Christopher McDougall: Jesmo li rođeni za trčanje?

Trčanje: u suštini to je samo desna, lijeva, desna, lijeva – zar ne? Mislim, činimo to već dva milijuna godina, pa je arogantno pretpostaviti da imam nešto za reći što već nije rečeno i izvedeno davno ranije. Ali zanimljivo je u vezi s trčanjem, kako sam otkrio, da se nešto bizarno događa neprekidno tijekom ove aktivnosti. Primjer: Prije par mjeseci, ako ste gledali njujorški maraton, garantiram vam da ste vidjeli nešto što još nitko nikada nije vidio. Žena iz Etiopije, Derartu Tulu pojavila se na početnoj liniji. Ima 37 godina, već osam godina nije pobijedila ni na jednom maratonu, a nekoliko mjeseci prije ovoga umalo je umrla pri porodu. Derartu Tulu je bila spremna odustati i povući se iz sporta, ali je odlučila da će dati sve od sebe i pokušati ostvariti posljednju veliku novčanu nagradu na značajnom natjecanju, njujorškom maratonu. Međutim – loše vijesti za Derartu Tulu – i drugi su imali istu ideju, uključujući osvajača zlatne medalje i Paulu Radcliffe, koja je čudovište, daleko najbrža maratonka u povijesti. S rezultatom koji samo 10 minuta zaostaje za muškim svjetskim rekordom, Paula Radcliffe je, u principu, nepobjediva. To je njezina konkurencija.

Čuje se pucanj i Derartu nije čak ni autsajderica; ona je manje od toga. Ali se autsajderica dobro drži. I nakon 35 kilometara od 42 ukupno, Derartu Tulu se drži u vodećoj skupini. I tu se događa nešto doista bizarno. Paula Radcliffe, jedina osoba koja može biti sigurna da će istrgnuti nagradu iz autsajderskih ruku Derartu Tulu, iznenada se hvata za nogu i počinje zaostajati. Svi znamo što učiniti u takvoj situaciji, zar ne? Tresnete je laktom u zube i pohitate prema ciljnoj ravnini. Dearartu Tulu je pokvarila scenarij. Umjesto da pojuri, ona usporava, hvata Paulu Radcliffe, kaže, "Hajde. Hajde s nama. Možeš ti to." I Paula Radcliffe, nažalost, uspijeva. Dostiže vodeću skupinu i grabi prema ciljnoj ravnini. Ali tada opet zaostaje. Po drugi puta je Derartu Tulu hvata i pokušava povući. A Paula Radcliffe u tom trenutku kaže, "Gotova sam. Idi." To je fantastična priča i svi znamo kako završava. Ona gubi nagradu, ali se vraća kući s nečim većim i važnijim. No Derartu Tulu opet kvari priču. Umjesto da izgubi, ona hita pokraj vodeće skupine i pobjeđuje, osvaja njujorški maraton, i ide kući s pozamašnim čekom.

Ovo je topla ljudska priča, ali ako se malo više udubite u nju, morate se zapitati što se zapravo ondje događalo. Kad imate dva izuzetka u jednom organizmu, to nije slučajno. Kad imate nekoga tko je borbeniji i željniji od svih drugih u utrci, to opet nije slučajno. Pokažite mi stvora s kožicama među prstima i škrgama, i znam da on ima veze s vodom.

Kad netko ima takvo srce, tu mora postojati neka veza. A odgovor na to, mislim, može se naći u Bakrenim kanjonima Meksika, gdje imate pleme, povučeno pleme, po nazivu Tarahumara indijanci. Tarahumare su posebni po tri stvari. Prvo, žive, u biti, na nepromijenjen način već 400 godina. Kad su konkvistadori stigli u sjevernu Ameriku postojale su dvije mogućnosti: ili uzvratite borbom ili bježite. Maye i Asteci su se borili, zbog čega danas ima vrlo malo Maya i Asteka. Tarahumare su imale drugačiju strategiju. Oni su pobjegli i skrili se u labirintskom, poput paukove mreže sustavu kanjona koji se zovu Bakreni kanjoni, i ondje su ostali od 1600-te -- živeći na suštinski jednak način kao i uvijek. Druga posebnost Tarahumara je da, duboko u starost – u dobi od 70 do 80 godina -- ovi ljudi ne trče maratone, oni trče mega maratone. Oni ne trče 42 kilometra, oni pretrče 160, 240 kilometara odjednom, i izgleda bez povreda, bez poteškoća.

Posljednja stvar po kojoj su Tarahumare posebni je da o svemu o čemu ćemo danas pričati, o svemu što pokušavamo riješiti rabeći svu našu tehnologiju i umne sposobnosti -- o stvarima poput srčanih bolesti i kolesterola i raka i zločina i ratovanja i nasilja i kliničke depresije -- o svemu tome, Tarahumare ne razumiju ni riječi. Oni ne poznaju nijednu od tih modernih bolesti. Pa gdje je tu veza? Ponovno, govorimo o izuzetcima.

