Bill Stone istražuje dubine Zemlje i svemira

Prvo vas želim odvesti do, što mnogi vjeruju, najdubljeg svjetskog ponora. I kažem vjeruju zato što ovaj proces još traje. Trenutno se planiraju velike ekspedicije za iduću godinu, o čemu ću nešto reći.

Jedna od stvari koje su se promijenile, u posljednjih 150 godina otkako je Jules Verne zamislio kako izgleda podzemni svijet, je i to da nam je danas tehnologija omogućila da odemo na mjesta koja su do nedavno bila potpuno nepoznata i o kojima se nagađalo. Sada se možemo spustiti na tisuće metara u Zemlju s relativno malo truda. Usput smo otkrili fantastične ponore i komore tako velike da u njima pogled seže na stotine metara bez ikakvih prepreka. Kada odemo na ovakvu ekspediciju, na terenu znamo biti od dva do četiri mjeseca, u maloj grupi od 20-ak ili 30-ak osoba, pa do velikih grupa od 150.

Znate, mnogi me pitaju, kakvi se osobe javljaju za ovakve projekte? Iako naš proces selekcije nije rigorozan kao u NASA-i, nije ništa manje temeljit. Tražimo sposobnost, disciplinu, izdržljivost i snagu. Ako se pitate, ovo je naš test snage. (smijeh) Ali također cijenimo duh zajedništva i sposobnost diplomatskog rješavanja osobnih sukoba pod velikim stresom u udaljenim lokacijama.

Već smo daleko nadišli granice ljudske izdržljivosti. Već od samog ulaza, ovo nimalo ne nalikuje na turističku spilju. Gledate u Logor 2 u mjestu koje se zove J2; ne K2, već J2. Tu smo na nekih dva dana od ulaza. To je poput obrnutog uspona na visoku planinu, osim što spuštate niz ovih stvari dolje. Ideja je donekle osigurati fizičku udobnost dok si tamo dolje, u inače vlažnim i hladnim uvjetima potpuno mračnih mjesta. Usput, moram napomenuti, da je sve što gledate umjetno osvjetljeno uz veliki trud i napor. Tu je inače potpuni mrak.

Što se dublje spuštate to vam voda više smeta. To je poput grana koje skupljaju vodu koja curi dolje. I naposljetku dođete do mjesta koja su iznimno zahtjevna i opasna, nažalost, tu fotografije ne mogu dočarati stvarno stanje. Zato sam pripremio kratki video koji je snimljen kasnih 80-ih. Spust na visoravani Huautla u Meksiku. (video) Moram vam napomenuti da su tehnike koje ovdje vidite zastarjele i opasne. Danas ovo ne bi radili osim ako to ne bi bilo za potrebe filma. (smijeh)

Da nastavim misao, moram vam reći da s obzirom na holivudske filmove koji su izašli prošle godine, nikada nismo vidjeli čudovišta u podzemlju, barem ne ona koja bi vas pojela. Ako ispod postoji čudovište, onda je to ogroman psihološki pritisak zbog udaljenosti i izolacije koji spopadne svakog člana tima nakon nekih tri dana od najbližeg ulaza.

Sljedeće godine vodit ću međunarodni tim u J2. Snimat ćemo na dubiti od 2.600 metara - što je nešto više od 8.600 stopa pod zemljom - na oko 30 kilometara od ulaza. Vodeće skupine će u podzemlju provesti 30 dana u komadu. Mislim da takve misije nije bilo već jako dugo.

S vremenom, ako se nastavite spuštati u ovome, vjerojatno je da ćete naletiti na ovakvo mjesto. To je mjesto gdje je postoji nabor u geološkom stratumu u kojem se nakuplja voda i potpuno ispuni prostoriju. Nekada, kada bi naišli na ovakvo nešto, na kartu bi stavili oznaku na kojoj bi pisalo - krajnji sifon. Ja sam dobro zapamtio taj pojam iz dva razloga. Kao prvo, to je naziv mog rock benda (Terminal Siphon), a kao drugo, zato što me je susretanje s takvim pojavama prisililo da postanem izumitelj. Tako da smo u međuvremenu razvili nekoliko generacija naprava za istraživanje takvih mjesta.

