Bunker Roy: Učenje bosonogog pokreta

Želio bih vas povesti u drugi svijet. I želio bih podijeliti 45 godina staru ljubavnu priču sa siromaštvom, životom s manje od jednog dolara na dan. Pohađao sam vrlo elitno, snobovsko, skupo obrazovanje u Indiji i to me gotovo uništilo. Bio sam predodređen da budem diplomat, učitelj, liječnik -- sve je bilo posloženo. Iako, ne izgleda tako, bio sam indijski nacionalni prvak u skvošu tri godine. (Smijeh) Cijeli svijet mi je bio na raspolaganju. Sve mi je bilo na dohvat ruke. Nisam mogao pogriješiti. I onda sam iz znatiželje poželio otići živjeti i raditi na selu, samo da vidim kako je to.

I tako sam 1965. godine otišao u Bihar, mjesto najgore oskudice u Indiji i vidio sam izgladnjelost, smrt, ljude koji umiru od gladi, i to po prvi put u životu. Promijenilo mi je život. Vratio sam se kući, rekao majci, "Želio bih živjeti i raditi na selu." Majka je pala u nesvijest. (Smijeh) "Što je ovo? Cijeli svijet ti je na raspolaganju, nude ti se najbolji poslovi, i ti želiš otići i raditi na selu? Mislim, što nije u redu s tobom?" Rekao sam: " Ne, imao sam najbolje obrazovanje. Natjeralo me da razmislim. I želio bih doprinijeti na svoj način." "Što bi želio raditi na selu? Bez posla, bez novca, bez sigurnosti, bez napredovanja." Rekao sam: " Hoću živjeti tamo i kopati bunare pet godina." "Kopati bunare pet godina? Pohađao si najskuplju školu i fakultet u Indiji i želiš kopati bunare slijedećih pet godina?" Dugo nije razgovarala sa mnom jer je smatrala da sam iznevjerio obitelj.

Ali tada, bio sam izložen najneobičnijem znanju i vještinama koje posjeduju vrlo siromašni ljudi, a nisu uvrštena u regularno obrazovanje -- koje nikada nije definirano, vrednovano, primijenjeno u širokoj upotrebi. I pomislio sam, osnovat ću Bosonogu školu -- školu samo za siromašne. Ono što siromašni misle da je važno bit će preneseno u školu. Otišao sam u to selo po prvi put. Starješine su došle do mene i pitali me: " Bježiš li od policije?" Rekao sam: "Ne." (Smijeh) "Pao si na ispitu?" Rekao sam: "Ne." "Nisi dobio državni posao?" -- Rekao sam: "Ne." "Što onda radiš ovdje? Zašto si ovdje? Obrazovni sustav u Indiji usmjerava te prema Parizu, New Delhiju i Zurichu; što radiš u ovom selu? Postoji li nešto što nam prešućuješ o sebi?" Rekao sam: Ne, zaista želim osnovati školu samo za siromašne. Ono što siromašni misle da je važno, podučavat će se u ovoj školi."

Onda su mi starješine dale vrlo jasan i mudar savjet. Rekli su:"Molimo te, ne dovodi nikoga s diplomom i kvalifikacijama u svoju školu." I tako je ovo jedina škola u Indiji u kojoj, ako imate doktorat ili magisterij, niste dobrodošli. Morate biti osoba koja je odustala, nije dovoljno dobra ili neobrazovana kako bi bili primljeni u našu školu. Morate raditi svojim rukama. Morate imati dostojanstvo za fizički rad. Morate pokazati da imate vještinu koju možete ponuditi zajednici i osigurati uslugu zajednici. Tako smo osnovali Bosonogu školu i promijenili pojam profesionalizma.

Tko je profesionalac? Profesionalac je osoba koja ima kombinaciju sposobnosti, samopouzdanje i vjere. Osoba koja zna pronaći vodu je profesionalac. Tradicionalna primalja je profesionalac. Tradicionalni kiropraktičar je profesionalac. Takvih profesionalaca ima diljem svjeta. Naći ćete ih u svakom nedostupnom selu posvuda u svijetu. I smatramo da ti ljudi trebaju biti dio regularnog obrazovanja i pokazati da su znanja i vještine koje posjeduju univerzalna. Potrebno ih je upotrijebiti, primjeniti, potrebno je pokazati vanjskom svijetu -- da su ta znanja i vještine važna još i danas.

