David Deutsch: Novi način objašnjavanja objašnjenja

Siguran sam da, kroz sto tisuća neobičnih godina postojanja naše vrste, a čak i prije toga, naši preci su gledali prema noćnom nebu i pitali se što su to zvijezde. Pitali su se, stoga, kako objasniti ono što su vidjeli koristeći pojmove neviđenoga.

Naravno, većina ljudi se samo pitala o tome povremeno, kao i danas, u stankama između onoga što ih je uobičajeno zaokupljalo. Ali, ono što ih je obično zaokupljalo također je uključivalo i žudnju za znanjem. Oni su željeli znati kako spriječiti da im opskrba hrane povremeno zakaže, kako bi se mogli odmarati kad su bili umorni, bez preuzimanja rizika gladovanja, kako biti toplijim, hladnijim, sigurnijim, s manje bola. Kladim se da su oni prapovijesni špiljski umjetnici željeli zbilja znati kako bolje crtati.

U svakom aspektu njihovih života, željeli su napredovati, kao što i mi želimo. Međutim, nisu uspjeli, gotovo u potpunosti, ostvariti bilo kakav napredak. Nisu znali kako. Otkrića, kao što je vatra, su se događala tako rijetko, da s gledišta pojedinca, svijet nije nikako napredovao. Ništa novo nije naučeno.

Prva indicija o porijeklu zvjezdanog svjetla dogodila se 1899., zapravo nedavno: radioaktivnost. Unutar 40 godina, fizičari su otkrili cjelovito objašnjenje, prikazano, kao i obično, u obliku elegantnih simbola. Ali, ostavimo po strani simbole. Razmislite, koliko mnogo otkrića oni predstavljaju. Jezgru i nuklearne reakcije, naravno. Ali i izotope, čestice elektriciteta, antimateriju, neutrine, pretvaranje mase u energiju -- odnosno E=mc^2 -- gama zrake, transmutaciju. Taj drevni san, koji je oduvijek izluđivao alkemičare, postignut je posredstvom istih ovih teorija koje su objasnile i zvjezdani sjaj, kao i druge drevne misterije, a i nove, neočekivane fenomene.

Sve to, otkriveno u 40 godina, nije bilo [otkriveno] u prethodnih sto tisuća godina, ne zbog izostanka razmišljanja o zvijezdama i svim onim drugim gorućim problemima koje su imali. Čak su i došli do odgovora, poput mitova, koji su dominirali njihovim životima, mada, bez skoro ikakve sličnosti s istinom. Tragedija toga, produžila je stagnaciju, a čini mi se da to nije dovoljno prepoznato. To su bili ljudi s mozgovima, suštinski iste strukture, koji su u konačnici i otkrili sve one stvari. Ali sposobnost postizanja napretka ostala je skoro neiskorištena, sve do događaja koji je preinačio ljudske potencijale i promijenio svijet.

Ili se barem nadamo da jest. A taj događaj bila je znanstvena revolucija, sve od kada je naše poznavanje fizičkog svijeta i načina kako ga prilagoditi našim željama neumorno raslo. I sad, što se promijenilo? Što su tada ljudi po prvi put radili, što je napravilo tu razliku između stagnacije i brzog, neograničenog otkrivanja? Kako napraviti tu razliku je zasigurno najvažnija univerzalna istina koju se može spoznati. Zabrinjavajuće je da nema konsenzusa o tome koja je to istina. Pa, reći ću vam. Ali, morat ću se vratiti malo unatrag.

Prije znanstvene revolucije, vjerovali su da je sve važno, spoznatljivo, već poznato, sadržano u drevnim napisima, institucijama, kao i u nekim istinski korisnim pravilima -- koja su bila, ipak, ukorijenjena kao dogme, zajedno s mnogim neistinama. Tako su vjerovali da je znanje dolazilo od autoriteta, koji su u biti vrlo malo znali. I stoga je napredak ovisio o učenju kako odbaciti autoritet učenih ljudi, svećenika, tradicija i vladara. To je razlog zbog kojeg je znanstvena revolucija morala imati širi kontekts:

prosvjetiteljstvo, revolucija u okviru koje su ljudi tražili znanje, pokušavajući se ne oslanjati na autoritet. "Nikome nemojte vjerovati na riječ." Ali to ne može biti ono što je napravilo razliku. Autoriteti su bili odbacivani i prije, mnogo puta. I to je rijetko, ako i ikad, prouzročilo nešto poput znanstvene revolucije. U to vrijeme, ono što su mislili da razlikuje znanost bila je radikalna ideja o neviđenim stvarima, poznata kao empirizam. Svo znanje prozlazi iz osjetila. Pa, vidjeli smo da to ne može biti istina. Pomoglo je u promicanju opažanja i eksperimenta. Ali, od početka je bilo očigledno da je bilo nešto užasno pogrešno u tome.