Ovo je oprema zatvorenog ciklusa za održavanje života - pomoću nje možete preći nekoliko kilometara vodoravno ispod vode i ići do 200 metara duboko. Kada radite ovakvo nešto, to je poput šetnje izvan letjelice u svemiru, samo na daleko većim udaljenostima i uz puno veću opasnost. Zato trebate dobro razmislite o konstrukciji svoje opreme koja vam treba služiti na velikim udaljenostima od sigurnog utočišta.

Ovo je isječak iz filma National Geographic-a objavljenog 1999.

- "Istraživanje je fizički proces u kojem kročite na mjesta kojima čovjek nikada prije nije kročio. Ovdje su posljednji djelići potpuno nepoznatog teritorija na ovom planetu. Iskusiti takvo što je povlastica."

To je snimljeno u izvorištu rijeke Wakula na Floridi. Bitno je nešto napomenuti vezano za ovaj film: niti jedan komad opreme koji ste vidjeli na filmu nije postojao prije 1999. Razvijen je za dvije godine i korišten na stvarnim istraživačkim projektima. Naprava koju ovdje vidite zove se digitalni maper zidova - i stvorila je prvu, ikad napravljenu, trodimenzionalnu mapu spilje, a to je bilo ispod površine vode u izvorištu Wakule. Ta je naprava sretnom slučajnošću otvorila vrata u jedan drugi neistraženi svijet.

Ovo je Europa. Carolyn Porco je neki dan spomenula drugi satelit imena Enceladus. Ovo je jedno od mjesta za koje planetarni znanstvenici vjeruju da tu postoji najveća vjerojatnost za otkrivanje izvanzemaljskog života - u oceanu koji se tamo nalazi ispod površine. Za one koji nisu nikad vidjeli ovu priču, Jim Cameron je napravio stvarno predivan IMAX film prije nekoliko godina, nazvao ga je "Tuđinci dubina". Evo kratkog isječka...

- "Istraživačka misija ispod ledenog pokrivača Europe bila bi ultimativni izazov za robotiku. Europa je toliko daleko da bi čak i pri brzini svjetlosti, poslanoj naredbi bilo potrebno više od jednog sata samo da dođe do vozila. Ono mora biti dovoljno pametno da izbjegne opasnosti terena i da pronađe odgovarajuće mjesto za slijetanje na ledu. Zatim moramo nekako proći kroz led. Za to nam treba sonda za taljenje. U osnovi je to nuklearno grijani torpedo. Led bi mogao biti debljine između pet i 25 kilometara. Tjedan za tjednom, sonda bi tonula plod vlastitom težinom kroz drevni led, dok konačno... A što napraviti kada dođete do površine tog oceana? Treba vam APV, autonomno podvodno vozilo. Ono treba biti pravi Baltazar, mora biti u stanju navigirati i samostalno donositi odluke u stranom oceanu."

Ono što Jim nije znao kad je objavio taj film bilo je da je šest mjeseci ranije NASA financirala moj tim za razvoj prototipa za Europin APV. Mislim, preskočio sam 3 godine inženjerskih sastanaka, dizajna i sistemske integracije i predstavljam DEPTHX - Dubinski termički istraživač podzemnih voda. I kako kaže film, ovo je pravi mali Baltazar. Ima 96 senzora, 36 računala, 100.000 linija programskog koda za samostalno ponašanje, nosi više od 10 kilograma čipova u ugrađenoj elektroničkoj opremi.

Ovo je ciljna lokacija, najdublji hidrotermalni izvor na svijetu: Cenote Zacatón u Sj. Meksiku. Istražen je do dubine od 292 metra, dublje od toga nitko ništa ne zna. Ovo je dio misije DEPTHX-a.

Ovdje imamo dva primarna cilja. Prvi, kako vršiti autonomna znanstvena istraživanja u podzemlju? Kako robota pretvoriti u terenskog mikrobiologa? Ima ovdje više faza nego što imam vremena govoriti ali u osnovi se krećemo kroz prostor, punimo ga varijablama okoline - sulfid, halid, takve stvari. Izračunavamo nagibe površina i vozimo robota do zida s velikom vjerojatnošću za postojanje života. Krećemo se uza zid, u onome što zovemo blizinski način rada, tražeći promjene u boji. Ako vidimo nešto što izgleda zanimljivo, to uvučemo u mikroskop. Ako prođe test mikroskopom, idemo po uzorak. Ili uzmemo tekući uzorak ili možemo odlomiti komad zida. Bez ruku na volanu. Ovo je sve samostalno ponašanje kojeg robot sam odrađuje.

