Brian Goldman: Liječnici griješe. Možemo li razgovarati o tome?

Mislim da moramo učiniti nešto s dijelom medicinske kulture koji se mora promijeniti. I smatram kako to počinje s jednim liječnikom, a to sam ja. Možda sam dovoljno dugo tu negdje da si mogu priuštiti odricanje od lažnog ugleda kako bih to mogao učiniti.

Prije no što zapravo dođem do poante svog govora, počnimo s malo bejzbola. Hej, zašto ne? Pri kraju smo, bližimo se World Series-u. Svi mi volimo bejzbol, zar ne? (Smijeh) Bejzbol je pun nevjerojatne statistike. I ima ih na stotine. "Igra pobjednika" (film) samo što nije izašla i cijeli je povezan sa statistikom i korištenjem statistike kako bi se napravila odlična bejzbolska momčad.

Usredotočit ću se na jednu statistiku za koju se nadam kako su mnogi čuli za nju. Zove se prosjek udaranja. Govorimo o 300, o igraču koji udara 300. To znači da je igrač udarao sigurno, pogodio sigurno tri puta od 10 udaraca. To znači pogoditi teren loptom, ona pada, nije uhvaćena i tko god ju je pokušao baciti do prve baze nije stigao tamo na vrijeme i trkač je siguran. Tri puta od mogućih 10. Znate li kako zovu udarača koji udara 300 u Velikoj bejzbolskoj ligi? Dobrim, jako dobrim, možda čak zvijezdom. Znate li kako zovu udarača koji udara 400? To je netko tko je udario, usput, četiri puta sigurno od svakih 10. Legendarnim – poput legendarnog Teda Williamsa – posljednjeg igrača Velike bejzbolske lige koji je udario 400 tijekom redovne sezone.

Vratimo se sad u moj svijet medicine u kojem se osjećam ugodnije ili možda malo manje ugodno nakon onoga što ću vam ispričati. Pretpostavimo da imate upalu slijepog crijeva i uputili su vas kirurgu koji udara 400 na operacijama slijepog crijeva. (Smijeh) To nekako ne funkcionira, zar ne? Zamislite sad da živite u određenom dijelu određenog udaljenog mjesta i imate voljenu osobu kojoj su zakrčene dvije koronarne arterije i vaš obiteljski liječnik upućuje tog voljenog kardiologu koju udara 200 na angioplastici. Ali, ali, znate što? Ona je mnogo bolja ove godine. Na povratnoj je stazi. I udara 257. To opet nekako ne funkcionira.

Ali postavit ću vam pitanje. Što mislite, za kardiokirurga ili medicinsku sestru ili kirurga ortopeda, ginekologa ili bolničara; koliki bi trebao biti prosjek udaranja? 1.000, vrlo dobro. Istini za volju, u cijeloj medicini nitko ne zna koliko bi trebao udarati dobar kirurg ili liječnik ili bolničar. Ono što radimo jest da pošaljemo svakog od njih, uključujući i sebe, van u svijet sa savjetom, budi savršen. Nikada, ali nikada nemoj napraviti grešku, ali brini o detaljima, o tome kako će se to dogoditi.

To je bila poruka koju sam upijao tijekom medicinskog fakulteta. Bio sam opsesivno kompulzivni student. U srednjoj školi, prijatelj iz razreda jednom je rekao da će Brian Goldman studirati za testiranje krvi. (Smijeh) I jesam. I studirao sam na svom malom tavanu u prebivalištu medicinskih sestara u bolnici Toronto General, ne tako daleko odavde. I upamtio sam sve. Na satovima anatomije pamtio sam početak i naprezanje svakog mišića, svake grane bilo koje arterije koja je došla iz aorte, diferencijalne dijagnoze – neuobičajene i uobičajene. Čak sam znao diferencijalnu dijagnozu toga kako klasificirati bubrežnu tubularnu acidozu. I svo to vrijeme sam skupljao sve više i više znanja.

