Elliot Krane: Misterij kroničnog bola

Pedijatar sam i anesteziolog, dakle, zarađujem za život stavljajući djecu na spavanje. (Smijeh) Ja sam i akademik, dakle publiku uspavljujem besplatno. (Smijeh) No ono čime se najviše bavim je da vodim odjel za upravljanje bolom u Packard dječjoj bolnici kod Stanforda u Palo Altu. Iz iskustva dugog 20 ili 25 godina, koliko se već time bavim, ovog vam jutra želim prenijeti poruku da je bol zapravo bolest.

Sada većinu vremena mislite o bolu kao simptomu bolesti. To je uglavnom točno. Ona je simptom tumora ili infekcije, ili upale, ili operacije. No oko 10 posto vremena nakon što se pacijent oporavio od nekog od navedenih događaja bol ne popušta. Ustraje mjesecima a vrlo često i godinama. A kad se to dogodi, ono postaje bolest sama za sebe. I prije nego što vam kažem kako mislimo da se to događa i što možemo u vezi toga učiniti želim vam pokazati kako se osjećaju moji pacijenti. Zamislite, ako želite da vam milujem ruku ovim perom kao što to upravo činim Sada želim da zamislite da je milujem ovim. Molim vas ostanite na mjestu. (Smijeh) Prilično drugačiji osjećaj. No kakve to veze ima s kronično boli? Zamislite, ako želite, ove dvije ideje zajedno. Zamislite kakav bi vam život bio da vas milujem ovim perom, ali vaš vam mozak govori da je ovo ono što osjećate -- i upravo je to ono što osjećaju moji pacijenti. Zamislite zapravo štogod još gore. Zamislite da milujem dječju ruku ovim perom. a njihov mozak im govori da osjećaju ovu vruću baklju.

Takvo je bilo iskustvo moje pacijentice, Chandler, koju vidite na fotografiji. I kao što možete vidjeti ona je lijepa, mlada žena. Imala je 16 godina prošle godine kad sam je upoznao, željela je postati profesionalna plesačica. I tijekom jedne od plesnih proba pala je na ispruženu ruku i uganula zglob. Vjerojatno biste pomislili, kao što je i ona, da je uganuće zgloba trivijalan događaj u životu svake osobe. Učvrstite zglob elastičnim zavojem uzimajte ibuprofen tjedan ili dva i to je kraj priče. No u Chandlerinom slučaju bio je to tek početak priče. Ovako je izgledala njena ruka kad je došla u moju kliniku tri mjeseca nakon uganuća. Možete vidjeti da je ruka obezbojena, purpurne boje. Bila je mrtvački hladna na dodir. Mišići su bili smrznuti, paralizirani -- distonija je kako to nazivamo. Bol se proširio sa zgloba na ruku do prstiju, od zgloba do lakta gotovo sve do ramena.

Ali najgori dio nije bio spontana bol koji je trajala 24 sata na dan. Najgori dio bio je da je imala alodiniju, medicinski termin za fenomen koji sam upravo ilustrirao s perom i s bakljom. Najlakši dodir na njenoj ruci -- dodir ruke, čak dodir rukava, odjeće, koju je nosila -- uzrokovao je iznimno jake, goruće bolove.

Kako može živčani sustav tako pogriješiti? Kako živčani sustav može pogrešno interpretirati nevini osjećaj kao što je to dodir ruke i pretvoriti ga u zlonamjeran osjećaj dodira baklje. Pa vjerojatno zamišljate da je živčani sustav u tijelu umrežen kao što je to vaša kuća. U vašoj kući žice idu u zid, od prekidača do razvodne kutije u stropu i od razvodne kutije do žarulje. I kad pritisnete prekidač, upali se svjetlo. I kad ga opet pritisnete, svjetlo se gasi. Ljudi zamišljaju da je i živčani sustav upravo takav. Ako se udarite čekićem po palcu, te žice u vašoj ruci -- koje, naravno, zovemo živci -- prenose informaciju do razvodne kutije gdje nove žice, novi živci, prenose informaciju do mozga gdje postajete svjesni da je palac ozlijeđen.

