Clay Shirky: Kako društveni mediji mogu pisati povijest

Želim govoriti o izmijenjenom medijskom prostoru, o tome što on znači svakome tko želi raširiti neku poruku posvuda po svijetu. I želim to objasniti ispričavši nekoliko priča o toj promjeni.

Počet ću ovdje. Prošlog studenog održani su predsjednički izbori. Vjerojatno ste čuli nešto o tome u novinama. Postojala je određena zabrinutost u nekom dijelovima zemlje da bi moglo doći do sprječavanja glasovanja. Tako je smišljen plan o snimanju glasovanja. Ideja je bila da sami građani koristeći mobitele s mogućnošću snimanja slika ili videa snime svoja glasačka mjesta, kako bi uočili bilo kakav način sprječavanja glasovanja. To bi prenijeli na središnji poslužitelj. I bilo bi to nešto poput građanskog nadgledanja. Građani ne bi bili tamo samo kako bi pojedinačno glasovali. Već i kako bi pomogli osigurati nepovredivost ukupnog glasovanja

Dakle, to je predložak koji pretpostavlja da smo u ovome svi zajedno. Ono što je važno nije tehnička vrijednost. Već društvena vrijednost. Ovi alati ne postaju društveno zanimljivi dok ne postanu tehnološki dosadni. Kada se sjajni novi alati pojave njihovo se korištenje još ne počinje širiti u društvu. Prodiru tek kada ih svi shvaćaju "zdravo za gotovo". Zbog činjenice da su danas mediji sve društveniji, inovacija se može dogoditi bilo gdje gdje ljudi prihvaćaju ideju da smo u ovome svi skupa.

I tako počinjemo uviđati medijski prostor u kojom se inovacija događa posvuda. Prelazeći s jednog mjesta na drugo. Ovo je ogromna promjena. Bez prevelike preciznosti, trenutak u kojem živimo, vrijeme koje naša povijesna generacija proživljava ima najveći porast u mogućnosti izražavanja u ljudskoj povijesti. E, to je velika tvrdnja. Pokušat ću je poduprijeti.

Postoje samo četiri razdoblja u posljednjih 500 godina gdje su se mediji dovoljno promijenili da bi nosili oznaku Revolucija. Prvo je razdoblje ono čuveno, tiskarski stroj. Pomična slova, s tintom temeljenom na ulju, cijeli sustav inovacija koji je omogućio tiskanje i preokrenuo Europu naglavačke, počevši sredinom 15. stoljeća. Zatim, prije nekoliko stotina godina dogodila se inovacija u dvosmjernoj komunikaciji. Mediji za razgovor, prvo telegraf, zatim telefon. Spori, pisani razgovori, a zatim glasovni razgovori u stvarnom vremenu. Tada, prije oko 150 godina, dogodila se revolucija u snimljenim medijima osim tiskanja. Prvo fotografije, zatim snimljeni zvuk, pa filmovi, sve je to bilo zapisano u fizičkim predmetima. I konačno, prije oko 100 godina, iskorištavanje elektromagnetskog spektra za slanje zvuka i slike kroz zrak, za radio i televiziju. To je medijski prostor kakvim smo ga smatrali u 20. stoljeću. S time su neki od nas, određene starosti odrasli, i na to se navikli.

No, ovdje postoji zanimljiva asimetrija. Medij koji je dobar za stvaranje razgovora nije dobar za stvaranje grupa. A onaj koji je dobar za stvaranje grupa nije dobar za stvaranje razgovora. Ako želite razgovarati, na ovom svijetu, razgovarate s jednom osobom. Ako se želiti obratiti grupi, istu poruku prenesete svakome u grupi. Bilo to pomoću tornja za odašiljanje ili tiskarskog stroja. Tako je izgledao medijski prostor kojega smo imali u dvadesetom stoljeću.

