Edward Tenner: Nenamjerne posljedice

Nisam uvijek volio nenamjerne posljedice, ali naučio sam ih zaista cijeniti. Naučio sam da su one bit napretka, čak i kad se čine strašnima. Volio bih dati pregled načina na koji nenamjerne posljedice igraju svoju ulogu.

Vratimo se u vrijeme prije 40.000 godina, u vrijeme kulturne eksplozije kad su glazba, umjetnost, tehnologija, tolike stvari u kojima danas uživamo, tolike stvari koje se predstavljaju na TED-u nastale. Antropolog Randall White primijetio je nešto zanimljivo: da su naši preci prije 40.000 godina mogli vidjeti što su učinili, ne bi to zapravo razumjeli. Oni su reagirali na trenutne potrebe. Omogućavali su nama da radimo što oni rade, a ipak nisu zapravo shvaćali kako su to učinili.

Pomaknimo se sada na 10.000 godina prije sadašnjosti. Sada postaje stvarno zanimljivo. Što je s kultivacijom žitarica? Što je s nastankom poljoprivrede? Što bi naši preci prije 10.000 godina rekli da su imali procjenu tehnologije? Već zamišljam odbore koji podnose izvješća o tome kamo će poljoprivreda odvesti čovječanstvo, barem u narednih nekoliko stotina godina. Bile su to zaista loše vijesti. Prvo, lošija prehrana, možda kraći životni vijek. Za žene je bilo jednostavno grozno. Ostaci kostura iz tog doba pokazali su da su cijele dane mljele žito. Bilo je grozno i u političkom smislu. Bio je to početak mnogo višeg stupnja nejednakosti među ljudima. Da je tada postojalo racionalno procjenjivanje tehnologije, mislim da bi bili rekli: "Hajdemo radije odustati od svega."

Čak i danas naši izbori imaju nenamjerne posljedice. Povijesno gledano, primjerice, štapići za jelo -- prema jednom japanskom antropologu koji je o tome napisao disertaciju pri Sveučilištu u Michiganu -- rezultirali su dugoročnim promjenama na zubalu, na zubima Japanaca. A naši se zubi i sada mijenjaju. Postoje dokazi da ljudska usta i zubi postaju sve manji. To nije nužno loša nenamjerna posljedica. Ali mislim da jedan neandertalac ne bi nikako bio zadovoljan jadnim zubićima koje sada imamo. Tako da te stvari uvelike ovise o tome gdje se nalazite vi ili vaši pretci.

U drevnom svijetu nenamjerne su se posljedice duboko poštovale i postojala je zdrava doza opreza, koja se očituje u Drvu znanja, u Pandorinoj kutiji, i naročito u mitu o Prometeju koji je bio vrlo bitan u novijim metaforama o tehnologiji. I to je vrlo istinito. Liječnici drevnog svijeta -- naročito Egipćani, koji su osnovali medicinu kakvu danas poznajemo -- bili su vrlo svjesni što mogu, a što ne mogu izliječiti. U prijevodima pronađenih tekstova stoji: "Ovo neću liječiti. Ovo ne mogu izliječiti." Bili su vrlo svjesni. Kao i Hipokratovi sljedbenici. Hipokratovi rukopisi također -- i opet, na temelju novijih istraživanja -- pokazuju koliko je bilo bitno ne nanositi štetu. U novije vrijeme, Harvey Cushing, koji je stvarno razvio neurokirurgiju kakvu danas poznajemo, koji ju je pretvorio iz područja medicine na koje je otpadala većina smrti uzrokovanih operacijom u područje koje je pružalo nadu, on je bio vrlo svjestan da neće uvijek učiniti ono što je ispravno. No, davao je sve od sebe i vodio je detaljne bilješke koje su mu omogućile da transformira tu granu medicine.

Ako pogledamo još malo prema naprijed, u 19. stoljeće, pronaći ćemo novu vrstu tehnologije. Ono što pronalazimo više nisu jednostavni alati, već sustavi. Pronalazimo sve složenija postrojenja u kojima je sve teže utvrditi što se događa. A prvi ljudi koji su to shvatili bili su telegrafisti sredine 19. stoljeća, koji su bili prvi hakeri. Thomas Edison bi se osjećao vrlo, vrlo ugodno u atmosferi današnje softverske tvrtke. Ti hakeri imali su riječ za zagonetne greške ("bugove") u telegrafskim sustavima i zvali su ih "bugovi" (bube). Tako je i nastala riječ "bug". No, ta je osviještenost prilično sporo dopirala do široke javnosti, čak i do ljudi koji su bili vrlo dobro obaviješteni.

