Bryan Stevenson: Moramo razgovarati o nepravdi

Ovo mi je zaista iznimna čast. Većinu svojeg vremena provodim u zatvorima, s osuđenima na smrt. Većinu vremena provodim u vrlo siromašnim zajednicama u socijalnom smještaju i mjestima gdje vlada veliko beznađe. Boravak ovdje na TED-u i sva stimulacija koju vidim i čujem dala mi je veliku energiju. Tijekom mog kratkog boravka ovdje pokazalo se da TED ima identitet. Ovdje zaista možete reći stvari koje će imati utjecaj u cijelome svijetu. Ponekad stvari koje dolaze kroz TED imaju drugačije značenje i moć nego kad to nije slučaj.

To govorim jer mislim da je identitet vrlo bitan. Bilo je fantastičnih prezentacija. Mislim da sam naučio da ako si učitelj, tvoje riječi mogu biti značajne, ali ako si suosjećajan učitelj, onda one mogu biti naročito značajne. Ako si liječnik, možeš raditi dobre stvari, ali ako si brižan liječnik, možeš raditi i druge stvari. Zato vam želim govoriti o moći identiteta. Zapravo ništa o tome nisam naučio baveći se pravom i svojim poslom. O tome me naučila moja baka.

Odrastao sam u kući koja je bila tradicionalan afroamerički dom kojim je dominirao matrijarh, a to je bila moja baka. Bila je stroga, snažna, bila je moćna. Završavala je sve svađe u našoj obitelji. Mnoge je svađe u našoj obitelji i započinjala. Bila je kći pravih robova. Njeni su roditelji rođeni u ropstvu u Virginiji 1840-ih godina. Ona je rođena 1880-ih i iskustvo ropstva znatno je utjecalo na njezino viđenje svijeta.

Moja je baka bila stroga, ali bila je i nježna. Kad bih bio kod nje kao dječak, dolazila bi do mene i zagrlila me. Stisnula bi me tako jako da sam jedva disao i onda bi me pustila. Sat-dva kasnije, ako sam je vidio, došla bi do mene i rekla: "Bryane, osjećaš li još kako te grlim?" Ako bih rekao ne, opet bi me napala, a ako bih rekao da, ostavila bi me na miru. Imala je tu neku osobinu da ste uvijek htjeli biti u njenoj blizini. Jedini je problem bio taj što je imala desetero djece. Moja je majka bila najmlađe dijete. Zato je ponekad kad bih želio provesti vrijeme s njom bilo teško dobiti njeno vrijeme i pažnju. Moji bi bratići i sestrične trčali posvuda uokolo.

Sjećam se, kad sam imao osam ili devet godina, kako sam se jednog jutra probudio, otišao u dnevni boravak i svi su moji bratići i sestrične trčali uokolo. Moja je baka sjedila na drugom kraju sobe i gledala me. Isprva sam mislio da igraju neku igru. Pogledao sam je i nasmiješio se, ali ona je bila vrlo ozbiljna. Nakon 15-20 minuta ustala je, došla s drugog kraja sobe, primila me za ruku i rekla: "Hajde, Bryane. Idemo porazgovarati nas dvoje." Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Nikad to neću zaboraviti.

Odvela me van i rekla: "Bryane, nešto ću ti reći, ali nemoj nikome reći što sam ti rekla." Rekao sam: "Dobro, bako." Rekla je: "Pazi da to ne učiniš." Ja sam rekao: "Naravno." Zatim me posjela, pogledala me i rekla: "Hoću da znaš da sam te promatrala." Rekla je: "Mislim da si poseban. Mislim da možeš učiniti što god poželiš." Nikad to neću zaboraviti.

Rekla je: "Samo mi moraš obećati tri stvari, Bryane." Rekao sam: "Dobro, bako." Rekla je: "Prvo želim da mi obećaš da ćeš uvijek voljeti svoju mamu." Rekla je: "Ona je moja djevojčica i moraš obećati da ćeš se uvijek brinuti za nju." Ja sam obožavao svoju mamu pa sam rekao: "Hoću, bako." Zatim je rekla: "Zatim želim da mi obećaš da ćeš uvijek učiniti ono što je ispravno, čak i ako to bude teško." Razmislio sam i rekao: "Hoću, bako." Na kraju je rekla: "Na kraju želim da mi obećaš da nikad nećeš piti alkohol." (Smijeh) Imao sam devet godina pa sam rekao: "Dobro, bako."