No situacija, naravno, u ljudskom tijelu je mnogo kompliciranija od toga. Umjesto toga da je razvodna kutija u leđnoj moždini samo jednostavno mjesto gdje se jedan živac povezuje s drugim oslobađanjem malih smeđih paketa kemijskih informacija zvanih neurotransmiteri na linearan jedan na jedan način, ono što se zapravo događa je da se neurotransmiteri prospu u tri dimenzije -- bočno, okomito, gore i dolje u leđnoj moždini -- i počnu međudjelovati s drugim susjednim stanicama. Te stanice, zvane glijalne stanice, nekoć su se smatrale nevažnim strukturnim elementima leđne moždine koji ne rade ništa drugo nego drže važne stvari zajedno, kao što su živci. No ispada da glijalne stanice imaju vitalnu ulogu u modulaciji, pojačavanju i, u slučaju bola, iskrivljenju osjetilnih iskustava. Te se glijalne stanice aktiviraju. Njihov DNA počinje sintetizirati nove proteine, koji se prospu i reagiraju s susjednim živcima. I oni počinju oslobađati njihove neurotransmitere. I ti neurotransmiteri se prospu i aktiviraju susjedne glijalne stanice, i tako dalje, i dalje, sve dok ne nastane pozitivnu povratnu petlju.

To je otprilike kao kad bi netko ušao u vašu kuću i ponovno postavio žice u zidovima i to tako da se kad sljedeći put upalite svjetlo ispere toalet tri vrata niže ili da se upali stroj za pranje suđa, ili ugasi kompjuterski monitor. To je suludo, ali to je upravo ono što se događa s kroničnom boli. I zbog toga bol postaje bolest sama po sebi. Živčani sustav je plastičan. Mijenja se i oblikuje se kao odgovor na podražaj.

Dobro, što ćemo učiniti u vezi toga? Što možemo učiniti u slučaju kao što je Chandlerin? Liječimo te bolesnike na prilično sirov način u ovom trenutku. Liječimo ih lijekovima koji uklanjaju simptome -- lijekovima protiv bolova -- koji, iskreno, nisu veoma učinkoviti za ovu vrstu boli. Uzimamo živce koji su bučni i aktivni, a trebali bi biti mirni, i uspavljujemo ih lokalnom anestezijom. I najvažnije što radimo je da koristimo krut, i često neugodan, proces fizikalne i radne terapije da bismo naučilii živce u živčanom sustavu da odgovaraju normalno na aktivnosti i osjetilna iskustva koja su dio svakodnevice. I sve to podržavamo intenzivnim programom psihoterapije zbog malodušnosti, očaja i depresije koji uvijek prate jaku, kroničnu bol.

To je uspješno, kao što možete vidjeti na ovom Chandlerinom videu koja dva mjeseca nakon našeg prvog susreta, sada izvodi kolut unazad. Ručao sam s njom jučer zato jer studira ples ovdje na Long Beachu. I izvrsno se osjeća.

Budućnost je zapravo još svjetlija. Budućnost nam pruža nadu da će biti otkriveni novi lijekovi koje neće uklanjati samo simptome koji jednostavno maskiraju problem. kao što imamo sada, nego da će postojati lijekovi koji uklanjaju bolest koji će zapravo ići do korijena problema i napasti te glijalne stanice ili štetne proteine koje stvaraju glijalne stanice, koje se prospu i uzrokuju paralizu središnjeg živčanog sustava, ili plastičnost, koja može iskriviti i pojačati osjetilno iskustvo koje nazivamo bol. Pa se nadam

da će ubuduće proročanske riječi Georga Carlina biti ostvarene. koji je rekao: "Moja filozofija? Bez boli, bez boli.

Mnogo vam hvala.

(Pljesak)