Billy Collins: Svakodnevni trenuci, zaustavljeni u vremenu

Došao sam vam dati preporučenu dnevnu dozu poezije. To ću učiniti tako da vam predstavim pet animacija za pet mojih pjesama. Ukratko ću vam ispričati kako je došlo do toga. Jer miješanje tih dvaju medija nekako je neprirodno i nepotrebno.

Kad sam bio pjesnički laureat SAD-a -- obožavam to izgovarati. (Smijeh) To je odličan način započinjanja rečenica. Kad sam tada to bio, kontaktirala me tvrtka za oglašavanje J. Walter Thompson. Radili su, recimo za televizijski program Sundance Channel. Ideja je bila da ja snimim neke svoje pjesme, a oni će pronaći animatore da ih animiraju. Isprva sam se opirao jer uvijek mislim da je poezija samodostatna. Pokušaji uglazbljivanja mojih pjesama imali su katastrofalne rezultate, svaki put. A pjesma, ako je pisana sa sluhom, već je dobila svoju verbalnu glazbu dok je sastavljana. Ako čitate pjesmu u kojoj se spominje krava, sigurno na suprotnoj stranici ne trebate crtež krave. Mislim, neka se i čitatelj malo potrudi.

No, popustio sam jer se činilo kao zanimljiva mogućnost, a i pravi sam ovisnik o crtićima od djetinjstva. Mislim da su više utjecaja nego Emily Dickinson ili Coleridge ili Wordsworth na moju maštu imali Warner Brothers, Merrie Melodies, i crtani filmovi Loony Tunes. Zekoslav Mrkva moja je muza. Na taj je način poezija mogla dospjeti čak na televiziju. A ja potpuno podržavam poeziju na javnim mjestima -- poezija u busevima, poezija u podzemnoj, na plakatima, na kutijama žitarica. Kad sam bio pjesnički laureat -- evo ga opet -- ne mogu si pomoći, istina je -- (Smijeh) Napravio sam pjesnički kanal za Delta Airlines koji je bio aktivan nekoliko godina. Mogli ste slušati poeziju dok ste letjeli.

Ja smatram da je dobro da se poezija skine s polica i više unese u javni život. Počnite sastanak pjesmom. To biste mogli upamtiti. Kad stavite pjesmu na reklamni plakat ili je pustite na radiju ili je stavite na kutiju žitarica ili kamo već, ona vam dođe tako iznenada da ne stignete aktivirati svoje štitove protiv poezije koje ste ugradili još u srednjoj školi.

Počnimo s prvom pjesmom. To je kratka pjesma, a zove se "Budimpešta". U njoj otkrivam, ili nastojim otkriti, tajne kreativnog procesa.

(Video) Naracija: "Budimpešta" Moje se pero kreće stranicom poput njuške neobične životinje u obliku ljudske ruke obučene u rukav širokog zelenog džempera. Gledam kako uporno njuška papir kao i bilo koji sakupljač kojemu su na umu samo ličinke i kukci od kojih će moći preživjeti još jedan dan. Želi samo biti ovdje i sutra, obučena možda u rukav karirane košulje, nosa pritisnutog uz stranicu, i ispisati još nekoliko obveznih redaka dok ja gledam kroz prozor i zamišljam Budimpeštu ili neki drugi grad u kojem nisam nikad bio.

BC: To malo olakšava pjesmu. (Pljesak) Pisanje mi zapravo nije tako lako, ali volim se pretvarati da mi dolazi s lakoćom. Jedna od mojih studentica došla je do mene nakon uvodnog predavanja i rekla: "Znate, poezija je teža nego pisanje", što mi se učinilo i pogrešnim i dubokim. (Smijeh) Tako da se volim barem pretvarati da samo teče. Jedan moj prijatelj ima slogan; i on je pjesnik. On kaže da "ako ne uspiješ od prve, sakrij sve dokaze da si uopće pokušao."

(Smijeh)

Sljedeća je pjesma također prilično kratka. Poezija samo kaže neke stvari na drugačiji način. Mislim da bi se ova pjesma mogla svesti na: "Ponekad ti pojedeš medvjeda, ponekad medvjed pojede tebe." U pjesmi koristim slike namještaja iz kućice za lutke.