Dakle, Škola djeluje slijedeći životni stil i princip rada Mahatme Gandhija. Jedeš na podu, spavaš na podu, radiš na podu. Nema ugovora, nema pisanih ugovora. Možete ostati sa mnom 20 godina, ili otići sutra. I nitko ne može dobiti više od 100$ mjesečno. Ako dolazite zbog novca, nemojte dolazite u Bosonogu školu. Ako dolazite zbog rada i izazova, dođite u Bosonogu školu. Ovdje želimo da isprobate i kreirate ideje. Kakvu god ideju imate, dođite i isprobajte je. Nije važno ako ne uspijete. Iscrpljeni, u modricama, počinjete ispočetka. Ovo je jedina škola gdje je učitelj učenik, a učenik je učitelj. I to je jedina škola u kojoj se ne izdaje certifikat. Certificirani ste od zajednice kojoj služite. Ne treba vam papir koji ćete objesiti na zid kako biste pokazali da ste inženjer.

Kada tako govorim, kažu mi:"Pa, pokažite nam što je moguće. Što vi radite? To su sve gluposti ako ih ne možete primijeniti u praksi." Izgradili smo prvu Bosonogu školu 1986. godine. Izgradilo ju je 12 bosonogih arhitekta koji ne znaju čitati i pisati, izgrađena je za 1.50$ po kvadratu. 150 ljudi živi i radi tamo. 2002. godine dobili su Nagradu za arhitekturu "Aga Khan". No ubrzo su posumnjali kako iza svega stoji arhitekt. Rekao sam:"Da, izradio je nacrte, ali arhitekti Bosonoge škole izgradili su školu." Bili smo jedini koji su morali vratiti nagradu od 50.000$, jer nam nisu vjerovali i mislili smo da će širiti klevete o Bosonogim arhitektima Tilonije.

Pitao sam šumara, utjecajnog, visoko obrazovanog stručnjaka, "Što možeš izgraditi na ovom mjestu?" Bacio je jedan pogled na zemljište i rekao:"Zaboravi. Nema šanse. Nije vrijedno. Nema vode, kameno zemljište." Ostao sam malo zatečen. I rekao:" Dobro. Otići ću do starca u selo i reći:" Što bih mogao posaditi na ovom zemljištu?" Smireno me pogledao i rekao, "Izgradi ovo, izgradi ovo, napravi ovo, i uspjet će." Ovako danas izgleda.

Otišao sam na krov i sve su žene rekle:"Makni se odavde. Muškarci trebaju otići, jer ne želimo s njima dijeliti ovu tehnologiju. Ovo krov čini vodootpornim." (Smijeh) To je malo nerafiniranog šećera, urina i još nekih sastojaka za koje ne znam. Ali krov zaista ne prokišnjava. Nije promočio od 1986. Ovu tehnologiju žene odbijaju podijeliti s muškarcima.

(Smijeh)

To je jedina škola koja se u potpunosti napaja solarnom energijom Sva električna energija dolazi od sunca. 45 kW solarnih ploča na krovu. I sve radi pomoću sunca slijedećih 25 godina. Dok god sija sunce, nećemo imati problema s električnom energijom. No ljepota je u tome što je sve instalirao svećenik, hindu svećenik, koji ima samo osnovno školovanje, nikad nije bio u školi, ni na fakultetu. On zna više o solarnoj energiji nego itko koga znam bilo gdje u svijetu, garantirano.

Hrana, ako dođete u Bosonogu školu, kuhana je pomoću solarne energije. A osobe koje su proizvele to solarno kuhalo su žene, nepismene žene, koje zaista proizvode najsofisticiranija solarna kuhala. To je parabolično Sheffler solarno kuhalo. Nažalost, one su gotovo polovinu Njemice, tako su precizne. (Smijeh) Nikada nećete naći toliko preciznu Indijku. Apsolutno do zadnjeg inča, one mogu proizvesti to kuhalo. I imamo 60 jela dva puta dnevno solarno kuhana.

