Cynthia Breazeal: Uspon osobnih robota

Još otkako sam bila djevojčica i gledala "Ratove zvijezda" po prvi puta, bila sam očarana idejom osobnih robota. I kao djevojčica, voljela sam ideju robota koji komunicira s nama više kao drug koji nam pomaže i kojem vjerujemo -- nešto što bi nas radovalo, obogatilo nam život i pomoglo nam spasiti galaksiju ili dvije. Znala sam da takvi roboti ne postoje u stvarnosti, ali sam znala da ih želim izrađivati.

Pa prolazi 20 godina -- Sada sam studentica diplomskog studija na MIT-u na studiju umjetne inteligencije, godina je 1997., i NASA je upravo spustila prvog robota na Mars. Ali roboti, ironično, još uvijek nisu u našim domovima. I sjećam se da sam razmišljala o svim razlozima zašto je to slučaj. Ali jedan me doista pogodio. Robotika se zapravo bavi interakcijom sa stvarima, a ne s ljudima -- sigurno ne na društveni način koji bi nama bio prirodan i koji bi stvarno pomogao ljudima da prihvate robote u naše svakodnevne živote. Za mene, to je onaj bijeli prostor, nešto što roboti još ne mogu. I tako sam te godine počela stvarati tog robota, Kismeta, prvog društvenog robota na svijetu. I tri godine kasnije -- nakon puno programiranja, i posla s drugim diplomcima u laboratoriju -- Kismet je bio spreman ostvariti interakciju s ljudima.

(Video) Znanstvenik: Želim ti nešto pokazati.

Kismet: (Glupost).

Znanstvenik: Ovo je sat koji mi je djevojka poklonila.

Kismet: (Glupost).

Znanstvenik: Da, gledaj, ima i malo plavo svjetlo. Skoro sam ga izgubio ovoga tjedna.

Cynthia Breazeal: Dakle, Kismet je komunicirao s ljudima poput djeteta koje ne priča ili koje još nije propričalo, što je, pretpostavljam, prikladno jer je doista prvi svoje vrste. Nije znao jezik, ali to nije važno. Ovaj mali robot je nekako bio u stanju dotaknuti nešto duboko društveno u nama. I time, obećati potpuno novi način na koji bismo mogli komunicirati s robotima.

U proteklih nekoliko godina nastavila sam istraživati tu interpersonalnu dimenziju robota, sada u medijskom laboratoriju s vlastitim timom nevjerojatno nadarenih studenata. Jedan od mojih omiljenih robota je Leonardo. Razvili smo Leonarda u suradnji sa studiom Stana Winstona. I želim vam pokazati za mene poseban trenutak s Leom. Ovdje Matt Berlin komunicira s Leom, upoznajući Lea s novim predmetom. I budući da je nov, Leo zapravo ne zna što da misli o njemu. Ali pomalo kao i mi, može nekako naučiti nešto o tome promatrajući Mattovu reakciju.

(Video) Matt Berlin: Zdravo, Leo. Leo, ovo je Cookie Monster. Možeš li pronaći Cookie Monstera? Leo, Cookie Monster je vrlo loš. On je vrlo loš, Leo. Cookie Monster je vrlo, vrlo loš. On je zastrašujuće čudovište. Ono želi uzeti tvoje kolačiće.

(Smijeh)

CB: Dobro, dakle Leo i Cookie su možda počeli pomalo neugodno, ali sada se odlično slažu.

Ono što sam naučila stvarajući ove sustave je da su roboti zapravo doista intrigantna društvena tehnologija. Gdje je, u stvari, njihova sposobnost da pritisnu tipke naše društvenosti i komuniciraju s nama poput partnera onaj jezgreni dio njihove funkcionalnosti. S tim pomakom u mišljenju, sada možemo početi zamišljati nova pitanja, nove mogućnosti za robote o kojima inače možda ne bismo razmišljali. No, što mislim kad kažem da „pritišću tipke naše društvenosti?“ Pa, jedna od stvari koju smo naučili je da, ako stvorimo robote da komuniciraju s nama rabeći isti govor tijela, istu vrstu neverbalnih signala koje koriste ljudi -- kao što Nexi, naš humanoidni robot čini ovdje -- ono što otkrivamo je da ljudi reagiraju na robote vrlo slično kao što reagiraju na ljude. Ljudi koriste te signale da odrede koliko je netko uvjerljiv, koliko je simpatičan, koliko zanimljiv, koliko mu se može vjerovati. Ispostavlja se da je isto s robotima.

