Clifford Stoll o… svemu

Presretan sam što sam ovdje. Čast mi je da sam pozvan, i hvala još jednom. Želio bih vam pričati o stvarima koje me zanimaju, ali nažalost nekako sumnjam da će ono za što sam ja zainteresiran interesirati puno ljudi. Prva stvar, na moj kartici piše da sam astronom. Jako bih volio pričati o astronomiji, ali bojim se kako je broj ljudi zainteresiranih za radijativni transfer u ne-sivim atmosferama te za polarizaciju svjetla u Jupiterovoj gornjoj atmosferi jednak broju ljudi koji bi stali ispod nadstrešnice kod stajališta za autobuse. Stoga neću pričati o tome. (Smijeh)

Bilo bi isto tako zabavno pričati o nekim stvarima koje su se odigrale 1986. i 1987., kada su računalni hakeri probili naš sustav u Lawrence Berkeley laboratoriju. A ja sam ulovio te momke, i ispalo je da su radili za ono što se tada zvalo sovjetski KGB, te su krali informacije i prodavali ih. I stvarno bih volio pričati o tome -- i bilo bi zabavno -- ali, 20 godina kasnije... nalazim da je računalna sigurnost, onako iskreno rečeno, nekako dosadna. Zamorno je. Ja sam --

Prvi put kada nešto napraviš, to je znanost. Drugi put, to je inženjerstvo. Treći put, samo si jedan od tehničara. Ja sam znanstvenik. Jednom kad napravim nešto, idem raditi nešto drugo. Stoga neću pričati o tome. Niti ću pričati o stvarima koje mislim da su očite iz moje prve knjige, Silicon Snake Oil, ili moje druge knjige, a neću pričati ni o tome zašto vjerujem da računalima nije mjesto u školama.

Osjećam da postoji masivna i bizarna ideja koja se vrti okolo da moramo uvesti veći broj računala u škole. Moja ideja je: Ne! Ne! Mičite ih iz škola i držite ih što dalje od njih. I stvarno bih volio pričati o tome, mislim kako su argumenti toliko očiti bilo kome tko je bio u blizini učionica četvrtog razreda tako da se stvarno nema što puno o tome pričati – no moguće je kako sam jako u krivu glede toga, kao i svega ostalog što sam dosad govorio. Stoga nikako nemojte ići tražiti i čitati moju disertaciju. Vjerojatno i u njoj ima laži.

Kad smo kod toga, napravio sam si natuknice za govor prije pet minuta. (Smijeh) I ako pogledate ovamo, glavna stvar koju sam napisao na palcu jest budućnost. Trebam pričati o budućnosti, jel da? Dobro. Nekako osjećam, ako pitate mene da pričam o budućnosti to je bizarno, jer ja sam čovjek sa sjedim vlasima, i stoga je nekako bedasto da ja pričam o budućnosti. U stvari, mislim da ako zbilja želite znati kako će budućnost izgledati, ako zbilja želite znati o budućnosti, ne pitajte tehnologa, znanstvenika, ili fizičara. Ne! Ne pitajte nekoga tko piše računalni kod.

Ne, ako vas zbilja zanima kako će društvo izgledati za 20 godina, upitajte odgajateljicu u vrtiću. One znaju. U stvari, nemojte pitati bilo koju odgajateljicu, pitajte iskusnu, dobru odgajateljicu. One znaju kako će društvo izgledati u slijedećoj generaciji. Ja ne znam. Niti to znaju, ja mislim, mnogi drugi ljudi koji pričaju o tome što će budućnost donijeti. Sigurno, svaki od nas može zamisliti ove sjajne nove stvarčice koje će biti tamo. Ali za mene, stvarčice nisu budućnost. Ono što se ja pitam jest: kako će društvo izgledati, kada imamo djecu današnjice koja su izvrsna u slanju sms-ova i provode ogromno vrijeme pred telkom, ali nikad skupa nisu išli na kuglanje.