(Video) Naracija: "Ponekad" Ponekad stavljam ljude na njihova mjesta za stolom, savijam im noge u koljenima, ako su tako napravljeni, i smještam ih na malene drvene stolice. Cijelo poslijepodne gledaju jedni druge, čovjek u smeđem odijelu, žena u plavoj haljini -- potpuno nepokretni, savršeno pristojni. No drugih dana ja sam taj kojeg primaju pod rebra i podižu i zatim spuštaju u blagovaonicu kuće za lutke kako bih sjedio s drugima za dugim stolom. Jako smiješno. No kako bi se vama svidjelo da vam je svaki dan neizvjesno hoćete li ga provesti koračajući uokolo poput živopisnog boga, s ramenima u oblacima, ili sjedeći ovdje dolje okružen tapetama pogleda uperenog pred sebe na malenom plastičnom licu?

(Pljesak)

BC: Materijal za horor film. Sljedeća se pjesma zove "Zaboravnost" i zapravo je poetski esej na temu mentalnog opadanja. Pjesma počinje određenom vrstom zaboravnosti koju je netko nazvao literarnom amnezijom, odnosno zaboravljanjem stvari koje ste pročitali.

(Video) Naracija: "Zaboravnost" Prvo ode ime autora, a nakon njega poslušno slijede naslov, radnja, srcedrapajući rasplet, cijeli roman, koji odjednom niste pročitali, nikad ni čuli za njega. Kao da su, jedno po jedno, sjećanja koja ste njegovali odlučila povući se na južnu polutku mozga u malo ribarsko selo gdje nema telefona. Još ste se davno pozdravili s imenima devet muza i gledali ste kako kvadratna jednadžba pakira kofere. I upravo sada, dok pamtite poredak planeta, nešto drugo iščezava, možda cvijet-simbol države, ujakova adresa, glavni grad Paragvaja. Čega god da se pokušavate sjetiti, nije vam na vrhu jezika, niti se skriva u nekom mračnom kutku vaše slezene. Odavno je otplutalo tamnom mitološkom rijekom čije ime počinje na L, koliko se sjećate, dobrano na putu prema zaboravu, gdje ćete se pridružiti onima koji su zaboravili čak i plivati i voziti bicikl. Nije ni čudo da ustajete usred noći da biste potražili datum slavne bitke u nekoj knjizi o ratu. Nije ni čudo da se čini da je Mjesec na prozoru isplivao iz ljubavne pjesme koju ste nekad znali napamet.

(Pljesak)

BC: Sljedeća se pjesma zove "Selo" i nastala je kad sam studirao i upoznao kolegu koji mi je i danas prijatelj. Živio je i još uvijek živi na selu u Vermontu. Ja sam živio u New Yorku. Posjećivali bismo jedan drugog. Kad bih ja dolazio na selo, učio me stvarima poput lova na jelene, što je u biti značilo imati pušku i izgubiti se -- (Smijeh) i pecanja pastrva i takvih stvari. Onda bi on dolazio u New York i ja bih ga učio onome što sam znao, što je većinom bilo pušiti i piti. (Smijeh) Tako smo razmjenjivali znanja. Sljedeća pjesma govori kako mi je on pokušao objasniti ponešto o bontonu u domaćinstvu na selu, a što je meni isprva bilo vrlo teško razumjeti. Pjesma se zove "Selo".

(Video) Naracija: "Selo" Čudio sam ti se kad si mi rekao da nikako ne ostavljam kutiju drvenih šibica bilo gdje u kući jer bi miševi mogli ući u nju zapaliti vatru. Ali tvoje je lice bilo potpuno ozbiljno kad si izravnao poklopac okrugle limenke u koju se, rekao si, šibice uvijek spremaju. Tko bi te noći mogao spavati? Tko bi se mogao otresti pomisli na malo vjerojatnog miša kako hodi po hladnoj cijevi za vodu iza cvjetnih tapeta, hvata jednu drvenu šibicu između oštrih prednjih zuba? Tko ga ne bi vidio kako zamiče za ugao, plavim vrhom šibice zagrebe o hrapavu gredu, iznenadni plamsaj i taj stvor, na jedan sjajan, blješteći trenutak, odjednom gurnut ispred svog vremena -- sad je zapalio iskru, sad je lučonoša u zaboravljenom obredu, mali smeđi druid koji osvjetljava neku davnu noć? Tko ne bi primijetio, osvijetljene u plamtećoj izolaciji, sitne začuđene poglede na licima njegovih mišjih drugova -- nekadašnjih stanovnika onoga što je nekad bila tvoja kuća na selu?

