Daniel Goldstein: Borba između vašeg sadašnjeg i budućeg 'ja'

Sjećate li se priče o Odiseju i sirenama iz osnovne ili srednje škole? Junak Odisej vraćao se kući nakon Trojanskog rata. Stoji na palubi svog broda, razgovara sa svojim prvim časnikom i kaže: "Sutra ćemo ploviti pokraj onih stijena, a na tim stijenama sjede predivne žene koje se zovu Sirene. Te žene pjevaju čarobnu pjesmu, pjesmu tako zavodljivu da se svi mornari koji je čuju razbiju o stijene i poginu." Imajući to na umu, očekivali biste da će odabrati alternativni put okolo Sirena, no umjesto toga Odisej kaže: "Želim čuti tu pjesmu. Ono što ću učiniti jest da ću uliti vosak u uši tebi i cijeloj posadi -- pratite me -- kako vi ne biste mogli čuti pjesmu, a onda ćete me zavezati za jarbol kako bih ja mogao slušati, te svi zajedno možemo otploviti bez štete." Dakle, to je kapetan koji dovodi u opasnost život svake osobe na brodu kako bi mogao čuti neku pjesmu.

Volio bih misliti, ako je to bio slučaj, da bi vjerojatno nekoliko puta to isprobali. Odisej bi rekao: "U redu, hajdemo probati. Vi me zavežite za jarbol, a ja ću moliti i preklinjati. Što god rekao, vi me ne smijete odvezati s jarbola. U redu, zavežite me za jarbol." Prvi časnik uzme uže te dobro zaveže Odiseja za jarbol. Odisej se najbolje potrudi odglumiti i kaže: "Odvežite me. Odvežite me. Želim čuti tu pjesmu. Odvežite me." Prvi časnik se mudro odupire i ne odvezuje Odiseja. Potom Odisej kaže: "Vidim da shvaćaš. Dobro, sad me odveži pa ćemo večerati." Prvi časnik oklijeva. Misli si: "Je li ovo još uvijek proba ili bih ga trebao odvezati?" Prvi časnik pomisli: "Valjda u jednom trenu proba mora završiti." Pa odveže Odiseja, a Odisej poludi. Kaže: "Idiote. Glupane. Ako to sutra učiniš, ja sam mrtav, ti si mrtav, cijela će posada biti mrtva. Nemoj me odvezati što god da se dogodi." Gurne prvog časnika na pod. Ovo se ponavljalo tijekom cijele noći -- proba, vezivanje za jarbol, izvlačenje na prevaru, nemilosrdno prebijanje jadnog prvog časnika. Svi se smiju.

Vezivanje samog sebe za jarbol vjerojatno je najstariji pisani primjer onoga što psiholozi nazivaju dobrovoljno odricanje. Dobrovoljno je odricanje odluka koju donosite hladne glave kako biste se natjerali da usijane glave ne učinite nešto što biste mogli požaliti. Zato što u jednoj osobi postoje dvije glave, kad malo razmislite o tome. Znanstvenici već dugo spominju tu metaforu o dva 'ja' kad se radi o iskušenju. Postoji prvo, sadašnje 'ja'. Kao Odisej kad sluša pjesmu. Jedino što želi jest biti u prvom redu. Misli samo na sadašnjost i trenutno zadovoljstvo. No, postoji i to drugo 'ja', buduće 'ja'. To je Odisej kao star čovjek koji se samo želi povući u osunčanu vilu sa svojom ženom Penelopom izvan Itake -- one druge.

Zašto trebamo alate za dobrovoljno odricanje? Teško je oduprijeti se iskušenju, kao što kaže Nassau William Stariji, engleski ekonomist iz 19. st.: "Suzdržati se od užitka koji je u našoj moći ili tražiti daleke radije nego brze rezultate, spada u najbolnije napore ljudske volje." Ako si postavite ciljeve i ako ste kao ostali ljudi, vjerojatno ćete shvatiti da ono što vas sprečava da ostvarite te ciljeve nije činjenica da su fizički nemogući, već nedostatak samodiscipline da ne odustanete. Fizički je moguće smršaviti. Fizički je moguće više vježbati. No, oduprijeti se iskušenju - to je teško.

