Charles Hazlewood: Vjerujući ansamblu

Ja sam dirigent i danas sam ovdje kako bih govorio o povjerenju. Moj posao ovisi o tome. Mora postojati, između mene i orkestra, čvrst spoj povjerenja, rođen iz uzajamnog poštovanja, preko kojeg možemo zavrtjeti glazbene priče u koje svi vjerujemo.

U stara vremena, dirigiranje, stvaranje glazbe, je iskreno, bilo manje povezano s povjerenjem, a više s prisilom. Do i oko otprilike II. svjetskog rata, dirigenti su bili uvijek diktatori -- te tiranske figure koje bi vježbale, ne samo orkestar u cjelini, već i pojedince unutar njega, imajući upliv u svaki detalj njihovih života. Ali drago mi je što sada mogu reći kako je svijet napredovao, glazba je također s time napredovala. Danas imamo demokratičniji pogled i način na koji stvaramo glazbu -- dvosmjerna ulica. Ja, kao dirigent, moram doći na probu s čelično jasnim osjećajem vanjske arhitekture te glazbe, unutar koje tek onda postoji ta ogromna osobna sloboda za članove orkestra da zablistaju.

Za mene, naravno, ja moram potpuno vjerovati svom govoru tijela. To je sve što imam u trenutku prodaje. To je tiha gesta. Teško da se mogu derati dok sviramo.

(Glazba)

Dame i gospodo, škotski asambl.

(Pljesak)

Dakle kako bi sve ovo funkcioniralo, očito ja moram biti u poziciji povjerenja. Moram vjerovati orkestru, i, čak još važnije, moram vjerovati sebi. Razmislite o tome: kada ste u poziciji nepovjerenja, što radite? Pretjerano nadoknađujete. A u mojoj igri, to znači da previše gestikulirate. Završite izgledajući poput neke bijesne vjetrenjače. I što su veće vaše geste, lošije definirano, mutnije i, iskreno, nekorisnije je za orkestar. Postajete predmet podsmjeha. Nema više povjerenja, samo podsmjeh.

I sjećam se na početku moje karijere, opet i nanovo, na tim tužnim izletima s orkestrom, potpuno bih poludio na podiju, pokušavajući izazvati mali crescendo, samo mali porast volumena. Hulje, nisu mi ga dale. Puno sam vremena provodio u tim ranim godinama tiho jecajući u garderobi. I koliko su se uzaludnima činili savjeti velikog engleskog veterana, dirigenta Sir Colina Davisa, koji je rekao, "Dirigiranje, Charles, je poput držanja male ptičice u rukama. Ako je držiš prečvrsto, slomit ćeš je. Ako je držiš preslabo, odletjet će." Moram reći, tih dana, nisam ni mogao pronaći ptičicu.

Ključno i stvarno brutalno važno iskustvo za mene, u glazbenom smislu, je bila avantura u Južnoj Africi, glazbeno gledajući najvrtoglavijoj zemlji na planetu po mom mišljenju, ali zemlji koja me, kroz svoju glazbenu kulturu, naučila jednu ključnu lekciju: da kroz stvaranje glazbe mogu postići duboke razine temeljnih povjerenja koja daju život. Tamo 2000. dobio sam priliku otići u Južnu Afriku osnovati novu operu. Tako sam otišao tamo, i vršio selekciju, uglavnom na ruralnim lokacijima, po cijeloj zemlji. Čuo sam oko 2.000 pjevača i sastavio društvo od 40 gotovo nevjerojatnih mladih izvođača, od kojih je većina bila crna, ali je bila i šačica bijelih izvođača.

Na samom početku za vrijeme prvih proba ispalo je kako je jedan od bijelih izvođača bio, u svojoj prethodnoj inkarnaciji, član policijskih snaga Južne Afrike. I u zadnjim godinama starog režima, rutinski bi bio slan na mjesta na kojima bi napadao zajedincu. Možete si zamisliti što je ta spoznaja učinila za temperaturu u sobi, općenitu atmosferu. Nemojmo imati nikakve iluzije. U Južnoj Africi, odnos s najvećim nepovjerenjem jest onaj između bijelog policajca i crne zajednice. Dakle, kako se oporaviti od toga, dame i gospodo? Jednostavno kroz pjevanje. Pjevali smo, pjevali, i pjevali, i začudo novo povjerenje je raslo, i stvarno prijateljstvo je procvjetalo. I to mi je pokazalo temeljnu istinu, kako stvaranje glazbe i drugi oblici kreativnosti mogu često otići na mjesta na koja riječi ne mogu.

