Dyan deNapoli: Veliko spašavanje pingvina

Otkada znam za sebe osjećam duboku povezanost sa životinjama i oceanom. U ovoj dobi, moj osobni idol bio je dupin Flipper. Kada sam prvi put čula za ugrožene vrste uistinu me potresla spoznaja da životinje svakim danom zauvijek nestaju s lica Zemlje. Željela sam nekako pomoći, no uvijek sam se pitala što bi to jedna osoba mogla učiniti da nešto promijeni? Proći će 30 godina, no na kraju ću dobiti odgovor na to pitanje.

Kada su se dirljive slike ptica prekrivenih naftom u Meksičkom zaljevu počele pojavljivati prošle godine tijekom strašnog izljeva nafte BP-a, njemačka biologinja Silvia Gaus izjavila je: "Trebali bismo eutanizirati sve ptice prekrivene naftom jer istraživanja su pokazala da manje od jedan posto njih preživi nakon što ih pustimo". Nikako to nisam mogla prihvatiti. Osim toga, vjerujem da svaka životinja prekrivena naftom zaslužuje drugu priliku za život. Želim podijeliti s vama zašto mi je toliko stalo do toga.

23. lipnja 2000. brod po imenu Treasure potonuo je u blizini obale Capetowna u JAR-u i prolio 1.300 tona goriva koje je onečistilo staništa gotovo polovice svjetske populacije afričkih pingvina. Zatim je potonuo brod između otoka Robben na jugu i otoka Dassen na sjeveru. Radi se o dva najvažnija otoka za parenje pingvina. Točno šest godina i tri dana ranije, 20. lipnja 1994., brod po nazivu Appollo Sea potonuo je blizu otoka Dassen i naftom prekrio 10.000 pingvina -- a pola ih je uginulo. Treasure je 2000. potonuo na vrhuncu najbolje sezone parenja koju su znanstvenici ikada zabilježili za afričke pingvine -- koji su tada bili na popisu gotovo ugroženih vrsta. Ubrzo je gotovo 20.000 pingvina bilo prekriveno otrovnom naftom. Lokalni centar za spašavanje morskih ptica SANCCOB odmah je pokrenuo masovnu akciju spašavanja -- koja je ubrzo postala najveće spašavanje životinja ikad poduzeto.

U tom sam razdoblju radila u blizini. Bila sam akvarist za pingvine u Akvariju New England. Točno na jučerašnji dan prije 11 godina zazvonio je telefon u uredu za pingvine. Taj će poziv zauvijek promijeniti moj život. Zvala je Estelle van der Meer iz SANCCOB-a. Rekla je: "Molim vas, dođite nam pomoći. Imamo na tisuće pingvina prekrivenih naftom i na tisuće voljnih, no potpuno neiskusnih volontera. Trebamo stručnjake za pingvine koji će ih obučiti i nadgledati". Dva dana kasnije bila sam na avionu za Capetown s timom stručnjaka za pingvine.

Prizor u toj zgradi bio je uznemirujuć i nestvaran. U biti, mnogo ga je ljudi usporedilo s ratnom zonom. Prošli me tjedan jedna desetogodišnjakinja upitala: "Kakav je bio osjećaj kada ste ušli u tu zgradu i vidjeli sve te pingvine prekrivene naftom?" Evo što se dogodilo. Istoga sam se trena vratila u taj trenutak. Pingvini su veoma vokalne ptice i veoma su bučni. Očekivala sam da ću ući u tu zgradu i da će me dočekati kakofonija hukanja, skvičanja i kriještanja, no umjesto toga kada smo ušli u zgradu kroz ta vrata bilo je sablasno tiho. Bilo je jasno kao dan da su te ptice izmučene, bolesne i istraumatizirane.