Promjena se događa, i ta promjena nije u softveru. No neću o tome pričati. Volio bih o tome pričati, bilo bi zabavno, ali želim pričati o onome što radim sada. Što to ja radim sada? Aaaa. -- ta druga stvar za koju mislim da bih o njoj želio pričati je baš ovdje. Baš ovdje. Vidi li se ovo? Ono o čemu bih želio pričati su jednostrane stvari. Istinski bih volio pričati o stvarima koje imaju samo jednu stranu. To je zato što volim Mobius petlje. Ne samo da volim Mobius petlje, nego sam jedan od vrlo rijetkih ljudi, ako ne i jedina osoba na svijetu, koja pravi Klein boce. Odmah sad, nadam se da ćete usmjeriti poglede ovamo. Ovo je Klein boca. Za one u publici koji to znaju, zarolajte očima i recite, jap. Znam sve o tome. Jednostrana je. To je boca kojoj je unutarnja strana ujedno vanjska. Ima zapreminu ravnu nuli. I nema orijentaciju. Ima prekrasne značajke. Ako napravite dvije Mobius petlje i spojite njihove zajedničke rubove skupa, dobijete jednu ovakvu, a ja ih radim od stakla. I volio bih pričati s vama o tome, ali nemam baš puno... stvari da vam kaže o tome zato što -- (Smijeh)

(Chris Anderson: Imam prehladu.)

Ipak, 'D' u 'TED' skraćenici, naravno, označava dizajn. Samo prije dva tjedna napravio sam -- znate, radio sam male, srednje i velike Klein boce za trgovinu. Ali nešto sam upravo završio -- i presretan sam da vam to mogu pokazati, prvi put javno ovdje. Ovo je Klein boca (Klein-bottle) – vinska boca (wine bottle), koja, iako u četiri dimenzije ne bi smjela moći imati u sebi bilo kakvu tekućinu, bez problema to može zato što naš univerzum ima samo tri prostorne dimenzije. I zato što naš univerzum ima tri prostorne dimenzije, ova boca može držati tekućinu u sebi. Stoga to je jako -- baš ova je cool. To je bio mjesec dana rada mojeg života. I premda bih volio govoriti o topologiji s vama, neću. (Smijeh)

Umjesto toga, spomenut ću moju mamu, koja je preminula prošlo ljeto. Skupljala je slike na kojima sam ja, kao što to majke rade. Može li netko prikazati ovog dečka? I gledao sam njezin album i sakupljala je slike sa mnom, i sakupljala je slike sa mnom, kako stojim – u stvari sjedim, 1969. ispred hrpe brojčanika. I pogledao sam sliku, i rekao si, o Bože, to sam ja kad sam radio u elektronskom glazbenom studiju! Radio sam kao tehničar, popravljao i održavao elektronički glazbeni studio u SUNY-iju, Buffalo. I vau! Stroj za putovanje iha-ha unatrag. I rekao sam si, to je to! I poslalo me tamo.

Nedugo nakon toga, pronašao sam još jednu sliku koju je imala moja majka, moju sliku. Ovaj dečko ovdje, to sam naravno ja. Ovaj čovjek je Robert Moog, izumitelj Moog sintesajzera, on je preminuo prošlog kolovoza. Robert Moog bio je velikodušna, ljubazna osoba, izvanserijski kompetentan inženjer. Muzičar koji me uzeo pod svoje okrilje kako bi me poučio, mene brucoša u SUNY Buffalo. Došao je iz Trumansburg-a da me pouči ne samo o Moog sintesajzeru, već smo znali sjediti tamo -- a u to doba sam studirao fiziku. Bile su to 1969., 70., 71. Proučavali smo fiziku, ja sam proučavao fiziku, a on je govorio, "To je dobro što radiš. Nemoj se zaplesti u elektronsku glazbu ako učiš fiziku." Mentorirao me. Došao bi i proveo bi sate i sate sa mnom. Napisao mi je pismo preporuke kako bih se upisao na postdiplomski studij. U pozadini je moj bicikl. Shvatio sam kako je ova slika slikana u dnevnoj sobi mog prijatelja. Bob Moog došao je do nas i dovukao gomiletinu opreme da pokaže Greg Flintu i meni nešto o ovim stvarima. Sjedili smo tako i razgovarali o Fourierovim transformatorima. Besselovim funkcijama, modulaciji prijenosnih funkcija, o takvim stvarima. Kad je Bob preminuo prošlo ljeto bio je to veliki gubitak za sve nas. Svatko tko je glazbenik bio je pod snažnim utjecajem rada Robert Mooga. (Pljesak) I reći ću vam što ću napraviti. Napravit ću slijedeće -- nadam se da možete razaznati da se na ovom Hewlett-Packard osciloskopu nalazi distorzirani sinusni val, gotovo trokutni val.

