Ed Gavagan: Priča o čvorovima i kirurzima

Znate, probudite se ujutro, odjenete se, obujete, krenete u svijet. Planirate se vratiti, razodjenuti, otići u krevet, probuditi se, napraviti sve ponovno. I to nam iščekivanje, taj ritam, daje strukturu načinu na koji organiziramo sami sebe i svoje živote te mu daje mjeru predvidljivosti. Živjeti u New Yorku, kao što ja živim, s toliko ljudi koji rade toliko stvari u isto vrijeme u tako bliskim životnim prostorima, skoro je kao da vam život daje dodatne ruke kako bi vam pomogao. Moguća su dodirivanja, preklapanja, koja jednostavno nisu, ne mislite da će se dogoditi. Nikad ne mislite da ćete biti onaj koji hoda ulicom i zato što odabere ići jednom stranom ili drugom, ostatak života mu se zauvijek promijeni.

Jedne noći vozio sam se lokalnim vlakom. Ukrcao sam se. Obično sam malo oprezniji kad uđem u podzemnu željeznicu. Nisam jedan od ljudi koji se isključe sa slušalicama ili knjigom. Ušao sam u vagon i ugledao jedan par, fakultetske dobi, klinci studentskog izgleda, momka i djevojku koji su sjedili jedno kraj drugog, a njena je noga bila prebačena preko njegovog koljena. Imali su tu spravicu i vezivali čvorove i radili su to jednom rukom, i lijevom i desnom rukom vrlo brzo, a zatim je ona pružila spravu njemu i onda je on to radio. Nikad nisam vidio nešto slično tome. Skoro kao da vježbaju mađioničarske trikove.

Na idućoj stanici u vagon je ušao jedan tip, a nekako je izgledao poput gostujućeg profesora. Imao je pretrpanu kožnu torbu, pravokutan spremnik za spise, torbu za laptop i jaknu od tvida s kožnim zakrpama, i -- (Smijeh) -- pogledao ih je i onda je u tren oka kleknuo pred njih i počeo govoriti: "Slušajte, možete to ovako raditi. Gledajte, ako napravite ovo -- " i uzeo im je vezice iz ruku, i odmah počeo vezati čvorove, još spretnije nego što su oni to radili, začuđujuće. Ispalo je da su oni studenti medicine na putu na predavanje o najnovijim tehnikama šivanja, a on je tip koji drži predavanje. (Smijeh)

Počeo im je pričati: "Ne, ovo je jako bitno. Znate, kad vam zatrebaju ovi čvorovi, bit će, znate, sve će se događati u isto vrijeme -- imat ćete sve te informacije koje će dolaziti, organi će vam biti na putu, bit će klizavo, i jako je bitno da ih možete napraviti veoma vješto, obje ruke, lijeva ruka, desna ruka, morate ih moći napraviti bez da vidite svoje prste." U tom trenutku, kad sam to čuo, odbačen sam iz vagona u noć kad sam bio u vozilu hitne, nakon što sam izboden na pločniku, na putu za traumatologiju bolnice Sv. Vincenta na Manhattanu. Što se dogodilo? Jedna je banda došla iz Brooklyna. Kao dio inicijacije, trojica njihovih članova morala su ubiti nekog, a ja sam bio tip koji je hodao ulicom Bleecker te noći i zaskočili su me bez riječi. Imao sam sreće jer, kad sam bio na Notre Dameu, bio sam u boksačkom timu pa sam istog trena podigao ruke, instinktivno. Tip zdesna imao je nož s oštricom dugom 25 cm, zario ga je ispod mog lakta i porezao mi je donju šuplju venu. Ako znate išta o anatomiji, nije dobro to prerezati i, naravno, sve iznad toga, i onda -- i dalje sam imao ruke gore -- izvukao ga je i krenuo prema mom vratu, zabio ga skroz do drška u moj vrat. Uspio sam zadati jedan izravan desni udarac i srušio srednjeg tipa. Drugi je tip i dalje radio na meni, urušavajući moje drugo plućno krilo, i uspio sam, udarivši tog tipa, dobiti minutu vremena. Potrčao sam niz ulicu i srušio se, a ljudi iz hitne intubirali su me na pločniku i javili traumatologiji da imaju dolazećeg pacijenta.

Jedna od nuspojava kad izgubite mnogo krvi jest tunelski vid, tako da se sjećam da sam bio na nosilima i da sam vidio kao da gledam kroz špijunku i pomicao sam glavom okolo. Stigli smo do Sv. Vincenta i jurili hodnikom, vidio sam kako se svjetla pale i to je zanimljiv učinak takvih sjećanja. Ne idu zapravo na mjesto gdje sjećanja inače idu. Kao da postoji nekakav trezor gdje su spremljena u visokoj rezoluciji, a George Lucas je radio sve zvučne efekte. (Smijeh) Ponekad kad ih se sjećamo, ona nekako nisu poput drugih vrsta sjećanja.