Druga izvanredna stvar bio je sam broj volontera. Do 1.000 ljudi dnevno dolazilo je u centar za spašavanje. S vremenom, tijekom postupka spašavanja, više od 12 i pol tisuća volontera iz čitavog svijeta stiglo je u Capetown da bi pomoglo spasiti pingvine. Nevjerojatna stvar bila je da nitko od njih nije morao biti ondje -- a ipak su bili. Za nas nekoliko koji smo ondje došli kao profesionalci ovaj nevjerojatan odaziv volontera na krizu ovih životinja bio je iznimno dirljiv i izazivao je strahopoštovanje.

Dan nakon što smo stigli nas dvoje iz akvarija postali smo zaduženi za prostoriju dva. U ovoj se prostoriji nalazilo više od 4.000 pingvina prekrivenih naftom. Pazite, tri dana ranije brinuli smo se za 60 pingvina. Bili smo potpuno zatrpani i pomalo preplašeni -- barem ja. Osobno, stvarno nisam znala jesam li sposobna suočiti se s tako golemim zadatkom. A kao grupa, zaista nismo znali možemo li uspjeti. Jer svi smo znali da je samo šest godina ranije upola manje pingvina bilo prekriveno naftom i spašeno, no samo ih je polovica preživjela. Dakle, je li ljudski moguće spasiti toliko pingvina prekrivenih naftom? Jednostavno nismo znali.

No nadu su nam dali nevjerojatno predani i hrabri volonteri -- od kojih troje ovdje na silu hrani pingvine. Možete primjetiti da nose veoma debele rukavice. Ono što trebate znati o afričkim pingvinima je da su njihovi kljunovi oštri poput žileta. Ubrzo naša su tijela bila prekrivena od glave do pete teškim ranama koje su nam zadali prestrašeni pingvini.

Dan nakon što smo stigli počela se javljati nova kriza. Naftna se mrlja sada kretala na sjever prema otoku Dassen, a spasioci su počeli očajavati. Znali su da ako ih zadesi nafta neće moći spasiti više nijednu pticu prekrivenu naftom. Dobrih rješenja doista nije bilo. No na koncu jedan se od spasioca dosjetio ove sulude ideje. Rekao je: "U redu, zašto ne pokušamo skupiti ptice kojima prijeti najveći rizik" -- skupili su ih 20.000 -- "i prevesti ih 800 km sjeverno uz obalu do Port Elizabetha u otvorenim kamionima, ondje ih pustiti u čistu vodu i pustiti ih da otplivaju kući".

(Smijeh)

Tri pingvina: Peter, Pamela i Percy imali su satelitske odašiljače. Istraživači su držali palčeve i nadali se da će dok pingvini dođu kući nafta biti uklonjena s njihovih otoka. Srećom, kada su stigli, bila je. Radilo se o golemom riziku, no isplatilo se. Sada znaju da mogu upotrijebiti ovu strategiju u budućim izljevima nafte.

U spašavanju životinja, kao i u životu, učimo iz svakog prethodnog iskustva. Učimo iz naših uspjeha, ali i neuspjeha. Najvažnija stvar koju smo naučili tijekom akcije spašavanja Apollo Sea '94. bila je da je većina pingvina uginula zbog nesmotrene uporabe loše prozračenih transportnih kutija i kamiona -- jer jednostavno nisu bili pripremljeni suočiti se s toliko pingvina prekrivenih naftom odjednom. Tijekom šest godina između ta dva izljeva nafte izradili su na tisuće dobro prozračenih kutija. Kao rezultat, tijekom akcije spašavanja Treasure samo je 160 pingvina uginulo za vrijeme prijevoza, za razliku od 5.000 ranije. Već je to bila velika pobjeda.

Osim toga, tijekom akcije Apollo naučili smo kako istrenirati pingvine da slobodno jedu ribu iz svojih ruku, koristeći ove okvire za obuku. Ponovno smo koristili tu tehniku tijekom akcije Treasure. No uočili smo nešto zanimljivo tijekom postupka obuke. Prvi pingvini koji su prešli na samostalno hranjenje bili su oni s metalnim prstenom na krilu iz akcije Appollo Sea šest godina ranije. Dakle, i pingvini uče iz prethodnih iskustava.

