Dan Buettner: Kako živjeti da nadživiš stotu

Nešto zvano Danska studija o blizancima utvrdila je kako samo oko 10 posto duljine života prosječne osobe, unutar stanovitih bioloških limita, dolazi od naših gena. Ostalih 90 posto dolazi od našeg stila življenja. Stoga premisa Plavih zona: ako možemo naći optimalni stil življenja za dugovječnost možemo doći do de facto formule za dugovječnost.

Ali ako upitate prosječnog Amerikanca koja je optimalna formula za dugovječnost, vjerojatno vam ne bi mogao odgovoriti. Vjerojatno je čuo za South Beach dijetu, ili Atkinsovu dijetu. Imate USDA prehrambenu piramidu. Imamo što nam Oprah kaže. Imamo što nam doktor Oz kaže.

Činjenica stvari je da smo veoma zbunjeni oko toga što nam zaista pomaže da živimo bolje. Biste li trebali trčati maratone ili vježbati jogu? Biste li trebali jesti organsko meso ili jesti tofu? Kad dođe do nadomjestaka, biste li njih trebali uzimati? A ovi hormoni ili resveratrol? I da li svrha igra tu ulogu? Spiritualnost? A što o tome kako se socijaliziramo?

Pa, naš pristup pronalaženja dugovječnosti bio je da oformimo tim s National Geographicom, i Nacionalnim institutom za starenje kako bi pronašli četiri demografski potvrđena područja koja su geografski definirana. I onda tamo dovesti tim eksperata da metodički prođe upravo sve što ovi ljudi rade, kako bi izdestilirao međukulturalnu destilaciju.

I na kraju ovoga reći ću vam što ta destilacija jest. Ali prvo bih htio otkloniti neke uobičajene mitove koji se tiču dugovječnosti. A prvi mit jest ako se trudiš dovoljno doživjet ćeš stotu. Krivo. Problem jest, samo jedan od 5.000 ljudi u Americi doživi stotu. Šanse su vam vrlo slabe. Iako u Americi demografija najbrže raste, teško je dospjeti do stote. Problem jest što nismo programirani za dugovječnost. Programirani smo za nešto što se zove prokreativni uspjeh. Volim tu riječ. Podsjeća me na studentske dane.

Biolozi definiraju taj termin kao starost u kojem imaš djecu i onda generaciju naprijed, starost u kojoj tvoja djeca imaju djecu. I nakon toga učinak evolucije se potpuno rasipa. Ako ste sisavac, ako ste štakor ili slon, čovjek, sve u svemu, ista priča. Stoga, da dođete do stote, ne samo da morate imati vrlo dobar stil življenja, morate također dobiti na genetskoj lutriji.

Drugi mit jest, postoje tretmani koji pomažu usporiti, obrnuti, ili čak zaustaviti starenje. Krivo. Kada pomislite o tome, imamo 99 stvari koje nas postaraju. Uskratite svom mozgu dovod kisika na samo par minuta te moždane stanice umiru, nikad se ne vraćaju. Igrajte tenis prenaporno, na koljenima, upropastite hrskavicu, hrskavica se nikad ne vraća. Arterije nam se mogu začepiti. Mozak nam se može zagušiti plakom, i dobivamo Alzheimera. Naprosto je previše stvari koje mogu poći krivo.

Naša tijela imaju 35 bilijuna stanica, bilijun s "B". Govorimo o "nacionalni dug" brojevima ovdje. (Smijeh) Te se stanice okrenu svakih osam godina. I svaki put kad se okrenu dolazi do štete. A šteta se nakuplja. I to eksponencijalno. Slično kao dani kad smo svi imali albume Beatlesa ili Eaglesa i napravili bi kopiju na kasetnu vrpcu, dali prijateljima da kopiraju tu kasetnu vrpcu, i vrlo skoro, nakon nanizanih generacija vrpca zvuči kao smeće. Pa, ista stvar se dešava našim stanicama. Zato 65-godišnja osoba stari 125 puta brže od 12-godišnje osobe.

