Brené Brown: Osluškivanje srama

Reći ću vam nešto o svom govoru na TEDxHoustonu. Probudila sam se jutro nakon tog govora s najgorim mamurlukom ranjivosti u životu. I doslovno nisam izišla iz kuće tri dana.

Prvi put kad sam izišla, bilo je to kako bih se našla s prijateljicom na ručku. Kad sam ušla, već je bila za stolom. Sjela sam, a ona je rekla: „Bože, grozno izgledaš.“ Rekla sam: „Hvala. Osjećam se zaista – Ne funkcioniram.“ A ona je rekla: „Što se događa?“ Odgovorila sam: „Upravo sam pred 500 ljudi rekla da sam postala istraživač kako bih izbjegla ranjivost. A onda, kad su istraživanja pokazala da je ranjivost neophodna da bi se živjelo punim plućima, rekla sam pred tih 500 ljudi da sam doživjela slom. Imala sam slajd na kojem je pisalo Slom. Kako sam uopće pomislila da je to dobra ideja?“ (Smijeh)

Ona je rekla: „Vidjela sam tvoj govor uživo preko interneta. To nisi stvarno bila ti. Bilo je pomalo drugačije od onog što inače radiš. Ali bilo je odlično.“ A ja sam rekla: „To se ne može dogoditi. Oni će to staviti na YouTube i onda će to vidjeti možda 600, 700 ljudi.“ (Smijeh) Rekla je: „Pa, mislim da je prekasno.“

Ja sam rekla: „Da te pitam nešto.“ Rekla je: „Da?“ A ja sam rekla: „Sjećaš se kad smo bile na fakultetu i kad smo bile stvarno divlje i nekako glupe?“ Rekla je: „Da.“ A ja sam rekla: „Sjećaš se kako smo znale ostaviti stvarno groznu poruku na sekretarici bivšeg dečka? Onda smo morale provaliti u njegovu sobu u domu i izbrisati to sa sekretarice?“ (Smijeh) A kaže ona: „Ovaj...ne.“ (Smijeh) Naravno, jedino što sam se u tom trenu sjetila reći bilo je: „Da, ni ja. Ovaj... ni ja.“

I mislim si u sebi, „Brene, što radiš? Što to radiš? Zašto si to spomenula? Jesi li poludjela? Tvoje bi sestre bile odlične za ovo.“ Pogledala sam je, a ona je rekla: „Zar ćeš zbilja pokušati provaliti i ukrasti snimku prije no što je stave na YouTube?“ Rekla sam: „Samo malo razmišljam o tome.“ (Smijeh) Rekla je: „Ti si nagori uzor za ranjivost na svijetu.“ (Smijeh) A onda sam je pogledala i rekla nešto što je u tom trenu izgledalo pomalo dramatično, ali je na kraju bilo više proročanski nego dramatično. Rekla sam: „Ako se 500 pretvori u 1000 ili 2000, moj je život gotov.“ (Smijeh) Nisam imala plan za nepredviđenu situaciju od četiri milijuna pogleda.

(Smijeh)

I moj je život zaista bio gotov kad se to dogodilo. Možda je najteži dio vezan za završetak mog života to što sam naučila nešto teško o sebi, a to je da ma koliko frustrirana bila zato što ne mogu svoj rad pokazati svijetu, postojao je dio mene koji je veoma naporno radio kako bih ostala malena, kako bih ostala ispod radara. Ali želim govoriti o tome što sam naučila.

Dvije sam stvari naučila unazad godinu dana. Prva je da ranjivost nije slabost. A taj je mit veoma opasan. Da vas pitam iskreno – i dat ću vam ovo upozorenje: školovala sam se za terapeuta pa mogu neugodno čekati koliko god treba – dakle, ako biste mogli samo podići ruku, to bi bilo sjajno – koliko vas, iskreno, kad razmišljate o tome da učinite nešto ranjivo ili kažete nešto ranjivo pomisli: „Bože, ranjivost je slabost. Ovo je slabost.“ Koliko vas misli da su ranjivost i slabost ista stvar? Većina ljudi. A da vas sad pitam ovo pitanje: Proteklog tjedna na TED-u, koliko vas je, kad ste ovdje vidjeli ranjivost, pomislilo da je to čista hrabrost? Ranjivost nije slabost. Ja definiram ranjivost kao emocionalni rizik, izloženost, nesigurnost. To pokreće naš svakodnevni život. Došla sam do uvjerenja – ovo je 12. godina kako se bavim ovim istraživanjem – da je ranjivost naše najtočnije mjerilo hrabrosti – biti ranjivi, dopustiti da budemo viđeni, biti iskreni.

