Diana Nyad: Ekstremno plivanje s najopasnijom meduzom na svijetu

Da, prije par godina navršila sam 60 godina, i ne volim imati 60 godina. (smijeh) Počela sam se boriti s egzistencijalnom tjeskobom kako sam malo učinila sa svojim životom. Nije to bio rezime obaranja ovog rekorda, bilo je to više u stilu, tko sam postala? Kako sam provela svoje dragocjeno vrijeme? Kako je sve to prošlo kao munja? I nisam si mogla oprostiti nebrojene, nebrojene sate koje sam izgubila razmišljajući negativno -- sve to vrijeme koje sam potrošila mučeći se zbog gubitka braka i što nisam zaustavila seksualno zlostavljanje kad sam bila dijete, i zbog profesionalnih poteza, i ovog, i onog. Zašto nisam bolje postupila? Zašto? Zašto? Zašto? A onda je u 82. godini umrla moja majka. I tako sam počela razmišljati, ne samo da nisam sretna s prošlošću, sada me guši i: "Ostale su mi samo još 22 godine." Što ću učiniti s tako malo vremena koje samo prolazi? I uopće nisam u sadašnjem trenutku.

I odlučila sam da će lijek za sve te slabosti biti da ulovim jedan uzvišen san, ekstreman san, nešto što će zahtijevati snažno uvjerenje i nepokolebljivu strast, nešto što će me prisiliti da budem najbolja ja u svakom aspektu života, svake minute svakog dana, jer san je bio tako velik da ga ne bih bila mogla ostvariti da se nisam tako ponašala i da mu nisam bila tako predana. Odlučila sam. Bio je to jedan stari san koji sam dugo imala, već toliko godina, tri desetljeća -- jedina vrsta plivanja svjetske klase u kojoj sam se okušala i nisam uspjela u svojim 20-ima -- plivanje od Kube do Floride. Bilo je to duboko u mojoj mašti.

Nitko to još nikad nije učinio bez kaveza za zaštitu od morskih pasa. Zastrašujuće je. Više od 160 km preko opasnog oceanskog tjesnaca. Mojom brzinom i u mojoj dobi-- zapravo bilo čijom brzinom i u bilo kojoj dobi -- za to bi vjerojatno trebalo 60, možda 70 sati neprestanog plivanja, bez izlazaka na brod.

I počela sam trenirati. Nisam plivala 31 godinu, niti jedan zamah. Održavala sam kondiciju, ali plivanje je nešto potpuno drugačije. Zapravo, ovo na fotografiji trebala bih biti ja za vrijeme treninga. Smijem se. Ali kad trenirate ovaj sport, ne smijete se. (smijeh) To je naporan, težak sport i ne sjećam se da sam se ikad smijala za vrijeme treninga. Kao što rekoh, poštujem druge sportove, a ponekad i uspoređujem ovaj sport s biciklizmom ili alpinizmom i s drugim događajima ekspedicijskog tipa, ali ovdje postoji senzorna deprivacija, fizički pritisak. Kad sam počela s osmosatnim treninzima, i sa 10-satnim, 12-satnim i 14-satnim, i 15-satnim, i 24-satnim treninzima plivanja, znala sam da mogu, jer sam sve to mogla.

kad sam rekla da ću 15 sati plivati, a vraćali smo se u pristanište nakon dugog dana i već je noć, vraćamo se nakon 14 sati i 58 minuta i već mogu dodirnuti dȍk i gotovi smo, trener kaže: "To je izvrsno. 14 sati i 58 minuta. Koga briga za posljednje dvije minute?" Rekla sam: "Ne, mora biti 15 sati." i otplivala sam još jednu minutu dalje i drugu minutu nazad da bude 15 sati.