I uspio sam, diplomirao sam s počastima, s pohvalom. I izašao sam iz medicinskog fakulteta s dojmom da ako sam sve zapamtio i sve znao ili bar što je više moguće, gotovo blizu toga da je sve moguće, da će me to cijepiti protiv pravljenja grešaka. I to je djelovalo neko vrijeme, sve dok nisam upoznao gđu. Drucker.

Bio sam specijalizant u sveučilišnoj bolnici ovdje u Torontu kad je gđa. Drucker dovezena na odjel hitne u bolnicu u kojoj sam radio. U to sam vrijeme bio dodijeljen kardiološkoj službi kao kardiološka zamjena. Moj je posao bio, kad je osoblje hitne pozvalo nekog na kardiološko savjetovanje, da dođem vidjeti pacijenta na hitnu i da izvjestim o tome svog nadređenog. Vidio sam gđu. Drucker, bila je bez zraka. Kada sam je poslušao, ispuštala je šišteći zvuk. A kada sam poslušao njena prsa stetoskopom, mogao sam čuti pucketajuće zvukove na obje strane što mi je govorilo da je imala kongestivno zatajenje srca. To je stanje u kojem srce zakazuje i umjesto da je u mogućnosti da tjera svu krv naprijed, krv se vraća natrag u pluća, pluća se pune krvlju i zato ostajete bez zraka.

To nije bila dijagnoza koju je bilo teško donijeti. Donio sam je i krenuo je liječiti. Dao sam joj aspirin. Dao sam joj lijekove koji olakšavaju naprezanje njenog srca. Dao sam joj lijekove koje zovemo diureticima, vodene pilule, kako bi izmokrila tekućinu. I tijekom sljedećih sat i pol ili dva, počela se bolje osjećati. I ja sam se osjećao stvarno dobro. A tada sam učinio svoju prvu pogrešku; poslao sam je kući.

Zapravo, učinio sam još dvije greške. Poslao sam je kući bez da sam razgovarao sa svojim nadređenim. Nisam podigao telefonsku slušalicu i učinio što sam trebao, a to je nazvati svog nadređenog, ispričati mu priču kako bi on imao priliku otići je vidjeti sam. A poznavao ju je, bio bi u stanju opskrbiti nas dodatnim informacijama o njoj. Možda sam to učinio s dobrim razlogom. Možda nisam želio biti specijalizant koji će privlačiti puno pozornosti. Možda sam želio biti toliko uspješan i toliko sposoban preuzeti odgovornost da sam to i učinio i bio bih u stanju pobrinuti se za pacijente svog nadređenog bez da ga uopće kontaktiram.

Druga greška koju sam učinio je bila gora. Šaljući je kući, ignorirao sam mali glas duboko u sebi koji mi je pokušavao reći, "Goldman, to nije dobra ideja. Nemoj to raditi." Zapravo, toliko mi je nedostajalo povjerenja da sam pitao sestru koja se brinula o gđi. Drucker, "Mislite li kako je u redu da ide kući?" Sestra je razmislila o tome i rekla veoma odvažno, "Da, mislim kako će biti dobro." Sjećam se toga kao da je bilo jučer.

I tako sam potpisao otpusno pismo, kola hitne pomoći su došla, bolničari su je odveli kući. A ja sam se vratio svom poslu na odjelima. Ostatak tog dana, tog popodneva, imao sam neki mučan osjećaj u želucu. Ali nastavio sam s poslom. Na kraju dana, spremao sam se otići iz bolnice i hodao sam prema parkiralištu kako bih došao do svog auta i odvezao se kući, no tada sam učinio nešto što inače ne radim. Prošao sam kroz odjel hitne pomoći na svom putu kući.

A tamo je bila jedna druga sestra, ne ona koja je brinula o gđi. Drucker ranije, već druga, rekla mi je tri riječi, a to su tri riječi kojih se većina liječnika hitne pomoći koje ja znam užasavaju. I drugi u medicini ih se također užasavaju, ali nešto je posebno s hitnom pomoći jer vidimo pacijente tako prolazno. Te tri riječi su: Sjećate li se? "Sjećate li se te pacijentice koju ste poslali kući?" pitala je ta druga sestra odmah. "Pa, vratila se," tim tonom glasa.