I to se promijenilo. Ovo što izgleda kao da je paun udario u ekran je karta Interneta Billa Cheswicka. On prati rubova pojedinih mreža i označava ih bojama. Internet je prvi medij u povijesti koji ima prirodnu potporu za grupe i razgovore u isto vrijeme. Dok nam je telefon davao predložak jedan-na-jedan, I televizija, radio, časopisi, knjige, predložak jedan-na-više, Internet nam daje predložak više-na-više. Po prvi puta jedan medij po svojoj prirodi dobro podržava obje ove vrste razgovora. To je jedna od velikih promjena.

Druga velika promjena je da kako svi mediji postaju digitalizirani Internet postaje i način prijenosa svih drugih medija. To znači da telefonski razgovori prelaze na Internet. Časopisi prelaze na Internet. I to znači da je svaki medij odmah pored svakog drugog medija. Recimo to na drugi način, medij je sve manje i manje samo izvor informacija. A sve više i više mjesto koordinacije. Jer grupe koje nešto vide ili čuju ili gledaju ili slušaju sada mogu okupiti i također razgovarati jedni s drugima.

Treća velika promjena jest da članovi bivše publike, kako ih Dan Gilmore naziva, sada mogu biti i proizvođači, a ne samo potrošači. Svaki put kada se novi potrošač pridruži medijskom prostoru pridružen je također i novi proizvođač. Jer vam ista oprema, telefoni, računala, omogućuju i primanje i izradu. Kao kada bi vam, pri kupnji knjige, ubacili besplatno i tiskarski stroj. Kao kada bi se telefon mogao pretvoriti u radio ako stisnete prave gumbe. To je velika promjena u medijskom prostoru na kojeg smo navikli. I nije to samo pitanje postojanja Interneta. Imamo Internet, u svom javnom obliku već gotovo 20 godina. I još se mijenja kako medij postaje društveniji. Još uvijek mijenja predloške čak i u grupama koje znaja kako se dobro koristiti Internetom.

Druga priča, prošlog svibnja, Kina je u provinciji Sichuan doživjela strašan potres, magnitude 7.9 stupnjeva, teško razaranje šireg područja, po Richterovoj ljestvici. O potresu je izvještavano dok se događao. Ljudi su pisali SMS-ove. Snimali fotografije građevina. Snimali video zapise podrhtavanja zgrada. Slali su ih na QQ, najveću Internet uslugu u Kini. Tweetali su o tome. Kako se potres događao obavijesti su slane. I zbog društvenih veza, kineskih studenata koji se školuju drugdje, ili poslovnjaka u drugim dijelovima svijeta koji otvaraju urede u Kini. Ljudi po cijelom svijetu su slušali, slušali ove vijesti. BBC je prvi glas o potresu u Kini dobio s Twittera. Twitter je obavijestio o potresu nekoliko minuta prije nego što je Američki geološki ured imao online bilo što o tome. Kada je posljednji put u Kini bio potres takve jačine trebalo im je tri mjeseca da priznaju da se dogodio.

(Smijeh)

E sad, neki bi voljeli da su to mogli napraviti i sada, umjesto gledati kako se te slike pojavljuju online. No taj im izbor nije dan. Dotukli su ih njihovi vlastiti građani. Čak je i vlada doznala za potres od svojih vlastitih građana, umjesto od novinske agencije Shinhan. Ovo se raširilo kao vatra. Neko vrijeme 10 najčešće odabranih linkova na Twitteru, globalnoj usluzi za kratke poruke, 9 od 10 linkova su bili o potresu. Ljudi su skupljali informacije, upućivali na izvore vijesti, upućivali na Američki geografski ured. 10. link je bio o mačičima na spravi za vježbanje, no to je Internet.