Stoga, ako nema ničega što možete učiniti kako bi usporili ili zaustavili vaše starenje, što ja radim ovdje? E pa, činjenica jest najbolje što nam znanost kaže jest da je doseg ljudskog tijela, mog tijela, vašeg tijela, oko 90 godina, malo više za žene. Ali očekivana životna dob u ovoj zemlji je samo 78 godina. Znači, putem negdje, ostavljamo 12 godina na stolu. To su godine koje možemo dobiti. I istraživanja kažu kako bi to bile godine uglavnom oslobođene kroničnih oboljenja, srčanih oboljenja, raka i dijabetesa.

Mislimo da je najbolji način da dobijemo te nestale godine pogledati kulture po svijetu koje ih zapravo doživljavaju, područja gdje ljudi doživljavaju stotu stopama do 10 puta većim nego mi, područja gdje je očekivana životna dob dodatnih tucet godina, gdje je stopa smrtnosti u srednjim godinama djelić one u ovoj zemlji.

Prvu smo plavu zonu pronašli oko 125 milja od talijanske obale, na otoku Sardiniji. I to ne cijeli otok, čitav otok ima oko 1.4 milijuna ljudi, nego samo gorja, područje zvano pokrajina Nuoro. I tako imamo područje gdje ljudi žive najdulje, oko 10 puta više stogodišnjaka nego ovdje u Americi. I to je mjesto gdje ljudi ne samo dostižu 100 godina, oni to čine s izuzetnom bodrošću. Mjesta gdje se 102-godišnjaci još voze motorom na posao, cijepaju drva, i mogu isprašiti čovjeka 60 godina mlađeg od njih. (Smijeh)

Njihova povijest zapravo seže do, otprilike, Kristovog vremena. To je ustvari kultura iz brončanog doba koja se izolirala. Pošto je zemlja tako neplodna većinom su ovčari koji se bave regularnom fizičkom aktivnošću, slabijeg intenziteta. Prehrana je uglavnom bazirana na biljkama, s naglaskom na hrani koju mogu ponijeti na polja. Izmislili su beskvasan kruh od čitavog pšeničnog zrna zvan notamusica napravljen od durum pšenice, sir od životinja koje se hrane travom pa je sir bogat omega-3 masnim kiselinama umjesto omega-6 masnih kiselina od životinja koje se hrane kukuruzom, i vino koje ima tri puta veću razinu polifenola od bilo kojeg drugog poznatog vina u svijetu. Zove se Cannonau.

Ali prava tajna, mislim, leži više u načinu na koji organiziraju društvo. I jedan od najistaknutijih elemenata sardinijskog društva je kako tretiraju starce. Jeste primijetili ikad ovdje u Americi, socijalni kapital je, čini se, najveći s oko 24 god? Pogledajte samo reklame. Ovdje u Sardiniji, što si stariji više kapitala imaš, više mudrosti zbog koje te slave. Odete u sardinijske barove, umjesto kalendara kupaćih odijela Sports Illustrateda, vidjet ćete kalendar sa stogodišnjacima mjeseca.

Ovo, kako se pokazuje, nije dobro samo za stareće roditelje da ih imaju blizu u obitelji; to nadodaje oko četiri do šest novih godina očekivane starosti, istraživanja pokazuju da je to dobro i za djecu, koja imaju niže stope smrtnosti i niže stope oboljenja. To se zove babin učinak.

Drugu plavu zonu smo našli na drugoj strani planeta, oko 800 milja južno od Tokija, na arhipelagu Okinawa. Okinawa je ustvari 161 mali otok. A na sjevernom dijelu glavnog otoka imamo nultu točku svjetske dugovječnosti. To je mjesto na kojem je pronađena najstarija živuća ženska populacija. To je mjesto gdje ljudi imaju najdulju očekivanu starost bez hendikepa na svijetu. Oni imaju ono što mi želimo. Žive dugo, i običavaju umrijeti u krevetu, vrlo brzo, i često, mogu vam reći, poslije seksa.