Jedna od čudnih stvari koje su se dogodile nakon eksplozije na TED-u, jest da sam dobila mnogo ponuda da govorim širom zemlje – od škola i roditeljskih sastanaka, do najvećih američkih tvrtki. Mnogi pozivi izgledali su ovako: „Hej, dr. Brown. Svidio nam se vaš TEDTalk. Voljeli bismo da dođete i govorite. Voljeli bismo da ne spominjete ranjivost ili sram.“ (Smijeh) O čemu biste vi htjeli da govorim? Postoje tri velika odgovora. Ovi su uglavnom, da vam budem iskrena, iz poslovnog sektora: inovacije, kreativnost i promjena. Dopustite mi da vam službeno kažem da je ranjivost rodno mjesto inovacija, kreativnosti i promjene. (Pljesak) Stvarati znači napraviti nešto što nikada prije nije postojalo. Ne postoji ništa ranjivije od toga. Prilagodljivost promjeni vezana je uz ranjivost.

Druga stvar, osim što napokon zaista razumijem odnos između ranjivosti i hrabrosti, druga stvar koju sam naučila jest ovo: Moramo govoriti o sramu. Bit ću vrlo iskrena s vama. Kada sam postala „istraživač ranjivosti“ i na to su se ljudi usredotočili zbog TEDTalka -- ne šalim se.

Dat ću vam primjer. Prije otprilike tri mjeseca, bila sam u trgovini sa sportskom opremom i kupovala zaštitne naočale i štitnike i sve ostale stvari koje roditelji kupuju u trgovini sa sportskom opremom. Na 30-ak metara od sebe, čula sam ovo: „Ranjivost s TED-a! Ranjivost s TED-a!“ (Smijeh) Ja sam peta generacija Teksašana. Naš je obiteljski moto „Napuni i napni pušku.“ Istraživanje ranjivosti nije mi došlo prirodno. Odlučila sam samo hodati dalje, a ona je bila negdje iza mene. (Smijeh) I onda čujem: „Ranjivost s TED-a!“ Okrenem se i kažem: „Bok.“ Ona stoji točno ispred mene i kaže: „Ti si istraživačica srama koja je imala slom.“ (Smijeh) U tom trenutku roditelji privlače svoju djecu k sebi. „Ne gledaj.“ U tome sam trenutku svog života bila toliko iscrpljena da sam je pogledala i rekla: „Bilo je to prokleto duhovno buđenje!“

(Smijeh)

(Pljesak)

A ona me pogleda i napravi ovo: „Znam“. I kaže: „Gledali smo tvoj TEDTalk u književnom klubu. Nakon toga smo pročitali tvoju knjigu i promijenili ime u 'Slomljeni komadi'.“ I rekla je: „Naš moto je: 'Raspadamo se, ali osjećaj je fantastičan.'“ (Smijeh) Možete samo zamisliti kako mi je na sastancima nastavničkog osoblja.

Kad sam postala Ranjivost s TED-a, poput figurice akcijskog junaka – poput Ninja Barbike, samo što sam ja Ranjivost s TED-a – pomislila sam, ostavit ću to sve sa sramom iza sebe jer sam provela šest godina proučavajući sram prije no što sam stvarno počela pisati i govoriti o ranjivosti. I pomislila sam, hvala Bogu, jer sram je grozna tema o kojoj nitko ne želi govoriti. Tako ćete najlakše odbiti ljude u zrakoplovu. „Čime se bavite?“ „Proučavam sram.“ „Aha.“ (Smijeh) I vidim vas. (Smijeh)

Ali preživljavajući prošlu godinu, nešto me podsjetilo na glavno pravilo – ne istraživačko pravilo, već moralni imperativ iz mog odgoja – drž' se onoga u čemu si dobar. A ja nisam ništa naučila o ranjivosti, hrabrosti, kreativnosti i inovacijama proučavajući ranjivost. Naučila sam nešto o tim stvarima proučavajući sram. Stoga vas želim upoznati sa sramom. Jungovski analitičari zovu sram močvarom duše. A mi ćemo ušetati unutra. Svrha toga nije ušetati i ondje stvoriti dom i živjeti. Svrha je da obujemo gumene čizme, prođemo močvaru i snađemo se. Evo zašto.

Čuli smo najsnažniji poziv za razgovorom u ovoj zemlji, a mislim i na cijelom svijetu, o pitanjima rase, zar ne? Da? Čuli smo to. Da? Taj razgovor ne možete imati bez srama jer ne možete govoriti o rasi, a da ne govorite o privilegijama. A kad ljudi krenu govoriti o privilegijama, paralizira ih sram. Čuli smo odlično jednostavno rješenje kako ne ubiti ljude tijekom operacija, a to je: imajte popis. Ne možete riješiti problem, a da ne spomenete sram jer kad oni te ljude uče kako šivati ranu, istovremeno ih uče i kako samopoštovanje povezati sa svemoćnošću. A svemoćni ljudi ne trebaju popise.

