Dean Kamen: Emocije i inventivnost

Nije stvar u tehnologiji, već u ljudima i pričama. Mogao bih vam pokazati ono što je nedavno bilo na televiziji. To je vrlo kvalitetan video iz emisije 60 Minutes, možda ste ga vidjeli. Upravo se sadašnji načelnik jednog dijela Uprave za ratne veterane -- koji je i sam izgubio ruku prije 39 godina u Vijetnamu -- nepopustljivo protivio tim ludim napravama koje ne funkcioniraju. Pokazalo se da je pred kamerama koje su ga snimale, nakon što je prilično jasno pokazao svoj stav o tome -- imao je svoju staru protezu, kuku -- nosio je ovakvu ruku manje od dva sata i mogao je sebi natočiti piće, pa ga je dirnula činjenica da je, citiram -- to su njegove riječi -- po prvi puta u 39 godina imao osjećaj da ima ruku.

Ali tako bih puno preskočio i došao na sredinu priče, pa vam neću pokazati taj ušminkani video. Umjesto toga, za koji trenutak ću vam prikazati ranu, sirovu snimku jer mislim da je to bolji način da ispričam tu priču.

Prije nekoliko godina posjetio me čovjek koji upravlja vojnom agencijom DARPA, oni financiraju napredne tehnologije s kojima tvrtke i sveučilišta vjerojatno ne bi riskirali. Posebno su zainteresirani za sve što može pomoći našim vojnicima. Došli su mi u nezatraženi posjet, što se mene tiče, i sad u mojoj sobi za sastanke sjedi vrlo iskusan vojni kirurg i čovjek koji upravlja DARPA-om.

Ispričali su mi priču koja se svodi praktički na sljedeće. Koristimo vrlo napredne tehnologije i učinili smo ih dostupnima i u najzabačenijim mjestima kamo šaljemo svoje vojnike: brdima Afganistana, Iraka... Bili su prilično ponosni na činjenicu da već i prije nego se prašina raščisti, ako je neki vojnik ranjen, da su u stanju njega ili nju pokupiti, vratiti u bazu, i pružiti vrhunsku hitnu medicinsku pomoć brže nego što bi je vi ili ja dobili kad bi se ozlijedili u automobilskoj nesreći u većem gradu SAD-a. To je dobra vijest.

Loša vijest je da, ako su pokupili tu osobu a on ili ona ostali su bez ruke ili noge, dijela lica, to im vjerojatno nećemo vratiti. Počeli su mi čitati statistike o tome koliko je mladih izgubilo ruku. I tada je kirurg ljutito naglasio: "Zašto je to tako? Na kraju Građanskog rata, pucali su jedni na druge sa mušketama. Kad bi netko izgubio ruku, dali bismo mu drvenu palicu sa kukom. Sada imamo mlaznjake F18 i F22, a kada netko izgubi ruku, damo mu plastičnu palicu sa kukom."

Zapravo su mi rekli: "Ovo je neprihvatljivo." i onda poanta: "Dakle, Dean, došli smo jer ti smišljaš medicinska pomagala. Ti ćeš nam napraviti ruku." Očekivao sam 500 stranica, administracije i papirologije. Ali ne, čovjek je rekao, "Dovest ćemo čovjeka u ovu sobu za sastanke, koji će nositi ruku koju ćeš nam ti izraditi, on ili ona će podignuti grožđicu ili bobu grožđa s ovog stola. Ako je boba grožđa, neće je zgnječiti." Super, trebamo eferentne, aferentne, haptičke odzivne senzore. "Ako je grožđica, neće je ispustiti." Znači on želi preciznu motoričku kontrolu, savitljivost u zglobu, savitljivost u laktu, pomicanje i pregibanje ramena. U svakom slučaju će je pojesti.

"I, Dean, usput. Pristajat će na 50 percentila ženskih tijela -- otprilike 80 centimetara od srednjeg prsta -- i težit će manje od četiri kilograma." 50 percentila ženskih tijela. "I bit će u potpunosti integrirana, uključujući i pogon." Tako su zaključili. Ja sam, kao što vidite, dosta stidljiv tip. Rekao sam im da su ludi. (Smijeh) Previše su se nagledali "Terminatora." (Smijeh) Kirurg mi je na to odgovorio, "Dean, moraš znati da se tridesetak tih mladih ljudi vratilo bez obje ruke." Ja si ne mogu ni zamisliti -- žao mi je, vi možda imate bolju maštu nego ja -- Ja ne mogu zamisliti da izgubim ruku, i to u dobi od 22 godine. Ali u usporedbi s tim, izgubiti obje? Jedna bi bila samo neugodnost.