Svim tim pingvinima bilo je potrebno pažljivo očistiti naftu s tijela. Trebalo je najmanje sat vremena da bi dvoje ljudi očistilo samo jednog pingvina. Kada čistite pingvina, prvo ga morate naprskati odmašćivačem. Time dolazim do svoje omiljene priče iz akcije Treasure. Oko godinu dana prije ovog izljeva 17-godišnji učenik izmislio je odmašćivač. Otada su ga koristili u SANCCOB-u s velikim uspjehom pa su ga počeli koristiti i za vrijeme akcije Treasure. No nakon nekog vremena ga je ponestalo. Uspaničena, Estelle iz SANCCOB-a nazvala je učenika i rekla: "Moraš ga napraviti još". Požurio je u laboratorij i napravio ga dovoljno da bi mogli očistiti ostale ptice. Mislim da je nevjerojatna stvar da je tinejdžer izmislio proizvod koji je pomogao spasiti živote tisućama životinja.

Što se dogodilo s tih 20.000 pingvina? Je li Silvia Gaus bila u pravu? Bismo li rutinski trebali eutanizirati sve ptice prekrivene naftom jer će većina njih ionako uginuti? Grdno se prevarila. Nakon pola milijuna sati mukotrpnog volonterskog rada više od 90 posto naftom prekrivenih pingvina uspješno je vraćeno u divljinu. Iz daljnjih istraživanja doznali smo da su živjeli jednako dugo kao pingvini koji nisu bili zagađeni i parili se gotovo jednako uspješno.

Osim toga, oko 3.000 mladih pingvina spašeno je i ručno othranjeno. Dugoročnim praćenjem također smo doznali da više ručno othranjenih mladunaca preživi do odrasle dobi i parenja nego mladunci koje othranjuju roditelji. Oboružan tim znanjem, SANCCOB pomaže mladuncima. Svake godine spašavaju i othranjuju napuštene mladunce. Imaju veoma impresivnu stopu uspjeha od 80 posto. Ovo je iznimno važno jer je prije godinu dana afrički pingvin proglašen ugroženim. Mogli bi izumrijeti za manje od 10 godina ako sada ne učinimo nešto da ih zaštitimo.

Što sam ja naučila iz ovog intenzivnog i nezaboravnog iskustva? Osobno, naučila sam da sam sposobna suočiti se s mnogo više nego sam ikad mislila. Naučila sam da jedna osoba može mnogo toga promijeniti. Pogledajte samo tog 17-godišnjaka. Kada se ujedinimo i radimo kao jedno možemo postići izvanredne stvari. Uistinu, biti dijelom nečega toliko većega od vas samih najdragocjenije je iskustvo koje možete steći.

Željela bih vas napustiti uz završnu misao i izazovom, ako hoćete. Moja misija kao spasiteljice pingvina podići je svijest i skupiti sredstva za zaštitu pingvina. No zašto bi ikom od vas trebalo biti stalo do pingvina? Trebalo bi vam biti stalo jer oni su indikatorska vrsta. Jednostavno rečeno, ako pingvini umiru, to znači da umiru i naši oceani i da ćemo na koncu i mi biti time pogođeni. Kao što kaže Sylvia Earle: "Oceani su sustav podrške živom svijetu". Danas su dvije najveće prijetnje pingvinima prekomjerni izlov ribe i globalno zatopljenje. To su dvije stvari za koje svatko od nas zapravo može nešto učiniti. Ako svatko od nas učini svoj dio zajedno možemo nešto promijeniti i pomoći spasiti pingvine od izumiranja. Ljudi su oduvijek najveća prijetnja pingvinima, no sada smo njihova jedina nada.

Hvala vam.

(Pljesak)