Caroline Casey: Gledajući preko ograničenja

Može li se itko od vas sjetiti što ste željeli biti kada ste imali 17 godina? Znate li što sam ja željela biti? Željela sam biti "bajkerica". (Smijeh) Željela sam se utrkivati autima, željela sam biti kaubojka, i željela sam biti Mowgli iz "Knjige o džungli". Zbog toga što se sve ovo nazira na tome kako biti slobodan -- s vjetrom u kosi -- jednostavno biti slobodan. I na moj 17. rođendan, moji roditelji, znajući koliko volim brzinu, poklonili su mi jednu lekciju vožnje za moj 17. rođendan. Ne zbog toga što smo si mogli priuštiti da ja vozim, već zbog toga da bi mi ostvarili san o vožnji.

I na moj 17. rođendan, pratila sam mlađu sestru u potpunoj nevinosti, kakvu sam oduvijek imala cijeli život -- moju slabovidnu sestru -- u posjet očnom specijalistu. Zato što bi starije sestre uvijek trebale podržavati svoje mlađe sestre. A moja mlađa sestra je željela biti pilot -- Bog joj pomogao. Tko sam i ja testirala vid samo iz zabave. I na moj 17. rođendan, nakon mog lažnog očnog pregleda, očni specijalist je primjetio da je slučajno moj rođendan. I pitao me, "Kako ćeš ga proslaviti?" A ja sam uzela tu lekciju iz vožnje i rekla, "Naučit ću voziti." I onda je nastala tišina -- jedna od onih groznih tišina kada znaš da nešto nije u redu. Okrenuo se prema mojoj majci i rekao: "Još joj niste rekli?" Na moj 17. rođendan, kako bi Janis Ian najbolje rekla, saznala sam istinu sa 17: Ja sam od rođenja pravno slijepa.

Znate li kako sam zaboga došla do 17. godine ne znajući to? Ako itko kaže da country glazba nije moćna, reći ću vam ovo: Došla sam do tamo zbog očeve strasti prema Johnny Cashu i pjesmi "A Boy Named Sue". Ja sam najstarija od troje djece. Rođena sam 1971. I ubrzo nakon mog rođenja, moji roditelji su saznali za moje stanje koje se zove očni albinizam. A što dovraga to znači za vas? Dakle dopustite mi da vam kažem što je odlična stvar u svemu ovome? Ne mogu vidjeti ovaj sat i ne mogu vidjeti vrijeme, Sveti Bože, vuuhuu! Mogla bih dobiti malo više vremena. Ali još važnije, dozvolite da vam kažem -- jako ću vam se približiti. Pat, nemoj se uplašiti. Hej. Vidite li ovu ruku? Iza ove ruke je svijet vazelina. Svaki muškarac u ovoj prostoriji, pa čak i ti Steve, izgleda kao George Clooney. (Smijeh) I svaka žena je tako lijepa. Kada ja želim izgledati lijepo, odmaknem se tri koraka od ogledala, i ne moram vidjeti ove bore urezane na mome licu od škiljenja cijeloga života zbog tamnih sjenki.

Stvarno neobično je to kada sam imala tri i pol godine, upravo prije nego sam trebala krenuti u školu, moji su roditelji donijeli bizarnu, neobičnu i nevjerojatno hrabru odluku. Neće biti škola za posebne potrebe. Neće biti etiketa. Neće biti ograničenja. Samo moje sposobnosti i moj potencijal. Odlučili su mi reći da ja mogu vidjeti. I upravo kao Johnny Cashov Sue, dječak sa ženskim imenom, ja ću odrastati i učiti iz vlastitog iskustva kako biti čvrsta i kako preživjeti kada oni više ne budu tu da me zaštite ili jednostavno sve uklone. No još značajnije, dali su mi sposobnost da vjerujem, da potpuno vjerujem da mogu. I kada sam čula tog očnog specijalista kako svim tim stvarima govori veliko debelo "ne", svi pretpostavljaju kako sam bila uništena. Nemojte me shvatiti pogrešno jer kada sam to prvi puta čula -- osim činjenice da sam mislila da je on skroz poludio -- osjetila sam udarac u grudima -- jednostavno onaj "huh". Ali brzo sam se oporavila. Samo tako. Prva stvar na koju sam pomislila bila je moja mama koja je plakala kraj mene. I kunem se, izašla sam iz te ordinacije "Ja ću voziti. Ja ću voziti. Vi ste ludi. Vozit ću. Znam da mogu voziti."