Uglavnom, otišao sam kući te noći. Razmišljao sam svemu. Doslovno nisam mogao zaspati, razmišljao sam... "kako bih se okrenuo da nemam ramena." Stoga sam odlučio da to moramo napraviti. Vjerujte mi, ja imam redovni posao, imam više redovnih poslova. Imam pune ruke posla ostvarajući maštarije poput FIRST-a i vode i struje... Imam više redovnih poslova. Ali odlučio sam da ovo moram učiniti. Malo sam istraživao, otišao do Washingtona, rekao im da i dalje mislim da su ludi, ali da ćemo to učiniti. I rekao sam im da ću im izraditi ruku. Rekao sam im da će vjerojatno trajati pet godina da dobije odobrenje od FDA-a, i vjerojatno 10 godina da bude razmjerno funkcionalna. Koliko samo treba da se naprave stvari poput iPodova. "Odlično," kaže on, " Imaš dvije godine." (Smijeh) Rekoh, "Znate što? Napraviti ću vam ruku koja teži manje od četiri kilograma i koja ima sve mogućnosti za godinu dana. Trebat će nam još devet da postane upotrebljiva i korisna." Recimo da smo se složili da se ne slažemo.

Vratio sam se natrag i počeo okupljati tim, najbolje ljude koje sam mogao naći sa strašću da ovo naprave. Nakon točno godinu dana imali smo napravu sa 14 stupnjeva slobode, svim senzorima, svim mikroprocesorima, svim stvarima unutra. Ako vam je pokažem s kozmetičkom navlakom, koja je toliko stvarna da je jezivo, ne biste vidjeli sve te super stvari. Tada sam mislio da će biti potrebne godine prije nego ju učinimo stvarno, stvarno korisnom. Ispostavilo se, kao što možete vidjeti u Aimeenim sposobnostima i stavovima, da su ljudi sa željom da učine nešto zbilja izvanredni, a priroda prilično prilagodljiva.

U svakom slučaju, sa manje od 10 sati upotrebe, dva momka -- jedan bez obje ruke. On doslovno na jednoj strani nema rame, a na drugoj strani nema ruku visoko iznad lakta. To su Chuck and Randy zajedno, nakon 10 sati -- igraju se u našem uredu. Snimili smo prilično sirove kućne snimke. Na kraju jedne koju ću začas pokazati, traje nešto više od minute, Chuck čini nešto na što sam i dan danas ljubomoran, Ja to ne mogu učiniti. On podiže žlicu, podigne ju, zagrabi malo zobenih pahuljica i mlijeka, držeći ravno žlicu primiče je, istovremenim pokretanjem svih zglobova zajedno, svojim ustima, i ne prolije niti kap mlijeka. (Smijeh) Ja to ne mogu. (Smijeh) Njegova žena je stajala iza mene. Stoji iza mene dok on to radi i kaže: "Dean, Chuck nije sam stavio hranu u usta već 19 godina. Zato biraj: ili mi dobijemo ruku, ili ti dobiješ Chucka." (Smijeh) (Pljesak)

Evo, možemo to vidjeti? Ovdje Chuck pokazuje istovremenu kontrolu svih zglobova. Udara našeg tehničara. Čovjek iza njega je naš inženjer / kirurg, kojega je zgodno imati uz sebe. Eno Randyja, ovi ljudi si dodaju mali gumeni pak. I baš u duhu FIRST-a, ljupkog profesionalizma, prilično su ponosni zbog toga, stoga odluče podijeliti piće. Ovo nije lako učiniti, samo da znate. Zamislite to raditi sa drvenom palicom i kukom na kraju nje, bilo što od toga. Sada Chuck čini nešto stvarno izuzetno, barem za moje ograničene fizičke vještine. I sada će učiniti ono što me DARPA zatražila. On će podignuti bobu grožđa - nije ju ispustio, nije ju zgnječio -- i sad će ju pojesti. Znači, tu smo bili nakon otprilike 15 mjeseci. (Pljesak)