Drugi razlog zašto je teško oduprijeti se iskušenju jest zato što je to neravnopravna borba između sadašnjeg i budućeg 'ja'. Budimo iskreni, sadašnje 'ja' je sadašnje. Ono ima kontrolu. Trenutno ono ima moć. Ima te snažne, junačke ruke koje mogu staviti krafne u vaša usta. A buduće 'ja' nalazi se negdje daleko. Ono je u budućnosti. Slabo je. Čak mu ni odvjetnik nije prisutan. Nema nikoga tko bi podupro buduće 'ja'. I tako sadašnje 'ja' može potući sve njegove snove. Dakle, vodi se ta bitka između dva 'ja' i treba nam to dobrovoljno odricanje kako bi borba između dva 'ja' bila ravnopravna.

Ja zapravo zaista volim dobrovoljno odricanje. Vezivanje samog sebe za jarbol najstarije je, no ima i drugih, kao što su zaključavanje kreditne kartice ili nedonošenje brze hrane u kuću kako je ne biste pojeli ili isključivanje internet veze kako biste mogli korisiti kompjuter. Ja sam stvarao sam svoje mnogo prije nego sam znao što su. Dok sam bio gladan postdoktorant na sveučilištu Columbia, bio sam duboko u fazi 'objavi ili propadni' svoje karijere. Morao sam napisati pet stranica dnevno za svoje radove ili bih se morao odreći pet dolara.

Kad pokušate koristiti te alate za dobrovoljno odricanje, shvatite da je vrag zapravo u detaljima. Jer nije tako lako odreći se pet dolara. Ne možete ih zapaliti; to je protuzakonito. Razmišljao sam da ih dam u dobrotvorne svrhe ili supruzi ili nešto takvo. Ali onda sam pomislio kako si šaljem pomiješane poruke. Zato što je nepisanje loše, ali je davanje u dobrotvorne svrhe dobro. Na neki bih način opravdao nepisanje davanjem dara. Zatim sam to preokrenuo i pomislio, pa mogao bih novac dati i neonacistima. No, tada sam shvatio da je to lošije nego što je pisanje dobro, tako da to ne bi funkcioniralo. Na kraju sam samo odlučio da ću ih ostaviti u kuverti u podzemnoj željeznici. Ponekad će ih pronaći dobra osoba, a ponekad loša. U prosjeku je to bila samo besmislena razmjena novca koju ću požaliti. (Smijeh) Tako je i s alatima za dobrovoljno odricanje.

No, unatoč tome što mi se sviđaju, postoje dvije naporne brige koje sam uvijek imao u vezi alata za dobrovoljno odricanje i mogli biste ih imati ako ih koristite. Dakle, prvo je što kad korisitite jedan od tih alata, kao što je ugovor za svakodnevno pisanje ili plaćanje, to je stalni podsjetnik da nemate samokontrolu. Samo si govorite: "Bez tebe, ja sam ništa. Nemam samodiscipline." I onda, ako ste ikad u situaciji da nemate spreman alat za dobrovoljno odricanje -- recimo: "O Bože, ova mi osoba nudi krafnu, a ja nemam obrambeni mehanizam." -- samo ju pojedete. Ne sviđa mi se kako vam oduzimaju moć. Mislim da je samodisciplina nešto kao mišić. Što ga više vježbate, to će biti jači.

Drugi problem s alatima za dobrovoljno odricanje jest što se uvijek možete izvući iz njih. Kažete: "Naravno da ne mogu danas pisati zato što ću održati TEDTalk i imam pet intervjua za medije, a onda idem na koktel zabavu i bit ću pijan nakon toga. Nema šanse da će to funkcionirati." Dakle, vi ste kao Odisej i prvi časnik u jednoj osobi. Predajete se, obvezujete se i izvlačite se iz toga, a onda se kasnije grizete.

