Eva Zeisel o zaigranoj potrazi za ljepotom

Ja sam shvatila da je ovaj sastanak bio planiran, te mu je slogan Nekad i Još Uvijek. Ja predstavljam Još Uvijek. S čime se ja naravno ne slažem jer, iako imam 94 godine, ja ne radim Još Uvijek. Svatko tko me upita da li još uvijek radim ovo ili ono ja ne odgovaram jer ne radim stvari Još Uvijek, radim ih onako kako sam ih uvijek radila. Još Uvijek imam - da li sam upotrijebila riječi Još Uvijek? Nisam tako mislila.

(Smijeh)

Imam dosje koji sam nazvala Za Napraviti. Imam svoje planove. Imam svoje klijente. Radim onako kako sam uvijek radila. Tako ne moram brinuti o godinama. Želim vam pokazati svoj rad kako bi znali što ja radim i zašto sam ovdje. Ovo je iz negdje 1925. Svi ovi predmeti su izrađeni u posljednjih 75 godina.

(Smijeh)

(Pljesak)

No naravno, ja radim od 1925., manje više ovo što vidite ovdje. Ovo je Castleton porculan. Ovo je bila izložba u Muzeju Moderne Umjetnosti. Ovo je trenutno na prodaji u Metropolitan Muzeju. Ovo je još uvijek na prodaji u Metropolitan Muzeju. Ovo je prikaz moje kćerke i mene.

(Pljesak)

To su bile neke od stvari koje sam napravila. Napravila sam ih stotine u posljednjih 75 godina. Nazivam se tvorcem stvari. Ne nazivam se industrijskom dizajnericom jer sam ja nešto drugo. Industrijski dizajneri žele raditi novitete. Novitet je koncept trgovine, nije estetski koncept. Jedan časopis o industrijskom dizajnu se ja mislim zove "Inovacija". Inovacija nije ono što želim postići svojim radom. S druge strane, tvorci stvari rade stvari ljepšima, elegantnijima, ugodnijima nego to čine obrtnici. Imam toliko toga za reći. Moram razmisliti što želim reći. Dakle, kad bi drukčije opisivali našu profesiju, nas zanima zaigrana potraga za ljepotom. To znači da je zaigrana potraga za ljepotom bila prva aktivnost Čovjeka. Sarah Smith, koja je bila profesor matematike na MIT-u, je napisala: "Zaigrana potraga za ljepotom je bila prva Čovjekova aktivnost - sve korisne kvalitete i sve materijalne kvalitete su se razvile iz zaigrane potrage za ljepotom." Ovo su pločice. Riječ "zaigrano" je neophodan aspekt našeg rada jer je zapravo jedan od naših problema činjenica da moramo stvarati dražesne stvari cijeli naš život, a to je u mom slučaju 75 godina.

Stoga kako je moguće, bez gubitka inspiracije, stvarati stvari s istim zadovoljstvom kao poklon drugima tako dugo? Zaigranost je stoga važna dimenzija našeg identiteta kao dizajnera. Dopustite da vam ispričam nešto o svom životu. Kao što sam već rekla, počela sam stvarati prije 75 godina. Moje prvo izlaganje u SAD-u je bilo na Sesquicentennial izložbi održanoj 1926. - na koju je mađarska vlada poslala jedan moj nacrtani uradak kao dio izložbe. Moj rad me odveo u mnoge zemlje i pokazao mi dobar dio svijeta. Zapravo me nije odveo - nije me rad odveo - ja sam radila stvari jer sam ih htjela iskoristiti kako bih vidjela svijet. Bila sam nevjerojatno radoznala vidjeti svijet, zato sam radila sve te stvari, koje su me naposljetku zaista i odvele u mnoge zemlje i mnoge kulture. Počela sam kao šegrt kod mađarskog obrtnika, i to mi je dalo uvid u to kakav je bio cehovski sistem u srednjem vijeku.

Cehovski sistem: znači kada sam bila šegrt, morala sam se izučiti da bih postala keramički majstor. U dućanu gdje sam se obučavala, ili učila, bila je tradicionalna hijerarhija majstora, putujućeg trgovca i naučenog radnika i šegrta, i ja sam radila kao šegrt. Rad šegrta je bio vrlo primitivan. To znači da sam morala naučiti svaki aspekt izrade keramike ručno. Glinu koju su donijeli s brda smo gnječili stopalima. Nakon toga se morala mijesiti. Nakon toga se na neki način zamrsila. I konačno je onda bila spremna za bacanje. Tamo sam zaista radila kao šegrt. Majstor me vodio da podešavam pećnice jer je podešavanje pećnica bio dio pečenja. Naposljetku sam dobila dokument da sam uspješno završila svoje šegrstvo, da sam se ponašala primjereno i dokument su mi dali Ceh Krovopokrivača, Kopača trasa, Regulatora peći, Dimnjačara i Keramičara.

(Smijeh)

Tada sam također dobila i radnu knjižicu u kojoj su objašnjena moja prava i radni uvjeti. Još uvijek imam tu knjižicu. Prvo sam postavila dućan u svome vrtu, te izrađivala keramiku koju sam prodavala na tržnici u Budimpešti. Tako sam tamo sjedila sa svojim ondašnjim dečkom- nije mi bio dečko po današnjoj definiciji, no moj dečko i ja smo sjedili na tržnici i prodavali posude. Moja majka je mislila da to nije primjereno stoga je sjedila s nama kako bi pridonijela primjerenosti te aktivnosti.