Odrastao sam na selu na jugu SAD-a i imam godinu dana starijeg brata i godinu dana mlađu sestru. Kad sam imao 14 ili 15 godina, jednog je dana moj brat došao kući i donio paket od 6 piva -- ne znam odakle mu -- uhvatio je mene i sestru i otišli smo u šumu. Ondje smo radili gluposti, kao i obično. On je popio malo piva i dao sestri pa je i ona popila i onda su ponudili i meni. Rekao sam: "Ne, ne. Ne treba. Samo vi dajte. Ja neću piti pivo." Moj brat je rekao: "Ma daj, to radimo danas. Uvijek radiš što i mi. I ja i sestra smo popili. Popij malo piva." Rekao sam: "Ne, ja ne bih. Vi samo dajte." Zatim je brat počeo zuriti u mene. Rekao je: "Što je s tobom? Popij malo piva." Zatim me stvarno ozbiljno pogledao i rekao: "Ne držiš se valjda još uvijek onog razgovora s bakom?" (Smijeh) Rekao sam: "Ma o čemu ti to?" Rekao je: "Ma, baka svim unucima kaže da su posebni." (Smijeh) Bio sam shrvan.

(Smijeh)

Priznat ću vam nešto. Reći ću vam nešto što vjerojatno ne bih trebao. Znam da bi se ovo moglo svugdje prikazivati. Ali imam 52 godine i priznat ću vam da nikad nisam popio ni kapi alkohola. (Pljesak) Ne kažem to jer mislim da je to vrlina. Kažem to jer mislim da je u identitetu moć. Kad stvorimo pravu vrstu identiteta, možemo ljudima oko nas govoriti stvari za koje zapravo ne vjeruju da imaju smisla. Možemo postići da čine stvari za koje ne misle da mogu učiniti. Kad razmišljam o svojoj baki, naravno da je mislila da je sva njena unučad posebna. Moj je djed bio u zatvoru tijekom prohibicije. Moji su ujaci i stričevi umrli od bolesti povezanih s alkoholom. Ona je mislila da na te stvari trebamo obratiti pozornost.

Pokušavam reći nešto o našem kaznenopravnom sustavu. Danas je ova zemlja drugačija nego prije 40 godina. 1972. godine bilo je 300.000 ljudi u kaznionicama i zatvorima. Danas ih je 2,3 milijuna. SAD ima najveći postotak populacije u zatvoru na svijetu. Imamo 7 milijuna ljudi na uvjetnoj slobodi. Masovno zatvaranje, po mojem mišljenju, temeljito je promijenilo svijet. U siromašnim zajednicama obojenih rasa vlada očaj, vlada beznađe, koje uzrokuju te činjenice. Jedan od trojice crnaca u dobi između 18 i 30 godina u kaznionici je, zatvoru ili je uvjetno pušten. U gradskim zajednicama u cijeloj zemlji -- u Los Angelesu, Philadelphiji, Baltimoreu, Washingtonu -- 50 do 60 posto mladih crnaca u kaznionici su ili zatvoru ili su uvjetno pušteni.

Naš sustav ne oblikuju samo ove nepravilnosti povezane s rasom, već i one povezane sa siromaštvom. U ovoj zemlji imamo pravni sustav koji se prema vama odnosi mnogo bolje ako ste bogati i krivi nego ako ste siromašni i nevini. Bogatstvo, a ne krivnja, utječe na rezultate. A ipak se čini da nemamo ništa protiv. Politika straha i gnjeva uvjerila nas je da to nisu naši problemi. Izgubili smo povezanost.

To mi je zanimljivo. U mojem poslu dolazi do zanimljivih promjena. Moja država, Alabama, kao i brojne druge, trajno oduzima pravo glasanja ako ste osuđeni za kazneno djelo. Trenutno u Alabami ima 34% muške crnačke populacije koji su trajno izgubili pravo glasanja. Predviđamo da će u idućih 10 godina postotak populacije bez prava glasanja dostići razinu kao prije nego je izglasan zakon o pravu glasanja. A svi ipak šute.