O, sjajno. Mogu doći do tog mjesta ovdje, točno? Klinci. Pričat ću o klincima -- je li to u redu? Ovdje kaže klinci tamo, o tome bih želio govoriti. Odlučio sam da, bar što se mene tiče, nemam dovoljno veliku glavu. Stoga mislim lokalno i djelujem lokalno. Mislim kako je to najbolji način da pomognem vrlo, vrlo lokalan. Stoga ovaj doktorat, diploma ona, i trla brla. Govorio sam o ovim stvarima nekolicini učitelja u školi prije otprilike godinu dana. I jedan od njih, u stvari više njih prišlo mi je i reklo, "Pa kako to da ne predaješ to?" I rekao sam, "Ma znate, podučavao sam studente -- imao sam studente na diplomskom, podučavao sam na preddiplomskim studijima." Ne, kažu oni, "Ako te zanimaju klinci i sve te stvari, kako to da te nema ovdje, na prvim crtama? Dosta priče, pokaži da stvarno tako i misliš."

Istina je. Istina. Podučavao sam znanost u osmom razredu četiri dana tjedno. Nisam se samo pojavljivao tu i tamo. Ne, ne, ne, ne, ne. Prisustvovao sam i bilježio vrijeme. Bio sam tamo za vrijeme ručka. (Pljesak) Nije to -- ne, ne, ne, nije to za pljeskanje. Svakom sugeriram, stvarno, ovo je prava stvar koju možete napraviti. Ne da se samo pojavite na nastavi tu i tamo. Podučavajte djecu kroz cijeli tjedan. OK, ja predajem ¾ vremena, ali to je dovoljno dobro. Jedna od stvari koju sam radio s učenicima na satu znanosti bila je da bi im rekao, "Gledajte ovamo, poučit ću vas fiziku fakultetske razine. Ne kalkulacije, taj dio ćemo preskočiti. Neće vam trebati trigonometrija. Ali trebat će vam algebra iz osmog razreda, i radit ćemo ozbiljne eksperimente. Ništa od onog 'otvorite sedmo poglavlje i radite sve već dobro znane zadatke.' Radit ćemo pravu fiziku." I to je jedna od stvari koju sam mislio napraviti ovog časa. (Ton visoke frekvencije)

O, prije nego ovo uopće uključim, jedna od stvari koju smo napravili prije otprilike tri tjedna u mom razredu -- ovo je kroz leću, i jedan od razloga zašto smo koristili leću jest da izmjerimo brzinu svjetlosti. Moji učenici u El Cerrito-u -- uz moju pomoć, naravno, i uz pomoć prilično istrošenog osciloskopa su izmjerili brzinu svjetlosti. Promašili smo za 25 posto. Koliko osmaša vi znate koji su izmjerili brzinu svjetlosti? Osim toga, izmjerili smo i brzinu zvuka. Baš bih volio da ovdje izmjerim brzinu svjetlosti. Skroz sam se pripremio da to učinim i mislio sam si, "Ej, čovječe," i bio sam spreman pripremiti energiju koja je potrebna za to, i da izmjerim brzinu svjetlosti. I skroz sam bio spreman to napravit. Skroz spreman napraviti, kada se ispostavilo da je pripremu eksperimenta ovdje potrebno oko 10 minuta! I nemamo vremena da se to napravi. Stoga slijedeći put, možda slijedeći put budem izmjerio brzinu svjetlosti!

No u međuvremenu, hajdemo izmjeriti brzinu zvuka! Ma, znate, očiti način da se izmjeri brzina zvuka je da odbijete zvuk od nešto i gledate u jeku. Ali, vjerojatno -- jedan od mojih učenika, Ariel, mi kaže, "Možemo li izmjeriti brzinu zvuka koristeći jednadžbu valne duljine?" A svi vi znate da jednadžba valne duljine glasi: frekvencija umnožena duljinom vala bilo kojeg vala... je konstanta. Kada frekvencija ide gore, valna duljina se spušta. Valna duljina ide gore, frekvencija se spušta. Pa, ako ovdje imamo val -- evo ovdje, to je ono interesantno -- Kako visina raste, stvari se približavaju, visina se snižava, stvari se udaljuju. Točno? Ovo je jednostavna fizika. Svi vi znate ovo iz osmog razreda, sjećate se? Ono što vam nisu rekli u fizici -- u fizici za osmaše -- a trebali su -- i ja bi volio da jesu -- jest da ako pomnožite frekvenciju s valnom duljinom zvuka ili svjetla i dobijete konstantu. I ta konstanta je brzina zvuka. Stoga da bi izmjerili brzinu zvuka, sve što trebam jest znati njegovu frekvenciju. E, to je jednostavno. Imam mjerač frekvencije tu uz sebe. Postavit ću ga na A povrh A povrh A. Tu je A, manje ili više. Sad, eto znam frekvenciju. Ona je 1,76 kiloherca. Izmjerit ću joj valnu duljinu. Sve što preostaje jest ubaciti još jedan val, a donji val je moj glas dok govorim, točno? Pa onda svaki put kad govorim, vidite to na zaslonu. Stavit ću ga ovdje, i dok pomičem ovo od izvora, primijetit ćete spiralu. Graciozno se miče. Idemo sad kroz različite amplitude vala, idući prema ovamo. Vi koji ste fizičari u publici, čujem kako prevrćete očima, ali budite strpljivi sa mnom malo. (Smijeh)