Imamo zubaricu, ona je baka, nepismena zubarica. Ona se uistinu brine o zubima 7.000 djece. Bosonoga tehnologija: Govorim o 1986. -- bez inženjera, arhitekta koji bi to osmislili -- skupljali smo kišnicu s krovova. Jako je malo vode ostalo neiskorišteno. Svi su krovovi povezni podzemnim spremnikom od 400.000 litara i ni jedna kap ne propadne. U slučaju 4 godine suše, i dalje bismo imali dovoljno vode na kampusu, jer skupljamo kišnicu.

60 posto djece ne ide u školu jer se moraju brinuti o životinjama -- ovcama, kozama -- raditi kućanske poslove. Pa smo se sjetili započeti noćnu školu za djecu. Zbog noćnih škola Talonije, više od 75.000 djece pohađa te noćne škole. One su prilagođene potrebama djeteta, a ne potrebama učitelja. Što podučavamo u tim školama? Demokraciju, državljanstvo, kako biste trebali mjeriti svoje zemljište, što biste trebali napraviti ako vas uhite, ili ako vam je životinja bolesna. To su stvari koje podučavamo u noćnoj školi. No, sve su škole osvjetljene solarnom energijom.

Svakih pet godina imamo izbore. Djeca u dobi od šest do 14 godina sudjeluju u demokratskom procesu i biraju premijera. Premijerka ima 12 godina. Ujutro čuva 20 koza, a navečer je premijerka. Ima svoj kabinet, ministra obrazovanja, ministra energije i ministra zdravstva. Oni zbilja upravljaju i nadgledaju 150 škola za 7.000 djece. Prije pet godina osvojila je Svjetsku Dječju Nagradu i posjetila Švedsku. Prvi put je otišla iz svog sela. Nikada nije vidjela Švedsku. Nije uopće bila očarana događajima oko nje. I švedska kraljica, koja je bila tamo, okrenula se prema meni i rekla: "Možete li pitati dijete odakle joj samopouzdanje? Ima samo 12 godina, i nije očarana ničime." A djevojčica, koja je stajala s njene lijeve strane, okrene se prema meni i pogleda kraljicu ravno u oči i kaže: "Molim vas, recite joj da sam premijerka."

(Smijeh)

(Pljesak)

Tamo gdje je postotak nepismenosti jako visok, koristimo lutkarstvo. Lutke su naš način komunikacije. Imamo Jokhima Chachu starog 300 godina. On je moj psihoanalitičar. On je moj učitelj. On je moj doktor. On je moj odvjetnik. On je moj donator. On uistinu sakuplja novac, rješava moje nesuglasice. On rješava moje probleme u selu. Ukoliko postoji napetost u selu, ukoliko se prisutnost djece u školi smanji ili postoji neslaganje između učtelja i roditelja, lutka pozove učitelja i roditelja ispred cijelog sela i kaže: "Rukujte se. Prisutnost djece u školi ne smije pasti." Te su lutke napravljene od recikliranih izvještaja Svjetske Banke.

(Smijeh)

(Pljesak)

Tim decentraliziranim, demistificiranim pristupom solarno napajanih sela, pokrili smo cijelu Indiju od Ladakha do Bhutana -- sva solarno napajana sela od strane treniranih ljudi. Otišli smo u Ladakh, i upitali jednu ženu -- na minus 40, gdje smo morali izaći na krov, jer nije bilo mjesta, snježni nasipi su bili s obje strane -- i upitali smo tu ženu, "Kakvu si korist imala od solarne energije?" Razmišljala je minutu i rekla, "Prvi put mogu vidjeti lice svoga muža po zimi."

(Smijeh)

Otišli smo u Afganistan. U Indiji smo naučili jednu lekciju, muškarce se ne može trenirati. (Smijeh) Muškarci su nemirni, muškarci su ambiciozni, oni su kompulzivno mobilni i svi žele certifikat. (Smijeh) Globalno postoji težnja muškaraca za certifikatom. Zašto? Zato što žele napustiti selo i otići u grad, u potrazi za poslom. Zato smo smislili odlično rješenje: trenirati bake. Koji je danas najbolji način komunikacije u svijetu? Televizija? Ne. Telegraf? Ne. Telefon? Ne. Reci ženi.