Zastupam i djecu. Mnogi su moji klijenti vrlo mladi. SAD je jedina zemlja na svijetu gdje se 13-godišnja djeca osuđuju na smrt u zatvoru. Djeca u ovoj zemlji mogu dobiti doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja. U tijeku je nekoliko takvih parnica. Jedina takva zemlja na svijetu.

Zastupam i ljude osuđene na smrt. Zanimljivo je to pitanje smrtne kazne. Velikim smo dijelom naučeni misliti da je pravo pitanje zaslužuju li ljudi umrijeti zbog zločina koje su počinili? I to je sasvim razumno pitanje. No, postoji i drugi način razmišljanja o našem identitetu. Taj drugi način nije zaslužuju li ljudi umrijeti zbog zločina koje su počinili, već zalužujemo li mi ubiti? To je fascinantno.

Smrtna kazna u SAD-u definira se pogreškom. Na svakih devet smaknutih ljudi, identificirana je jedna nevina osoba koja je puštena i oslobođena smrtne kazne. Zapanjujuć postotak pogreške -- jedna od devet osoba je nevina. Zaista je fascinantno. Nikad ne bismo dopustili ljudima da lete avionom kad bi se za svakih devet aviona koji polete jedan srušio. Ali nekako se uspijevamo izolirati od ovog problema. To nije naš problem. To nije naš teret. To nije naša borba.

Mnogo govorim o tim problemima. Govorim o rasi i tom pitanju -- zaslužujemo li ubiti. Zanimljivo, kad poučavam svoje studente o afroameričkoj povijesti, govorim im o ropstvu. Govorim im o terorizmu, o eri koja je počela krajem 19. stoljeća i trajala do 2. svjetskog rata. Ne znamo mnogo o tome. No, za Afroamerikance u ovoj zemlji, to je razdoblje obilježeno terorom. U mnogim su zajednicama ljudi strahovali da će biti linčovani. Bojali su se da će ih bombardirati. Prijetnja terora oblikovala je njihove živote. Stariji ljudi mi sada prilaze i kažu: "G. Stevenson, vi držite govore, recite ljudima da prestanu govoriti da se suočavamo s terorizmom po prvi put u povijesti našeg naroda nakon 11. rujna." Kažu mi: "Ne, recite im da smo mi odrasli uz to." Nakon te ere terorizma, naravno, slijedila je segregacija i desetljeća rasne potčinjenosti i apartheida.

A ipak, u ovoj zemlji postoji ta dinamika da baš i ne volimo govoriti o svojim problemima. Ne volimo govoriti o svojoj prošlosti. Zbog toga zaista nismo shvatili pravo značenje stvari koje smo radili u prošlosti. Neprestano se zalijećemo jedni u druge. Neprestano stvaramo napetosti i sukobe. Teško nam je govoriti o rasi i mislim da je to stoga što se nismo voljni posvetiti procesu istine i pomirenja. U Južnoj Africi ljudi su shvatili da nismo mogli prevladati apartheid bez posvećenosti istini i pomirenju. U Ruandi je čak i nakon genocida postojala ta posvećenost, ali u ovoj zemlji nije.

U Njemačkoj sam održao nekoliko predavanja o smrtnoj kazni. Bilo je fascinantno jer je jedna od znanstvenica ustala nakon prezentacije i rekla: "Znate da je duboko uznemirujuće čuti to o čemu govorite." Rekla je: "U Njemačkoj nema smrtne kazne. Naravno, nikad nećemo ni moći imati smrtnu kaznu u Njemačkoj." Prostorija je utihnula i ta je žena rekla: "S obzirom na našu povijest, nema šanse da bismo se ikad mogli upustiti u sustavno ubijanje ljudskih bića. Za nas bi bilo nezamislivo da svjesno i namjerno počnemo pogubljivati ljude." Razmislio sam o tome. Kakav bi bio osjećaj živjeti na svijetu gdje Njemačka pogubljuje ljude, pogotovo ako je među njima nesrazmjerno mnogo židova? Nisam to mogao podnijeti. Bilo bi nepodnošljivo.

Pa ipak, u ovoj zemlji, u starim južnjačkim državama, pogubljujemo ljude -- i imate 11 puta veće šanse dobiti smrtnu kaznu ako je žrtva bijela nego ako je crna, a 22 puta veće šanse ako je optuženi crnac, a žrtva bijela -- i to u državama gdje su zakopana tijela linčovanih ljudi. A ipak se oglušujemo.