Tako smo pokrenuli neke predstave. Započeli smo s međunarodnim turnejama. Jedna od njih je bila "Karmen". Tada smo mislili napraviti film od "Karmen", koji smo snimili i napravili na lokaciji jedne općine izvan Cape Town-a koja se naziva Khayelitsha. Komad je u cijelosti pjevala Xhosa, što je prekrasan glazbeni jezik, ako ga ne znate. Nazvana je "U-Karmen e-Khayelitsha" -- doslovno "Karmen iz Khayelitshe". Želio bih vam odsvirati maleni dio toga sada iz niti jednog drugog razloga nego kako bih vam dao mali pozitivni dokaz kako nema ničega malenog u stvaranju glazbe u Južnoj Africi.

(Glazba)

(Pljesak)

Nešto što sam pronašao posve očaravajućim u stvaranju glazbe u Južnoj Africi jest da je toliko slobodna. Južnoafrikanci moraju stvarati glazbu slobodni. I mislim, ne na malen način, kako je to zbog temeljne činjenice: oni nisu povezani sa sustavom bilježenja. Oni ne čitaju glazbu. Oni vjeruju svojim ušima. možeš naučiti grupu Južnoafrikanaca napjev u samo pet sekundi. I onda, poput magije, oni će improvizirati hrpu harmonije oko tog napjeva jer mogu. Za one od nas koji žive na Zapadu, ako mogu koristiti taj termin, mislim kako imamo bitno skučeniji stav ili osjećaj glazbe -- koji je nekako sav povezan s vještinom i sustavom. Zato je ekskluzivno sačuvana od elitnog, talentiranog tijela. A opet, dame i gospodo, svatko od nas na ovom planetu vjerojatno se povezuje s glazbom svaki dan.

I ako mogu to malo proširiti na sekundu, spreman sam okladiti se kako bi svatko od nas koji sjedimo u ovoj sobi bio sretan pričati s oštrinom, s potpunim povjerenjem, o filmovima, vjerojatno i o književnosti. Ali koliko bi vas bilo spremno sa sigurnošću tvrditi nešto o komadu klasične glazbe? Zašto je to tako? I ono što ću vam sada reći jest da vas pozivam da prebolite taj visoki nedostatak samopovjerenja, da riskirate, da vjerujete kako možete vjerovati svojim ušima, možete čuti neke od bazičnih mišićnih tkiva, vlakana, DNK, onoga što čini veliki komad glazbe, velikim. Imam mali eksperiment koji bih volio napraviti s vama.

Jeste li znali kako je TED napjev? Vrlo jednostavan napjev od tri note, T, E, D. Ostanite sa mnom samo na sekundu. Znam kako ćete mi reći kako "T ne postoji u glazbi". Dobro dame i gospodo, postoji sustav koji vrednuje vrijeme, koji skladatelji koriste stotinama godina, koji dokazuje zapravo da radi. Ako zapjevam glazbenu ljestvicu: A, B, C, D, E, F, G -- i jednostavno nastavim sa slijedećim nizom u abecedi, jednaka ljestvica: H, I, J, K, L, M, N, O, P, Q, R, S, T - evo ga. T, vidite je jednako kao u F u glazbi. Dakle T je F. Dakle T, E, D je jednako kao F, E, D. Sada onaj komad glazbe koji smo zasvirali na početku ove sesije je imao sadržanu u njegovu srcu temu, koja je TED. Poslušajte.

(Glazba)

Čujete li? Ili mirišem neku sumnju u sobi? Dobro, odsvirati ćemo sada to opet za vas, i naglasiti ćemo, izgurati ćemo van T, E, D. Ako ćete me ispričati zbog izražavanja.

(Glazba)

O moj Bože, evo ga glasno i jasno, sigurno. Mislim da bismo ovo trebali napraviti još eksplicitnije. Dame i gospodo, gotovo da je vrijeme za čaj. Što mislite, trebate li pjevati za svoj čaj? Mislim da trebamo pjevati za čaj. Zapjevat ćemo te tri prekrasne note: T, E, D. Hoćete li pokušati zbog mene?

Publika: T, E, D.

Charles Hazlewood: Hej, zvučite više kao krave nego kao ljudska bića. Hoćemo li pokušati ponovno? I pogledajte, ako ste skloni avanturi, skočite za oktavu. T, E, D.

Publika: T, E, D.

CH: Još jednom energičnije. (Publika: T, E, D.)

Evo me opet poput proklete vjetrenjače, vidite. Sada ćemo to staviti u kontekst glazbe. Glazba će započeti, i onda na moj znak, vi ćete ovo zapjevati. (Glazba) Još jednom, s osjećajem, dame i gospodo. Drugačije nećete uspjeti. Dobro napravljeno, dame i gospodo. Nije loše za debi TED zbora, nije uopće loše za debi.