Mora postojati nekakav uzrok i posljedica u ovome. Timovi znanstvenika postoje na Harvardu i sveučilištu Utah koji napinju mozak pokušavajući otkriti ono što Tarahumare znaju oduvijek. Oni pokušavaju riješiti iste te tajne. I opet, misterij umotan u misterij -- možda je ključ za Derartu Tulu i Tarahumare skriven u trima drugim misterijima, a one glase: Tri stvari – ako znate odgovor, dođite i uzmite mikrofon, jer ga nitko drugi ne zna. A ako ga znate, tada ste pametniji od bilo koje osobe na planetu Zemlji. Tajna broj jedan je ova: Prije dva milijuna godina, veličina ljudskog mozga je eksplodirala. Australopitek je imao mozak majušan poput graška. Iznenada se pojavljuju ljudi -- Homo erectus -- velika glava poput dinje. Za mozak te veličine, treba vam izvor zgusnute kalorične energije. Drugim riječima, rani ljudi jedu mrtve životinje -- nema rasprave, ovo je činjenica. Jedini problem je u tome, što su se prva oružja s oštricom pojavila prije nekih 200.000 godina.

Znači, nekako tijekom dva milijuna godina, ubijamo životinje bez oružja. Ne koristimo se snagom jer smo najveći slabići u prašumi. Svaka druga životinja je jača od nas. Imaju očnjake, imaju kandže, imaju gipkost, imaju brzinu. Mislimo da je Usain Bolt brz. Usaina Bolta će isprašiti obična vjeverica. Nismo brzi. To bi bio olimpijski događaj: pustiti vjevericu. Tko god ulovi vjevericu, dobije zlatnu medalju. Dakle, bez oružja, bez brzine, bez snage, bez očnjaka, bez kandži. Kako smo ubijali te životinje? Tajna broj jedan.

Tajna broj dva: Žene sudjeluju na Olimpijadi već dugo vremena, ali jedno je zanimljivo kod svih sprinterica -- sve su loše, užasne su. Na planetu nema nijedne brze žene i nikada je ni nije bilo. Najbrže što je žena ikad istrčala milju je za 4.15. Mogu baciti kamen i pogoditi srednjoškolskog momka koji će trčati brže od 4.15. Iz nekog razloga vi ste jednostavno zaista spore. (Smijeh) Ali dođite na maraton o kojem smo maločas govorili -- dopušteno vam je trčati maraton tek nekih 20 godina. Jer, prije 1980-tih, medicina je tvrdila da ako žene pokušaju trčati 42 kilometra -- zna li netko što bi se navodno dogodilo da ste pokušali trčati 42 kilometra, zašto vam se prije '80-tih branilo sudjelovati u maratonu? (Iz publike: Maternica bi se oštetila.) Maternica bi se oštetila. Da. Pokidale biste svoje reproduktivne organe. Maternica bi ispala, doslovno ispala iz tijela. No, bio sam na mnogim maratonima, i to tek trebam doživjeti. (Smijeh) Dakle, prošlo je tek 20 godina kako je ženama dopušteno trčati maraton. U tom vrlo kratkom razdoblju, napredovale ste od pokidanih organa do samo 10 minuta zaostatka za muškim svjetskim rekordom.

A ako idete i dalje od 42 kilometra, na udaljenosti za koje nam je medicina također rekla da su fatalne za ljude -- sjetite se da je Feidipid umro nakon pretrčana 42 kilometra -- odete na 80 ili 160 kilometara, i odjednom je riječ o posve drugoj igri. Uzmite trkačicu poput Ann Trason, ili Nikki Kimball, ili Jenn Shelton, stavite je u utrku na 80 ili 160 kilometara protiv bilo koga na svijetu i vjerojatnost tko će pobijediti je jednaka bacanju novčića. Dat ću vam primjer. Prije nekoliko godina, Emily Baer se prijavila za utrku zvanu Hardrock 100 (Tvrdih 100), što vam sve govori o utrci što trebate znati. Imate 48 sati da završite utrku. No, Emily Baer – 500 trkača -- ona završava na osmom mjestu, u prvih 10, premda je stala na svim odmorištima za pomoć kako bi tijekom utrke dojila svoje dijete -- i opet je pobijedila 492 druga suparnika. Posljednja tajna: Zašto, dakle, žene postaju snažnije što su dionice duže?