Mislim da stavljamo svoj identitet na kocku. Iako nam baš i nije stalo do ovih teških stvari, pozitivne i prekrasne stvari ipak su u to umiješane. Mi volimo inovacije. Volimo tehnologiju. Volimo kreativnost. Volimo zabavu. No na kraju, ta su postignuća zasjenjena patnjom, zlostavljanjem, ponižavanjem, marginalizacijom. Mislim da je postalo nužno integrirati to dvoje. Radi se, na kraju krajeva, o potrebi da se više nadamo, da se više damo i posvetimo temeljnim izazovima života u složenome svijetu. Za mene to znači razmišljanje i razgovaranje o siromašnima, obespravljenima, onima koji nikad neće uspjeti doći na TED. No, treba razmišljati o njima na način koji je integriran u naše živote.

Na kraju, svi moramo vjerovati u stvari koje nismo vidjeli. Moramo. Koliko god bili racionalni, koliko se god pozivali na intelekt. Inovacije, kreativnost, i razvitak ne nastaju samo iz ideja u našem umu. Nastaju iz ideja u našem umu koje ujedno potiče neko uvjerenje u našem srcu. Vjerujem da ta povezanost uma i srca primorava nas ne samo da primjećujemo sve sjajne i privlačne stvari, već i na mračne i teške stvari. Vaclav Havel, veliki češki vođa, govorio je o tome. Rekao je: "Kad smo ovdje u istočnoj Europi bili potlačeni, željeli smo razne stvari, ali ponajviše smo trebali nadu, usmjerenost duha, voljnost da ponekad budemo na beznadnom mjestu i budemo svjedoci."

Ta usmjerenost duha u samoj je srži onoga u što vjerujem da se čak i TED zajednice moraju uključiti. Ne postoji štit oko tehnologije i dizajna koji će nam omogućiti potpunu ljudskost dok ne obratim pažnju na patnju, siromaštvo, isključenost, nepoštenost, nepravdu. Upozorit ću vas da je ta vrsta identiteta mnogo zahtjevnija od onih koji ne obraćaju pažnju na to. Dotući će vas.

Dok sam bio mladi odvjetnik, imao sam veliku privilegiju upoznati Rosu Parks. Gđa Parks svako bi se toliko vratila u Montgomery i družila se sa svoje dvije najbolje prijateljice, starije žene, Johnnie Carr, koja je bila organizatorica bojkota autobusa u Montgomeryju -- fascinantna Afroamerikanka -- i Virginijom Durr, bjelkinjom čiji je suprug, Clifford Durr, zastupao dr. Kinga. One bi se skupile i samo razgovarale.

Povremeno bi me nazvala gđa Carr i rekla: "Bryane, gđa Parks dolazi u grad. Sastat ćemo se i razgovarati. Želiš li doći i slušati?" A ja bih rekao: "Da, gospođo, želim." Rekla bi: "Što ćeš raditi kad dođeš ovamo?" Odgovorio sam: "Slušat ću." I otišao bih onamo i samo slušao. To bi me toliko osnažilo i dalo mi energiju.

Jednom kad sam ih tako slušao, nakon nekoliko sati gđa Parks okrenula se prema meni i rekla: "No, Bryane, reci mi što je Inicijativa za jednaku pravdu. Reci mi što želiš postići." Počeo sam sa svojim uobičajenim govorom. Rekao sam: "Nastojimo upozoriti na nepravdu. Pokušavamo pomoći ljudima koji su nepravedno osuđeni. Želimo se suočiti s pristranošću i diskriminacijom u administraciji kaznenog prava. Želimo ukidanje doživotnih kazni bez mogućnosti pomilovanja za djecu. Želimo učiniti nešto po pitanju smrtne kazne. Nastojimo smanjiti broj ljudi u zatvorima. Želimo zaustaviti masovno zatvaranje."

Sve sam joj izrecitirao, a kad sam završio, pogledala me i rekla: "Mmm mmm mmm." Rekla je: "To će te umoriti, umoriti, umoriti." (Smijeh) Tada se gđa Carr nagnula i zaprijetila mi prstom te rekla: "Zato moraš biti hrabar, hrabar, hrabar."