Samuel Clemens, odnosno Mark Twain, bio je veliki ulagač u najsloženiji stroj svih vremena -- barem do 1918. -- registriran u Uredu za patente u SAD-u. Bio je to Paigeov stroj za tiskanje. Paigeov stroj za tiskanje imao je 18.000 dijelova. Patent je imao 64 stranice teksta i 271 sliku. Bio je to prekrasan stroj jer je radio sve što je radio čovjek pri pripremanju tiska -- uključujući i povratak tipke na njezinu mjesto, što je bilo vrlo teško. Marka Twaina, koji je znao sve o tiskanju, taj je stroj oborio s nogu. Nažalost, oborio ga je na više načina, jer je zbog njega bankrotirao te je morao putovati svijetom i držati govore kako bi ponovno prikupio novac. To je bilo bitno za tehnologiju 19. stoljeća -- zbog svih tih veza između dijelova i najbolja bi ideja mogla propasti, čak i kad je procjenjuju najstručniji ljudi.

Početkom 20. stoljeća postojalo je nešto drugo što je stvari dodatno zakompliciralo, a to je činjenica da bi sigurnost same tehnologije mogla biti izvor opasnosti. Lekcija koju su brojni suvremenici naučili od Titanica bila je da mora biti dovoljno čamaca za spašavanje za sve na brodu. A to je bio rezultat tragičnog gubitka života ljudi koji nisu mogli ući u čamce. No, bio je još jedan slučaj, s Eastlandom, brodom koji se prevrnuo u luci u Chicagu 1915. godine. Pritom je poginula 841 osoba -- to je 14 više nego što je bilo putnika na Titanicu. Uzrok su, djelomično, bili dodatni čamci za spašavanje koji su ionako nestabilan brod učinili još nestabilnijim. To ponovno dokazuje da kad govorite o nenamjernim posljedicama nije tako lako znati koje su prave pouke koje treba izvući. Ovo je zapravo bilo pitanje sustava, tereta na brodu, balasta i mnogih drugih stvari.

U 20. stoljeću, dakle, vidjeli smo koliko je stvarnost složenija, ali to ima i pozitivnu stranu. Vidjeli smo da inovativnost može imati koristi od hitnih situacija. Može imati koristi od tragedija. Moj najdraži primjer toga -- što zapravo nije baš poznato kao tehnološko čudo, ali moglo bi biti među najvećima svih vremena, bio je porast korištenja penicililna u Drugom svjetskom ratu. Penicilin je otkriven 1928. godine, ali čak ni do 1940. godine komercijalno i medicinski upotrebljive količine nisu se proizvodile. Nekoliko farmaceutskih tvrtki radilo je na tome. Radile su na tom nezavisno jedna od druge, i nisu postizale nikakav napredak. Tada je vladin Ured za istraživanje okupio predstavnike tih tvrtki i rekli su im da se to jednostavno mora učiniti. I ne samo da su to učinili, nego su u dvije godine unaprijedili penicilin od preparata u litrenim posudama do spremnika od 10.000 galona. Tako se brzo penicilin proizvodio i postao je jedno od najvećih medicinskih dostignuća svih vremena. Također u Drugom svjetskom ratu, postojanje sunčevog zračenja dokazano je studijama interferencije koju su otkrile radarske stanice u Velikoj Britaniji. Dakle, nesreće su imale i pozitivnih posljedica -- koristi za čistu znanost, kao i za primijenjenu znanost i medicinu.

Kad dođemo do razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, nenamjerne posljedice postaju još zanimljivije. Moj najdraži primjer toga pojavio se početkom 1976. godine, kad je otkriveno da je bakterija koja uzrokuje legionarsku bolest oduvijek prisutna u vodama u prirodi, ali upravo temperatura vode u sustavima za grijanje, ventilaciju i klimatizaciju dovela do pogodne temperature za maksimalno množenje bakterije Legionella bacillus. Tehnologija nam dolazi u pomoć! Kemičari su se bacili na posao i razvili su baktericid koji se počeo široko primjenjivati u tim sustavima.

No, nešto se drugo dogodilo početkom 80-ih, a to je da je naišla tajanstvena epidemija kvarova čitača disketa u cijelom SAD-u. IBM, koji ih je proizvodio, nije znao što da učini. Okupili su skupinu svojih najboljih znanstvenika kako bi to istražili. Otkrili su da su svi ti čitači bili smješteni u blizini ventilacijskih cijevi. Spomenuti je baktericid sadržavao male količine kositra. Čestice kositra hvatale su se na glave traka i uništavale su ih. Na kraju su osmislili novu formulu baktericida. Ono što mi je zanimljivo jest da je to bio prvi slučaj da je mehanički uređaj patio, barem neizravno, od ljudske bolesti. Vidimo da smo svi zajedno u ovome.