Ali, kao što mi je Richard rekao, tehnologija, procesori, senzori, motori... nisu priča. Nisam prije imao posla s ovakvom vrstom problema ili iskreno, cijelim segmentom medicinskog svijeta. Ispričat ću vam nešto zadivljujuće što se dogodilo kada smo započeli s ovime. Nakon što smo bili prilično uvjereni da imamo dobar dizajn, i da ćemo morati učiniti sve standardne inženjerske kompromise koje uvijek činite -- uvijek možete dobiti tri od četiri onoga što želite: težinu, veličinu, trošak, funkcionalnost -- Ukrcao sam skupinu ljudi na moj avion i rekao, "Letimo u vojnu bolnicu Walter Reed razgovarati s tim mladićima, jer zapravo nije važno sviđa li se nama ova ruka, nije važno ni sviđa li se Ministarstvu obrane." Kada sam im to rekao nisu bili baš oduševljeni, ali rekoh im, "Zaista nije važno koje je njihovo mišljenje. Važno je samo jedno mišljenje, tih mladih ljudi koji će ju koristiti ili neće."

Rekoh svojim okupljenim inženjerima, "Ući ćemo u Walter Reed, sastat ćete se s ljudima, mnogo njih, kojima nedostaju važni dijelovi tijela. Vjerojatno će biti ljuti, deprimirani, frustrirani. Vjerojatno ćemo im morati dati podršku, ohrabrenje. Ali moramo izvući iz njih dovoljno informacija da budemo sigurni kako izrađujemo pravu stvar." Ušetali smo u Walter Reed i ja nisam mogao biti više u krivu. Jesmo se sastali s puno ljudi, mnogi nisu imali razne dijelove tijela, a dijelovi koji su preostali bili su opečeni; bez polovice lica, izgorjelog uha.

Sjedili su za stolom, okupili su ih za nas. Počeli smo im postavljati pitanja. Rekao bih im, "Nismo još dobri kao priroda. Mogao bih vam dati preciznu motoričku kontrolu, ili bih vam mogao omogućiti podizanje 18 kilograma; vjerojatno ne mogu oboje. Mogu vam dati brzu kontrolu sa malim smanjenjem omjera u tim brzinama, ili vam mogu dati snagu; ne mogu vam dati oboje. Nastojali smo ih navesti da nam pomognu saznati što da im damo. Ne da su bili entuzijastični, bili su uvjereni da su oni tamo da bi pomogli nama. "Pa, bi li pomoglo kada bih ja ..." "Momci i žene, dali ste dovoljno. Mi smo tu da bi pomogli vama. Mi trebamo podatke. Moramo doznati što vi trebate."

Nakon kojih pola sata jedan čovjek na drugom kraju stola koji nije puno pričao. Vidjelo se da mu nedostaje ruka. Naslanjao se na svoju drugu ruku. Pozvao sam prema kraju, "Hej, vi niste rekli mnogo. Ako bi trebali ovo ili ovo, što biste htjeli?" I on je rekao, "Znate, ja sam sretnik za ovim stolom. Izgubio sam desnu ruku, a ljevak sam." (Smijeh) Nije pričao puno. Imao je sjajan duh, a i svi ostali imali su sjajan duh. Dao je par komentara. Zatim je sastanak završio. Rekli smo zbogom svim tim momcima. I taj čovjek se odgurnuo od stola... bio je bez nogu.

Dakle, otišli smo. Razmišljao sam. "Nismo mi njima dali podršku i ohrabrenje; oni su je dali nama. Oni još nisu gotovi s davanjem." Bilo je zadivljujuće. Vratili smo se natrag, a ja sam počeo raditi više i brže. Zatim smo otišli u Vojni medicinski centar Brooke. Tamo smo sreli puno tih mladića, mnogo njih. Bilo je zadivljujuće koliko su pozitivni. Vratili smo se natrag, i radili još vrijednije. U kliničkim smo ispitivanjima, pet takvih imali smo na korisnicima. Stalno smo uzbuđeni. Opet su nas pozvali u Washington.

Otišli smo natrag u Walter Reed, tamo je bio mladić, koji je 20-ak dana prije susreta doslovno bio raznesen. Poslali su ga u Njemačku i u roku od 24 sata iz Njemačke je stigao u Walter Reed. I... bio je tamo, i rekli su da moramo doći. Ja sam otišao, dovezli su ga u sobu. Nije imao nogu. Nije imao ruku. Imao je maleni ostatak uda na jednoj strani. Polovica lica mu je nestala, ali rekli su da mu se vid vraća. Imao je jedno zdravo oko. Ime mu je Brandon Marrocco.

