Charlie Todd: Zajedničko iskustvo apsurdnosti

Pokrenuo sam Improv Everywhere prije desetak godina kad sam se preselio u New York i zanimala me gluma i komedija. Budući da sam bio nov u gradu, nisam imao pristup pozornici pa sam odlučio sam stvoriti svoju na javnim mjestima.

Prvi projekt koji ćemo pogledati prva je Vožnja bez hlača u podzemnoj željeznici. Ovo je bilo u siječnju 2002. godine. Ova žena je zvijezda ove snimke. Ne zna da je snimamo. Snimamo je skrivenom kamerom. Ovo je u vlaku br. 6 u New Yorku. Ovo je prva stanica na toj liniji. Ovo su dva Danca koja su došla i sjela pokraj skrivene kamere. Ovo sam ja, u smeđem kaputu. Vani je temperatura oko nule. Ja nosim kapu i šal. Djevojka će me upravo sada primijetiti. (Smijeh) Kao što ćete sada vidjeti, ne nosim hlače. (Smijeh) U ovom trenutku -- u ovom me trenutku primijetila, ali u New Yorku ima čudaka u svakome vlaku. Jedna osoba i nije toliko neuobičajena. Dalje nastavlja čitati knjigu, koja se nažalost zove "Silovanje". (Smijeh) Dakle, primijetila je nešto neobično, ali vratila se svojem uobičajenom životu.

U međuvremenu, šest mojih prijatelja također u donjem rublju čeka na sljedećih šest stanica. Ulazit će u ovaj vagon jedan po jedan. Ponašat ćemo se kao da se ne poznajemo. Ponašat ćemo se kao da smo slučajno napravili istu pogrešku, zaboravili obući hlače tog hladnog siječanjskog dana. (Smijeh) U ovom trenutku, odlučuje odložiti knjigu o silovanju. (Smijeh) Odlučuje bolje promotriti svoju okolinu.

U međuvremenu dvojica Danaca s lijeve strane kamere pucaju od smijeha. Misle da je to nešto najsmješnije što su ikad vidjeli. Pogledajte kako upravo sada uspostavlja kontakt očima s njima. (Smijeh) Obožavam taj trenutak u ovoj snimci jer, prije nego što je to postalo zajedničko iskustvo, bilo je to nešto što je možda pomalo strašno ili nešto što ju je barem zbunjivalo. No, kad je to postalo zajedničko iskustvo, bilo je smiješno i nešto čemu se mogla smijati.

Vlak sada ulazi u treću stanicu na liniji broj 6. (Smijeh) Snimka neće prikazati sve. Tako to ide još četiri stanice. Ukupno sedam dečkiju anonimno je ušlo u donjem rublju. Na osmoj stanici ušla je djevojka s velikom torbom i rekla da prodaje hlače po dolar, kao što se prodaju baterije ili slatkiši u vlaku. Svi smo ozbiljno kupili hlače, obukli ih i rekli: "Hvala. Točno sam to trebao danas." i zatim smo izišli, a da nismo otkrili što se dogodilo i razišli se u različitim smjerovima.

(Pljesak)

Hvala.

Ovo je isječak iz te snimke. Odlična mi je reakcija te djevojke. Kad sam kasnije gledao tu snimku, to me nadahnulo da se nastavim baviti time. Jedna od poanti grupe Improv Everywhere jest da napravimo scenu na javnom mjestu, a da to bude pozitivno iskustvo za druge. To je šala, ali takva koju će ljudi moći prepričavati. Njezina me reakcija inspirirala da organiziram drugu godišnju Vožnju bez hlača u podzemnoj željeznici. Nastavili smo to raditi svake godine. Ovog smo siječnja imali desetu Vožnju bez hlača u podzemnoj željeznici, pri čemu se raznolika grupa od 3500 ljudi vozila New Yorkom u donjem rublju gotovo na svim linijama vlaka u gradu. U 50 drugih gradova u cijelom svijetu ljudi su također sudjelovali.