(Pljesak)

BC: Hvala. (Pljesak) Hvala. Posljednja se pjesma zove "Mrtvi". Napisao sam je nakon prijateljeva sprovoda, ali nije toliko o mojem prijatelju, koliko nešto što eulozi stalno govore, kao i svi eulozi, a to je kako bi sretan preminuli bio da nas sad gleda i vidi kako smo se okupili. Meni se to činilo kao loš početak zagrobnog života, da moraš gledati vlastiti sprovod i osjećati neko zadovoljstvo. Naslov pjesme je, dakle, "Mrtvi".

(Video) Naracija: "Mrtvi" Mrtvi nas uvijek gledaju s visina, kažu. Dok obuvamo cipele ili radimo sendvič, gledaju nas kroz stakleno dno nebeskih čamaca dok polako veslaju kroz vječnost. Gledaju nam tjemena kako se kreću po Zemlji. A kad legnemo na polju ili na kauč, možda omamljeni šumom toplog poslijepodneva, oni misle kako i mi gledamo njih pa podignu vesla i utihnu i čekaju poput roditelja da zatvorimo oči.

(Pljesak)

BC: Nisam siguran hoće li druge pjesme biti animirane. Dugo je trajalo -- mislim, prilično je neobičan taj spoj -- dugo je trebalo da se to dvoje spoji. A opet, dugo nam je trebalo i da spojimo kotač i kovčeg. (Smijeh) Mislim, kotač smo imali već dulje vrijeme. A vučenje je drevno i časno umijeće.

(Smijeh)

Imam još vremena pročitati vam jednu noviju pjesmu. Ako se može reći da ima temu, onda bi to bila adolescencija. Pjesma se obraća određenoj osobi. Zove se "Mojoj najdražoj 17-godišnjoj srednjoškolki".

"Jesi li svjesna da, da si počela graditi Partenon onog dana kad si se rodila, bila bi gotova za još samo jednu godinu? Naravno, ne bi to mogla učiniti sama. Zato nema veze, dobra si takva kakva jesi. Voljena si zato što si ti. Ali jesi li znala da je u tvojoj dobi Judy Garland zarađivala 150.000 dolara po filmu, Ivana Orleanska vodila je francusku vojsku u pobjedu i Blaise Pascal je počistio svoju sobu -- ne, čekaj, htio sam reći da je izumio kalkulator. Naravno, bit će vremena za sve to kasnije u tvojem životu, nakon što iziđeš iz sobe i procvjetaš, ili barem pokupiš sve čarape s poda. Iz nekog se razloga sjećam da je Lady Jane Grey bila kraljica Engleske kad je imala samo 15 godina. Ali kasnije su joj odrubili glavu pa je ne trebaš smatrati uzorom. (Smijeh) Nekoliko stoljeća kasnije, kad je bio tvoje dobi, Franz Schubert prao je posuđe kod kuće, ali to ga nije spriječilo da sklada dvije simfonije, četiri opere i dvije potpune mise dok je bio mladić. (Smijeh) Ali naravno, to je bilo u Austriji na vrhuncu romantičkog lirizma, a ne ovdje u predgrađu Clevelanda. (Smijeh) Iskreno, koga briga što je Annie Oakley bila vrhunski strijelac s 15 godina ili što je Maria Callas glumila Toscu sa 17? Mi mislimo da si posebna takva kakva jesi -- dok se igraš hranom i zuriš u prazno. (Smijeh) Inače, lagao sam ono za Schuberta i pranje posuđa, ali to ne znači da nikad nije pomagao po kući.

(Smijeh)

(Pljesak)

Hvala.

(Pljesak)

Hvala.

(Pljesak)