Pokazuje se sada da roboti doista postaju stvarno zanimljivo novo znanstveno oruđe za razumijevanje ljudskog ponašanja. Za odgovaranje na pitanja poput, kako to da, na temelju kratkog susreta, možemo procijeniti koliko je druga osoba vrijedna našeg povjerenja? Vjeruje se da oponašanje igra ulogu, ali kako? Da li je važno oponašanje određenih pokreta? Pokazuje se da je stvarno teško ovo naučiti ili shvatiti promatrajući ljude jer kad komuniciramo svi tim signalima upravljamo automatski. Ne možemo ih pažljivo kontrolirati jer su nam podsvjesni. Ali s robotom možete.

Pa u ovom filmu ovdje -- video je snimljen u laboratoriju Davida DeStenoa na sveučilištu Northeastern. On je psiholog s kojim surađujemo. Postoji znanstvenik koji pažljivo kontrolira Nexijeve signale kako bi mogao proučavati ovo pitanje. A zaključak je – razlog zašto ovo funcionira -- jer se pokazuje da se ljudi ponašaju kao ljudi čak i kad komuniciraju s robotom. Pa s tim ključnim uvidom, možemo početi zamišljati nove primjene za robote. Na primjer, ako roboti uzvraćaju na naše neverbalne signale, možda bi bili sjajna nova komunikacijska tehnologija. Zamislite ovo: Što mislite o robotskom dodatku za vaš mobitel? Nazovete prijateljicu, ona stavi mobitel u robota, i, bam!, vi ste JaBot -- možete ostvariti kontakt pogledom, pričati s prijateljima, možete se kretati uokolo, gestikulirati -- možda sljedeća najbolja stvar nakon stvarne nazočnosti ondje, je li?

Da bismo ovo ispitali moj student, Siggy Adalgeirsson, napravio je studiju u kojoj smo doveli ljudske sudionike, ljude, u naš laboratorij da izvrše zadatak koji zahtijeva suradnju sa suradnikom na daljinu. Zadatak je uključivao stvari poput gledanja skupa predmeta na stolu, raspravljanja o njima u smislu njihove važnosti za obavljanje određenog zadatka -- što je završilo kao zadatak preživljavanja -- i zatim rangiranja predmeta prema tome koliko su ih smatrali vrijednima ili važnima. Udaljeni suradnik je bio eksperimentator iz naše skupine pri čemu su koristili jednu od tri različite tehnologije za interakciju sa sudionicima. Prva je bila običan ekran. To je poput današnje video konferencije. Sljedeća je bila s dodanom pokretljivošću, pa smo ekran stavili na pokretnu osnovu. To je poput, ako ste upoznati s nekim oblikom današnjih telenazočnih robota -- ovo oponaša tu situaciju. I na koncu, potpuno izažajan JaBot.

Nakon interakcije, tražili smo od ljudi da ocijene kvalitetu interakcije s tehnologijom, sa suradnikom na daljinu, na brojne razne načine. Promatrali smo psihološki moment -- koliko empatije ste osjetili za drugoga? Promatrali smo sveukupni angažman. Promatrali smo njihovu želju za suradnjom. Evo što vidimo kada koriste samo ekran. Ispada da kad dodate pokretljivost – mogućnost okretanja na stolu -- dobijete malo više poticaja. A dobijete još više poticaja kada dodate punu izražajnost. Pa se čini da ovo fizičko društveno utjelovljenje stvarno čini razliku.