Itekako se vratila. Vratila se i bila je blizu smrti. Otprilike sat vremena nakon što je stigla kući, nakon što sam je poslao kući, pala je u nesvijesti i njena obitelj je nazvala 911 pa su je bolničari doveli natrag na odjel hitne pomoći gdje je imala krvni tlak 50, što je težak šok. Jedva je disala i poplavila je. Osoblje hitne pomoći učinilo je sve što je moglo. Dali su joj lijekove za podizanje krvnog tlaka. Stavili su je na ventilator.

Bio sam šokiran i potresen do srži. Prolazio sam kroz taj 'vlak smrti' jer nakon što su je stabilizirali, prebačena je u jedinicu intenzivne njege i nadao sam se protiv nade da će se oporaviti. Tijekom sljedeća dva ili tri dana, postalo je jasno kako se nikada neće probuditi. Imala je nepopravljivo oštećenje mozga. Obitelj se okupila. Tijekom sljedećih osam ili devet dana pomirili su se s onim što se događalo. Negdje tijekom devetog dana, pustili su je – gđu. Drucker, ženu, majku i baku.

Kažu da nikada ne zaboravljate imena onih koji umru. I to je bio moj prvi put da sam se upoznao s time. Tijekom sljedećih nekoliko tjedana grizao sam se i po prvi puta sam iskusio nezdravi sram koji postoji u našoj kulturi medicine – gdje sam se osjećao usamljeno, izolirano, nisam osjećao zdravu vrstu srama koju osjećate, jer ne možete o tome razgovarati s kolegama. Znate zdravu vrstu, kad odate tajnu za koju ste najboljem prijatelju obećali da je nikada nećete otkriti i onda ste uhvaćeni i onda vam se vaš najbolji prijatelj suprotstavi i obavite groznu diskusiju, ali na kraju svega taj vas bolestan osjećaj vodi i kažete, "Više nikada neću ponoviti tu grešku." Popravite to i više nikada tako ne pogriješite. To je vrsta srama koja vas uči.

Nezdravi sram o kojem ja pričam je onaj od kojeg vam je zlo unutra. To je onaj koji, ne samo da kaže da je ono što ste učinili loše, već da ste vi loši. I to je ono što sam osjećao. I to nije bilo zbog mog nadređenog; on je bio ljubazan. Razgovarao je s obitelji i prilično sam siguran da je izgladio stvari i osigurao da me ne tuže. A ja sam si nastavio postavljati ova pitanja. Zašto nisam pitao nadređenog? Zašto sam je poslao kući? I u najgorim trenucima: Zašto sam učinio tako glupu grešku? Zašto sam išao na medicinu?

Polako, ali sigurno dizao sam se natrag. Počeo sam se osjećati malo bolje. A za vrijeme oblačnog dana, postojala je rupa u oblacima i sunce je počelo izlaziti pa sam se zapitao, možda bih se mogao ponovo bolje osjećati. Napravio sam pogodbu sam sa sobom da samo ako udvostručim svoj napor da budem savršen i nikada više ne učinim nijednu grešku, neka glasovi utihnu. I utihnuli su. I krenuo sam natrag na posao. I onda se opet dogodilo.

Dvije godine kasnije bio sam nadređeni u odjelu hitne u općoj bolnici, sjeverno od Toronta i primio sam 25-ogodišnjeg mladića s upalom grla. Bilo je posla, bio sam u žurbi. On je opetovano pokazivao ovdje. Pogledao sam njegovo grlo, bilo je malkice ružičasto. Dao sam mu recept za penicilin i poslao ga dalje. Čak i kad je izlazio kroz vrata, još je uvijek na neki način pokazivao na svoje grlo.