Treća tajna je ova: Na sveučilištu Utah, počeli su pratiti završna vremena maratonskih trkača. I otkrili su da ako počnete trčati maraton u dobi od 19 godina, bit ćete progresivno sve brži, godinu za godinom, dok ne dosegnete svoj vrhunac u 27. godini. A nakon toga padate pod zubom vremena. Postajete sve sporiji i sporiji, dok na kraju ne budete trčali ista vremena koja ste trčali s 19 godina. Dakle, imate sedam, osam godina da dosegnete svoj vrhunac, a tada postupno padate, dok se ne vratite na početak. Pomislili biste da je potrebno osam godina da se vratite na početnu brzinu, možda 10 godina – ne, treba 45 godina. 60-godišnji muškarci i žene trče jednako brzo kao u dobi od 19 godina. Izazivam vas da mi kažete ikoju drugu fizičku aktivnost -- i molim vas, nemojte reći golf – nešto što je naporno -- u kojoj starci postižu učinak kakav su postizali kao adolescenti.

I to su vam tri tajne. Postoji li neki djelić mozaika koji bi mogao povezati sve te stvari? Morate biti vrlo oprezni kad god netko pogleda natrag u prethistoriju i pokuša vam dati globalni odgovor, jer, budući da je riječ o prethistoriji, možete tvrditi što god hoćete i uspjeti u tome. Ali predlažem vam ovo: Ako u sredinu ove zagonetke stavite jedan djelić, iznenada sve poprima skladan izgled. Ako se pitate zašto se Tarahumare ne bore i ne umiru od srčanih bolesti, zašto siromašna Etiopljanka Derartu Tulu može biti najempatičnija, a opet najborbenija, i zašto smo nekako bili u stanju pronaći hranu bez oružja, možda je to naprosto zato što su ljudi, koliko god mislili o sebi kao o gospodarima svemira, zapravo evoluirali kao ništa više nego čopor lovačkih pasa.

Možda smo evoluirali kao životinja koja lovi u čoporu. Jer jedina prednost koju imamo u divljini -- ponavljam, to nisu očnjaci, niti kandže niti naša brzina -- jedina stvar koju radimo jako, jako dobro je znojenje. Jako smo dobri kad treba biti znojan i smrdljiv. Bolje od ikojeg sisavca na Zemlji, znamo se dobro znojiti. Ali prednost te male društvene neugode je činjenica da, kada govorimo o trčanju na duge udaljenosti, po vrućini, mi smo sjajni, mi smo najbolji na planetu. Pogledajte konja u vrućem danu, nakon 7,5 do deset kilometara, konj nema izbora. Ili će disati ili će se hladiti, ali ne može činiti oboje – a mi možemo. Što, dakle, ako smo evoluirali kao lovci u čoporu? Što ako je jedina prirodna prednost koju imamo na svijetu bila ta da smo se mogli okupiti zajedno, izaći na afričku savanu, odabrati antilopu pojuriti u čoporu i trčati za njom dok ne padne? To je sve što smo bili u stanju; mogli smo trčati zaista daleko za vrućih dana.

Ako je to točno, tada i neke druge stvari moraju biti točne. Za člana lovačkog čopora, ključna je riječ „čopor“. Ako krenete sami i pokušate loviti antilopu, garantiram vam da će se na savani naći dva trupla. Treba vam čopor da biste izdržali. Trebaju vam ljudi od 64, 65 godina koji to čine već dugo vremena kako biste znali koju antilopu zapravo trebate pokušati uloviti. Krdo se rasprši, a kasnije se opet okupi. Dio čopora moraju biti stručnjaci za praćenje tragova. Ne smiju biti 16 kilometara iza. Trebaju vam ondje i žene i adolescenti jer su dva razdoblja u životu kad vam najviše trebaju životinjske bjelančevine a to su kad ste majka koja doji dijete i kad ste adolescent u razvoju. Nema smisla imati mrtvu antilopu ovdje, a ljude koji je trebaju jesti 80 kilometara daleko. Moraju biti dio čopora. Trebaju vam oni 27-godišnjaci u naponu snage spremni da obore plijen, i trebate adolescente koji uče što sve lov uključuje. Čopor mora ostati na okupu.

Još jedna stvar mora biti točna za ovakav čopor: čopor ne može biti doista materijalistički. Ne možete vući sav svoj brlog sa sobom i pokušati uloviti antilopu. Ne možete biti čopor čangrizavih. Ne možete biti zlopamtila. Kao, „Neću loviti antilopu tog tipa. Naživcirao me. Neka sam lovi svoju antilopu." U čoporu se mora moći pregristi svoj ego, biti kooperativan i vući jedni druge. I ono što dobijete, drugim riječima, je kultura izuzetno slična Tarahumarama -- plemenu koje je ostalo nepromijenjeno od kamenog doba. Zaista je snažan argument da možda Tarahumare čine točno ono što smo svi činili tijekom dva milijuna godina.