S istom upornom odlučnošću koju je moj otac usadio u mene dok sam bila još dijete -- naučio me ploviti znajući da nikada neću vidjeti kamo idem, da nikad neću vidjeti obalu, da ne mogu vidjeti jedra i da neću vidjeti odredište. Ali mi je rekao da vjerujem i osjetim vjetar na licu. Taj vjetar na licu je učinio da vjerujem da je on lud i da ću ja voziti. I sljedećih 11 godina kunem se, nitko nikada nije saznao da ja ne vidim, zato što nisam htjela biti promašaj, i nisam željela biti slaba. I vjerovala sam da ja to mogu. I tako sam se probijala kroz život kako to samo Casey može. Bila sam arheologinja pa sam lomila stvari. Zatim sad vodila restoran pa sam posrtala preko stvari. Zatim sam bila maserka. Pa sam bila vrtlar. Zatim sam upisala poslovnu školu. I ljudi s poteškoćama su visoko obrazovani. Zatim sam ušla i dobila posao globalnog konzultanta u tvrtci Accenture. I oni nisu ni slutili. A to je bilo izvanredno kako daleko vas vjerovanje može odvesti.

1999. nakon dvije i pol godine u tom poslu, nešto se dogodilo -- čudesno, moje oči su odlučile, dosta. I privremeno, veoma neočekivano, one su klonule. A nalazim se u jednom od najnatjecateljskijih okružja na svijetu gdje teško radiš, igraš oštro, moraš biti najbolji, moraš biti najbolji. Nakon dvije godine u poslu, zaista sam mogla vidjeti vrlo malo. Našla sam se pred menadžerom ljudskih potencijala 1999. govoreći nešto što nisam mislila da ću ikada reći. Imala sam 28 godina. Izgradila sam predodžbu oko sebe što mogu, a što ne mogu. Jednostavno sam rekla: "Žao mi je. Ja ne vidim i trebam pomoć." Tražiti pomoć može biti nevjerojatno teško. I svi vi znate kako je to; ne morate imati poteškoće da bi to znali. Svi znamo kako je teško priznati slabost i neuspjeh. To je zastrašujuće, nije li? Ali to vjerovanje me pokretalo tako dugo.

I mogu vam reći, živjeti u svijetu vida kada ne možete vidjeti pomalo je teško -- zaista jest. Mogu li vam reći, zračne luke su katastrofa. O, za ljubav božju. I molim vas, svi dizajneri ovdje. Dizajneri, molim vas podignite ruke, iako vas ne mogu vidjeti. Uvijek sam ulazila u muške toalete. Iako je sve bilo u redu s mojim njuhom. Mogu li vam reći samo ovo? Mali znak za muški ili ženski toalet određen je trokutom. Jeste li to ikada pokušali razaznati imajući vazelin pred očima? To je tako mala stvar, točno? Znate kako iscrpljujuće može biti pokušavati biti savršen kada to niste ili biti netko tko niste?