Dva dana kasnije, došao sam odraditi svoju sljedeću smjenu u hitnoj, a onda me moja šefica zamolila da popričamo u njenom uredu. Rekla je tri riječi: Sjećaš li se? "Sjećaš li se pacijenta kojeg si vidio s upaljenim grlom?" Ispalo je da nije imao streptokok u grlu. Imao je stanje koje potencijalno može ugroziti život pod nazivom epiglotitis. Možete potražiti na Google-u, to je infekcija, ali ne grla, već gornjih dišnih puteva i može prouzročiti zatvaranje dišnih puteva. Srećom, nije umro. Stavljen je na intravenozne antibiotike i oporavio se nakon nekoliko dana. A ja sam prošao isti period srama i uzajamnih optužbi i osjećao se očišćeno i vratio se natrag na posao dok se nije dogodilo opet i opet i opet.

Dva sam puta u hitnoj službi propustio upalu slijepog crijeva. To treba znati, pogotovo kad radite u bolnici u kojoj istovremeno vidite 14 ljudi na noć. U oba slučaja nisam ih poslao kući i smatram kako nije bilo propusta u njihovoj njezi. Za jednog sam mislio da ima bubrežni kamenac. Zatražio sam rendgen bubrega. Kad je ispalo da je rendgen normalan, moj kolega koji je radio revidiranje pacijenta primijetio je mekoću u donjem desnom kvadrantu i pozvao je kirurge. Drugi je imao obilan proljev. Naručio sam mnogo tekućine kako bi se rehidrirao i zamolio kolegu da revidira. Revidirao je i kad je osjetio mekoću u donjem desnom kvadrantu, pozvao je kirurge. U oba su slučaja pacijenti operirani i bili su dobro. Ali svaki put su me mučili, proždirali me.

Volio bih da vam mogu reći kako su se moje najgore greške dogodile u prvih pet godina moje prakse kao što mnogo mojih kolega kaže, što je totalno sr...e. (Smijeh) Neki od mojih bisera su se dogodili u posljednjih pet godina. Sami, posramljeni i bez podrške. Evo u čemu je problem: Ako ne mogu priznati i pričati o svojim greškama, ako ne mogu pronaći tišinu – mali glas koji mi govori što se zaista dogodilo, kako to mogu podijeliti s kolegama? Kako ih mogu naučiti o tome što sam ja učinio kako oni ne bi ponovili istu grešku? Kad bih ja ušetao u prostoriju – poput ove sada, ne bih imao pojma što mislite o meni.

Kada ste posljednji put čuli nekog da priča o neuspjehu neuspjeha nakon neuspjeha? O da, odete na koktel zabavu i možda ćete čuti o nekim drugim liječnicima, ali nećete nikog čuti kako govori o vlastitim pogreškama. Da sam ušetao u prostoriju punu mojih kolega i zatražio ih potporu sada i počeo pričati ono što sam upravo vama ispričao, vjerojatno ne bih došao ni do druge priče prije no što bi im postalo vrlo neugodno, netko bi izvalio šalu, promijenili bi temu i nastavili dalje. I zapravo, kad bih znao i kad bi moji kolege znali kako je jedan od mojih kolega s ortopedije odrezao krivu nogu u mojoj bolnici, vjerujte mi, imao bih problema s uspostavljanjem kontakta oči u oči s tom osobom.

To je sustav koji imamo. To je potpuno poricanje grešaka. To je sustav u kojem postoje dvije vrste pozicija – oni koji griješe i oni koji ne griješe, oni koji ne mogu podnijeti gubitak sna i oni koji mogu, oni koji imaju traljave ishode i oni koji imaju odlične ishode. To je poput ideološke reakcije, poput antitijela koja počinju napadati tu osobu. Imamo tu ideju da ako povučemo iz medicine one ljude koji rade greške, što će nam ostati, nego siguran sustav.