Sastavila sam ekspediciju. Nije da nisam imala pomoć, ali iskreno, ja sam vodila, bila sam vođa tima. Da biste dobili dopuštenje vlade, čitate u novinama, mislite li da je lako ući u Kubu? Pokušajte ući s flotom kao što je bila naša, 50 ljudi i pet brodova, ekipa CNN-a itd. Navigacija je teška. Tu je velika rijeka koja se zove Golfska struja koja teče poprijeko i ne ide u vašem smjeru. Ide na istok, a vi biste htjeli na sjever. Nezgodno je to. A tu je i dehidracija. I pothlađenost. I morski psi. I svi mogući problemi. Okupila sam, iskreno, vodeće svjetske stručnjake za sva moguća područja.

Prije mjesec dana, 23. rujna stajala sam na toj obali i gledala preko prema tom dalekom, dalekom horizontu i zapitala sam se, možeš li ti to? Jesu li tvoja ramena spremna? Bila su. Bila su pripremljena. Sve je bio spremno. Je li um bio spreman? Znate, plivate sa zamagljenim naočalama, plivate 60 zamaha u minuti, tako da nikada niste dobro fokusirani ni na što, ne vidite dobro. Preko ušiju imate tijesnu kapu za plivanje da čuva toplinu glave, jer tu počinje pothlađenost, tako da ne čujete baš dobro. Zaista ste sami sa svojim mislima. Imala sam pripravljeno mnogo vrsta brojevnih sustava na engleskom, pa na njemačkom, pa na španjolskom, i na francuskom. Francuski sam sačuvala za kraj.

Imala sam i pjesme, listu pjesama u glavi -- ne preko slušalica nego u svojoj glavi -- 65 pjesama. Jedva sam čekala da se spusti mrak usred noći jer tada izlazi Neil Young. (smijeh) Čudno, zar ne? Pomislili biste da ćete pjevati "Hallelujah" Leonarda Cohena u veličanstvenosti oceana, a ne pjesme o ovisnosti o heroinu u New Yorku. Ali ne, iz nekog razloga jedva sam dočekala da se spusti mrak i da počnem pjevati: "Čuo sam te kako kucaš po mojim podrumskim vratima, volim te, dušo, i želim još malo, ooh, ooh, šteta je učinjena"

(pljesak)

Noć prije nego što sam krenula pročitala sam knjigu Stephena Hawkingsa "The Grand Design". I jedva sam čekala da me mozak odvede na fantastično putovanje. Oko pedesetog sata počet ću razmišljati o rubu univerzuma. Postoji li rub? Živimo li unutar ovojnice ili ne, ide li u beskraj vremena i prostora? Nema ničeg boljeg od plivanja 50 sati u oceanu ako želite razmišljati o takvim stvarima. Nisam mogla dočekati da dokažem kakva sam sportašica, i da nitko drugi na svijetu ovo ne može preplivati. Znala sam da mogu.

Kad sam skočila u vodu, uzviknula sam na francuskom moje majke: "Hrabro!" I počela sam plivati, i, o Bože moj, more je bilo stakleno. Svi smo znali, svih 50 ljudi na brodu, svi smo znali da je ovo naš trenutak. Nakon nekoliko sam se sati podsjetila, znate, sport je na neki način mikrokozmos samog života. Kao prvo, morat ćete se suočiti s preprekama. Iako se izvrsno osjećate u bilo kojem trenutku, nemojte to uzeti zdravo za gotovo, budite spremni, jer bit će boli, bit će patnje, nećete se osjećati ovako dobro cijelo vrijeme. Mislila sam i na pothlađenost i možda na bolove u ramenima i na sve druge stvari -- povraćanje koje je posljedica boravka u slanoj vodi. Uronjeni ste u tekućinu. A tijelo ne voli slanu vodu. Nakon nekoliko dana, nakon tri dana, počinjete se buniti na razne fizičke načine.

