti kao i loše. Tako, to bi bila moja želja za budućnost. O, kvragu, htio sam završiti točno na vrijeme, ali imam osam, sedam, šest, pet, četiri, tri, dva - Mnogo vam hvala. Ovo je bio moj govor, hvala. (pljesak)