Pravi zec iz šešira za ovo vozilo jest novi navigacijski sustav kojeg smo razvili, poznat kao 3D SLAM, skraćeno za "simultano lociranje i mapiranje". DEPTHX je oko koje vidi u svim smjerovima. Senzori gledaju i naprijed i nazad istovremeno, omogućavajući mu nova istraživanja dok radi geometrijsko pozicioniranje u prostoru koji je već prošao.

Slijedeće što ću vam pokazati jest prvo podzemno potpuno autonomno robotsko istraživanje koje je ikada napravljeno. Ovog svibnja, krenuti ćemo od minus 1.000 metara u Zacatónu, i ako budemo imali sreće, DEPTHX će donijeti prve robotski otkrivene uzorke bakterija. Korak nakon toga je testirati ga na Antarktici, a zatim ako se financiranje nastavi i ako NASA bude odlučna, mogli bismo ga lansirati do 2016. - a do 2019. mogli bismo imati prve dokaze o životu izvan ovog planeta.

A što je s istraživanjem svemira s ljudskim posadama? Vlada je nedavno najavila planove za povratak na Mjesec do 2024. Uspješan završetak te misije dovest će do ne baš čestih posjeta Mjesecu malog broja vladinih znanstvenika i pilota. Nećemo ostvariti ništa veći napredak u općem širenju čovječanstva u svemir u usporedbi s onim od prije 50 godina. Nešto se iz temelja mora promijeniti ukoliko želimo doživjeti opći pristup svemiru tijekom našeg životnog vijeka.

Sada ću vam pokazati par kontroverznih ideja. I nadam se da ćete me saslušati i povjerovati da postoje znanstveni temelji za ovo što ću izreći. Postoje tri poteškoće za privatno poduzetništvo u svemiru. Jedna od njih je potreba za ekonomičnim prijevozom sa Zemlje u svemir. Bert Rutani i Richardi Bransoni ovog svijeta uzeli su si to u zadatak i ovom prilikom ih pozdravljam. Idemo, idemo, idemo!

Druga stvar koju trebamo su naselja u orbiti. Orbitalni hoteli za početak, a kasnije i radionice za nas ostale. Posljednja karika koja nedostaje, razbijač paradigme, je ovo: benzinska crpka u orbiti. Neće baš ovako izgledati. To bi promijenilo sve buduće dizajne svemirskih letjelica i planiranje misija.

Kako biste shvatili zašto je ovo moćna izjava, trebam vam objasniti osnove svemirskog leta. Prva stvar je da sve što radite u svemiru plaćate po kilogramu. Je li netko popio jednu od ovih ovaj tjedan? Za to biste platili 10.000 dolara u orbiti. To je više nego što biste platili za TED, kada bi Google ukinuo sponzorstvo. (smijeh) Druga stvar je da više od 90% mase vozila čini gorivo. Stoga, svaki puta kada želite nešto napraviti u svemiru, doslovno izgarate ogromne količine novca, svaki put kada pritisnete na gas. Čak ni momci iz Tesle ne mogu protiv te fizike.

A što ako biste mogli dobiti gorivo za desetinu cijene? Postoji mjesto gdje to možete. Zapravo, bilo bi i bolje - dobili biste ga za 14 puta nižu cijenu ukoliko biste pronašli gorivo na Mjesecu. Prije 13 godina Pentagon je lansirao malo poznatu misiju naziva "Clementine". I najnevjerojatniji ishod te misije bila je izrazita detekcija vodika u krateru Shackleton na južnom polu Mjeseca. Signal je bio toliko jak, da ga je moglo proizvesti samo 10 trilijuna tona vode zakopane u sediment, nakupljane milijunima i milijardama godina udarima asteroida i kometa.