(Smijeh)

Kad sam krenuo na satove iz improvizacije u kazalištu Upright Citizens Brigade i počeo upoznavati kreativne ljude i druge izvođače i komičare, počeo sam sastavljati popis mailova ljudi koji su željeli raditi na takvim projektima. Tako sam mogao organizirati veće projekte. Jednog sam dana prolazio Union Squareom i vidio sam ovu zgradu, izgrađenu 2005. godine. U jednom od izloga stajala je jedna djevojka i plesala. Bilo je to vrlo neobično jer vani je bio mrak, a ona je bila obasjana fluorescentnim svjetlom i bila je kao na pozornici, a ja nisam mogao zaključiti zašto to čini. Nakon 15-ak sekundi pojavila se njezina prijateljica -- skrivala se iza paravana -- i nasmijale su se, zagrlile i otrčale. Mislim da se možda radilo o okladi. To me inspiriralo. Na cijeloj fasadi ima ukupno 70 prozora -- znao sam što mi je činiti.

(Smijeh)

Ovaj projekt zove se Više dižite pogled. Imali smo 10 glumaca odjevenih u crno. Nismo imali nikakvo odobrenje za ovo. Nismo obavijestili trgovine da dolazimo. Ja sam stajao u parku i davao signale. Prvi signal bio je da svi podignu metar velika slova i njima ispišu "Više dižite pogled" (Look Up More), odnosno ime projekta. Drugi signal bio je da svi počnu skakati zajedno. Sad ćete vidjeti kako to počinje. (Smijeh) Zatim smo imali plesanje. Svi su plesali. Zatim smo imali plesne solo točke, gdje bi samo jedna osoba plesala i svi bi pokazivali prema njoj. (Smijeh) Zatim sam dao novi signal rukom, koji je bio za idućeg solista u trgovini ispod i on je zaplesao. Bilo je i nekoliko drugih aktivnosti. Ljudi su skakali gore-dolje, padali na pod. A ja sam anonimno stajao u trenirci i stavljao ruku na kantu za otpad i micao je s nje kako bih signalizirao promjenu. Budući da je to bilo na Union Squareu, odmah pored stanice podzemne željeznice, na kraju su stotine ljudi stale i podigle pogled i gledale što radimo. Evo bolje fotografije.

Za taj konkretan događaj inspirirao me trenutak na koji sam slučajno naletio. Sljedeći projekt koji vam želim pokazati nepoznata mi je osoba predložila mailom. Srednjoškolac iz Teksasa 2006. mi je godine napisao: "Trebaš skupiti što više ljudi koji će obući plavu polo majicu i kaki hlače, otići u trgovinu Best Buy i stajati uokolo." (Smijeh) (Pljesak) Odmah sam odgovorio tom klincu i rekao: "Da, u pravu si. Mislim da ćemo to pokušati ovaj vikend. Hvala ti." Evo snimke.

Ovo je 2005. godina. Ovo je trgovina Best Buy u New Yorku. Oko 80 judi došlo je kako bi sudjelovalo i ulazili su jedan po jedan. Bila je jedna djevojčica od osam godina i jedna od deset. Čak je i jedan 65-godišnjak sudjelovao. Dakle, vrlo raznolika grupa ljudi. Rekao sam ljudima: "Nemojte raditi. Nemojte ništa raditi. Ali nemojte ni kupovati. Samo stojte uokolo i nemojte gledati proizvode." Prave zaposlenike možete razlikovati po tome što imaju žute pločice s imenom na majicama. Svi drugi su naši glumci. (Smijeh) Zaposlenicima na nižim razinama to je bilo vrlo smiješno. Nekoliko ih je čak otišlo po svoje fotoaparate u sobu za odmor i fotografirali su se s nama. Mnogi su se šalili kako će nas odvesti u skladište da kupcima nosimo teške televizore. Upraviteljima i zaštitarima, s druge strane, to nije bilo naročito smiješno. Sad ih vidite na snimci. Nose ili žutu ili crnu majicu. Bili smo ondje desetak minuta prije nego su upravitelji odlučili nazvati 911.