Nakon priznanja da ne vidim menadžeru ljudskih potencijala, poslali su me očnom specijalistu. Nisam imala pojma kako će taj čovjek promijeniti moj život. Prije nego li sam došla do njega, bila sam tako izgubljena. Nisam više znala tko sam. I taj očni specijalist se nije zamarao pregledom mojih očiju. Bože ne, to je bila terapija. Pitao me nekoliko pitanja od koji su mnoga bila "Zašto? Zašto se tako teško boriš ne biti ono što jesi? Voliš li ono što radiš, Caroline?" Znate kada radite za globalnu konzultantsku tvrtku, kao da stave čip u vašu glavu: "Volim Accenture. Volim Accenture. Volim svoj posao. Volim Accenture. Volim Accenture. Volim svoj posao. Volim Accenture." Neuspjeh bi bilo otići. A on je rekao: "Voliš li to?" Imala sam knedlu u grlu i nisam mogla govoriti. I bila sam tako -- kako da mu kažem? A onda mi je rekao: "Što si željela biti kada si bila dijete?" Slušajte, nisam mu mogla reći: "Pa htjela sam se utrkivati autima i motociklima." Nije bilo prikladno u tom trenutku. Mislio je da sam ionako dovoljno luda. Kada sam odlazila iz njegove ordinacije, pozvao me natrag i rekao: "Mislim da je vrijeme. Mislim da je vrijeme da se prestaneš boriti i napraviš nešto drugačije." I vrata su se zatvorila. I ta tišina pred njegovom ordinacijom, koju mnogi od nas poznaju. Zaboljelo me u grudima. Nisam imala pojma kamo idem. Nisam imala pojma. Ali znala sam da je igra počela.

Otišla sam kući i zbog te ogromne boli u grudima pomislila sam: "Idem van trčati." To stvarno nije previše suvisla stvar za učiniti. Ali otišla sam trčati putem koji jako dobro poznajem. Znam taj put tako dobro, kao svoj dlan. I svaki put otrčim ga savršeno dobro. Brojim stube i rasvjetne stupove i sve te stvari s kojima slabovidne osobe često imaju bliske susrete. Tamo je bio kamen koji sam uvijek promašila. Nikada nisam pala preko njega, nikada. I tako sam trčala plačući i udarila sam o moj kamen. Slomljena, pala sam preko tog kamena sredinom ožujka 2000. -- tipičnog irskog vremena u srijedu -- sivilo, bale i suze posvuda -- nerazumno se sažaljevajući.

I bila sam prizemljena, i bila sam slomljena, i bila sam ljuta. I nisam znala što da radim. I sjedila sam tamo neko vrijeme razmišljajući: "Kako ću se pomaknuti od ovog kamena i poći kući? Zbog toga tko ću biti? Što ću biti?" I pomislila sam na tatu, i pomislila sam, "Dragi Bože, ja sada nisam Sue." I ponavljala sam si u glavi što se dogodilo? Gdje sam pogriješila? Zašto nisam shvaćala? I najbolje od svega bilo je to da nisam imala odgovore; izgubila sam vjeru. Pogledajte gdje me moje vjerovanje dovelo. I sada sam ga izgubila. Sada zaista nisam mogla vidjeti. Bila sam slomljena. Onda sam se sjetila onog očnog specijalista koji me pitao, "Što želiš biti? Što želiš biti? Što si željela biti kao dijete? Voliš li to što radiš? Učini nešto drugačije. Što želiš biti? Učini nešto drugačije. Što želiš biti? I zaista polako, polako, polako, se dogodilo. I dogodilo se ovako. I tog trenutka mi je došlo banulo mi je u glavu odalamilo me u srce, nešto drugačije: "Pa što je s Mowglijem iz 'Knjige o džungli'? Ne može biti drugačije od toga. I u trenutku, zaista u trenutku, u trenutku kada me pogodilo, kunem se Bogu, bilo je kao vuuhuu! Znate -- nešto u što mogu vjerovati. I nitko mi nije mogao reći ne. Da, možete mi reći da mogu biti arheologinja. Ali ne možete mi reći da ne mogu biti Mowgli, jer pogodite? Nitko to nikada nije napravio, zato ću to ja napraviti. I nije važno jesam li muško ili žensko, samo ću jurnuti.

