Frederick Balagadde: Bio-laboratorij na mikročipu

Najveća ironija u globalnom zdravstvu jest da najsiromašnije zemlje nose najveći teret bolesti. Kada prilagodimo veličinu zemalja na svijetu da budu proporcionalne predmetu istraživanja, vidimo kako je sub-Saharska Afrika regija koja je najpogođenija HIV/AIDS-om. To je najrazornija epidemija našeg vremena. Također vidimo kako je ta regija najmanje sposobna po pitanju borbe protiv te bolesti. Tamo ima jako malo doktora i, sasvim iskreno, te države nemaju resurse potrebne da bi se nosile sa takvim epidemijama.

Ono što su države Zapada, razvijene države, velikodušno napravile, jest da su predložile pružati besplatne lijekove svim ljudima u zemljama Trećeg Svijeta koji si zapravo ne mogu priuštiti te lijekove. I to je već spasilo milijune života, i spriječilo čitava gospodarstva u sub-Saharskoj Africi od potonuća.

Ali postoji fundamentalan problem koji uništava sav trud u borbi protiv te bolesti. Jer, ako gurate lijekove ljudima koji nemaju uslugu dijagnoze, stvarate problem otpornosti prema lijekovima. To se već počelo događati u sub-Saharskoj Africi. Problem je taj da, što počinje kao tragedija u Trećem Svijetu, može vrlo lako postati globalni problem. Zadnja stvar koju želimo vidjeti su sojevi HIV-a otporni na lijekove koji niču svuda po svijetu jer će to poskupiti liječenje, a moglo bi povratiti pre-antiretrovirusni pokolj HIV/AIDS-om.

Doživio sam to iz prve ruke kao učenik srednje škole u Ugandi. Bilo je to 90-ih, tijekom vrhunca HIV epidemije, prije bilo kakvih antiretrovirusa u sub-Saharskoj Africi. I tijekom tom perioda, izgubio sam više rođaka, kao i učitelja koji su me podučavali, zbog HIV/AIDS-a. Tako je to postala jedna od vodećih strasti mog života, pomoći iznalaženju stvarnih rješenja koja bi mogla adresirati takve vrste problema.

Svi znamo o čudima minijaturizacije. U prošlosti, računala bi zauzimala cijelu prostoriju, a ljudi su zapravo radili unutar tih računala. Ono što je minijaturizacija elektronike učinila jest to da je omogućila ljudima da skupe tehnologiju u mobilni telefon. I siguran sam da svatko od vas uživa u mobilnim telefonima koje je moguće koristiti i u zabačenim dijelovima svijeta, u zemljama Trećeg Svijeta. Dobra vijest je da nam ista tehnologija koja je omogućila minijaturizaciju elektronike, sada omogućuje da minijaturiziramo biološke laboratorije.

Tako, sada, možemo zapravo minijaturizirati biološke i kemijske laboratorije na mikrofluidne čipove. Imao sam sreće što sam došao u SAD odmah nakon srednje škole, gdje sam radio na ovoj tehnologiji i razvio nekoliko uređaja. Ovo je mikrofluidni čip koji sam konstruirao. Pogled izbliza kako tehnologija funkcionira: Ovo su kanali koji su otprilike veličine ljudske vlasi. Imamo integrirane ventile, pumpe, miješalice i ubrizgače, i možemo smjestiti sve dijagnostičke eksperimente u ovaj mikrofluidni sustav.

Ono što planiram uraditi sa ovom tehnologijom jest uzeti je u ovom trenutnom stanju u kojem se ta tehnologija nalazi, i ugraditi HIV pribor u mikrofluidni sustav, kako bi sa jednim mikrofluidnim čipom, koji je veličine iPhone-a, mogli zapravo dijagnosticirati 100 pacijenata odjednom. Za svakog pacijenta, moći ćemo napravit do 100 različitih analiza virusa po pacijentu. I za to treba samo četiri sata, 50 puta brže od trenutnog stanja stvari, uz trošak koji će biti pet do 500 puta manji od sadašnjih opcija. To će nam omogućiti da stvorimo personalizirane lijekove u Trećem Svijetu uz trošak koji je dosegljiv i koji će učiniti svijet sigurnijim mjestom.

Pozivam vas da se zainteresirate i uključite u ostvarenje ove vizije do točke praktične stvarnosti.

Puno vam hvala.

(Pljesak)