Žive oko sedam godina dulje od prosječnog Amerikanca. Pet puta više stogodišnjaka nego što mi imamo u Americi. Petina stope raka debelog crijeva i dojke, velikih ubojica ovdje u Americi. I šestina stope kardiovaskularnih bolesti. A činjenica da nam ova kultura pokazuje ove brojeve mnogo sugerira da nas imaju čemu poučiti. Što rade? Opet, prehrana bazirana na biljkama, puna povrća s mnogo boje. I jedu oko osam puta više tofua nego Amerikanci.

Značajnije od toga što jedu je kako jedu. Imaju svakakve male strategije koje im pomažu da se ne prejedu, što je, što znate, velik problem ovdje u Americi. Nešto strategija koje smo primijetili: jedu s manjih tanjura pa običavaju unijeti manje kalorija svakim sjedenjem. Umjesto serviranja na obiteljski način, gdje možete otprilike bezumno jesti kako pričate, oni serviraju za pultom, ostave hranu daleko, i onda donesu tanjure na stol.

Imaju i poslovicu staru 3.000 godina, koja je, mislim, najveća sugestija prehrani ikad izumljena. Izrekao ju je Konfucije. A ta dijeta je poznata kao Hara, Hatchi, Bu dijeta. Jednostavno mala izreka koju ovi ljudi izgovore prije svog obroka kako bi se podsjetili da prestanu jesti kad im je stomak 80 posto pun. Tom osjećaju punine treba oko pola sata da dođe iz trbuha u mozak. A zaustavljanje na 80 posto vam pomaže u sprečavanju tog osjećaja punine.

Ali, kao i Sardinija, Okinawa ima nešto socijalnih konstrukata koje možemo povezati s dugovječnošću. Znamo da izolacija ubija. Prije petnaest godina prosječni Amerikanac je imao tri dobra prijatelja. Trenutno smo na jednom i pol. Ukoliko ste dovoljno sretni da se rodite na Okinawi rađate se u sustavu gdje automatski imate pola tuceta prijatelja s kojima putujete kroz život. Zovu to Moai. I ako ste u Moaiu očekuje se da dijelite dobit ako vam se posreći, a ako stvari pođu krivo, oboli dijete, umre roditelj, uvijek imate nekoga tko je uz vas. Ovaj konkretni moai, ovih pet dama su zajedno 97 godina. Prosječno su stare 102 godine.

Tipično u Americi razdijelili smo naš odrasli život u dva dijela. Imamo radni život, kad smo produktivni. I onda jednog dana, bum, umirovljenje. I tipično je to značilo odlazak u fotelju, ili odlazak u Arizonu na golf. Na jeziku Okinawe nema čak ni riječi za umirovljenje. Umjesto nje tu je jedna riječ koja prožima čitav tvoj život, a zove se "ikigai". I, grubo prevedeno, znači "razlog ustajanju ujutro".

Za ovog 102-godišnjeg karate majstora ikigai je bio promicanje ove borilačke vještine. Za ovog stogodišnjeg ribiča je bio nastaviti loviti ribu za obitelj tri puta na tjedan. A ovo je pitanje. Nacionalni institut za starenje nam je zapravo dao upitnik da damo tim stogodišnjacima. I jedno od pitanja, bili su vrlo kulturalno pronicavi, ti ljudi koji su sastavili upitnik. Jedno od pitanja je bilo, "Koji je vaš ikigai?" Odmah su znali zašto se bude ujutro. Za ovu 102-godišnju ženu, ikigai je jednostavno bila njena šukun-šukununuka. Cure su se odvojile sa 101 i pol godinom. Pitao sam ju kakav je to osjećaj držati šukun-šukununuku. A ona je zabacila glavu i rekla, "Kao skok u raj." Pomislio sam kako je to prekrasan osjećaj.