Morala sam zapisati ime ovog TEDFellowa kako ne bih nešto zabrljala. Myshkin Ingawale, nadam se da sam dobro izgovorila. (Pljesak) Vidjela sam tog TEDFellowa prvog dana ovdje. Ustao je i objasnio što ga je potaknulo da stvori tehnologiju za testiranje na anemiju jer su ljudi bespotrebno umirali. I rekao je: „Vidio sam tu potrebu. I znate što sam učinio? Napravio sam to.“ Svi su počeli pljeskati i govorili su: „Da!“ A on je rekao: „I nije uspjelo. Onda sam to napravio još 32 puta i onda je uspjelo.“

Znate koja je velika tajna TED-a? Jedva čekam da ovo kažem ljudima. Mislim da to upravo i činim. (Smijeh) Ovo je konferencija o neuspjehu. Ne, stvarno jest. (Pljesak) Znate zašto je ovo mjesto toliko nevjerojatno? Zato što se vrlo malo ljudi boji neuspjeha. Svi koji dođu na pozornicu, koliko sam do sada vidjela, doživjeli su neuspjeh. Ja sam imala mnogo gadnih neuspjeha. Mislim da svijet to ne razumije zbog srama.

Postoji odličan citat Theodorea Roosevelta koji me spasio prošle godine. Mnogo ljudi ga zna kao citat „Čovjek u borilištu“. Ide ovako: „Nije važan kritičar. Nije važan čovjek koji sjedi i ističe kako je činitelj djela mogao nešto učiniti bolje i kako pada i spotiče se. Važan je čovjek u borilištu čije je lice uprljano prašinom, krvlju i znojem. No, kad je u borilištu, u najboljem slučaju pobjeđuje, a u najgorem gubi, ali kada doživi neuspjeh, kad izgubi, on to čini s tolikom odvažnošću.“

Meni je u tome poanta ove konferencije. O tome se radi i u životu, o velikoj odvažnosti, o stajanju u borilištu. Kada hodate prema borilištu i stavite ruku na vrata i pomislite: „Ući ću i pokušat ću,“ sram je gremlin koji kaže: „Ne, ne. Nisi dovoljno dobar. Nisi završio magisterij. Žena te ostavila. Znam da ti tata zapravo nije bio u Luxembourgu, bio je u Sing Singu (zatvor). Znam stvari koje su ti se dogodile dok si odrastao. Znam da ne misliš da si dovoljno lijep, dovoljno pametan, talentiran ili snažan. Znam da tata nikad nije obraćao pažnju na tebe, čak ni kad si postao financijski direktor.“ Sram je upravo to.

Ako ga možemo ušutkati i ušetati i reći: „Učinit ću to“, vidjet ćemo da je kritičar koji upire prstom i smije se u 99% slučajeva - tko? Mi. Sram nosi dva velika natpisa – „nikad dovoljno dobar“ i, ako ga uspijete odgovoriti od toga, „što misliš tko si ti?“ Ono što morate razumijeti u vezi srama jest to da to nije krivnja. Sram je usredotočenje na sebe, krivnja je usredotočenje na ponašanje. Sram je: „Ja sam loš.“ Krivnja je: „Učinio sam nešto loše.“ Koliko bi vas, kad biste mi nekako naškodili, bilo spremno reći: „Žao mi je. Pogriješio sam"? Koliko bi vas bilo spremno to reći? Krivnja: Žao mi je. Pogriješio sam. Sram: Žao mi je. Ja sam greška.

Ogromna je razlika između srama i krivnje. I evo što morate znati. Sram je u velikoj, velikoj uzajamnoj vezi s ovisnošću, depresijom, nasiljem, agresijom, zlostavljanjem, samoubojstvom, poremećajima u prehrani. A evo što trebate znati još i više. Krivnja je obrnuto proporcionalno povezana s tim stvarima. Sposobnost da uspoređujemo nešto u čemu smo uspjeli ili u čemu nismo uspjeli s onime što želimo biti nevjerojatno je prilagodljiva. Nelagodna je, ali je prilagodljiva.

Druga stvar koju trebate znati o sramu jest da je potpuno organiziran po spolu. Ako sram preplavi mene i preplavi Chrisa, osjećat ćemo isto. Svi koji ovdje sjede znaju kako izgleda kad vas preplavi topli val srama. Prilično smo sigurni da su jedini ljudi koji ne doživljavaju sram ljudi koji nemaju sposobnost za povezanost ili empatiju. Što znači, da, imam malo srama; ne, sociopat sam. Ja bih se odlučila za da, imate malo srama. Sram jednako osjećaju muškarci i žene, ali organiziran je po spolu.