Zaista vjerujem da TED zajednica mora biti hrabrija. Moramo pronaći načine prihvaćanja tih izazova, tih problema, te patnje. Naša ljudskost ovisi, na kraju, o ljudskosti svih ostalih. Baveći se ovim poslom naučio sam vrlo jednostavne stvari. Posao me naučio vrlo jednostavnim stvarima. Sada shvaćam i vjerujem da nitko od nas nije samo ono najgore što je ikad učinio. Vjerujem da je tako sa svakom osobom na planetu. Mislim da, ako netko kaže laž, nije samo lažljivac. Mislim da, ako netko uzme nešto što mu ne pripada, nije samo lopov. Mislim da, čak i ako ubiješ nekoga, nisi samo ubojica. Zbog toga postoji temeljno ljudsko dostojanstvo koje zakon mora poštovati. Također vjerujem da u mnogim dijelovima ove zemlje, a svakako i u mnogim dijelovima svijeta, suprotno od siromaštva nije bogatstvo. Ne mislim to. Zapravo mislim da je i na previše mjesta suprotno od siromaštva pravda.

Na kraju, mislim da, unatoč činjenici da je to tako dramatično i predivno i nadahnjuje nas i stimulira, na kraju nam neće suditi naša tehnologija, neće nam suditi naš dizajn, neće nam suditi prema našem intelektu i razumu. Karakter društva ne prosuđuje se, na kraju, prema tome kako se odnosti prema bogatima i moćnima i privilegiranima, već prema tome kako se odnosi prema siromašnima, osuđenima, zatvorenima. U toj povezanosti zapravo počinjemo duboko shvaćati tko smo.

Ponekad me to izbaci iz ravnoteže. Završit ću s ovom pričom. Ponekad pretjeram. Umorim se, kao i svi. Ponekad te ideje stanu ispred razmišljanja na načine koji su bitni. Ja zastupam djecu koja su osuđena na vrlo stroge kazne. Odlazim u zatvor svojem klijentu koji ima 13 ili 14 g., a određeno je da ćemu se suditi kao odraslome. Počinjem razmišljati kako je došlo do toga. Kako te sudac može pretvoriti u nešto što nisi? Sudac ga smatra odraslim, ali ja vidim dijete.

Jedne sam noći predugo bio budan i razmišljao, Bože, ako te sudac može pretvoriti u nešto što nisi, sigurno ima čarobne moći. Da, Bryane, sudac ima čarobne moći. I tebi bi to dobro došlo. Budući da sam bio budan prekasno, nisam razmišljao bistre glave i počeo sam raditi na podnesku. Imao sam klijenta koji je imao 14 godina i bio siromašno crno dijete. Počeo sam raditi na podnesku čiji je naslov bio: "Podnesak da se mojem siromašnom 14-godišnjem crnom muškom klijentu sudi kao privilegiranom, bijelom 75-godišnjem izvršnom direktoru."

(Pljesak)

U svoj sam podnesak uključio da je bilo nepravilnosti od strane tužitelja, policije i suda. Bila je tu i rečenica kako u ovoj zemlji ni nema pravilnog postupanja, sve su nepravilnosti. Sljedećeg sam se jutra probudio i mislio jesam li sanjao taj ludi podnesak ili sam ga stvarno napisao? U šoku sam otkrio da ne samo da sam ga napisao, nego sam ga i poslao na sud.

(Pljesak)

Prošlo je nekoliko mjeseci i potpuno sam zaboravio na to. Na kraju sam odlučio da moram otići na sud i riješiti taj ludi slučaj. Ušao sam u auto i osjećao sam se zaista preplavljeno. Ušao sam u auto i odvezao se do sudnice. Mislio sam kako će to biti vrlo teško i bolno. Natjerao sam se da iziđem iz auta i krenem prema sudnici.

Dok sam se penjao stepenicama, vidio sam starijeg crnca koji je bio domar u sudnici. Kad me vidio, prišao mi je i rekao: "Tko si ti?" Rekao sam: "Odvjetnik sam." Rekao je: "Odvjetnik?" Odgovorio sam: "Tako je." Zatim mi je prišao i zagrlio me. Šapnuo mi je u uho: "Tako sam ponosan na tebe." Moram vam priznati da mi je to dalo energiju. Duboko se u meni povezalo s identitetom, sa sposobnošću svake osobe da doprinese zajednici, perspektivi u kojoj ima nade.