Znanje dolazi od osjetila. U kojem jeziku? Zasigurno ne u jeziku matematike, u kojem je, kako je Galileo ispravno rekao, napisana knjiga prirode. Pogledajte svijet. Ne vidite jednadžbe isklesane na obroncima planina. Kad biste ih vidjeli, to bi bilo stoga jer su ih ljudi isklesali. Usput rečeno, zašto to ne radimo? Što nije u redu s nama? (Smijeh)

Empirizam je nedovoljan, jer, pa, znanstvene teorije objašnjavaju viđeno u terminima neviđenoga. A neviđeno, morate priznati, ne dolazi do nas putem osjetila. Mi ne vidimo one nuklearne reakcije u zvijezdama. Ne vidimo porijeklo vrsta. Ne vidimo zakrivljenost prostor-vremena, niti druge svemire. Ali znamo o tim stvarima. Kako?

Pa, klasični odgovor empirista je indukcija. Neviđeno je slično viđenom. Ali, zapravo, nije. Znate što je bio ključni dokaz da je prostor-vrijeme zakrivljeno. To je bila fotografija, ne prostor-vremena, već pomrčina, s točkom tamo, umjesto onamo. A dokaz evolucije? Nekoliko stijena i nekoliko zeba. A paralelni svemiri? Ponovo: točke tamo, umjesto onamo, na ekranu. Ono što vidimo, u svim ovim slučajevima, nema nikakve sličnosti s realnošću za koju zaključujemo da je odgovorna -- samo dugi niz teoretskog rezoniranja i interpretiranja, ono je što ih spaja.

"Ah", kažu kreacionisti, "Dakle, priznajete da je sve interpretacija. Nitko nikada nije vidio evoluciju. Vidimo stijene. Vi imate svoje interpretacije. Mi imamo svoje. Vaše proizlaze iz nagađanja; naše, iz Biblije." Ali, ono što i kreacionisti i empiristi ignoriraju jest da, u tom smislu, nitko, također, ni Bibliju nije vidio, da oko samo detektira svjetlo, kojeg ne shvaćamo. Mozgovi samo detektiraju impulse živaca. I ne shvaćaju čak ni one kakvi u biti jesu, odnosno električne praskove. Dakle, ništa ne shvaćamo onako kakvo u stvarnosti jest.

Naša veza s realnošću nikada nije samo percepcija. Uvijek je, kako kaže Karl Popper, natovarena teorijom. Znanstveno znanje ne proizlazi iz bilo čega. Kao i svo znanje. Ono je pretpostavljeno, nagađajuće, provjeravano opažanjem, a ne izvedeno iz njega. Dakle, jesu li provjerljive pretpostavke bile velika inovacija koja je otvorila vrata intelektualnog zatvora? Ne. Suprotno od onoga što se obično govori, provjerljivost je uobičajena u mitovima i svim vrstama drugih iracionalnih načina razmišljanja. Svaki osobenjak koji tvrdi da će se sunce ugasiti slijedećeg utorka ima provjerljivo predviđanje.

Uzmite u obzir drevni grčki mit koji objašnjava godišnja doba. Had, Bog podzemlja, oteo je Perseponu, Boginju proljeća, i pregovara o ugovoranju prisilnog braka, tražeći od nje da se redovito vraća, a zatim je pušta. I svake godine, ona je magično primorana vraćati se. A njena majka, Demetra, Boginja Zemlje, je tužna, te stvara hladnoću i pustoš. Taj mit je provjerljiv. Ukoliko je zima prouzročena Demetrinom tugom, onda se to mora događati svugdje na Zemlji, u isto vrijeme. Tako, da su drevni Grci samo znali da je Australija najtoplija kad je Demetra najtužnija, tada bi znali da je njihova teorija pogrešna.

Dakle, što je bilo pogrešno s tim mitom, kao i sa svim predznanstvenim razmišljanjem, i što je, onda, napravilo trenutnu razliku? Mislim da ima jedna stvar do koje bi vam trebalo biti stalo. A iz nje proizlazi provjerljivost, znanstvena metoda, prosvjetiteljstvo i sve ostalo. I sad dolazimo do ključne stvari. Postoji nešto kao manjkavost priče. Ne mislim samo na logičku manjkavost. Mislim na loše objašnjenje. Što to znači? Pa, objašnjenje je tvrdnja o onome što je tamo, o neviđenom, koja uzima u obzir ono što je viđeno.