Ušao sam u šok sobu i čekali su me, i svjetla su bila tamo, mogao sam tad disati malo više jer je otekla krv koja je ispunjavala moja pluća i imao sam velike poteškoće s disanjem, ali tad je nekako prešla u nosila. Rekao sam: "Mogu li nešto učiniti da pomognem?" i -- (Smijeh) -- sestra se nekako počela histerično smijati, okretao sam glavu pokušavajući sve vidjeti, i imao sam čudno sjećanje kako sam bio na fakultetu i prikupljao, prikupljao sam novac za žrtve poplave u Bangladešu. Tada sam vidio kako mi anesteziolog stavlja masku i pomislio: "Izgleda nekako bangladeški." -- (Smijeh) -- a imao sam samo te dvije činjenice i mislim: "Ovo bi moglo ići." (Smijeh)

I onda sam se onesvijestio, a oni su radili na meni ostatak noći, i trebao sam oko 40 jedinica krvi da me održe na životu dok su radili svoj posao. Kirurg je izvadio oko trećinu mojih crijeva, slijepo crijevo, organe za koje nisam ni znao da ih imam, i kasnije je rekao da mi je za kraj dok je bio unutra izvadio crvuljak, što sam smatrao odličnim, znate, samo mala stvarčica tamo na kraju. (Smijeh) Osvijestio sam se ujutro. Bez anestetika, dao mi je do znanja da je htio biti tamo i dao mi je oko 2% šanse za preživljavanje.

Bio je tamo kad sam se probudio, a buđenje je bilo poput probijanja leda u zaleđeno jezero boli. Bilo je sveobuhvatno, i samo me jedan dio nije bolio gore od ičega što sam ikad osjetio, a to je bio moj taban. Držao je luk mog stopala i trljao taban svojim palcem.

Pogledao sam prema gore, a on je rekao: "Drago mi je vidjeti te", a ja sam se pokušavao sjetiti što se dogodilo i pokušavao shvatiti sve. Bol je bila jednostavno prejaka, a on je rekao: "Znaš, nismo te šišali. Mislio sam da možda dobivaš snagu od svoje kose poput Samsona, a trebat će ti sva snaga koju možeš dobiti." Tada sam imao kosu do struka, vozio sam motor, nisam bio neoženjen, bio sam vlasnik kafića, bila su to drugačija vremena. (Smijeh)

Ali tri sam dana bio na aparatima i svi su očekivali, zbog same činjenice koliko toga su morali napraviti, da jednostavno neću preživjeti pa su ta tri dana svi čekali ili da umrem ili da kakam, i -- (Smijeh) -- kad sam se napokon pokakao, onda je to kao, kirurški gledano, da ste prešli neku dobru granicu, i -- (Smijeh) -- tog dana, kirurg je došao i skinuo posteljinu s mene. Imao je tri, četiri prijatelja sa sobom, to je napravio i svi su pogledali i nije bilo infekcije. Svi se sagnuli nada mnom i bockali i pipali, svi su govorili kako nema hematoma, bla bla, da pogledaju boju, i pričali su među sobom kao da sam neki obnovljeni automobil za koji kaže: "Da, to sam ja napravio." (Smijeh) I bilo je jednostavno čudesno, zato što mu ti tipovi daju pet zbog toga što sam odlično ispao, znate? (Smijeh) To je moj zatvarač i još uvijek imam spajalice unutra i sve.

I kasnije, kad sam se probudio i kad su mi sjećanja i noćne more zadavale probleme, otišao sam kod njega i upitao ga što da radim. I mislim da je, kao kirurg, jednostavno rekao: "Dečko, spasio sam ti život. Sad možeš što hoćeš, moraš nastaviti s tim. To je kao da sam ti dao novi auto, a žališ se zato što ne možeš naći parking. Samo izađi, i, znaš, daj sve od sebe. Ali živ si. To je ono o čemu se radi."

I onda čujem: "Bing-bong", i to su vrata podzemne koja se zatvaraju, a silazim na idućoj stanici, i pogledam te klince, i pomislim u sebi da bih mogao podići svoju majicu i pokazati im -- (Smijeh) -- a onda pomislim: "Ne, ovo je podzemna u New Yorku, to će dovesti do drugih stvari." (Smijeh)

I tako samo mislim kako imaju svoje predavanje na koje moraju ići. Siđem, stojim na platformi, i osjećam svoj kažiprst u prvom ožiljku koji sam ikad dobio, od svoje pupčane vrpce, i onda se oko tog ocrtava zadnji ožiljak koji sam dobio od svog kirurga. Mislim da me taj slučajni susret s klincima na ulici i njihovim noževima doveo do mog kirurškog tima, a njihova je obuka i njihova vještina i, uvijek, trunka sreće potukla kaos.

Hvala. (Pljesak) (Pljesak) Hvala. Sretan sam što sam ovdje. Hvala. (Pljesak)