(Smijeh)

No, nakon nekog vremena se izgradila nova tvornica u Budimpešti, ogromna tvornica keramike. Posjetila sam ju s nekoliko dama i pitala svakakva pitanja direktora. Onda je on mene pitao zašto ga pitam toliko pitanja? Rekla sam da i ja izrađujem keramiku. Zatim me upitao da li me može posjetiti, što je naposljetku i učinio i objasnio mi da je ono što sam ja radila u svom dućanu bilo zastarjelo, da je započela industrijska revolucija, te da bi bilo bolje da se zaposlim u tvornici. U tvornici je osnovao umjetnički odjel gdje sam radila nekoliko mjeseci. Svi u tvornici su proveli neko vrijeme u umjetničkom odjelu. Direktor mi je zatim rekao da nekoliko žena proizvodi i reproducira odljeve mojih radova te ih prodaju u Americi.

Sjećam se da je to bilo prilično uspješno. No, direktor, kemičar, izrađivač modela - općenito svi - su se brinuli više za umjetnički odjel - što znači s mojim radom - nego s izradom wc-a, i tako su naposljetku dobili pismo od vrha, odnosno banke koja je bila vlasnik tvornice, koja im je poručila da stave proizvodnju wc-a ispred umjetničkog odjela i to je bio moj kraj. To mi je dalo nove mogućnosti jer sam postala putujući trgovac, a putujući trgovci uzimaju svoje torbe i idu vidjeti svijet. Stoga sam, kao putujući trgovac, stavila oglas u novine da sam studirala, da sam radišni putujući trgovac keramike i da tražim posao kao putujući trgovac. Dobila sam nekolicinu odgovora, prihvatila sam jedan koji je bio najdalji od kuće i praktično, kako sam mislila, na pola puta do Amerike.

To je bilo u Hamburgu. Prihvatila sam taj posao u Hamburgu, u radionici umjetničke keramike gdje se sve radilo na kotaču, tako da sam radila u dućanu gdje je bilo nekoliko keramičara. Prvi dan, kada je došao moj red na kolu- bilo je tri, četiri kola-i za jednim od njih, gdje sam sjedila, je bio grbavac, gluho-nijemi grbavac koji je užasno zaudarao. Zato sam ga ja zalijevala s mirisom svaki dan, što se njemu jako sviđalo, pa je donosio kruh i maslac svaki dan, koje sam morala jesti iz pristojnosti. Prvi dan kada sam došla na posao na mom kolu se nalazilo iznenađenje. Kolege su mi na kolu gdje sam trebala raditi ostavili vrlo prikladno izrađen muški organ. (Smijeh) Samo sam im odmahnula rukom - napokon su me prihvatili, radila sam tamo otprilike 6 mjeseci. To je bio moj prvi posao. Ako ovako nastavim, biti ćete tu do ponoći.

(Smijeh)

(Pljesak)

Pokušat ću malo ubrzati

(Smijeh)

Moderator: Eva, imamo još otprilike 5 minuta.

(Smijeh)

Eva Zeisel: Jeste li sigurni?

Moderator: Da, siguran sam.

EZ: Pa, ako ste sigurni, moram vam sve ispričati u 5 minuta pa ću požuriti. Posao me zaista odveo u mnoge zemlje, jer sam koristila svoj rad kako bi zadovoljila svoju znatiželju. Među zemljama u kojima sam radila se nalazi i Sovjetski Savez, gdje sam radila od 1932. do 1937.- zapravo do 1936. Bila sam tamo, mada nisam imala ništa za raditi - bila sam strani stručnjak. Postala sam umjetnički direktor keramičke i staklene industrije, i za vrijeme Staljinovih čistki - na početku Staljinovih čistki, nisam znala da su stotine tisuća nevinih ljudi bili uhićeni. Tako da sam i ja bila uhićena skoro na početku Staljinovih čistki i provela sam 16 mjeseci u ruskom zatvoru. U optužnici mi je stajalo da sam uspješno pripremila atentat na Staljina. To je bila vrlo opasna optužba. Ako je sada kraj mojih 5 minuta, želim vam reći da sam preživjela, što je bilo iznenađenje. No pošto sam preživjela i ovdje sam, te pošto je ovo kraj mojih 5 minuta, ja ću -

Moderator: Recite mi kada ste zadnji put bili u Rusiji. Niste li bili tamo nedavno?

EZ: O, pa zapravo, ovog ljeta, pozvali su me iz Lomonosov tvornice koju je kupila američka kompanija. Otkrili su da sam tamo radila 1933., došli su u moj studio u okrugu Rockland, i doveli 15 svojih umjetnika da me posjete. Pozvali su me da dođem u rusku tvornicu prošlo ljeto, u srpnju, da napravim, odnosno dizajniram neko posuđe. A pošto ja ne volim putovati sama, pozvali su i moju kćerku, zeta i unuku, tako da smo imali predivan izlet u Rusiju kakva je danas, što nije jako prijatan i sretan prizor. Eto, da li je sad kraj? Hvala vam.

(Pljesak)