(Smijeh)

No, 9 od 10 linkova u tim prvim satima. U pola dana podignute su stranice za donacije. Donacije su se slijevale iz cijelog svijeta. Bio je to nevjerojatan, koordiniran globalni odgovor. Kinezi su onda, u jednom od svojih trenutaka otvorenosti medija odlučili odustati. Da će dozvoliti da građani dojavljuju vijesti. I tada se ovo dogodilo. Ljudi su počeli shvaćati, u provinciji Sichuan, da je razlog urušavanja tako mnogo školskih zgrada, jer se, tragično, potres dogodio radnog dana, razlog zašto su se tolike školske zgrade urušile je što korumpirana vlast uzimala mito kako bi dozvolila da se ove zgrade sagrade nekvalitetno. Tako su počeli, građani novinari su počeli

izvještavati i o ovome. Objavljena je jedna nevjerojatna slika. Mogli ste ju vidjeti na naslovnici New York Timesa. Lokalni dužnosnik je doslovno legao na ulicu, pred ovim prosvjednicima. Kako bi otišli. U osnovi je rekao: "Učinit ćemo sve kako bismo vas smirili samo molimo prestanite javno prosvjedovati."

No ti su ljudi radikalni. Jer, zahvaljujući politici "jednog djeteta" izgubili su sve u sljedećoj generaciji. Netko tko je vidio smrt jedinog djeteta sada nema što izgubiti. I tako su se prosvjedi nastavili. I konačno su se Kinezi slomili. Bilo im je na vrh glave građanskih medija. I tako su počeli uhićivati prosvjednike. Počeli su ukidati medije na kojima su se prosvjedi događali.

Kina je vjerojatno najuspješniji voditelj cenzure Interneta, na svijetu, koristeći nešto što se često opisuje kao Veliki kineski vatrozid. Veliki kineski vatrozid je skup promatračkih točaka na kojima se pretpostavlja da medije prave profesionalci, da većinom dolaze iz vanjskog svijeta da dolaze relativno rijetko, i relativno sporo. I zbog te četiri karakteristike mogu ih filtrirati kako dolaze u zemlju. No kao Maginotova linija, Veliki kineski vatrozid je bio okrenut u krivom smjeru za ovaj izazov. Jer niti jedna od ove četiri stvari u ovom okruženju nije bila točna. Medije se proizvodilo lokalno. Proizvodili su ih amateri. Proizvodio se brzo. I proizvodio se tako nevjerojatno obilato da nije bilo šanse filtrirati ga kada se pojavi. I tako je kineska vlada, koja je već desetak godina, prilično uspješno filtrirala web, sada u poziciji gdje mora odabrati dozvoliti ili ukinuti cijele usluge. Zato što je transformacija u amaterski medij toliko ogromna da se s njom ne mogu nositi ni na koji način.

To se zapravo događa ovaj tjedan. Na 20. obljetnicu Tiananmena prije samo dva dana objavili su da će jednostavno ukinuti pristup Twitteru. Jer nema drugog načina filtrirati ga osim toga. Morali su potpuno zavrnuti slavinu. Takve promjene ne utječu samo na osobe koje žele cenzurirati poruke. One također utječu i na osobe koje žele slati poruke.

Jer je to doista transformacija ekosustava u cjelini. Ne samo pojedina strategija. Klasični medijski problem, iz dvadesetog stoljeća je kako organizacija s porukom nju može poslati grupi ljudi koji se nalaze na rubovima mreže. Odgovor dvadesetog stoljeća: Zapakirajte poruku. Pošaljite istu poruku svima. Nacionalna poruka. CIljani individualci. Relativno mali broj proizvođača.. Vrlo skupo. Pa nema puno konkurencije. Tako dolazite do ljudi. Sve je to prošlo.

Sve smo više u okruženju gdje je medij globalan. Društveni, sveprisutan i jeftin. Sada je većina organizacija koje pokušavaju poslati poruke vanjskom svijetu, raspodijeljenoj publici, navikla na ovu promjenu. Publika može odgovoriti. I to pomalo straši. No možete se naviknuti nakon nekog vremena, kako to ljudi rade.