Jer, uloga objašnjavanja bračnog ugovora Persepone mogla bi se odigravati podjednako dobro putem beskonačno mnogo drugih ad hoc cjelina. Zašto bračni ugovor, a ne neki drugi razlog za redovito godišnje djelovanje? Evo jednog. Persepona nije otpuštena. Pobjegla je i vraća se svakog proljeća kako bi se osvetila Hadu, sa svojim proljetnim moćima. Ona hladi njegov utjecaj proljetnim zrakom, propuhivajući toplinu gore do površine, stvarajući ljeto. To će dovesti do istog fenomena kao i izvorni mit. I jednako je provjerljivo. Ipak, ono što tvrdi o realnosti jest, na mnoge načine, suprotno. A to je moguće zbog toga što detalji izvornog mita nisu u svezi s godišnjim dobima, osim posredstvom samog mita.

Ova laka varijabilnost je znak lošeg objašnjenja. Jer, bez funkcionalnog razloga za preferenciju jedne od bezbrojnih varijanti, braniti jednu od njih, pretpostavljati je drugima, je iracionalno. Tako, radi biti onoga što čini razliku koja omogućuje napredak, tražite dobra objašnjenja, ona koja nije jednostavno mijenjati, dok u isto vrijeme objašnjavaju fenomen.

I sad, naše trenutno objašnjenje godišnjih doba jest da se Zemljine osi naginju tako da se svaka hemisfera naginje prema suncu polovicu godine, a od sunca drugu polovicu. Najbolje da to razglasite. (Smijeh) To je dobro objašnjenje: teško ga je mijenjati, jer svaki detalj igra funkcionalnu ulogu. Primjerice, znamo, neovisno o godišnjim dobima, da se površine koje su udaljeno nagnute od toplinskog zračenja manje zagrijavaju, a da okrećuća kugla, u prostoru, pokazuje stalno u istom pravcu. A naginjanje također objašnjava kut nagiba sunca u različitim djelovima godine, te predviđa da će godišnja doba biti izvan faze u dvjema hemisferama. Da su bile opažene u fazi, teorija bi bila odbačena. Ali ovako, činjenica da je to također dobro objašnjenje, teško promjenjivo, čini ključnu razliku.

Da su drevni Grci otkrili podatak o godišnjim dobima u Australiji, mogli su lako promijeniti svoj mit kako bi to predvidjeli. Primjerice, kad je Demetra uznemirena, ona protjera vrućinu iz svoje blizine u drugu hemisferu, gdje to stvara ljeto. I tako, kad bi im se opažanjem dokazalo da su u krivu, te kada bi sukladno tome promijenili teoriju, to drevne Grge još uvijek ne bi ni milimetar približilo razumijevanju godišnjih doba, jer je njihovo objašnjenje bilo loše: jednostavno za mijenjanje. I samo je onda kad je objašnjenje dobro uopće i bitno što je provjerljivo. Da je teorija o naginjanju osi odbačena, njeni branitelji ne bi znali kamo dalje krenuti. Nijedna jednostavno primijenjena promjena ne bi mogla učiniti da naginjanje prouzroči ista godišnja doba u obje hemisfere.

Potraga za teško promjenjivim objašnjenjima je ishodište svekolikog napretka. To je osnovni regulatorni princip prosvjetiteljstva. I tako, u znanosti, dva pogrešna pristupa štete napretku. Jedan je dobro poznat: neprovjerljive teorije. Ali još važniji pristup su neobjašnjive teorije. Kad god vam kažu da će se neki postojeći statistički trend nastaviti, ali vam nije dat i teško promjenjiv razlog promjene toga trenda, govori vam se, zapravo, da je to djelo čarobnjaka.

Kad vam kažu da mrkve imaju ljudska prava, jer dijele polovicu naših gena -- ali sada, kako postoci gena daju prava -- čarobnjak. Kad netko objavi da je rasprava "priroda-odgoj" riješena, jer postoje dokazi da je određeni postotak naših političkih mišljenja genetski naslijeđen, ali ne objašnjavaju kako geni prouzrokuju mišljenja, zapravo nisu riješili ništa. Oni govore da su naša mišljenja prouzrokovana čarobnjacima, a pretpostavljeno i njihova vlastita. Da se istina sastoji od teško promjenjivih tvrdnji o realnosti je najvažnija činjenica o fizičkom svijetu. Činjenica je da je i ona, sama po sebi, neviđena, a ipak, nemoguće ju je mijenjati. Hvala vam. (Pljesak)