Da izmjerimo duljinu vala, sve što trebam napraviti jeste izmjeriti udaljenost odavde, jedan puni val, pa do ovdje. Odavde do ovdje je valna duljina zvuka. Onda ću staviti mjernu traku ovdje, mjernu traku ovdje, i vratit ću je ovamo. Pomaknuo sam mikrofon 20 centimetara. 0,2 metra odavde, natrag do ovdje, 20 centimetara. OK, idemo nazad do gosp. Elmo-a I reći ćemo da je frekvencija 1,76 kiloherca, ili 1760. Valna duljina je 0,2 metara. Idemo skužiti što to je. (Smijeh) (Pljesak) 1,76 puta 0,2 ovdje je 352 metra po sekundi. I ako pogledate u knjigu, doista je 343. Ali uz ovaj improvizirani materijal, i ovo loše piće -- uspjeli smo izmjeriti brzinu zvuka do... Nije loše. Prilično dobro.

Što me sve dovodi do onoga što sam želio reći. Vratimo se na ovu sliku mene prije milijun godina. Bila je 1971., Vijetnamski rat je trajao, a ja sam bio kao, "O moj Bože!" Ja studiram fiziku: Landau, Lipschitz, Resnick i Halliday. I idem kući za praznike. U kampusu traje buna. Neredi su tamo! Hej, Elmo je gotov. Ode. Protesti su u kampusu, i policija me proganja, kužite? Hodam kroz kampus. Policajac mi prilazi, pogleda me i kaže mi, "Ti! Ti si student." I izvuče pištolj. Ide buuum! I boca sa suzavcem veličine Pepsija ide mi prema glavi. Fiiijuuu! Udahnem suzavac i ne mogu disati. Ovaj policajac ide za mnom s puškom. Hoće da me zatuče po glavi! Govorim si, "Moram šmugnuti odavde!" I idem trčeći kroz kampus što brže mogu. Sakrijem se u Hayes dvoranu. To je jedna od onih građevina sa zvonikom. Policajac juri za mnom. Juri me do prvog kata, drugi kat, treći kat. Juri za mnom u tu sobu. Ulaz u sobu sa zvonikom. Zatvorim vrata za sobom, popnem se gore, prođem pokraj mjesta gdje vidim satni uteg kako se njiše. I mislim si, o da, kvadratni korijen duljine proporcionalan je vlastitoj periodi. (Smijeh)

Nastavljam se penjati, idem natrag. I dolazim do mjesta gdje se spojnica razdvaja. Tu je tik, tik, tik, tik. Vrijeme ide unatrag jer sam unutar njega. Razmišljam o Lorenzovim kontrakcijama i Einstein-ovoj relativnosti. Penjem se gore, i tamo je ovo mjesto, skroz pozadi, gdje se popneš uz pomoć drvenih ljestvi. Otvorim poklopac, i tamo je kupola. Kupolasti krov, deset stopa velika kupola. Gledam vani i vidim kako policajci lupaju studente po glavama, ispucavaju suzavac, i gledaju kako studenti bacaju cigle na njih. I pitam se, što ja radim ovdje? Zašto sam ovdje? Onda se sjetim onoga što mi je profesor engleskog u srednjoj školi govorio. Naime, kada se radi odljev zvona, na njih uvijek ugraviraju nešto. Stoga obrišem ptičji drek s jednog od zvona, i pogledam ga. I pitam sam sebe, zašto sam ovdje?

I sad bih vam želio reći riječi koje su bile ugravirane u zvono tornja Hayes dvorane: "Sva je istina samo jedna. U ovom svjetlu, neka znanost i religija zajedno postignu tihi napredak čovječanstva, iz tame u svjetlo, iz uskogrudnosti prema otvorenim vidicima, od predrasude prema snošljivosti. To je glas života, koji nas zove da učimo." Hvala vam puno.