Rekao mi je, "Trebam vaše ruke, ali trebam ih dvije." "Dobit ćeš ih." Taj mladić je bio sa Staten Island-a. Rekao mi je, "Imao sam kamionet, prije nego sam otišao onamo, s ručnim mjenjačem. Mislite da ću ga moći voziti?" "Naravno." Pitao sam se dok sam odlazio, "Kako ćemo to učiniti?" (Smijeh) U svakom slučaju, on je bio poput ostalih. On zbilja ne traži puno. Želi pomoći. Rekao mi je da želi otići natrag pomoći svojim prijateljima.

Na putu ovamo pozvali su me da svratim u Texas. Tamo je bilo 3.500 ljudi... Uprava za ratne veterane SAD okupila je 3.500 ljudi na tom golemom događaju kako bi pomogli obiteljima svih tih mladića -- neki od njih su umrli, neki su prošli kao Brandon -- i htjeli su da im govorim. Rekao sam, "Što da kažem? To nisu sretne okolnosti. Ako vam se dogodi ovako nešto, dat ću vam... ovu stvar koja još nije dobra kao originalna oprema." "Morate doći."

I tako sam otišao. Mislim da ste shvatili bit, tamo je bilo mnogo ljudi u oporavku. Neki duže od ostalih. Ali općenito, ti ljudi koji su prošli kroz sve to imali su zadivljujuće stavove, i sama činjenica da ljudi mare jako im puno znači.

Završit ću, ali uz jednu poruku ili brigu koju imam. Mislim da nitko to ne čini namjerno, ali tamo su bili ljudi koji su doslovno pitali, "Dakle, koliko će oni dobiti?" U ovoj se zemlji vodi, kao što svi znamo, velika rasprava o zdravstvenom osiguranju. "Tko ima pravo na što? Tko ima pravo na koliko? Tko će to sve platiti?" To su teška pitanja. Nemam odgovor na njih. Ne može svatko imati pravo na sve samo zato jer se rodio ovdje. To nije moguće. Bilo bi lijepo, ali budimo realni.

To su teška pitanja. Mišljenja su suprotstavljena. Ja ne znam odgovore. Postoje i druga pitanja koja su teška. "Trebamo li biti tamo? Kako da se izvučemo? Što trebamo učiniti?" Postoje iznimno suprostavljeni odgovori i na ta pitanja, a ja nemam odgovore ni na njih. To su politička pitanja, ekonomska pitanja, strateška pitanja. Ja nemam odgovore. Ali dopustite da vam iznesem jednostavan pogled ili možda izjavu. Odgovor je jednostavan.

Znam što ovi klinci zaslužuju što se tiče zdravstvene zaštite. Razgovarao sam sa jednim od njih, njemu se zbilja sviđala ta ruka -- bila je puno, puno, puno bolja nego plastična palica s kukom -- ali ovdje nema nikoga tko bi radije imao ovu nego onu koju već ima. Rekao sam mu, "Znaš, prvi avion je 1903. preletio 30-ak metara. Wilbur i Orville. Ali znaš što? Ni stari golub ne bi bio ljubomoran na taj let. Ali sada imamo Eagleove, mlaznjake F15, čak i taj Bald Eagle. Nikada nisam vidio pticu da leti dvostrukom brzinom zvuka. S vremenom ćemo i ove stvari učiniti izvanrednima." Rekao sam tom mladiću, "Prestat ću kada ti prijatelji budu zavidjeli na umjetnoj ruci zbog toga što sve može, i kako to čini. Nastavit ćemo raditi. Neću prestati raditi dok to ne postignemo."

Mislim da ova zemlja treba nastaviti svoju veliku debatu, jadikovati i prigovarati, "Ja imam pravo". "Ti si žrtva." I jadikovati i prigovarati o tome kakva bi naša vanjska politika trebala biti. Ali dok mi imamo luksuz jadikovanja i prigovaranja o tome tko plaća za što i koliko dobivamo, ljudi koji su tamo i omogućuju nam da možemo jadikovati i prigovarati, znam što oni zaslužuju: sve što je u našim mogućnostima. I mi im to trebamo dati. (Pljesak)