I dignula sam se s kamena i, o moj Bože, kako sam trčala kući. i sprintala sam kući i nisam pala i nisam se slupala. I potrčala sam uz stube i tamo je bila moja najdraža knjiga svih vremena, "Putovanja na mom slonu" Marka Shanda -- ne znam poznajete li ju. Zgrabila sam tu knjigu i sjedila sam na kauču misleći, "Znam što ću učiniti. Znam kako biti Mowgli. Proputovat ću Indiju na leđima slona. Postati ću jahačica slonova." I nisam imala pojma kako postati jahačica slonova. Od globalnog konzultanta za menadžment do jahačice slonova. Nisam imala pojma kako. Nisam imala pojma kako unajmiti slona, nabaviti slona. Nisam govorila Hindu. Nikada nisam bila u Indiji -- nisam imala pojma. Ali znala sam da hoću. Jer kada donesete odluku u pravo vrijeme na pravom mjestu, Bože, svemir vam to omogući.

Devet mjeseci kasnije nakon tog dana, imala sam jedini spoj na slijepo u svom životu s 2,3 metra visokim slonom koji se zvao Kanchi. I zajedno ćemo proputovati tisuće kilometara kroz Indiju. (Pljesak) Najmoćnija stvar od svega, nije da nisam uspjela prije toga -- o moj Bože, jesam. Ali znate, vjerovala sam u pogrešnu stvar. Zbog toga što nisam vjerovala u sebe -- zaista u sebe, svaki djelić sebe -- svaki djelić svih nas. Znate li koliko nas se pretvara da smo netko tko nismo? Znate što, kada zaista vjerujete u sebe i sve o sebi, zapanjujuće je što se događa.

Znate što, to putovanje tih tisuću kilometara prikupilo je dovoljno novca za 6.000 operacija rožnice oka. 6.000 ljudi je zbog toga progledalo. Kada sam sišla s tog slona, znate li što je bila najčudesnija stvar? Gušila sam se na mom poslu u tvrtci Accenture. Otišla sam i postala socijalni poduzetnik i pokrenula sam organizaciju s Markom Shandom zvanu "Obitelj slonova" koja surađuje s azijskim konzervatorijem za slonove. I osnovala sam Kanchi zato što će se moja organizacija uvijek zvati po mom slonu, jer invalidnost je poput slona u sobi. I željela sam da uvidite na pozitivan način -- bez milostinje, bez sažaljenja. Ali željela sam raditi jedino i istinski u poslovnom i medijskom vodstvu kako bi totalno preoblikovala invalidnost na način kako bi bila uzbudljiva i moguća. Bilo je izvanredno. To sam željela raditi. Nikada više nisam mislila o niti jednom drugom simptomu ili tome da ne vidim, ili bilo kojoj vrsti ništavila. Jednostavno se sve činilo mogućim.

Znate, najčudniji dio je kada sam bila na putu ovamo, na TED, bit ću iskrena, bila sam prestravljena. I ja govorim, ali ovo je izvrsna publika, i što to ja radim ovdje? Ali putovala sam ovamo, bit ćete sretni što čujete ovo, koristila sam se svojim štapom za slijepe osobe, zbog toga što je stvarno dobro izbjeći gužve u zračnoj luci. I pronašla sam svoj put ovamo sretno ponosna što ne mogu vidjeti. A jedna dobra stvar je ta, moj zaista dobar prijatelj, mi je poslao sms poruku dok sam bila na putu ovamo, znajuću kako sam uplašena. Iako izgledam samopouzdano, bila sam uplašena. Rekao je, "Budi ono što jesi." I tako, ovdje sam. To sam ja, cijela ja.

(Pljesak)

I naučila sam, znate što, automobili i motocikli i slonovi, to nije sloboda. Sloboda je kada ste apsolutno vjerni sebi. I nikada mi nisu bile potrebne oči da vidim -- nikada. Samo sam trebala viziju i vjerovanje. I ako zaista vjerujete -- mislim ako vjerujete iz dna duše -- možete ostvariti promjene. I moramo to ostvariti zato što svatko od nas -- žena, muškarac, homoseksualac, heteroseksualac, invalid, savršen, normalan, kako god -- svatko od nas mora biti najbolja verzija sebe. Ne želim da više itko bude nevidljiv. Svi se moramo uključiti. I prestanite s etiketiranjem, ograničenjima -- gubljenjem etiketa. Mi nismo staklenke pekmeza; mi smo izuzetni, drugačiji, predivni ljudi.

Hvala vam.

(Pljesak)