Ali evo problema s takvom percepcijom. U mojih 20-ak godina medicinskog emitiranja i novinarstva, napravio sam privatnu studiju o pogrešnom liječenju i medicinskim greškama kako bih naučio sve što mogu, od jednog od prvih članaka koje sam napisao za Toronto Star do mog showa 'Bijela kuta, crna umjetnost'. Ono što sam naučio je da su greške apsolutno sveprisutne. Radimo u sustavu gdje se greške događaju svakog dana, gdje je jedan od 10 lijekova ili pogrešan lijek koji su vam dali u bolnici ili je pogrešna doza, gdje su bolničke infekcije sve brojnije i brojnije, uzrokuju rasulo i smrt. U ovoj zemlji, čak 24.000 Kanađana umire od medicinskih grešaka koje se mogu spriječiti. U Sjedinjenim Američkim Državama, Institut Medicine procijenio je to na 100.000. U oba slučaja, to su podcijenjeni ukupni iznosi jer se ne odnosimo prema problemu kako bismo trebali.

Evo u čemu je stvar. U bolničkom sustavu gdje se medicinsko znanje udvostručuje svake dvije ili tri godine, ne možemo to sustići. Nedostatak sna potpuno prožima. Ne možemo ga se riješiti. Imamo svoje kognitivne sklonosti tako što mogu uzeti odličnu anamnezu pacijenta s bolom u prsima. Uzmite sad istog pacijenta s bolom u prsima, učinite ga vlažnim i govorljivim, stavite malo alkohola u njihov zadah i odjednom je moja anamneza okovana prezirom. Ne uzimam istu anamnezu. Nisam robot; ne radim stvari na isti način svaki put. I moji pacijenti nisu automobili; ne govore mi svoje simptome na isti način svaki put. S obzirom na sve to, pogreške su neizbježne. Ako uzmete sustav, kao što su mene učili, i maknete sve medicinske profesionalce sklone greškama, pa neće nitko ostati.

A znate ono kako ljudi ne žele govoriti o svojim najgorim slučajevima? U mojoj emisiji, "Bijela kuta, crna umjetnost' imam naviku govoriti, "Evo moje najgore greške," rekao bih to svima od bolničara do šefova kardiokirurgije, "Evo moje najgore greške", bla, bla, bla, bla, bla, "Koja je vaša?" i uperio bih mikrofon prema njima. Zjenice bi im se raširile, ustuknuli bi, pogledali prema dolje, progutali knedlu i počeli mi pričati svoje priče. Žele pričati svoje priče. Žele podijeliti svoje priče. Žele biti u mogućnosti da kažu, "Gledaj, nemojte učiniti istu pogrešku koju sam ja učinio." Ono što im treba je okruženje u kojem to mogu učiniti. Ono što im treba jest redefinirana medicinska kultura. I počinje s jednim liječnikom.

Redefinirani liječnik je čovjek, zna kako je čovjek, prihvaća to, nije ponosan na pravljenje grešaka, ali teži tome da nauči jednu stvar iz toga što se dogodilo kako bi mogao naučiti nekog drugog. Dijeli svoje iskustvo s drugima. Podupire kada ostali ljudi pričaju o svojim greškama. Ističe greške drugih ljudi, ne na način – uhvatio sam te, već na drag i podržavajući način kako bi svi mogli imati korist od toga. I radi u kulturi medicine koja priznaje da ljudska bića vode sustav, a kada ljudska bića vode sustav, rade greške s vremena na vrijeme. Sustav se razvija kako bi stvorio rezerve kako bi bilo lakše detektirati te greške koje ljudi neizbježno rade i također potiče na nježan, podupirući način mjesta gdje svi koji promatraju u sustavu zdravstvene njege mogu zapravo izraziti stvari koje bi mogle biti potencijalne greške i nagrađeni su za to, i pogotovo za ljude poput mene, kada napravimo greške, nagrađeni smo što smo priznali.

Moje ime je Brian Goldman. Redefinirani sam liječnik. Čovjek sam. Griješim. Žao mi je zbog toga, ali nastojim naučiti jednu stvar koju mogu proslijediti drugim ljudima. Još uvijek ne znam što mislite o meni, ali mogu živjeti s tim.

Dopustite mi da završim sa svoje tri riječi: "Da, sjećam se."

(Pljesak)