Dakle, ušao sam u sudnicu. Čim sam ušao, sudac me primijetio. Rekao je: "G. Stevenson, jeste li Vi napisali ovaj ludi podnesak?" Rekao sam: "Da, jesam." Počeli smo se prepirati. Ljudi su počeli ulaziti jer su bilo šokirani. Napisao sam lude stvari. Ulazili su policajci, pomoćnici tužitelja i činovnici. Sudnica je u tren oka bila puna ljudi ljutih što govorimo o rasi, što govorimo o siromaštvu, što govorimo o nejednakosti.

Krajičkom oka vidio sam domara kako korača amo-tamo. Pogledavao je kroz prozor i čuo svu tu dernjavu. Neprestano je koračao amo-tamo. Na kraju je taj stari crnac sa zabrinutim izrazom lica ušao u sudnicu i sjeo iza mene, gotovo za odvjetničkim stolom. Nakon desetak minuta, sudac je odredio pauzu. Tijekom pauze vidio sam zamjenika šerifa koji je bio uvrijeđen što je domar ušao u sudnicu. Taj je zamjenik naglo ustao i otrčao do tog starog crnca. Rekao je: "Jimmy, što radiš u ovoj sudnici?" Starac je ustao, pogledao zamjenika šerifa pa mene i rekao: "Došao sam u sudnicu kako bih ovom mladiću rekao da se usredotoči na cilj, da izdrži."

Došao sam na TED jer vjerujem da mnogi od vas shvaćaju da je moralni luk svemira dug, ali naginje se prema pravdi. Ne možemo potpuno evoluirati kao ljudska bića dok ne počnemo brinuti za ljudska prava i temeljno dostojanstvo. Preživljavanje svih nas povezano je s preživljavanjem svih ostalih. Naše vizije tehnologije i dizajna i zabave i kreativnosti moraju se povezati s vizijama ljudskosti, suosjećanja i pravde. A najviše od svega, vama koji već tako razmišljate došao sam reći da se usredotočite na cilj i izdržite.

Hvala vam puno.

(Pljesak)

Chris Anderson: Vidio si i čuo da ova publika, odnosno zajednica, ima veliku želju pomoći ti da učiniš nešto po ovom pitanju. Osim doniranja novca, što još možemo učiniti?

BS: Prilike su svugdje oko nas. Ako, primjerice, živite u Kaliforniji, na proljeće će biti referendum kojim će se pokušati preusmjeriti dio novca koji trošimo na politiku kažnjavanja. Na primjer, ovdje u Kaliforniji potrošit ćemo milijardu dolara na smrtnu kaznu u idućih pet godina -- milijardu dolara. A ipak, 46% slučajeva ubojstva ne završi uhićenjem. Isto tako i 56% slučajeva silovanja. Tu je, dakle, prilika za promjenu. Taj će referendum predložiti preusmjerenje tih dolara u policiju i sigurnost. Mislim da ta prilika postoji svugdje oko nas.

CA: Došlo je do velikog opadanja stope zločina u Americi u posljednja tri desetljeća. Jedno od objašnjenja ponekad je da je to zbog povećanog broja zatvorenika. Što biste rekli nekome tko tako misli?

BS: Stopa nasilnih zločina zapravo je relativno stabilna. Velik porast broja zatvorenika u ovoj zemlji zapravo nije u kategoriji nasilnih zločina. Tu se radi u promašenom ratu protiv droge. Odatle taj dramatičan porast broja zatvorenika. Zanijeli smo se retorikom kažnjavanja. Tako imamo zakone o tri pogreške koji ljude zauvijek šalju u zatvor zbog krađe bicikla, zbog sitnih zločina protiv vlasništva, umjesto da narede vraćanje ukradenog ljudima kojima je nanesena šteta. Mislim da moramo više pomagati ljudima kojima je zločinom nanesena šteta, a ne manje. Mislim da naša trenutna filozofija kažnjavanja ne koristi nikome. Mislim da je to orijentacija koju moramo promijeniti.

(Pljesak)

CA: Bryane, pogodio si žicu. Nadahnuo si nas. Hvala ti što si došao na TED. Hvala.

(Pljesak)