Postoji projekt s kojim započinjem upravo sada oko kojeg sam jako uzbuđen i koji želim podijeliti s vama, jer se u potpunosti radi o promjeni perspektive, i, stvarno, gradnji nove razine povjerenja. Najmlađe od moje djece je rođeno s cerebralnom paralizom, koja kao što možete zamisliti, ako sami nemate to iskustvo, jest prilično velika stvar. Ali dar koji mi je dala moja prekrasna kćerka, pokraj njenog samog postojanja, jest da mi je otvorila oči za jednu cijelu zajednicu koja je dosad bila skrivena, zajednicu osoba s invaliditetom. I našao sam se kako gledam Paraolimpijadu i razmišljam kako je nevjerojatno kako je tehnologija iskorištena ne bi li nam dokazala izvan svake sumnje kako invaliditet nije ograničenje za najveća sportska postignuća. Naravno tu postoji i tamnija strana istine a to je kako su bila potrebna desetljeća ne bi li svijet došao u poziciju povjerenja, kako bi stvarno povjerovao da sport i invaliditet mogu ići zajedno na uvjerljiv i zanimljiv način.

Tako sam se našao u poziciji zapitati se: gdje je glazba u svemu tome? Ne možete mi reći kako ne postoje milijuni osoba s invaliditetom, samo u Velikoj Britaniji, koji su ogromni glazbeni potencijal. Tako sam odlučio stvoriti platformu za taj potencijal. To će biti u povijesti prvi britanski orkestar osoba s invaliditetom. Zvati će se Paraorkestar.

Pokazati ću vam sada isječak prve improvizirane sesije koju smo imali. To je stvarno nevjerojatan trenutak. Ja i četiri nevjerojatno talentirana glazbenika s invaliditetom. Normalno kada improviziraš -- a ja to stalno radim po cijelom svijetu -- postoji početni period horora, kada je svatko prestrašen da bude prvi i preuzme inicijativu, grozna zagušljiva tišina. Onda odjednom, poput magije, bang! Svi smo tamo i nastane luda kuća. Ništa ne možete čuti. Nitko ne sluša. Nitko ne vjeruje. Nitko ne odgovara nikome. U toj sobi s ta četiri glazbenika s invaliditetom, unutar pet minuta ushićeno slušanje, ushićen odgovor i neka ludo lijepa glazba.

(Video) (Glazba)

Nicholas: Moje ime je Nicholas McCarthy. Imam 22 godine i ja sam ljevoruki pijanist. I rođen sam bez svoje lijeve ruke -- desne ruke. Mogu li to ponoviti?

(Glazba)

Lyn: Kada stvaram glazbu, osjećam se kao pilot dok leti. Postajem živa.

(Glazba)

Clarence: Radije bih bio sposoban opet svirati neki instrument nego hodati. Toliko je tu zadovoljstva i stvari koje mogu dobiti iz sviranja instrumenta i izvođenja. To je uklonilo neke od mojih paraliza.

(Glazba)

(Pljesak)

CH: Volio bih da su neki od tih glazbenika s nama danas, kako biste mogli iz prve ruke posvjedočiti koliko su izvanredni. Paraorkestar je ime projekta. Ako bilo tko od vas misli kako mi može pomoći na bilo koji način ostvariti ono što je sada prilično nemoguć i nevjerojatan san, molim vas recite mi. Sada, moj rastanak dolazi zahvaljujući velikom Josephu Haydnu, prekrasnom austrijskom kompozitoru iz druge polovice 18. stoljeća -- koji je proveo veliki dio svog života kao zaposlenik princa Nikole Esterhazya, sa svojim orkestrom. Taj je princ volio glazbu, ali je također volio dvorac u kojem je provodio većinu vremena, koji se nalazi baš na granici Austrije i Mađarske, u mjestu Esterhazy -- daleko od velikog grada Beča.

Jednog dana 1772. princ je donio odluku da obitelji glazbenika, obitelji glazbenika iz orkestra, nisu više dobrodošle u dvorac. Nije im bilo više dozvoljeno da tamo ostanu; morali su se vratiti u Beč -- kao što sam rekao, prilična udaljenost tih dana. Možete zamisliti, glazbenici su bili neutješni. Haydn je pokušao uvjeriti princa, ali bez uspjeha. Dajući princu glazbu koju voli, Haydn je mislio skladati simfoniju kojom će iskazati svoj stav.

I sada ćemo odsvirati sam kraj te simfonije. I vidjet ćete orkestar u nekoj vrsti potištene pobune. Sretan sam što mogu reći, princ je prepoznao signal iz izvedbe orkestra, i glazbenici su se ponovno ujedinili sa svojim obiteljima. Ali mislim kako jako dobro sažima moj govor, to, da tamo gdje ima povjerenja, ima glazbe -- time i života. Gdje nema povjerenja, glazba jednostavno iščezne.

(Glazba)

(Pljesak)