Radim već desetak godina na pronalasku drugih načina za promjenu odnosa ljudi prema budućem 'ja' bez korištenja alata za dobrovoljno odricanje. Posebno me zanima odnos prema budućem financijskom 'ja'. To je goruće pitanje. Govorim o štednji. Znači, štednja je klasični problem dvostrukog 'ja'. Sadašnje 'ja' uopće ne želi štedjeti. Ono želi trošiti. Dok buduće 'ja' želi da sadašnje 'ja' štedi. Dakle, to je gorući problem. Gledamo stope štednje, koje su u opadanju od 1950-ih. U isto vrijeme, indeks rizika umirovljenja, mogućnost da nećete moći zadovoljiti svoje potrebe u mirovini, u porastu je. Trenutno smo u situaciji gdje od svake tri osobe rođene sredinom 20. st. McKinsey Global Institute predviđa da dvije neće uspjeti zadovoljiti svoje predmirovinske potrebe dok su u mirovini.

Što možemo poduzeti oko toga? Postoji filozof Derek Parfit, koji je rekao nešto što je inspiriralo moje suautore i mene. Rekao je: "Možda zanemarujemo svoje buduće 'ja' zbog nekog promašenog vjerovanja ili zamišljanja." Time želi reći da možda nekako ne vjerujemo da ćemo ostarjeti ili da možda ne možemo zamisliti da ćemo jednog dana biti stari. U jednu ruku, to zvuči smiješno. Naravno da znamo da ćemo ostarjeti. No, postoje li stvari u koje vjerujemo i ne vjerujemo u isto vrijeme?

Moji suautori i ja koristimo kompjutere, najveći alat našeg vremena, kako bismo pomogli ljudskoj mašti te ih poduprijeli da zamisle kako bi bilo otići u budućnost. Sada ću vam pokazati neke od tih alata. Prvi je takozvani alat za distribuciju. Pokazuje ljudima kakva bi budućnost mogla biti pokazujući im stotine jednako vjerojatnih rezultata koji bi mogli nastati u budućnosti. Svaki je rezultat prikazan jednom od ovih oznaka, te se svaka nalazi u redu koji predstavlja razinu bogatstva i mirovine. Mjesto na vrhu znači da ćete imati visoke prihode u mirovini. Mjesto na dnu znači da ćete teško spajati kraj s krajem. Kad ulažete, ono što zaista govorite jest: "Prihvaćam da bi mi se bilo koja od ovih sto stvari mogla dogoditi i time odrediti moje bogatstvo."

Možete pokušati razmjestiti svoje rezultate. Možete pokušati manipulirati svojom sudbinom, poput ove osobe, ali to će vas koštati. To znači da danas morate više štedjeti. Jednom kad pronađete ulaganje s kojim ste zadovoljni, ljudi kliknu na "gotovo" i oznake počinju nestajati, polako, jedna po jedna. To je simulacija kako je to ulagati u nešto i gledati kako to ulaganje donosi uspjeh. Na kraju će ostati samo jedna oznaka i ona će odrediti vaše bogatstvo u mirovini.

Da, ova je osoba otišla u mirovinu sa 150 posto svojeg radnog prihoda. Više zarađuju u mirovini nego što su zarađivali dok su radili. Ako ste kao većina ljudi, samo gledanje ovoga daje vam mali osjećaj sreće i zadovoljstva -- sama pomisao na zarađivanje 50 posto više novca u mirovini nego prije. No, da ste završili na samom dnu, to bi vam moglo dati blagi osjećaj straha i/ili muke, dok razmišljate o borbi za preživljavanje u mirovini. Stalnim korišenjem ovog alata i simuliranjem posljedice za posljedicom ljudi mogu razumijeti da ulaganja i štednja koje poduzmu danas određuju njihovo blagostanje u budućnosti.

Ljudi se motiviraju putem emocija, no različite ljude motiviraju različte stvari. Ovo je simulacija koja koristi grafički prikaz, no druge ljude motivira ono što se može kupiti novcem, a ne samo brojevi. Stoga sam napravio alat za distribuciju gdje umjesto prikazivanja brojčanih rezultata, pokazujem ljudima kamo će vas ti rezultati odvesti, u određen stan koji si možete priuštiti ako ste vam je mirovina 3000, 2500, 2000 dolara mjesečno i tako dalje. Kako se spuštate po ljestvici stanova, vidite da postaju gori i gori. Neki od njih izgledaju kao mjesta gdje sam živio tijekom diplomskog studija. Kako dolazite do samog dna, suočeni ste s nesretnom realnošću da ako ništa ne štedite za mirovinu, nećete si moći priuštiti nikakvo stanovanje. Ovo su stvarne slike stvarnih stanova koji se iznajmljuju za taj iznos kao što je oglašeno na internetu.