Ali ne, nakon dva sata, bum! Nikad u životu... znala sam da u vodi ima portugalskih lađica, i raznih uhatih klobuka, i raznih drugih stvari, ali morske ose iz južnih oceana ne bi trebale biti u ovim vodama. Gorjela sam -- strašna, strašna bol. Ne znam možete li još vidjeti crvenu crtu ovdje na ruci. Očigledno komad ticala ove veličine ima sto tisuća žarnih stanica i svaka žarna stanica ne samo da ubode, nego šalje i otrov. Najotrovnija životinja u oceanu upravo je morska osa. Svaka žarna stanica šalje otrov u središnji živčani sustav. Najprije sam se osjećala kao vrelo ulje, kao da su me umočili u nj. Vikala sam: "Vatra! Vatra! Vatra! Upomoć! Neka mi netko pomogne!" Nakon toga dolazi paraliza. Osjećala sam je u leđima, a onda i u prsima ovdje gore, i nisam mogla disati. Sada više nisam plivala lijepim dugim zamasima, nego sam se migoljila ovako. Tada su došli grčevi.

Jedan mladić na našem brodu liječnik je hitne službe. Skočio je u vodu da mi pomogne. I njega ubada. Izvukli su ga na brod, i on je -- naravno, nisam to vidjela -- ležao na brodu i davao si je injekcije epinefrina i vikao. 29 mu je godina, dobro građen, vitak, dvometraš, težak 120 kg i slomljen je. Plače i viče mom treneru koji se trudi pomoći meni. I kaže: "Bonnie, mislim da ću umrijeti. Moje je disanje na svega tri udisaja u minuti. Trebam pomoć i ne mogu pomoći Diani."

To je bilo u osam sati navečer. Liječnik i medicinska ekipa Sveučilišta u Miamiju stigli su u pet sati ujutro. Plivala sam cijelu noć i u zoru su stigli i dali mi injekcije prednizona. Nisam izišla iz vode, nego bila u vodi i tu su mi dali injekcije prednizona, pa Xanax, i kisik na lice. Izgledala sam kao odjel intenzivne njege u vodi. (smijeh) Stvar je u tome da su čak i specijalci američke mornarice koje ubode morska osa gotovi. Umru ili ih hitno otpreme u bolnicu.

A ja sam plivala cijelu noć i cijeli sljedeći dan. Sljedeće večeri u sumrak opet, bum! Još jedna morska osa -- po cijelom vratu, posvuda ovdje. Ovaj put, nije mi se to svidjelo, nisam se htjela predati, ali postoji razlika između neprestanog plivanja i plivanja u etapama. Popustila sam i počela plivati u etapama. Izvukli su me iz vode i opet počeli s epinefrinom i prednizonom i kisikom, i sa svime što im je bilo pri ruci. Vratila sam se u vodu. Plivala sam cijelu noć i sljedeći dan. Nakon 41 sata ovo tijelo više nije moglo. Svi ti ubodi toliko su naškodili dišnom sustavu da nisam mogla napredovati kao sam htjela. Moji snovi bili su uništeni.

Kako je čudna ta inteligentna osoba koja je sve to sastavila i združila sve te svjetske stručnjake. Znala sam za meduze, ali mislila sam da sam nekakav vitez. Mnogo sportaša ima taj osjećaj, znate, osjećaj neke vrste nepobjedivosti. Neka se oni brinu zbog mene. Ja se ne brinem zbog njih. Samo ću preplivati kroz njih. Na brodu imamo benadryl. Ako me ubode, primit ću to s osmijehom. E pa, ovo se nije moglo primiti s osmijehom.

Zapravo, najbolji savjet koji sam dobila bio je od jednog osnovnoškolskog razreda na Karibima. Govorila sam toj djeci,120 njih -- svi su sjedili na podu školske dvorane -- govorila sam im o meduzama i o tome kako su želatinaste i kako ih se ne može vidjeti, pogotovo noću. Imaju i ta 10 do 15 metara duga ticala. I one se omotaju. I mogu poslati otrov u tijelo.