Moj urednik u Geographicu je tražio od mene da nađem američku Plavu zonu. I kroz neko vrijeme smo promatrali prerije Minnesote, gdje je ustvari velik postotak stogodišnjaka. Ali to je zato što su svi mladi pobjegli. (Smijeh) Pa smo se opet bacili na podatke. I našli najdugovječniju američku populaciju među adventistima sedmog dana koncentriranim u i oko Loma Linde u Kaliforniji. Adventisti su konzervativni metodisti. Slave sabat od sumraka u petak do sumraka u subotu. "24-satno svetište u vremenu", kako to nazivaju. A slijede pet malih navika koje su specifične za njih, iz izvanredne dugovječnosti gledano.

Ovdje u Americi, očekivana starost za prosječnu ženu je 80 godina. Ali za adventističku ženu, njena je 89. A razlika je još naglašenija među muškarcima, čija je očekivana starost oko 11 godina dulja od one njihovih američkih ekvivalenata. Sad, to je studija koja je pratila oko 70.000 ljudi 30 godina. Prvoklasna studija. I mislim da premoćno ilustrira premisu projekta Plave zone.

To je heterogena zajednica. Ima bijelaca, hispanaca, Azijata. Jedina stvar koja im je zajednička je skup vrlo malih životnih navika koje ritualno slijede većinom svojih života. Prehranu uzimaju direktno iz Biblije. Knjiga postanka 1,29, gdje Bog govori o mahunarkama i sjemenju, onda u drugoj strofi o zelenom bilju, ono što očito nedostaje je meso. To svetište u vremenu uzimaju vrlo ozbiljno.

24 sata svaki tjedan, bez obzira koliko su zaposleni, pod kakvim su stresom zbog posla, gdje treba voziti djecu, prekidaju sve aktivnosti i fokusiraju se na svog Boga, svoju socijalnu mrežu, i onda, čvrsto religijsko pravo su šetnje po prirodi. I snaga toga leži u tome da se to ne radi po prilici, to se radi svaki tjedan cijeli život. Ništa od toga nije teško. Ništa ne košta novca. Adventisti također običavaju se družiti s drugim adventistima. Stoga, ako odete na adventističku zabavu nećete vidjeti ljude kako se nalijevaju burbonom ili motaju joint. Umjesto toga oni pričaju o sljedećoj šetnji po prirodi, izmjenjuju recepte, i da, mole se. Ali utječu jedni na druge na duboke i mjerljive načine.

To je kultura koja je donijela Ellswortha Wherama. Ellsworth Wheram ima 97 godina. Multimilijunaš je pa ipak, kad je liferant od njega tražio 6.000 dolara da izgradi ogradu za razmeđe, rekao je, "Za taj ću novac to napraviti sam." Tako je iduća tri dana lopatao cement, i okolo postavljao stupove. I kako bi se možda moglo pretpostaviti, četvrti dan je završio u operacijskoj sali. Ali ne kao čovjek na stolu; nego čovjek koji operira otvoreno srce. S 97 godina i dalje izvodi 20 operacija na otvorenom srcu svaki mjesec.

Ed Rawlings, sad 103 godine star, aktivni kauboj, počinje svoje jutro plivanjem. A vikendima se voli okušati na dasci, bacati paunove repove.

Onda Marge Deton. Marge ima 104 godine. Njen unuk zapravo živi tu u Twin Citiesima. Počinje svoj dan dizanjem utega. Vozi bicikl. A onda ulazi u svoj tamno crveni Cadillac Seville iz '94., i ispraši San Bernardino autocestu, gdje još volontira za sedam različitih organizacija. Bio sam na 19 hardcore ekspedicija. Vjerojatno sam jedina osoba koju ćete ikada susresti da je vozila bicikl kroz Saharu bez sunčanih naočala. Ali reći ću vam, ne postoji pustolovina više agonizirajuća od jurećeg metka s Marge Deton. "Stranac je prijatelj kog još nisam upoznala!" rekla mi je.