Da smo tek u moderno doba na neki način skrenuli s puta. Znate, gledamo na trčanje kao na nekakvu tuđu, stranu stvar, kaznu koju moramo podnijeti jer smo večer prije jeli pizzu. Ali možda je trčanje nešto drugo. Možda smo mi ti koji su uzeli prirodnu prednost koju smo imali i upropastili je. Kako smo je upropastili? No, pa kako bilo što upropastimo? Pokušamo na njoj zaraditi. Pokušamo je konzervirati, zapakirati i učiniti boljom i prodati je ljudima. I dogodilo se da smo počeli proizvoditi te lijepe podstavljene stvarčice, s kojima se bolje trči, a zovemo ih tenisicama.

Ja sam osobno ljutit na tenisice jer sam ih kupio milijun i svejedno se ozljeđivao. I mislim da, ako itko ovdje trči -- i malo prije sam razgovarao s Carol; pričali smo iza bine neke dvije minute i ona mi priča o platar fasciitis. Kada pričate s trkačem, garantiram vam, u roku od 30 sekundi, razgovor prelazi na ozljede. Pa ako su ljudi evoluirali kao trkači, ako je to naša prirodna prednost, zašto smo onda tako loši u tome? Zašto se ozljeđujemo?

Zanimljivo je kod trčanja i ozljeda povezanih s trčanjem to da su plod našeg vremena. Ako čitate narodnu predaju i mitologiju, bilo kakve mitove, bilo kakve priče, trčanje je uvijek povezano sa slobodom, vitalnošću, mladošću i vječnom žustrinom. Samo se u naše doba trčanje povezuje sa strahom i bolom. Geronimo je govorio: "Moji jedini prijatelji su moje noge. Samo nogama vjerujem." Zato što je triatlon Apača bio da trčite 80 kilometara kroz pustinju, uključite se u blisku borbu, ukradete krdo konja i žurite kući. Geronimo nikad nije govorio, „A, znate što, moja peta – boli me. Trebam tjedan dana dopusta," ili „Trebam unakrsni trening. Nisam radio yogu. Nisam spreman." Ljudi su trčali i trčali cijelo vrijeme. Danas smo ovdje. Imamo svoju digitalnu tehnologiju. Sva naša znanost proistječe iz činjenice da su nam preci bili sposobni uraditi nešto izuzetno svakoga dana, a to je osloniti se na svoja bosa stopala i noge i pretrčavati velike udaljenosti.

Pa kako da se opet vratimo tome? Predložio bih da je prvo što moramo učiniti, riješiti se ambalaže, sve prodaje, svog marketinga. Riješiti se svih smrdljivih tenisica. Prestanimo se fokusirati na gradske maratone, na kojima, ako postižete četiri sata, loši ste. A ako postižete 3.59.59 tada ste fenomenalni jer ste se kvalificirali za sljedeću utrku. Moramo povratiti onaj osjećaj zaigranosti i užitka i, rekao bih, golotinje koja je od Tarahumara načinila jednu od najzdravijih i najspokojnijih kultura našeg doba. Koja korist od toga? Pa što? Kako biste potrošili sladoled Haagen-Dazs od prethodne večeri?

Ali možda postoji još jedna korist. Nećemo zaći previše ekstremno u ovo, no zamislite svijet u kojem bi svatko mogao izaći na vrata i upražnjavati rekreaciju koja bi ga učinila opuštenijim, spokojnijim, zdravijim, koja bi sagorjela stres -- pa se ne vraćate u ured više kao pomahnitali manijak, pa se ne vraćate kući s puno stresa na plećima. Možda postoji i sredina između onoga što smo danas i onoga što su Tarahumare oduvijek bile. Ne kažem da se vratimo u Bakrene kanjone i živimo od običnog i indijanskog kukuruza, ali možda postoji nešto između. I ako to pronađemo, možda negdje čeka i velika, debela Nobelova nagrada. Jer kad bi netko mogao pronaći način da povratimo tu prirodnu prednost koju smo imali tijekom većeg dijela našeg postojanja, koju smo svi imali do 1970-tih ili tako nešto, koristi, društvene i fizičke, političke i mentalne, mogle bi biti zapanjujuće.

Ono što danas vidim je rastuća supkultura bosonogih trkača, ljudi koji odbacuju tenisice. I ono što svi jednako otkrivaju je da kada se riješite tenisica, riješili ste se stresa, riješili ste se ozljeda i bolova. I ono što otkrijete je nešto što Tarahumare znaju već dugo vremena, da to može biti jako zabavno. Osobno sam to doživio. Bio sam ozlijeđen čitav život, a tada sam, u ranim 40-tim odbacio tenisice pa su i moji bolovi nestali.

Možemo se nadati da je to nešto od čega ćemo svi imati koristi. I cijenim to što ste poslušali moju priču. Hvala Vam puno.

(Pljesak)