Ako se želimo poslužiti time i tu benzinsku crpku učiniti mogućom, moramo smisliti način za prijevoz velikih količina tereta kroz svemir. Trenutno to ne možemo. Danas, normalan način izgradnje sustava za svemirski let je cilindar koji se mora lansirati s tla i mora se oduprijeti svakakvim aerodinamičkim silama. Mi moramo bolje. To možemo zato što u svemiru nema aerodinamike. Možemo koristiti sustave na napuhavanje za gotovo sve. Ovo je ideja, koja je, opet, izašla iz Livermora još 1989. od grupe dr. Lowella Wooda. Danas to možemo proširiti na gotovo sve. Bob Bigelow trenutno ima testni uzorak u orbiti. Mi možemo dalje. Možemo graditi svemirske tegljače, orbitirajuće platforme za kriogene i vodu. Ima još jedna stvar. Kad se vraćate s Mjeseca, morate riješiti orbitalnu mehaniku. Ona kaže da se krećete 3.000 metara u sekundi brže nego što stvarno želite za vraćanje na svoju svemirsku benzinsku crpku.

Imate dva izbora. Možete trošiti gorivo za kočenje ili možete učiniti nešto stvarno nevjerovatno. Možete zaroniti u stratosferu i precizno smanjiti tu brzinu te izaći s druge strane na crpku. To nikad nije učinjeno. Riskantno je i bit će to stvarno luda vožnja - bolja nego u Disneyu. Tradicionalni pristup svemirskom istraživanju bio je da sa sobom nosite sve gorivo potrebno da se svi vratite u slučaju nužde. Ako to pokušate za Mjesec, spalit ćete milijardu dolara u gorivu samo za slanje posade. Ali ako prvo pošaljete rudarski tim, bez goriva za povratak... (smijeh) Jel netko od vas čuo priču o Cortezu? Ovo nije poput toga. Ja sam više kao Scotty. Znate, stvarno volim ovu opremu i zaista ju cijenim zato je nećemo spaliti. Ali ako biste bili stvarno hrabri mogli bi je dostaviti tamo, pokrenuti proizvodnju, i to bi bila najdramatičnija demonstracija da stvarno možete napraviti nešto korisno izvan ovog planeta, što nitko nije učinio prije vas. Postoji mit da se u svemiru ne može ništa napraviti za manje od trilijun dolara i 20 godina. To nije istina. Za sedam godina, mogli bi ostvariti industrijsku misiju na Shackletonu i pokazati da se od ovoga može stvoriti komercijalna stvarnost u niskoj orbiti oko Zemlje.

Živimo u najuzbudljivijim vremenima u povijesti. Nalazimo se na čarobnom ušću privatnog bogatstva u maštu, što dovodi do potražnje za pristupom svemiru. Orbitalna crpka koju sam opisao mogla bi stvoriti potpuno novu industriju i pružiti zadnju kariku za otvaranje svemira za opće istraživanje. Kako bismo razbili paradigmu potreban je radikalno drugačiji pristup. To možemo učiniti pomoću skoka naprijed sa industrijskom Lewis i Clark ekspedicijom u krater Shackleton, radi eksploatacije resursa na Mjesecu za resurse i pokazali da to može biti osnova za profitabilne poslove u orbiti.

Govor o svemiru se uvijek vrti oko nejasnoća svrhe i pravog trenutka. Završio bi zabijanjem kolca u pijesak ovdje na TED-u. Ja namjeravam voditi tu ekspediciju. (pljesak) Sa odgovarajućom podrškom to se može učiniti za sedam godina. Oni koji mi se pridruže u ovom pothvatu postat će dio povijesti i tako se pridružiti drugim smjelim pojedincima iz prošlosti koji bi, da su ovdje danas, hrabro odobravali.

Nekada su ljudi činili odvažne stvari kako bi pomakli granice. Mi smo kolektivno zaboravili tu lekciju. Nalazimo se u trenutku kada je potrebna odvažnost kako bi se pomakli naprijed. 100 godina nakon što je Sir Ernest Shackleton napisao ove riječi, ja namjeravam zabiti industrijsku zastavu na Mjesec i stvoriti posljednju kariku u lancu koja bi otvorila svemirska prostranstva, u našem vremenu, za sve nas. Hvala. (pljesak)