Pokušajmo to sada malo staviti u kontekst. Danas znamo da članovi obitelji žive sve udaljenije jedni od drugih, i da to definitivno uzima danak u obiteljskim odnosima i obiteljskim vezama na daljinu. Što se mene tiče, imam tri dječaka, i želim da imaju stvarno dobar odnos sa svojim djedom i bakom. Ali moji roditelji žive tisućama kilometara daleko, pa se oni jednostavno ne vide baš često. Probamo pomoću Skypea, probamo telefonom, ali dečki su maleni – zapravo ne žele pričati, žele se igrati. Oni vole ideju gledanja na robote kao na novu vrstu tehnologije za igranje na daljinu. Pa si ja zamišljam vrijeme ne tako daleko od danas -- kada moja mati može otići do svog računala, otvoriti preglednik i uključiti se u malog robota. I kao baka-bot, može se igrati, zaista igrati, s mojim sinovima, svojim unucima, u stvarnom svijetu s njegovim pravim igračkama. Mogu zamisliti bake kako igraju društvene igre sa svojim unukama, prijateljicama, kako mogu podijeliti sve ostale aktivnosti po kući, kao što razmjenjuju priče za laku noć. Pomoću ove tehnologije, moći će biti aktivni sudionici u životima svoje unučadi na način koji danas nije moguć.

Razmislimo i o nekim drugim područjima, poput zdravlja, možda. U Sjedinjenim Državama danas je, preko 65 posto ljudi pretilo ili gojazno, a sada je to velik problem i s našom djecom. A znamo da, kako ste stariji u životu, ako ste gojazni kad ste mladi, to može voditi u kronične bolesti koje ne samo da smanjuju kvalitetu života, već su i strahovit ekonomski teret za naš zdravstveni sustav. Ali ako roboti mogu zainteresirati, ako volimo surađivati s robotima, ako su roboti uvjerljivi, možda vam robot može pomoći da poštujete program dijete i vježbanja, možda vam mogu pomoći da kontrolirate svoju težinu. Nešto kao digitalna Jiminy -- dobro poznata bajka -- svojevrsna prijateljska nazočnost koja pruža podršku i uvijek je tu da bi vam pomogla da donesete pravu odluku na pravi način, u pravo vrijeme, da vam pomogne stvoriti zdrave navike. Mi smo zapravo ispitali ovu ideju u našem laboratoriju.

Ovo je robot, Autom. Cory Kidd je razvio ovog robota za svoj doktorski rad. Oblikovan je da bude robot trener za ishranu i vježbu. Imao je nekoliko jednostavnih neverbalnih vještina. Mogao je ostvariti kontakt pogledom s vama. Mogao je dijeliti informacije gledajući dolje u ekran. Informacije unosite pomoću ekranskog sučelja, kao, koliko kalorija ste pojeli toga dana, koliko ste vježbali. A zatim bi vam robot pomogao pratiti te informacije. Robot je govorio sintetičkim glasom kako bi vas uključio u trenerski dijalog modeliran prema trenerima i pacijentima i slično. On bi uspostavio radno savezništvo s vama kroz taj dijalog. Mogao vam je pomoći postaviti ciljeve i pratiti napredak, i pomagao vam je u motivaciji.

Zanimljivo pitanje je, stoga, da li je društveno utjelovljenje doista bitno? Je li bitno što je robot? Da li je stvarno važna samo kvaliteta savjeta i informacija? Da bismo odgovorili na to pitanje, napravili smo studiju na području Bostona u kojoj smo stavili jednu od tri intervencije ljudima u kuću na razdoblje od nekoliko tjedana. Jedan slučaj je bio robot koji ste ovdje vidjeli, Autom. Druga intervencija je bila računalo koje je imalo isti ekran osjetljiv na dodir, i vrtjelo potpuno iste dijaloge. Kvaliteta savjeta je bila ista. A treća je bila samo olovka i papir za vođenje bilješki, jer je to standardna intervencija koju tipično dobijete kada započnete program dijete i vježbe.