(Smijeh)

Vidimo, zapravo, nešto zanimljivo, da iako su se naše sposobnosti i tehnologija geometrijski širile, nažalost, naša sposobnost da na njih dugoročno utječemo, koja se također povećava, povećava se samo aritmetički. Jedan od karakterističnih problema našeg vremena jest kako da popunimo tu prazninu između sposobnosti i predviđanja. No, druga vrlo pozitivna posljedica tehnologije 20. stoljeća bio je način na koji su druge nesreće mogle dovesti do pozitivnih pomaka. Postoje dva povjesničara poslovanja na Sveučilištu u Marylandu, Brent Goldfarb i David Kirsch, koji imaju iznimno zanimljive radove, mahom još neobjavljene, o povijesti velikih inovacija. Sastavili su popis najvećih inovacija i otkrili su da je najveći broj, najveće desetljeće, za temeljne inovacije, kao što se vidi na svim popisima koje su radili drugi -- popisima koje su sjedinili -- bilo razdoblje Velike depresije.

Nitko ne zna zašto je to bilo tako, ali jedna priča može to djelomično objasniti. Radi se o nastanku fotokopirnog aparata Xerox, koji je prošle godine proslavio 50. obljetnicu. Chester Carlson, njegov izumitelj, bio je odvjetnik za patente. Nije imao nikakvu namjeru raditi na istraživanju patenata, ali nije mogao pronaći nikakav drugi tehnički posao. Tako da je to bio najbolji posao koji je mogao dobiti. Uzrujavala ga je slaba kvaliteta i visoke cijene postojećih reprodukcija patenata pa je počeo razvijati sustav suhog fotokopiranja, koji je patentirao krajem 1930-ih godina -- i koji je postao prvi suhi fotokopirni aparat koji je bio praktičan za komercijalnu primjenu 1960. godine. Vidimo da ponekad, kao posljedica promjene lokacije, kao posljedica nečijeg napuštanja prvotnog zanimanja i početka bavljenjem nečim drugim, gdje će njihova kreativnost moći imati utjecaja, vidimo da gospodarske krize i razni drugi nesretni događaji mogu imati paradoksalno stimulativan učinak na kreativnost.

Što to znači? Znači, mislim, da živimo u vrijeme neočekivanih mogućnosti. Uzmimo, primjerice, svijet financija. Mentor Warrena Buffeta, Benjamin Graham, razvio je svoj sustav vrijednosnih ulaganja nakon što je sam pretrpio neke gubitke u krizi 1929. godine. Objavio je tu knjigu početkom 1930-ih i knjiga i danas postoji u novim izdanjima i još uvijek se smatra osnovnim udžbenikom. Toliko se važnih kreativnih stvari može dogoditi kad ljudi nešto nauče iz katastrofa.

Sjetimo se velikih i malih pošasti koje imamo danas -- stjenice, pčele ubojice, spam -- i sasvim je moguće da će se rješenja tih problema proširiti mnogo dalje od trenutnih problema. Ako se sjetimo, primjerice, Louisa Pasteura, kojeg su 1860-ih tražili da prouči bolesti dudovih svilaca za industriju svile, njegova su otkrića zapravo bila početak teorije klica bolesti. Dakle, vrlo često neka katastrofa -- ponekad posljedica, primjerice, pretjeranog uzgoja dudovih svilaca, što je u to vrijeme bio problem u Europi -- može biti ključ nečeg mnogo većeg.

To, dakle, znači da trebamo iz drugog kuta sagledati nenamjerne posljedice. Moramo imati zaista pozitivnu perspektivu. Moram vidjeti što one mogu učiniti za nas. Moramo učiti iz tih brojeva koje sam spomenuo. Moramo učiti, na primjer, od dr. Cushinga, koje je ubijao pacijente na svojim prvim operacijama. Morao je napraviti neke propuste. Morao je napraviti neke progreške. Ali revno je učio iz svojih pogrešaka. Posljedica toga je da, kad kažemo "Nije to neurokirurgija", time odajemo počast tome koliko je bilo teško učiti iz svojih pogrešaka na području medicine koje nije imalo pretjerano dobre izglede za razvoj. Možemo se sjetiti i kako su farmaceutske tvrke bile voljne udružiti svoje znanje, dijeliti svoje znanje, u hitnoj situaciji, što zapravo godinama nisu radili. Možda su to mogli i ranije učiniti.

Mislim da bi poruka u vezi nenamjernih posljedica bila da se kaos događa; iskoristimo ga bolje.

Hvala vam puno.

(Pljesak)