(Smijeh)

Počeli su trčati uokolo i svima govoriti da dolazi policija i da paze, jer dolazi policija. Policajce vidite ovdje na snimci. Ovo je policajac u crnom, snimili smo ga skrivenom kamerom. Na kraju je policija morala obavijestiti upravu Best Buya da, zapravo, nije protuzakonito nositi plavu polo majicu i kaki hlače.

(Smijeh)

(Pljesak)

Hvala.

(Pljesak)

Bili smo ondje 20 minuta i rado smo izišli iz trgovine. Jedna od stvari koje su upravitelji pokušali učiniti jest otkriti naše kamere. Uhvatili su nekoliko mojih koji su imali skrivene kamere u torbama. No, jedini snimatelj kojega nisu uspjeli uhvatiti bio je onaj koji je ušao s praznom videovrpcom i otišao u njihov odjel s kamerama, stavio vrpcu u jednu od njihovih kamera i pravio se da kupuje. Sviđa mi se ideja da koristimo njihovu vlastitu tehnologiju protiv njih.

(Smijeh)

Mislim da su naši najbolji projekti oni koji su vezani za lokaciju i s razlogom se događaju na nekom mjestu. Jednog sam se jutra vozio podzemnom željeznicom. Morao sam promijeniti vlak na stanici kod 53. ulice, gdje postoje dvoje ogromne pokretne stepenice. To je vrlo depresivno mjesto ujutro, velika je gužva. Odlučio sam pokušati izvesti nešto što bi jedno jutro razvedrilo koliko god je moguće. Ovo je bilo u zimu 2009. godine, u 8:30 ujutro. Jutarnja je gužva. Vani je vrlo hladno. Ljudi ulaze iz Queensa, presjedaju s vlaka E na vlak 6. Voze se tim ogromnim pokretnim stepenicama na putu na posao.

(Smijeh)

(Smijeh)

(Pljesak)

Hvala. Evo fotografije koja to malo bolje ilustrira. Tog je dana 2000 puta ljudima dao 5 i oprao je ruke prije i poslije i nije se razbolio. I to je učinjeno bez dopuštenja, ali čini se da za to nikoga nije bilo briga.

Rekao bih da je svih ovih godina jedna od najčešćih kritika koje Improv Everywhere anonimno dobiva u komentarima na You Tubeu: "Ovi ljudi imaju previše slobodnog vremena." Znate, neće se svima svidjeti sve što činite. Ja već imam debelu kožu od svih komentara na internetu, ali taj me uvijek smetao jer mi nemamo previše slobodnog vremena. Sudionici na događajima Improv Everywhere imaju jednako mnogo slobodnog vremena kao i ostali Njujorčani, samo ga ponekad odluče provesti na neobičan način.

Znate, svake subote i nedjelje stotine tisuća ljudi svake se jeseni okuplja na stadionima kako bi gledali utakmice. Nikad nisam vidio da je netko gledao utakmicu i komentirao: "Svi ti ljudi na tribinama imaju previše slobodnog vremena." Naravno da nemaju. To je potpuno prekrasan način za provesti popodne preko vikenda, gledajući utakmicu na stadionu. Ali mislim da je i potpuno prihvatljiv način za provesti popodne odjednom zastati, s 200 drugih ljudi, na terminalu kolodvora Grand Central ili obući se kao istjerivač duhova i protrčati njujorškom gradskom knjižnicom. (Smijeh) Ili slušati isti MP3 kao i 3000 drugih ljudi i tiho plesati u parku, ili odjednom početi pjevati u trgovini, kao dio spontanog mjuzikla, ili zaroniti u ocean kod Coney Islanda u formalnoj odjeći.

Znate, dok smo djeca, uče nas da se igramo. Nikad nam ne kažu razlog zašto da se igramo. Samo je prihvaćeno da je igranje dobro. Mislim da je to poanta grupe Improv Everywhere. A to je da poante nema, a ne mora je ni biti. Ne treba nam razlog. Dokle god je zabavno i čini se da će biti smiješna ideja i čini se da će i ljudima koji gledaju također biti zabavno, nama je to dovoljno. Mislim da mi, kao odrasli, trebamo naučiti da ne postoji pravi ili krivi način za igru.

Hvala vam puno.

(Pljesak)