Jedna od stvari koju smo stvarno htjeli promotriti nije bila koliko su ljudi izgubili na težini, već zapravo koliko su dugo komunicirali s robotom. Jer nije problem skinuti kile, problem je ne vratiti se na staro. I što duže možete komunicirati s jednom od ovih intervencija, tim je indikativnije, potencijalno, da ćete postići dugoročniji uspjeh. Prvo što želim pogledati je koliko dugo, koliko su dugo ljudi bili u interakciji s tim sustavima. Pokazalo se da su ljudi komunicirali s robotom značajno više, premda je kvaliteta savjeta bila identična onoj na računalu. Kad ih je pitao da ga ocijene u smislu kvalitete radnog savezništva, ljudi su robota ocijenili bolje i robotu su vjerovali više. (Smijeh) A kad pogledate emocionalni angažman, sve je bilo različito. Ljudi bi robotima dali imena. Odijevali su ih. (Smijeh) I čak kad bismo došli pokupiti robote pri kraju studije, izišli bi do automobila i pozdravili se s robotom. Nisu to činili s računalom.

Posljednje o čemu želim danas pričati je budućnost dječjih medija. Znamo da djeca danas provode puno vremena za ekranima, bilo da je riječ o televiziji ili računalnim igrama ili drugome. Moji sinovi, oni vole ekran. Vole ekran. Ali ja želim da se oni igraju; kao majka želim da se igraju, igraju u stvarnom svijetu. Pa u svojoj skupini pokrećem novi projekt koji vam želim danas predstaviti koji se zove Računala u igri koji zapravo pokušava razmišljati o tome što je tako zanimljivo kod digitalnih medija i doslovno to skinuti s ekrana, u stvarni svijet djeteta, gdje može poprimiti mnoga obilježja igranja u stvarnom svijetu. Evo prvog ispitivanja ove ideje, u kojem likovi mogu biti fizički ili virtualni, i gdje digitalni sadržaj doslovno može sići s ekrana, u svijet i natrag. Volim o ovome razmišljati kao o Atari Pongu ove stopljene stvarnosne igre.

Ali možemo ovu ideju pogurati i dalje. Što ako -- (Igra) Nathan: Stiže. Jee! CB: -- sam lik može doći u vaš svijet? Pokazuje se da djeca obožavaju kad lik postaje stvaran i ulazi u njihov svijet. A kad je u njihovom svijetu, mogu uspostaviti odnos i igrati se s njime na način koji je fundamentalno drukčiji od igranja na ekranu. Druga važna ideja je shvaćanje opstojnosti lika u različitim realitetima. Pa se promjene koje djeca naprave u stvarnom svijetu moraju prenijeti u virtualni svijet. Ovdje je Nathan promijenio slovo A u broj 2. Možete zamisliti da ovi simboli daju likovima specijalne moći kad odu u virtualni svijet. Pa sada šalju lika natrag u taj svijet. I on sada ima brojčanu moć.

I naposlijetku, ono što sam pokušala ovdje učiniti je stvoriti iskustvo u koje će djeca stvarno uroniti, u kojem se doista osjećaju kao da su dio priče, dio tog iskustva. I zaista želim zapaliti njihovu maštu onako kako se moja zapalila kad sam kao djevojčica gledala „Ratove zvijezda“. Ali želim i više od toga. Zapravo želim da oni stvore svoja iskustva. Želim da budu u stanju doslovno ugraditi svoju maštu u ta iskustva i učiniti ih svojima. Dakle, istraživali smo mnoge ideje telenazočnosti i mješovite stvarnosti kako bismo doslovno omogućili djeci da projiciraju svoje ideje u prostor gdje druga djeca mogu komunicirati s njima i graditi na tome. Zaista želim iznaći nove načine dječjih medija koji hrane kreativnost i učenje i inovacije. Mislim da je to vrlo, vrlo važno.

Pa je ovo novi projekt. Pozvali smo mnogo djece u ovaj prostor, i oni misle da je prilično cool. Ali mogu vam reći, ono što najviše vole je robot. Ono do čega im je stalo je robot. Roboti dotiču nešto duboko ljudsko u nama. I tako, bez obzira da li nam pomažu da postanemo kreativni i inovativni, ili nam pomažu da se osjećamo bolje povezani usprkos udaljenosti, ili su naš drug kojem vjerujemo i koji nam pomaže ostvariti osobne ciljeve kako bismo postali najbolji što možemo, za mene, kod robota su važni ljudi.

Hvala vam.

(Pljesak)