Dan Dennett: Ljupko, seksi, slatko, smješno

Putujem svijetom držeći predavanja o Darwinu i obično govorim o Darwinovoj čudnoj izvrnutoj logici. Zapravo, to je tako nazvao jedan njegov rani kritičar, a ovo je odlomak koji mi se sviđa i kojeg bih vam pročitao.

"U teoriji koju upravo razmatramo, Apsolutno Neznanje svemu daje oblik; stoga možemo izvesti zaključak kako je temeljno načelo cijelog sustava da radi stvaranja savršenog i prekrasnog stroja, nije potrebno znati kako ga stvoriti. No pažljivo razmatranje ove tvrdnje okrit će nam da ona u sažetom obliku, krije osnovnu namjeru Teorije, i da u nekoliko riječi izražava sve što g. Darwin govori; jer on, čudnim izvrtanjem logike, izgleda misli da je Apsolutno Neznanje potpuno sposobno zauzeti mjesto Apsolutne Mudrosti u postignućima stvaralačke vještine."

Točno. Upravo tako. A to i jest čudno izvrtanje. Jedan kreacionistički pamflet sadrži ovu prekrasnu stranicu: "Test broj dva: Znate li za neku građevinu koja nije imala graditelja? DA - NE. Znate li za neku sliku koja nije imala slikara? DA - NE. Znate li za neki auto koji nije imao proizvođača? DA - NE. Ako ste odgovorili "DA" na bilo koje pitanje, molimo obrazložite."

Aha! Mislim, to je stvarno čudno izvrtanje logike. Naizgled je logično da dizajn treba inteligentnog dizajnera. Ali Darwin pokazuje da to jednostavno pogrešno.

No danas ću govoriti o drugom Darwinovom čudnom izvrtanju, koje je na prvi pogled isto toliko zagonetno, ali neki način jednako važno. Logično je da čokoladni kolač volimo zato što je sladak. Momci naganjaju djevojke poput ovih jer su im seksi. Obožavamo bebe jer su tako ljupke. I, naravno, vicevi nas zabavljaju jer su smješni.

To je sve naopako. Jest. I Darwin nam objašnjava zašto. Krenimo sa slatkim. Naš poriv za slatkim je u stvari evoluirani detektor šećera, obzirom da je šećer visoko kaloričan, i samo je uštekan prije svih ostalih, da kažem to krajnje pojednostavljeno, i zato volimo šećer. Med je sladak zato što ga volimo, a ne.... "mi volimo med jer je sladak". Med nije sladak sam po sebi. I da do besvjesti izučavate molekule glukoze, vi nećete doznati zašto im je okus sladak. Da biste razumjeli zašto su slatke, vi morate proučiti naše mozgove. Stoga, ako mislite da je nešto prvo bilo slatko, pa da smo onda evoluirali da volimo slatkoću, naopako ste to shvatili; to je jednostavno pogrešno. Obrnuto je. Slatkoća je nastala evolucijom veze detektora i mozga.

A ove mlade dame nisu same po sebi seksi. I dobro je da nisu, jer da jesu, onda bi Majka Priroda imala problem: Kako, zaboga, natjerati čimpanze na parenje? Vi biste možda rekli, ali postoji rješenje: halucinacije. Moglo bi se to i tako izvesti, ali postoji brži put. Povezati čimpanzama osjetila i mozak tako da vole takav izgled, a čini se da i vole. I to je sve što ima u tome. Tijekom 6 miliona godina, mi i čimpanze evoluirali smo u različitim smjerovima. Mi smo postali bezdlaki, začudo, zbog ovog ili onog razloga; oni nisu. Da nismo, najvjerovatnije bi nam ovo bilo izuzetno seksi.

Naš poriv za slatkim je evoluirana i instinktivna sklonost namirnicama s puno energije. Nije bio dizajniran za čokoladni kolač. Čokoladni kolač je supernormalni stimulus. Ovaj izraz dugujemo Niku Tinbergenu, koji je radio slavne pokuse s galebovima, prilikom čega je otkrio da ova narančasta točka na galebovom kljunu -- ako tu točku povećate i pojačate boju, onda će je ptići galebova još intenzivnije kljucati. To je za njih bio hiperstimulus, i obožavali su ga. Ono što mi doživljavamo, recimo, s čokoladnim kolačem također je supernormalni stimulus koji utječe na naše moždane veze. Postoji puno supernormalnih stimula; čokoladni kolač je samo primjer. Postoji mnogo supernormalnih stimula i za seksualnu privlačnost.

A postoje i supernormalni stimuli za ljupkost. Evo jednog dosta dobrog primjera. Važno je da mi volimo bebe, i da nam se ne gade, na primjer, prljave pelene. Znači bebe moraju privlačiti našu naklonost i našu njegu, i one je privlače. I, uzgred rečeno, nedavno istraživanje pokazalo je da majke više vole miris prljavih pelena vlastitoga djeteta. Vidimo da Priroda djeluje na mnogim razinama. Ali čak i kada bebe ne bi izgledale tako kako izgledaju, kada bi izgledale ovako, to bi bilo ono što bi mi smatrali vrijednim obožavanja, to bi nam bilo -- mislili bismo... o, božanstveno, kako želim to zagrliti. To je čudno izvrtanje.

I za kraj, a što je sa smiješnim? Moj odgovor je da je to ista priča, potpuno ista priča. Ovo je teško, ovo nije toliko očigledno. Zato sam to i ostavio za kraj. I neću vam moći baš puno reći o tome. Ali morate razmišljati evolucijski, morate razmisliti o tome koliko je teškog posla moralo biti odrađeno -- jer prljav je to posao, ali neko ga mora napraviti -- zbog toga je jako važno da dobijemo snažnu, automatsku nagradu kada uspijemo. Mislim da smo ja i nekoliko mojih kolega poznanika pronašli odgovor. Humor je neuralni sustav koji je povezan tako da nagrađuje mozak za obavljanje dosadnih administrativinih poslova. Naša auto-naljepnica za ovaj pogled je da je to "radost otklanjanja pogrešaka". Neću sada imati vremena da sve jasno izložim, ali reći ću da samo neke vrste otklanjanja pogrešaka dobivaju nagrade. A ono što mi činimo jest da humor korisimo kao neku vrstu neuroznanstvene sonde, uključujući i isključujući humor, okrečući potenciometar za šalu -- sad nije smješno... o, sad je smješnije... sad ćemo malo pojačati... sad nije smješno -- na ovaj način mi u stvari možemo naučiti nešto o konstrukciji mozga, funkcionalnoj arhitekturi mozga.

Matthew Hurley je prvi autor ovoga. Zovemo ga Hurleyev model. On je računalni znanstvenik, Reginald Adams je psiholog, a tu sam i ja, i mi od toga radimo knjigu. Puno vam hvala.