A jedan mališan straga javljao se ovako. I rekoh: "Kako se zoveš?" "Henry." "Henry, koje je tvoje pitanje?" Rekao je: "Pa, nemam baš pitanje, nego prijedlog." Rekao je: "Znate one tipove koji stvarno vjeruju u ono u što vjeruju i zato nose bombe?" Rekoh: " Pa, malo je čudno da si o tome učio kao o plemenitoj težnji, ali da, znam te tipove." I kaže on: "To tebi treba. Treba ti nekakvo jato riba koje bi ovako plivalo pred tobom." (smijeh) "I onda kad meduze dođu i omotaju svoja ticala oko ribe, bit će zauzete njima i ti ćeš samo jurnuti uz njih." Rekoh: "Aha, to je kao vojska samoubojica." I kaže on: "Pa o tome i govorim. To ti treba."

Nisam pojma imala da treba slušati osmogodišnjake. Tako sam započela to plivanje u kupaćem kostimu kao i inače, i, bez šale, ovo je to, dobila sam to od ronioca s morskim psima. Završila sam plivanje ovako. Plivala sam s ovime na glavi. Toliko sam se bojala meduza.

I što ću sad? Ne bih imala ništa protiv kad bi se vi svi popeli na ovu pozornicu večeras i ispričali nam kako ste preboljeli velika razočaranja u životu. Jer svi smo ih doživjeli, zar ne? Svi smo imali slomljeno srce. I tako se moje putovanje sada sastoji u traženju neke vrste zahvalnosti unatoč ovom porazu. Mogu sagledati cijelo putovanje, ne samo odredište. Mogu se osjećati ponosno. I mogu stajati pred vama večeras i reći da sam bila hrabra. Da.

(pljesak)

Hvala vam.

Potpuno iskreno mogu reći da mi je drago da sam te dvije godine života tako proživjela jer moj je cilj da više ni za čim ne žalim postignut. Kad tako živite, kad živite s takvom strasti, nema vremena, nema vremena za žaljenje, samo idete naprijed. Želim svaki dan do kraja života živjeti na taj način, plivala ili ne. Ali razlika u prihvaćanju ovoga konkretnog poraza jest da ponekad, ako je rak pobijedio, ako dođe smrt i nemamo izbora, tada su zahvalnost i prihvaćanje nužni.

Ali taj ocean još uvijek postoji. Ova nada je još živa. Ne želim biti luda žena koja to čini godinama i godinama, i pokušava, i ne uspijeva, pokušava, i ne uspijeva, pokušava, i ne uspijeva, ali ja mogu preplivati od Kube do Floride, i ja ću otplivati od Kube do Floride.

Hvala vam. Hvala vam.

(pljesak)

Hvala vam.

(pljesak)

Što nakon toga? Hoćeš li preplivati Atlantik? Ne, ovo je posljednje. To je jedina plivačka dionica koja me zanima. Ali spremna sam. Inače, jedan me novinar nazvao neki dan i rekao je da je pogledao na Wikipediji i rekao da je vidio da sam se rodila 22. 8. 1949. i da zbog nekog čudnog razloga na Wikipediji imaju i datum moje smrti. (smijeh) Rekao je: "Jesi li znala da ćeš umrijeti na istom mjestu gdje si se rodila, u New Yorku, i bit će to biti u siječnju 2035.?" Rekoh: "Ne, nisam znala." Sad ću živjeti do 85. godine. Imam tri godine više nego što sam mislila.

I pitam se, sada se počinjem pitati, čak i prije nego što ostvarim ovaj ekstreman san, pitam se, i možda bih to mogla upitati i vas večeras, da parafraziram pjesnikinju Mary Oliver, koja kaže: "Pa što je to, što to točno radiš s tim svojim divljim i dragocjenim životom?"

Najljepša vam hvala.

(pljesak)

Hvala vam. Hvala. Hvala. Hvala.

(pljesak) Živite punim plućima. Živite punim plućima.