No to nije stvarno luda promjena usred koje živimo. Stvarno luda promjena je ova. To je činjenica da oni više nisu razdvojeni jedni od drugih. Činjenica da su mnogi potrošači sada proizvođači. Činjenica da slušatelji sada mogu izravno govoriti jedni drugima. Jer postoji mnogo više amatera nego profesionalaca. I zbog veličine mreže, složenost mreže je zapravo kvadrat broja sudionika. Što znači da mreža, kada raste, naraste jako, jako velika.

Donedavno, do prošlog desetljeća, većinu medija koji su bili dostupni u javnosti izradili su profesionalci. Ovi su dani gotovi, nikad se neće vratiti. Zelene su linije sada izvor slobodnog sadržaja. Što me dovodi do moje zadnje priče. Vidjeli smo neke od najmaštovitijih uporaba društvenih medija tijekom Obamine kampanje.

Ne mislim samo najmaštovitije uporabe u politici. Mislim najmaštovitije uporabe ikad. Jedna od stvari koju je Obama napravio, jest da su slavno, Obamina kampanja je znamenito složila stranicu Moj Barak Obama točka com, myBO.com Milijuni su građana požurili sudjelovati, pokušati smisliti kako pomoći. Tamo se razvila nevjerojatna rasprava. I tada je, u ovo doba prošle godine, Obama objavio da će promijeniti svoj glas o FISA-i, Zakon o nadzoru stranih obavještajaca (Foreign Intelligence Surveillance Act). Rekao je, u siječnju, da neće potpisati račun koji je omogućavao teleoperaterima potencijalno prisluškivanje bez naloga američkih građana. Do ljeta, usred opće kampanje, rekao je: "Razmišljao sam dodatno o ovom pitanju. Predomislio sam se. Glasovat ću za ovo." I mnogi njegovi podupiratelji su na njegovoj vlastitoj stranici javno poludjeli.

Kada su napravili stranicu, zvala se Senator Obama. Kasnije su promijenili ime. Molimo dobro odlučite o FISA-i. U par dana od osnivanja ove grupe to je bila najbrže rastuća grupa na stranici myBO.com U par tjedana od osnivanja bila je to najveća grupa na stranici. Obama je morao objaviti priopćenje za javnost. Morao je odgovoriti. I rekao je u suštini: "Razmotrio sam problem. Razumijem odakle dolazite. No nakon razmišljanja, i dalje ću glasovati onako kako sam rekao. No htio sam vam se obratiti i reći, razumijem da se ne slažete sa mnom, i primam čvoruge za ovo."

Ovo se nikom nije svidjelo. No tada se u raspravi dogodila smiješna stvar. Ljudi u toj grupi su shvatili da ih Obama nikad nije isključio. Nitko u Obaminoj kampanji nikad nije pokušao sakriti grupu ili ju učiniti težom za pristupanje, zanijekati njeno postojanje, obrisati ju, maknuti ju sa stranice. Shvatili su da je njihova uloga na stranici myBO.com, sakupiti svoje pristaše no ne upravljati njima.

I to je vrsta discipline koja je potrebna za doista zrelu uporabu ovog medija. Mediji, medijski prostor kojeg smo poznavali, ma kako nam bio poznat, ma kako konceptualno jednostavno bilo nositi se s idejom da profesionalci odašilju poruke amaterima, sve brže izmiče. U svijetu gdje su mediji globalni, društveni, sveprisutni i jeftini, u svijetu medija gdje su prijašnji slušatelji sada sve više punopravni sudionici, u tom svijeti, mediji su sve rjeđe i rjeđe izrada jedne poruke koju će mnogi primiti. Sve je češće i češće način stvaranja prostora za sakupljanje i podržavanje grupa.

Izbor s kojim smo suočeni, mislim na sve koji imaju poruku za koju žele da se čuje svugdje u svijetu, nije je li ovo ili nije medijski prostor u kojem želimo raditi. To je medijski prostor kojeg imamo. Pitanje s kojim se svi sada suočavamo je, "Kako najbolje iskoristiti ove medije? Iako to znači promjenu načina na koji smo to oduvijek radili." Puno vam hvala.

(Pljesak)