Dakle, koji je zajednički nazivnik ovim trima kulturama? Koje su to stvari koje svi čine? Uspjeli smo sažeti popis na devet. Ustvari, proveli smo još dvije ekspedicije po Plavim zonama od onda i ti se zajednički nazivnici još drže. Prva stvar, i ovdje ću da izreknem hulu, nitko od njih ne vježba, bar ne onako kako mi to doživljavamo. Umjesto toga, organiziraju život tako da su konstantno primorani na fizičku aktivnost. Ove stogodišnje žene Okinawe dižu se i spuštaju na tlo, sjedaju na pod, 30 ili 40 puta na dan.

Sardinci žive u vertikalnim kućama, stalno gore-dolje po stepenicama. Svaki odlazak u dućan, ili u crkvu ili kod prijatelja nosi sa sobom hodanje. Nemaju nikakvih pogodnosti. Nema dugmeta koje će za tebe obaviti posao na dvorištu ili kućanski posao. Ako žele složiti kolač, to rade rukama. To je fizička aktivnost. To sagorijeva kalorije jednako kao i trčanje na steperu. Kad izvode namjerne fizičke aktivnosti, to su stvari u kojima uživaju. Običavaju šetati, jedini dokazani način suzbijanja kognitivnog pada, i svi običavaju imati vrt. Znaju kako urediti život na pravi način tako da imaju pravi pogled.

Svaka od ovih kultura si uzima vremena da ubaci u nižu brzinu. Sardinci se mole. Adventisti sedmog dana se mole. Ljudi Okinawe imaju to štovanje predaka. Ali kad ste u žurbi ili pod stresom to okida takozvanu upalnu reakciju, koja se povezuje sa svime od Alzheimerove bolesti do kardiovaskularne bolesti. Kad usporite na 15 minuta po danu pretvarate to upalno stanje u više protuupalno stanje.

Imaju vokabular za osjećaj svrhe, ikigai, kao u Okinawi. Znate, dvije najopasnije godine vašeg života su godina kada se rodite, zbog smrtnosti novorođenčadi, i godina kada se umirovite. Ti ljudi znaju osjećati svrhu, i aktiviraju u svom životu, to vrijedi otprilike sedam godina dodatne očekivane starosti.

Nema dijete dugovječnosti. Umjesto toga, ti ljudi piju pomalo svaki dan, nikakav pokušaj proturivanja američkoj populaciji. (Smijeh) Običavaju jesti biljke. To ne znači da ne jedu meso, već da jedu mnogo graha i oraha. I imaju strategije protiv prejedanja, male stvari koje ih guraju dalje od stola u pravo vrijeme.

A temelj ovog svega je kako se povezuju. Stavljaju svoje obitelji na prvo mjesto, brinu o svojoj djeci i starećim roditeljima. Svi oni običavaju pripadati zajednici osnovanoj na vjeri, što vrijedi između četiri i 14 dodatnih godina očekivane životne starosti ako to radite četiri puta na mjesec. A najveća stvar ovdje je što također pripadaju pravom plemenu. Ili su rođeni u ili su se proaktivno okružili s pravim ljudima.

Znamo iz Framinghamovih studija, da, ako su vam tri najbolja prijatelja gojazna, postoji 50 posto veća šansa da ćete vi biti pretili. Dakle, ako se družite s nezdravim ljudima to će imati značajan utjecaj nakon vremena. Umjesto toga, ako je ideja rekreacije vašeg prijatelja fizička aktivnost, kuglanje, ili igranje hokeja, vožnja biciklom ili vrtlarenje, ako vam prijatelji piju malo, ali ne previše, i ako jedu kako treba, i ako su angažirani, i ako vam vjeruju te vi možete vjerovati njima, to će imati najveći utjecaj nakon vremena.

Dijete ne djeluju. Nijedna dijeta u povijesti svijeta nije djelovala na više od dva posto populacije. Vježbovni programi obično počinju u siječnju, obično zavrašavaju do listopada. Kada pričamo o dugovječnosti nema kratkoročnog fiksa u piluli ili ičemu drugom. Ali kad razmislite o tome vaši prijatelji su dugoročne pustolovine, te stoga, možda je najznačajnija stvar koju možete učiniti dodati više godina vašem životu, i života vašim godinama. Hvala vam puno. (Pljesak)