(Smijeh)

(Pljesak)

I tako smo otišli po prvi put u Afganistan, i izabrali tri žene i rekli, "Želimo ih odvesti u Indiju." One su rekle; "Nemoguće. Ne izlaze niti iz svojih soba, a vi biste ih vodili u Indiju." Rekao sam. "Napravit ću iznimku. Povest ću i muževe s njima." I tako sam poveo i muževe. Naravno, žene su bile mnogo inteligentnije od njih. Kako smo u 6 mjeseci promijenili te žene? Znakovnim jezikom. Ne koristite pisanu riječ. Ne koristite izgovorenu riječ. Koristite znakovni jezik. I u tih 6 mjeseci one mogu postati solarne inženjerke. Vrate se kući i solarno napajaju svoja sela.

Jedna se žena vratila kući i postavila solarno napajanje u prvom selu, otvorila radionicu -- prvo selo sa solarnim napajanjem ikada u Afganistanu produkt je triju žena. Ta je žena neobična baka. Stara 55 godina, u moje je ime solarnom energijom opskrbila 200 kuća u Afganistanu. I nisu se urušile. Čak je otišla porazgovarati s odjelom inženjeringa u Afganistanu i rekla je šefu odjela razliku između izmjenične i istosmjerne struje. On to nije znao. Te su tri žene podučile još 27 žena i solarno opskrbile 100 sela u Afganistanu.

Otišli smo u Afriku, i učinili istu stvar. Sve te žene sjede za istim stolom, iz osam, devet zemalja, sve međusobno čavrljaju, a uopće se ne razumiju, zato što govore različitim jezikom. No njihov je govor tijela odličan. Međusobno razgovaraju i uistinu postaju solarne inženjerke. Otišao sam u Sierra Leone, a tamo je bio jedan ministar koji se vozio po mrklom mraku -- i ugledao selo. Zaustavio se i otišao u selo, govoreći, "Dakle, koja je priča?" Oni su rekli, "Radi se o dvije bake ..." "Bake?" Ministar nije mogao vjerovati što se događa. "Kamo su otišle?" "Otišle su do Indije i nazad." Odmah je otišao do predsjednika. Rekao je, "Znate li da postoji selo opremljeno solarnom energijom u Sierra Leoni?" Ovaj je rekao, "Ne." Slijedeći dan je pola kabineta otišlo vidjeti bake. "Koja je priča." Pozvao me i rekao, "Možeš li istrenirati 150 baka?" Rekao sam, "Ne mogu, gospodine predsjedniče. Ali one mogu. Bake mogu." I tako mi je izgradio prvi Bosonogi centar za obuku u Sierra Leonu. I 150 baka je prošlo obuku u Sierra Leonu.

Gambia: otišli smo izabrati baku iz Gambije. Otišli smo do jednog sela. Već sam znao koju bih ženu želio povesti. Zajednica se sastala i rekla, "Uzmi ove dvije žene." Rekao sam, "Ne , želim povesti ovu ženu." Oni su rekli, "Zašto? Ona ne zna jezik. Ne poznaješ ju." Rekao sam, "Sviđa mi se njen govor tijela. Sviđa mi se način na koji govori." "Težak suprug; nije moguće." Pozvao sam muža, on stigao, razmetljiv, političar, s mobitelom u ruci. "Nemoguće." "Zašto?" "Žena, pogledaj je kako je lijepa." Rekao sam, "Da, veoma je lijepa." "Što će se dogoditi ako pobjegne s Indijcem?" To mu je bio najveći strah. Rekao sam, "Bit će sretna. Javljat će ti se mobitelom." Otišla je kao baka i vratila se kao tigrica. Izašla je iz aviona i održala govor pred novinarima kao da je veteran. Odradila je nacionalne novinare i bila je zvijezda. I kada sam se vratio nakon 6 mjeseci, rekao sam, "Gdje ti je suprug?" "Ma negdje. Nije bitno." (Smijeh) Priča o uspjehu.

(Smijeh)

(Pljesak)

Završio bih time da mislim kako ne trebate tražiti rješenja izvana. Tražite rješenja iznutra. I slušajte ljude koji imaju rješenja pred vama. Ima ih diljem svijeta. Nemojte se brinuti. Ne slušajte Svjetsku Banku, slušajte ljude oko sebe. Oni imaju sva rješenja svijeta.

Završit ću citatom Mahatme Gandhija. "Najprije vas ignoriraju, onda vam se smiju, onda se bore s vama, onda pobjedite."

Hvala vam.

(Pljesak)