Kod žena, najbolji primjer koji vam mogu dati jest reklama za parfem Enjoli: „Mogu staviti odjeću na sušenje, spakirati užine, podijeliti poljupce i biti na poslu od pet do devet. Mogu donositi novac u kuću i trošiti ga i ne dopustiti da zaboraviš da si muškarac.“ Za žene, sram je učiniti sve, učiniti to savršeno i ne dopustiti da ljudi vide da se znojite. Ne znam koliko je parfema ta reklama prodala, ali vam garantiram da je uklonila mnogo antidepresiva i lijekova protiv tjeskobe. (Smijeh) Sram je, za žene, neka mreža nedohvatljivih, kontradiktornih, natjecateljskih očekivanja o tome tko bismo trebale biti. A to je djeluje poput luđačke košulje.

Za muškarce, sram nije hrpa natjecateljskih, kontradiktornih očekivanja. Sram je jedno: da ih se ne smatra kakvima? Slabima. Prve četiri godine svojeg istraživanja nisam intervjuirala muškarce. Tek kad me jedan muškarac pogledao jednog dana nakon potpisivanja knjige i rekao: „Sviđa mi se to što imate za reći o sramu i zanima me zašto niste spomenuli muškarce.“ A ja sam rekla: „Ne proučavam muškarce.“ A on je rekao: „To je zgodno.“ (Smijeh) A ja sam rekla: „Zašto?“ Na što je on rekao: „Zato što govorite kako treba istupiti, ispričati svoju priču, biti ranjiv. Ali vidite te knjige koje ste upravo potpisali za moju ženu i tri kćeri?“ Rekla sam: „Da.“ „Radije bi vidjele da umrem na svom bijelom konju nego da me gledaju kako padam. Kad istupimo i budemo ranjivi, prebiju nas. I nemojte mi reći da je to do tipova i trenera i očeva jer žene u mom životu od mene očekuju više nego itko drugi.“

Tako sam počela intervjuirati muškarce i postavljati pitanja. I naučila sam ovo: Žena koja može sjediti s muškarcem koji je zaista ranjiv i prestrašen napravila je nevjerojatan posao. Muškarac koji može sjediti sa ženom koja se upravo slomila, koja više ne može sve to izdržati, a njegov prvi odgovor nije „Ispraznio sam perilicu posuđa“, nego je stvarno sluša – jer to je sve što nam treba – to je muškarac koji je napravio velik posao.

Sram je epidemija našeg društva. Kako bismo se izvukli iz njega, pronašli svoj put natrag jedni drugima, moramo razumijeti kako on utječe na nas i kako utječe na način na koji odgajamo djecu, način na koji radimo, način na koji gledamo jedni druge. Vrlo brzo, imamo Mahalikovo istraživanje na Sveučilištu u Bostonu. Pitao je što ženama treba da bi se prilagodile ženskim normama? Glavni odgovori u ovoj zemlji: draga, mršava, skromna i trošenje svih sredstava na izgled. Kad je pitao za muškarce, što muškarci u ovoj zemlji trebaju kako bi se prilagodili muškim normama, odgovori su bili: uvijek pokazati emocionalnu kontrolu, rad je na prvom mjestu, podizati status i biti nasilan.

Ako želimo pronaći put jedni do drugih, moramo razumijeti i poznavati empatiju zato što je empatija protuotrov za sram. Ako stavite sram u Petrijevu zdjelicu, trebaju mu tri stvari za eksponencijalni rast: tajnost, tišina i osuđivanje. Ako istu količinu srama stavite u Petrijevu zdjelicu i uronite ga u empatiju, ne može preživjeti. Tri najmoćnije riječi kad se s nečim borimo: i ja isto.

Ostavit ću vas s tom mišlju. Ako želimo pronaći put jedni do drugih, ranjivost će biti taj put. Znam da je primamljivo stajati izvan borilišta, mislim da sam to radila cijeli život i mislim si: ući ću unutra i sve ih razbiti kad budem neprobojna i savršena. A to je primamljivo. Ali to se nikad neće dogoditi. Čak i ako ste najsavršeniji što možete biti i najneprobojniji što možete biti, kad uđete unutra, to nije ono što želimo vidjeti. Želimo da uđete. Želimo biti s vama i nasuprot vas. I samo želimo, za sebe i ljude do kojih nam je stalo i ljude s kojima radimo da imaju veliku odvažnost.

Puno vam hvala svima. Zaista to cijenim.

(Pljesak)