Zadnja stvar koju ću vam pokazati jest posljednji vremenski stroj ponašanja, nešto što sam stvorio s Halom Hershfieldom, s kojim me upoznao moj suautor na prijašnjem projektu Bill Sharpe. Ovdje se radi o pregledu virtualne stvarnosti. Mi, dakle, fotografiramo ljude -- u ovom slučaju, ljude studentske dobi -- te koristimo kompjuterski program da ih postaramo i pokažemo tim ljudima kako će izgledati sa 60, 70, 80 godina. Pokušavamo provjeriti hoće li pomaganje mašti gledanjem u lice budućeg 'ja' promijeniti vaše ponašanje u vezi ulaganja.

Ovo je jedan od naših pokusa. Ovdje nalijevo vidimo lice mladog subjekta. Ima kontrolu koja mu omogućava da prilagodi svoju stopu štednje. Kako smanjuje svoju stopu štednje, to znači da ne štedi ništa kad se nalazi skroz nalijevo. Vidite da je njegov trenutni godišnji prihod -- ovo je postotak plaće koju danas može ponijeti kući -- vrlo visok, 91 posto, no njegov prihod u mirovini dosta je nizak. Otići će u mirovinu s 44 posto od onoga što je zarađivao dok je radio. Ako uštedi maksimalan zakonski iznos, njegova će se mirovina povisiti, no on nije sretan jer sada ima manje novca na lijevoj strani za trošenje danas. Druge okolnosti pokazuju ljudima buduće 'ja'. Sa stajališta budućeg 'ja', sve je obratno. Ako jako malo uštedite, buduće 'ja' je nesretno jer živi s 44 posto prihoda. Ako sadašnje 'ja' puno uštedi, buduće 'ja' je oduševljeno, jer je prihod blizu sto posto.

Kako bih ovo približio široj publici, radim s Halom i Allianzom na stvaranju nečega što zovemo vremenskim strojem ponašanja u kojem ne samo da vidite sebe u budućnosti, nego možete vidjeti očekivane emotivne reakcije na različite razine bogatstva u mirovini. Na primjer, ovdje netko koristi taj alat. Samo gledajte izraze lica dok se pomiču na klizaču. Mlađe lice postaje sretnije i sretnije ne štedeći ništa. Starije lice je nesretno. Polako, polako približavamo ga srednjoj stopi štednje. A onda dolazi visoka stopa štednje. Mlado lice postaje nesretnije. Starije je lice prilično zadovoljno odlukom. Vidjet ćemo ima li ovo utjecaja na ono što ljudi rade. Dobra stvar u ovome jest da to zapravo ne opredjeljuje ljude, jer dok se jedno lice smije, drugo se lice mrgodi. Ne govori vam kamo pomaknuti klizač nego vas samo podsjeća da ste povezani i zakonom obvezani tom budućem 'ja'.

Vaše današnje odluke odredit će vaše blagostanje. A to se lako zaboravlja. Ova upotreba virtualne stvarnosti nije samo dobra da postara ljude. Ima programa koje možete nabaviti da biste vidjeli kako bi ljudi izgledali ako puše, ako se previše izlažu suncu, ako se udebljaju i tako dalje. Dobra je stvar da, za razliku od pokusa koje smo Hal i ja izvodili s Russom Smithom, ne morate to sami programirati da biste vidjeli virtualnu stvarnost. Postoje aplikacije koje možete kupiti na pametnim telefonima za nekoliko dolara, koje rade istu stvar. Ovo na slici je Hal, moj suautor. Možda ga prepoznajete s prijašnjih demo-snimki. Samo za zabavu provukli smo njegovu sliku kroz kompjuterski program za ćelavljenje, starenje i debljanje da vidimo kako bi izgledao. Hal je ovdje, tako da mislim da dugujemo i njemu i vama da vas poštedimo te zadnje slike. S time ću završiti.

U Halovo i moje ime, želim sve najbolje vašem sadašnjem i budućem 'ja'. Hvala.

(Pljesak)